Znate da možda nekad i nije loše čekati red u pošti. Posebno ako je u pitanju glavna pošta Pula. Imate vremena malo proučavati tu zgradu, a pa čak i ako niste neki veliki ljubitelj arhitekture, očarat će vas crveni stubište na samom ulazu. Zavojito, obloženo u crvene pločice. Ali nije to jedini adut te zgrade nastale u doba Italije u prošlom stoljeću. Obratite pozornost na detalje.
Glavna pošta Pula je konstruirana od istarskog kamena i obložena izvana mramorom, porfirom i granitom. Kameni okviri prozora su od crno-zelenog mramora, a sokl je od sivog mramora. Prečke na rešetkama i prozorski okviri izrađeni su od aluminija. Glavni ulaz je od ljubičastog i roza porfira, a istaci i vijenci su od zeleno-crnog mramora. Vrata su posebno rađena, kao i svi elementi unutrašnjosti koje je arhitekt osobno projektirao i osmislio. Vrh čitave priče je zavojito stubište čim uđete u poštu.
Zidovi i stube su potpuno obloženi komadićima crvenog stakla, reflektirajućim mozaikom. Stepenice su izgrađene od balskog kamena. Okviri šaltera su od crnog mramora, lusteri od poznatog stakla Murano. Stolice su bile izrađene od polirane orahovine, satovi od bronce. Arhitekt je osobno izabrao sav materijal, te projektirao sav namještaj. Svi detalji izrađeni su po njegovim uputama i nacrtima.
Inspirira arhitekte
Danas je zgradi potrebno malo osvježenje, ali i dalje je velika inspiracija za arhitekte. I nije bez vraga upisana u registar zaštićene kulturne baštine 2006. godine, koja je nastala u doba fašističke talijanske vladavine Pulom i Istrom između 1932. i 1935. godine. Glavna pošta Pula jedina je iz tog doba u Puli zajedno s povijesnim kupalištem Stoja.
– Često znam doći u poštu i čekati red. Ne da bih nešto poslao, nego da bih mogao promatrati detalje te arhitekture. Sa sobom imam blok i zapisujem svoje opaske. Toliko sam fasciniram tom zgradom. Naime, to je jedina zgrada u Puli gdje sam inspiriran detaljima i rješenjima te ih primjenjujem u svom radu. To je i jedina zgrada od koje se nešto može naučiti kada govorimo o arhitekturi 20. stoljeća, priča nam ugledni pulski arhitekt Emil Jurcan. U njoj traži elemente za svoj rad.
Monumentalnost i futurizam
Uistinu je to posebno remek-djelo arhitekture i dizajna između dva svjetska rata kakvu u Istri, a i šire nećete vidjeti. U sebi spaja monumentalnost i futurizam.
– Morate znati da su svi su objekti koji su građeni u to doba morali biti monumentalni kako bi veličali fašističku vlast. To možemo vidjeti primjerice u Puli na zgradi Fine koja nema takvu vrijednost. No, ovaj je arhitekt bio poseban – imao je avangardistički i futuristički senzibilitet. Na zgradi glavne pošte u Puli izveo je genijalnu kombinaciju. Spoj konteksta tog vremena opravdava korištenjem istarskog kamena, dok su ostali elementi totalno suprotni, poput primjerice aluminija. Dakle, s jednim materijalima veliča reprezentativnost i monumentalnost, a s drugima modernizam i progresiju.
– Ono što me fascinira je da imamo skroz drugačiji doživljaj zgrade iznutra i izvana. Izvana imamo monokromatski prikaz kroz crno-bijelo-sivu fasadu od kamena, a onda uđete unutra i imate efekt iznenađenja. Dođete u crveni interijer sa spiralnim stepeništem koje predstavlja futuristički element gibanja. To izgleda uistinu dramatično. Crveno spiralno stepenište u mozaiku uistinu je uzbuđujuće. Vanjština te priprema za nešto drugo, a onda ostanete skroz iznenađeni. Sve je u kontrastima, i dalje nezaustavljivo nam Jurcan govori o ovoj zgradi.
Vrhunska modernistička arhitektura
I istarski povjesničar umjetnosti Marino Baldini nije mogao stati s pohvalama toj arhitekturi koju uspoređuje čak s umjetničkom vrijednošću arhitekata Bauhausa, ali i skulptura Dušana Džamonje.
– Đamonjina skulpture slična je toj arhitekturi, posebno stubištu glavne pošte. Svi najveći svjetski majstori slično razmišljaju. To je vrhunska modernistička arhitektura. Može se jedino uspoređivati s Bauhausom i s majstorima racionalizma i minimalizma kao što je Ludwig Mies van der Rohe. Arhitektura radnog fašizma nema nikakve veze s ovim ostvarenjem. To je vrhunsko umjetničko djelo arhitekture onog doba u Istri, Italiji i šire, ističe Baldini.
Zaboravljena od svih
No, usprkos divljenju arhitekata i povjesničara umjetnosti, glavna pošta Pula odavno nije na nikakvom pijedestalu zaštite i valorizacije. Čak suprotno. Možda ju zato i ne primjećujemo. Glavna pošta Pula, djelo uglednog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija koje je jedno od najznačajnijih ostvarenja razdoblja između dva svjetska rata u Istri, ujedno i najznačajnije ostvarenje talijanskoga racionalizma u Istri, iz godine u godinu propada.
-Mi imamo velike stvari koje ne primjećujemo. Ali vremena se mijenjaju i nadamo se da će se situacija promijeniti i da će se manje valorizirati trivijalne stvar, a više ovakve svjetskih razmjera, nada se Baldini.
A bila bi uistinu šteta kada bi joj se to dogodilo jer ovakav primjer arhitekture nećete vidjeti bilo gdje. U doba kada je glavna pošta Pula izgrađena, preuređen je i Danteov trg u čijoj je sredini još uvijek fontana s fašističkim fasciom. Spomenik je to koje se u tim burnim 30-tim godinama podigao kao spomen poginulim mornarima s jedne talijanske podmornice.
Čupaju se za kosu
– Kada nam u posjet u Pulu dođu talijanski arhitekti i povjesničari umjetnosti, čupaju se za kosu kada vide tu zgradu. Pitaju se što su nam to ostavili u nasljeđe. A onda ih odvedemo do Arene i sve zaborave. Ali činjenica je da smo određene arhitektonske bisere grada zapostavili, ističe Jurcan.
Naime, talijanski arhitekt koji je bio poznat u Italiji po projektiranju brojnih željezničkih i poštanskih objekata, među kojima je primjerice poznata željeznička stanica Terminu u Rimu, odlučio se u Puli poigrati brojnim zanimljivim materijalima. Doduše, mora se znati da današnja glavna pošta Pula ne izgleda kao što je to bilo te 1935. kada je dovršena. Tada je ona na ulazu imala jedan veliki fašistički simbol – impresivni fascio od mazonita koji je bio viši od same zgrade te spomenik palim poštarima, rad kipara Aliventija, na pročelju zgrade. Arhitekt je ta dva rješenja uvrstio u svoju arhitekturu nakon što je došao u Pulu i sastao se s tadašnjim podestatom Luigijem Bilucagliom koji je to zatražio od njega.
Skinuti fascio s fasade
– Taj je element skinut sa zgrade odmah nakon Drugog svjetskog rata što je bilo i očekivano s obzirom na politički kontekst. To je zapravo jedina vanjska preinaka zgrade u svo to vrijeme što je odlična stvar. No, tu se ne radi o devastaciji. Normalno je bilo da se taj element skine. S druge strane, vidi se i da je tadašnja jugoslavenska vlast željela očuvati što više originalnost zgrade, pa su taj dio gdje je bio fašistički svežanj obložili sličnim kamenom. Nekad talijanske natpise Pošta i Telegram od tokarenog metala uspjeli su kopirati i izvesti ih na hrvatskom jeziku. Dakle, ne može se reći da je zgrada bila nakon rata devastirana jer je predstavljala ostvarenje iz doba fašizma. Nekako je ona zaboravljena tek nakon 50 – tih i 60-tih godina, priča nam dalje Jurcan. Kaže da se to dogodilo jer je jednostavno došlo do diskontinuiteta.
-Nakon rata talijanska se arhitektura našla u limbu. Talijani su zaboravili na tu arhitekturu jer Istra više nije bila dio njihovog teritorija, a jugoslavenski arhitekti nisu imali informacija tko je i zašto to radio. Nisu imali uvid u dokumente da bi znali tko je te zgrade projektirao. I zbog toga se kasno valorizirala arhitektura iz tog doba – tek 80-tih godina.
A kod neke buduće obnove morat će se paziti na svaki detalj i da će to biti minuciozan rad. Jer sve što je napravljeno u interijeru i na eksterijeru je zapravo ručni rad. Primjerice na zgradi je više vrsta kamena, a osim vapnenca, sve ostalo je stiglo iz Italije.
Ručni rad
-Pitanje je može li se više danas takav kamen nabaviti. Rekonstrukcija bi dakle bila jako zahtjevna. I na ulazu ima nekih elemenata od posebno rađenog stakla, mislim da se čak radi o Muranu. Tada kada se radila pošta u Puli, morate znati da je to bilo vrijeme kada je Italija bila pod sankcijama zbog napada na Etiopiju. I to se odmah primijetilo u arhitekturi i dizajnu jer su Talijani tada morali koristiti samo vlastite resurse budući da ništa nisu mogli uvoziti. Zato su koristili svoj kamen. A bila je i velika nezaposlenost, pa je državna politika bila takva da se zapošljavalo što više radnika. A glavna pošta je bila državna investicija. I zato se u to doba favorizirao obrtnički rad na uštrb industrijskog. I zato se to vidi na zgradama iz tog doba – od rukohvata do prozora i svih mogućih detalja. Sve je to zanatski perfektno izrađeno, ističe Jurcan.
No, glavna pošta Pula nije posebna samo zbog svog izvanrednog dizajna. Ovo je i jedina ostavština ovog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija u Hrvatskoj koji je preminuo u Rimu 1979. godina i koji je bio zaboravljen nakon rata.
Mislili da je srušena u bombardiranju
– On u svoje doba nije bio među top arhitektima Italije. Bio je državni arhitekt. U mlađim danima bio je dio futurističkog pokreta. Poslije drugog svjetskog rata emigrirao je u južnu Ameriku i dugo se nije spominjao kao dio talijanske moderne arhitekture. Tek 70-tih godina počeo se revalorizirati njegov rad. Tada su talijanski povjesničari umjetnosti shvatili da još uvijek postoji u Puli njegov rad. Naime, mislili su da je zgrada srušena za vrijeme bombardiranja grad. Tamo negdje 80-tih godina jedan je njihov povjesničar umjetnosti došao u Puli i ponovno ju otkrio javnosti. To je tada bilo veliko otkriće na talijanskoj sceni. Danas glavnu pulsku poštu arhitekti i povjesničari umjetnosti smatraju kao jedna od najboljih njegovih radova ikad, ističe Jurcan. To potvrđuje i Baldini.
– Mazzoni je radio puno željezničkih stanica u Italiji, poput one u Veneciji. Radio je prije Drugog svjetskog rata kada su talijanske vlasti financirale svoje najbolje arhitekte. Glavna pošta Pula bi možda moglo biti njegovo najbolje ostvarenje. Poslije rata puno se raspravljalo o vrijednosti njegove arhitekture, ističe Baldini.
Arhitekt za željeznice
Inače, Angiolo Mazzoni rođen je u Bologni 1894. godine te je pohađao Tehnički institut Leonardo da Vinci, potom Tehnički fakultet u Rimu. Diplomirao je građevinarstvo 1919. te je 1921. počeo raditi u odjelu radova Državnih željeznica u Milanu kao privremeni inženjer sve dok nije premješten u Bolognu, gdje je radio na željezničkoj stanici u Borgo San Donnino te kućama namijenjenim željezničarima.
Tu je pak upisao Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je 1923. diplomirao arhitekturu. Na početku karijere bio je inspektor radova za Državne željeznice, a potom se zapošljava u Ministarstvu komunikacija u Rimu. Prvi projekt u karijeri projektiranja željezničkih i poštanskih objekata za državu mu je bila željeznička stanice u Brenneru. Zanimljivo je da je 1926. postao članom Fašističke stranke te ubrzo nominiran službenikom Krune Italije.
Bio je i dio futurističkog pokreta, a 1934. potpisao je futuristički manifest zrakoplovne arhitekture, a iste je godine počeo raditi kao urednik časopisa Sant’Elia. Godine 1938. nominiran je šefom projektiranja primarnih željezničkih infrastruktura, kao i stanica Trento, Venezia Santa Lucia, Villa San Giovanni, Messina i Reggio Calabria. Najvažniji mu je projekt rimska željeznička stanica Termini, prekinut 1943. zbog ratnih zbivanja. Kao i na objektu glavne pošte u Puli i na ostalima je koristio razne vrste materijala te razne boje.
Nakon rata seli u Bogotu gdje je držao katedru povijesti arhitekture i urbanistike na Nacionalnom kolumbijskom sveučilištu. Od 1948. radio je kao profesor arhitekture, a od 1951. je bio izvršni arhitektonski voditelj nacionalne kompanije kolumbijskih telekomunikacija. U Italiju se vraća 1963. gdje je živio povučeno do smrti.
