Muzil: Zabranjeni pulski vojni “grad”

26/08/2021

Priroda je uzela svoje, ali i protok vremena. Šuma, šikara i trava polako, ali sigurno zauzimaju pulski Muzil, zabranjeno vojno područje u zadnjih 150 godina, koje bi se konačno moglo otvoriti javnosti. Iz perspektive posjetitelja, to možda i nije loše jer se Muzil u međuvremenu iz vojnog centra pretvorio u prirodni raj, kako za biljke, tako i životinje. Stvarno im ovdje nitko ne smeta. Ni ljudi, ni mehanizacija. Totalna divljina s natruhama vojne povijesti na svakom koraku.

Zabranjeno područje od dolaska austrijske vojske

Nevjerojatna je to transformacija najčuvanijeg vojnog područja nekad najvećeg vojnog grada. U samo 14 godina priroda se vratila na pulski poluotok, kao prije 1820. godina kada je Austrijska Monarhija počela graditi prvu utvrdu Marie Louise. Na čak 180 hektara poluotok Muzil, Musil ili Mužilj je bio više od 150 godina zabranjena i zatvorena zona za sve osim vojske, a sada bi se konačno mogao otvoriti javnosti.

Zabranjeno mjesto

Vozimo se i šetamo ovim ogromnim kompleksom koji je uvijek budio znatiželju javnosti. Ja drugi put u životu, ali nikad dosad nisam prošla kroz cijeli kompleks koji si niti više ne možete dočarati jer je skroz izmijenio svoju vizuru. Valjda zato jer je zabranjena zona, iako smo naletjeli na šetače. Ima ih bez obzira što se unutra još uvijek službeno ne može ući. Ali ljudi ulaze, bilo da zalutaju, bilo namjerno.

Svako toliko policija i vojska koji patroliraju područjem upozoravaju ljude da se ovdje ne bi trebali kretati. Jer Muzil još uvijek čuva vojska, a zemljište je prije svega državno. Čuvaju ga, ne zato jer je područje opasno, nego zato da se očuvano ono što još uvijek nije propalo i da se ne devastira. Ne uspijevaju skroz u tome jer su stakla, primjerice, na bivšem restoranu razbijena, ima zidova išaranih grafitima, na zapravo najveću štetu je učinilo samo vrijeme i bujna vegetacija.

Dolina suza

I ako se tako nastavi, vrlo brzo se i neće imati što čuvati. Ulazimo kroz glavna vrata i prvo na desno vidimo nekadašnju stolarsku radionicu koja je sagrađena prije 1914. godine, a koristila se do 1989. godine. No , tu ne stajemo nego se penjemo prema utvrdi Muzil. Skoro pa potpuno zarasla asfaltirana cesta vodi do ove sjajne utvrde. Nekad su tom cestom komotno mogla proći i dva vozila, sada se jedva mi probijamo u malom autu. Po putu vidimo stare poligone za tjelovježbu u visokoj travi koji vodi do Doline suza na obali. Kažu da su vojnici dolini dali to ime jer su morali puzati do mora i nazad.

I dolazimo do te obrasle utvrde iz koje puca spektakularan pogled na Pulu i njen zaljev. Najviša je kota Muzila, ali i Pule, a sama se utvrda prostire na 91,6 tisuća kvadrata. Sagrađena je davne 1982. te je dograđivana i nadograđivana od 1850-ih do 1950-ih godina. Izgrađena u doba Austrijskog carstva. Proširena u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Nadograđena u doba Kraljevine Italije i Trećeg Rajha te znatno proširena, pod zemljom, u doba FNRJ. Prvo se zvala Mussil, pa Musil i na koncu Muzil.

Slovi kao bolje očuvana tipska kružna utvrda u gradu. Uz nju je baterija Muzil od kuda se stepenicama možete spustiti do mora, ali ovaj put ne idemo tim smjerom. Zarasla austrougarska utvrda i dalje je iznimno atraktivna, a njezin položaj je uistinu spektakularan jer su Pula i Brioni kao na dlanu.

Tuneli ispod tvrđave

Ne biste vjerovali, ali u zgradi je još očuvan drveni parket! Okolo istražujemo napuštena skladišta, garaže. Ostaci starog željeza, građevina, poneki ispisani grafitima. Do utvrde je sagrađen uski kolosijek kojim se ljudstvu dovozila hrana, a za utvrdu streljivo. Na utvrdi je bio postavljen signalizacijski stup za radiotelegrafske veze. Kompleks je povezan i sa topovskim gnijezdima na samoj obali koji se jako lijepo mogu vidjeti s mora ili ako ste na Galebovim stijenama.

Vraćamo se nazad na glavnu cestu koja vodi dalje do nekadašnje zgrade zapovjedništva. Usput vidimo napuštene velike spavaonice, kuhinje, kantine koje su sagrađene za vrijeme Jugoslavije. Nešto očuvano, nešto razbijeno. Najviše je vandalima smetala kantina iz 60-tih godina prošlog stoljeća na kojoj su razbijena stakla. Iz očite objesti. I tu pogled puca na lukobran i pulsku luku.

Prisege i amfiteatar

U kuhinju se više i ne može ući jer je kupina zauzela svoje pozicije. Dolazimo do zgrade zapovjedništva iz 1939. godine. Tu su bile i ambulante, a u zgradi je bilo i kino, spavaonice, sanitarni čvorovi. Pored nje mjesto gdje su brojni vojnici imali prisegu, amfiteatar za predavanja gotovo na samom moru, ulaz u podzemne tunele kojima je Muzil ispresijecan iako nije povezan s Brijunima, kako kažu neke od legendi.

Malo dalje idemo do najstarije utvrde iz doba austrijske vladavine od koje je počelo sve. Marie Louise. Gradnja je počela davne 1820. godine, a kroz 19. stoljeće je nadograđivana. Znatno je ojačana 1880-ih, a potom je dodatno nadograđena tijekom Prvog svjetskog rata pa 1930-ih godina tijekom talijanske vladavine. Utvrda slovi kao najveća pulska kružna utvrda s promjerom od promjera 110 metara s površino prostora od čak 8.670 kvadrata. Od 1947. godine služila je kao skladište, ali i kao osmatračnica. S morske strane vode do nje stepenice. Ispod tvrđave iskopani su tuneli u kojima su bile smještene morske mine i torpeda, namijenjeni polaganju minskih prepreka. Danas je kao i većina objekata samo spomen jednom vremenu. I puno šume pinija.

Močvarno područje

To je danas Muzil. A kako je izgledao kroz povijest? Povjesničar Andrej Bader pojašnjava od kuda naziv poluotoka.

– Tijekom venecijanske uprave na ovom je području bilo puno močvara i zrak je bio nezdrav, a na Muzilu je vjetrovito pa je bilo idealno područje za ograđivanje stoke. Od tuda i naziv Muzil- ograđeno područje gdje su pulska biskupija i pulski nobili držali stoku. Dolaskom Austrijanaca na tom se području gradi najstarija fortica Maria Louise i od tada nadalje ovo je područje isključivo vojno i vezano je striktno uz vojnu povijest, ističe Bader.

Povijesni entuzijast Goran Šaponja koji ujedno vodi i Udrugu za oživljavanje i zaštitu utvrde Casioni Vecchi zaintrigiran je tom poviješću, ali i utvrdama koje su opasale Pulu. Objašnjava nam da fortifikacijski prsten ima čak 16 obrambenih okruga, od čega su dva na području grada, a jedan u široj okolici. Čitav se sustav prostore na nevjerojatnih 40 tisuća hektara, u Puli i okolici je 1915. službovalo čak 42.500 časnika i vojnika. I sve je krenulo od Muzila.

Nema tajnih podzemnih tunela

-Ono što mene najviše impresionira na Muzilu je činjenica da je bio nepobjediv. To se pokazalo kroz povijest. Tako je ostao očuvan i tokom Prvog svjetskog rata kada je Pula bila utvrda koju se rijetko tko usudio napadati. Tako je bilo i krajem Drugog svjetskog rata kada je grad oslobođen 5. svibnja, a Muzil tek 7. svibnja jer su se preko njega povlačile njemačke trupe. I početkom Domovinskog rata kada je odlazila JNA ovdje se nisu desili incidenti iako je bilo jako napeto vrijeme. Dakle, Muzil je poseban i šteta je da je tako prepušten vremenu, smatra Šaponja koji nas uvodi u priču o gradnji obrambenih objekata na Puljštini.

Saznajemo razne detalje, ali i ne potvrđujemo legende da je ispod Muzila podzemni grad ili da ima tunela koji vide na Brijune ili Monumente. Ali čujemo da je JNA u okolici Muzila prije odlaska potopila puno municije, da su čak dio Muzila minirali da su na putu za jug u more bacali viškove – tenk, auta, municiju. Sve što im je na putu smetalo.
– Vjerojatno bi bili uzeli i više, ali nisu imali za to mjesta, veli nam ovaj zaljubljenik u povijest.

Povlačenje jugoslavenske armije

Muzil u nekom starijim generacijama pobuđuje dvojake osjećaje. Nekim je bio zatvor, neki nekima se bude lijepe uspomene, posebno s prisege. Mnogim su Puležanima još u glavi prisege vojnika još za vrijeme kada je u Puli bila JNA, a i kasnije kada je ovdje bilo Središte za obuku pješaštva “Muzil” Hrvatske vojske. Tada se moglo na prostor velike vojarne pratiti prisegu mladih vojnika, a autobusima bi se u okrug Muzila vozila rodbina i prijatelji. Posebno se toga sjeća jedna od zadnjih zapovjednika Muzila Josip Juvan (1984- 1988.) koji je Muzil i pulsku vojarnu Karlo Rojc predao hrvatskim vlastima i vojsci 1991. godine kada se iz Pule povlačila JNA.

– Te svečane prisege bile su nešto posebno. Ne mogu van to ni opisati. U Puli bi se tog dana sjatilo 7 do 8 tisuća ljudi iz cijele bivše Jugoslavije i sve je bilo tako svečano. Grad je vrvio ljudima, i tako četiri puta godišnje, ističe Juvan kojemu su to najdraže uspomene s Muzila gdje sam bio dobrih 20 godina. Povukao sam se s JNA 1991. godine, govori nam ovaj nekadašnji pripadnik JNA iz Makedonije gdje i dan danas živi iako su mu djeca i unuci u Puli. Potanko nam je opisao kako je nekad izgledao i funkcionirao Muzil koji je bio nenamijenjen temeljnoj obuci ratne mornarice. U klasi je bilo od 1400 do 2000 mladića koji su dolazili u Mornarički nastavni centar.

Stočna farma

– Muzil je bio vojni objekt, bio je uređen. Gore ste imali igralište, kojekakve prepreke, terene za taktičku obuku. Osim toga, Vojno pomorski sektor Pula je koristio Muzil za stočnu farmu. Tamo su se držala goveda, a prije napuštanja Muzila zaklano je čitavo to stado. Hladnjača od 26 tona s tim mesom ukrcana je na brod, zajedno sa stvarima iz pulske vojne bolnice i ratnim rezervom iz Muzila, a brod je potonuo pored Visa. Ljudi su se spasili. Na Muzilu smo teritorijalnoj obrani ostavili municiju.

– Moram reći da u tom periodu početka 90-tih godina niti jedna vojarna u Puli nije bila napadnuta, iako je bilo incidenata. Sve su kasarne predane uz zapisnik, a ja sam osobno predao kasarnu Karlo Rojc i Muzil, ističe Juvan koji se kasnije vraćao u Pulu, a zadnji je put bio ovdje 2015. godine. Tada je obišao Muzil s vanjske strane.

Neiskorišten potencijal

– Prošao sam pored Muzila, ali nisam mogao ući. Išao sam na Monumente i vidio sam da je sve pokrademo jer je sve pušteno na milost i nemilost ljudima i vremenu. Pula danas nema nikakve vojske, a ima toliko infrastrukturu koja stoji skroz neiskorištena, sa žalom se prisjeća nekih davnih i pomalo zaboravljenih vremena ovo bivše vojno lice iz Skopja koji je 30 godina svog života proveo u Puli. Ovdje je došao još kao mladić na vojnu akademiju daleke 1961. godine. Od tada je Pula itekako promijenila svoj izgled.

Bivši vojni grad odavno to nije, no tranzicija u nešto drugo još se nije dogodila. Strašno je da nakon toliko vremena ta velika i napuštena područja zjape prazna, neiskorištena, čak i zatvorena, dok se dragocjeni objekti devastiraju, kradu. Zbog čega je toliko nemoguće bilo koje od tih područja i objekata privesti nekom svrsishodnoj namjeni? Teško će se dobiti odgovor na to pitanje jer se loptice odgovornosti prebacuju s jedne na drugu stranu – s države na Pulu i obrnuto. A Pula i dalje ostaje bivši vojni i industrijski grad. To se na njoj itekako vidi.

Kutjevo i Papuk: Kada se zaželite vrhunskog vina i landranja po slavonskim brdima

Helloistria na izletu

Barbara Ban

23/08/2021

Continue

Kranjska gora: Zen na Zelencima i Martuljškim slapovima

Helloistria na izletu

Barbara Ban

16/08/2021

Nekada je i jedan dan sasvim dovoljan da se napune baterije, da se vidi nešto što je tu iza ugla, a opet tako neočekivano i zapanjujuće lijepo. Takav su dojam na mene ostavili Martuljški slapovi te park prirode Zelenci nedaleko od Kranjske Gore u Sloveniji. Kranjska gora je relativno blizu Zagreba, Kvarnera i Istre te si gotovo svatko, pa i obitelji s djecom, može priuštiti da na jedan dan “skokne” do ovog poznatog slovenskog skijališta.

Ali Kranjska Gora i njena okolica itekako su zanimljivi i kad nema snijega. Meni, koja nisam preveliki ljubitelj snježnih radosti, ovaj je kraj ostao u pamćenju upravo kada njime vlada zelenilo, usred kolovoza. Ovaj se cjelodnevni izlet može organizirati bez ikakvih problema, a ako vam je prenaporno, možete i jednu noć prespavati u nekom od hotela ili apartmana kojih ovdje ima na pregršt.

Nestvarni prirodni rezervat

Najbolje je najprije skoknuti do parka Zelenci, koji se nalazi odmah uz cestu koja od Kranjske Gore vodi prema granici s Italijom. Znak se nalazi uz cestu nakon što prođete mjesto Podkoren, a uz cestu je i parkiralište. Tu se odmah možete priključiti na stazu koja vodi u šumu, a kroz duboku hladovinu put vodi do jezerca s močvarom Zelenci. Predivan je to i nestvaran prirodni rezervat koji obiluje brojnim životinjskim i biljnim vrstama.

Zelenci su dio nacionalnog parka Triglav

Dio je to sjevernog dijela nacionalnog parka Triglav, a upravo ovdje možete na licu mjesta vidjeti kako izgleda močvarni eko sustav u kojem se plave boje slijevaju u zelene, zbog čega se rezervat tako i zove. Uz jezerce je zagrađena i drvena staza s molovima, gdje možete uživati u prirodi i jezeru te gledati planine i šume koje se prostiru oko ovog zanimljivog područja u kojem su svoj dom našli brojni vodozemci i ptice gnjezdarice, ali i mesožderka rosika. Nemojte se začuditi ako na ovom mjestu ne budete sami. Velik broj ljudi voli doći prošetati ovim parkom i uživati na malim molovima.

Odmor uz močvaru

Svi žele uhvatiti najbolji kadar i imati savršen selfie za Instagram. Kad vam dosadi odmor uz močvaru, možete se popeti do malog drvenog vidikovca, otkud se jako dobro vidi jezerce s okolnim područjem. Tu možete vidjeti i smaragdno zelenu boju jezera s dnom iz doba krede, gdje izviru brojni hladni izvori. Te će boje zasigurno očarati sve ljubitelje fotografije. Zanimljivo je da se Zelenci zimi ne lede i da je njihova temperatura oko šest Celzijevih stupnjeva. Inače, ovo je područje proglašeno parkom prirode 1992. godine.

Kad ste se nauživali jezera s fantastičnim pogledom na planine, čiji se odraz vidi na površini modro-zelene vode, vrijeme je za pokret prema Kranjskoj Gori. I ovdje možete malo stati, prošetati gradićem, a ako vam se ne da tražiti parkiralište u gradu, možete produžiti do jezera Jasna, na čijoj se površini ocrtavaju veličanstvene Julijske Alpe. Uređeno je to kupalište i šetalište s hladnom izvorskom vodom, gdje ćete uz kavicu na nekoj od terasa uz jezero na trenutak zaboraviti sve brige. Ako imate sreće i dođete kad je sunčano, zen će biti potpun. Ljubazni i šarmantni konobari dodatno će vas zabaviti.

Ništa bez malo penjanja

A onda je vrijeme za malo avanture i penjanja. Nekoliko kilometara od Kranjske Gore u mjestu Gozd Martuljek parkirajte automobil prije nego što prijeđete most na Savi s desne strane i pratite znakove za Martuljške slapove. Uz parkiralište se nalazi biciklistička i pješačka staza s oznakama koje će vas uputiti u kojem smjeru morate krenuti. Nas je zanimalo koliko vremena treba do prvog, a koliko do drugog slapa. Srednjim tempom do vrha smo stigle za dva sata, a povratak je trajao sat vremena.

Put do prvog slapa nije zahtijevan i stižete u roku od pola sata lagane šetnje. Donji Martuljkov slap pada preko stijene od 50 metara u uzak vapnenački Martuljkov kanjon koji je dugačak oko 400 metara. Divan je to prizor uz koji vas cijelim putem prati zaglušujući šum vode. Uz vodu dalje ide staza koja vas vodi do drugog slapa, koji je udaljen sat i pol planinarenja kroz šumu. Na momente je strmina poprilična, pa treba biti oprezan. Ali nije ništa nesavladivo. Ipak, preporuka je da svakako sa sobom ponijeti gojzerice jer će vam se inače jako sklizati. I štapovi nisu na odmet.

Tri kaskade za divljenje

Nakon što prijeđete sve prepreke, doći ćete do drugog bisera alpskog krajolika – Gornjeg Martuljkovog slapa, koji se spušta u tri kaskade preko vertikalne stijene od 110 metara. Slap se ne vidi sve dok praktički ne dođete do njega, a zadnji dio staze je poprilično zahtjevan, pa oni koji se boje visina najbolje je da se ne upute u tom smjeru.

Kada god dođeš na Bled, moraš ovo pofotkati

Penjanje uz stijenu osigurano je sajlama i klinovima. Kad stignete na vrh, vidjet ćete pred sobom šumu i kanjon u koji se slap spušta. Idealan trenutak da popijete kavu iz termosice i zasladite se čokoladom. A onda – lagani povratak. Mi smo ga praktički protrčale i izlet završile kupanjem u obližnjem Bledu i večeri na ovom poznatom i razvikanom jezeru. Jer svi izleti u tom kraju na kraju završe baš tamo.

S pogledom na to pitoreskno jezero sa svih strana. Možete i do Male Osojnice ako želite “ptičji” pogled na jezero s otočićem. Imate nekih 15 minuta uspona, ali vam neće biti žao. Morate i malo počekati da dođete na red za selfije jer je gužva zbog top lokacije malo veća nego biste ju očekivali usred šume. No, ništa nije teško radi dobre fotografije. Zar ne?! A onda hitajte dolje na poznatu bledsku krempitu. Kako takav dan neće biti fantastičan?

Salzkammergut: Oko Salzburga na magičnim jezerima i najvećem pašnjaku Austrije

Helloistria na izletu

Barbara Ban

05/08/2021

Salzkammergut je uistinu područje kao iz slikovnice. Bajkoviti krajolik brda i planina oko Salzburga koji je ispresijecan brojnim jezerima. Još kada sam prije 10 godina bila tamo na jednom studijskom putovanju vezano za cikloturizam obećala sam si da ću se vratiti u privatnom aranžmanu i posjetiti neke od najzanimljivijih točaka ovog predivnog dramatičnog planinskog područja Austrije koje je samo pet sati vožnje udaljeno od Pule. Vjerujem da je ova regija predivna zimi, ali ljeti su planine ipak posebne iz jedne sasvim druge perspektive.

Baš zato s Korinom sam odlučila doći u Salzkemmergut na planinarenje i obilazak tamošnjih jezera kao i nezaobilaznog Hallstatta, malog jezerskog mjesta i njegove okolice koje je pod zaštitom UNESCO-a od 1997. godine. Smjestile smo se 30-ak kilometara od Hallstatta, Wolfgangseea i Salzburga, u malom mjestu Abtenau iz kojega nam je sve bilo jednako daleko i blizu. Najbitnije nam je bilo da je sve blizu automobilom, da možemo i u vožnji uživati dok putujemo prema destinacijama, ali da nam je blizu našeg planinarskog odredišta – Postalma – visoravni iznad salzburških jezera koja slovi za drugu najveću visoravan u Europi.

Kako izgleda Hallstatt

Prvi dan bio je potpuno posvećen jezerima. Bile smo znatiželjne kako izgleda Hallstatt pa smo odmah krenule u tom smjeru, a obližnji Wolfgangsee ostavile smo za večernji obilazak. Ovo malo mjesto uz modrozeleno Hallstattsko jezero, nastalo u blizini starog rudnika soli, možda je najfotogeničnije mjesto u kojemu sam ikada bila. Gotovo da nema vizure koja neće oduševiti ljubitelje fotografije jer se mjesto nalazi na samom jezeru koje je obrubljeno visokim stjenovitim planinama. Zato je gradić krcat turistima iz Dalekog istoka koji fotografiraju svaki pa i najmanji detalj ovog malo povijesnog mjesta na samoj obali jezera iznad kojega se diže planina Dachstein.

Iako mjesto posjećuje na tisuće i tisuće turista, gotovo je uvijek moguće naći parkiralište, a najbolje je parkirati na onima udaljenima. Imate malo više za hodati, ali vam se različite vizure na Hallstatt otvaraju na svakom koraku. Svakako je predivno neko vrijeme prije ulaska u gradić boraviti na maloj tratini u parku na samoj obali jezera blizu tehničke škole pa uživati u pogledu na mjestašce močeći noge u hladnom jezeru. Pravo ljetno osvježenje.
A onda put pod noge i fotoaparat u ruke jer vas uistinu čeka zanimljivih nekoliko sati u mjestu. Što ne smijete propustiti?

Brojni posjetitelji mile ulicama malog mjesta

Molimo vas da više ne fotografirate

Svakako će vas glavna pitoreskna ulica krcata suvenirnicama najprije dovesti do glavnog trga koji je omeđen kafićima i slastičarnicama te klupicama gdje možete predahnuti. Nasred šarenog trga nalazi se spomenik Svetom Trojstvu koji je svjedočio velikom požaru 1750. godine, kada je izgorio cijeli trg i 35 kuća te je u njemu život izgubilo četvero ljudi. Ovdje možete predahnuti i u miru pogledati zanimljive šarene fasade koje ukrašava raznobojno cvijeće, ali i stabla voćaka koja se na specifičan način obrezuju tako da ukrašavaju zidove zgrada. Toliko su puta fotografirane da su vlasnici na fasadama stavili natpis da mole posjetitelje da ih više ne fotografiraju.

Od tuda krenite dalje prema groblju i crkvi Uznesenja Djevice Marije koja je ukopana u planinu. Poznata je po svojim kasnogotičkim freskama i renesansnom tornju. Na groblju se uz samu crkvu nalazi i kapelica Svetog Mateja iz 12. stoljeća, a ona je posebno zanimljiva zbog kosturnice čiji posjet ne smijete propustiti. Ondje se, naime, nalazi jedna od najvećih zbirki lubanji s više od 600 umjetnički iscrtanih lubanja. Većinom su oslikane u 19. i dijelom u 20. stoljeću, a kosti su se s groblja prenosile u kosturnicu jer na groblju nije bilo dovoljno mjesta za pokope. Lubanje su označene imenima ili inicijalima, i na temelju toga se znalo kome pripadaju.

Uskim uličicama krenite dalje prema kraju mjesta gdje ćete doći do takozvanog photo pointa. Nije posebno označen, a i ne treba biti jer se ovdje čeka red za “okinuti selfie”. Pozicija je to s koje se najbolje vidi Hallstatt, a u pozadini i planine.

Povijesna utvrda i nebeski hod

Onaj tko ima više vremena, svakako mora ići i na vidikovac gdje je smještena povijesna utvrda Rudolfsturm koja je služila za obranu rudnika od napadača te je bila dom upravitelja rudnika. Tu je danas uređen vidikovac Welterbeblick, popularno nazvan Skywalk, s kojeg se pruža veličanstveni pogled na Hallstatt i jezero. U neposrednoj blizini nekadašnjega obrambenog tornja nalazi se ulaz u jedinstveni rudnik soli koji je star čak sedam tisuća godina. Danas se rudnik eksploatira u turističke svrhe.

Nažalost, mi nismo stigle ići do vrha jer smo htjele do Wolfgangseea, još jednog malog mjesta uz istoimeno jezero. Nakon Hallstatta bilo je teško očekivati da će nas bilo što impresionirati, ali Wolfgangsee je to uspio. Dok u šetnji Hallstattom gotovo da nećete vidjeti nijednog lokalca, ovdje to nije slučaj. Ovo je mjesto koje je uistinu zadržalo svoju lokalnu tradiciju i kulturu, a mi smo imale sreće jer se taman za našeg boravka ovdje organizirala lokalna pučka fešta. Ulice i trgovi ovog pitoresknoga gradića bile su krcate mladima i starima željnima zabave i dobre hrane.

Uletjele u pučku feštu

Na svakom uglu grada svirali su lokalni svirači tamošnju tradicionalnu glazbu, a bilo je i virtuoza koji su na tradicionalnim puhačkim instrumentima izvodili i poznate pop-hitove. I baš oni zaslužili su najveći pljesak publike. Osim piva i kobasica, nekako neprepoznatljivijih gastro simbola ovog podneblja, na svim se šankovima moglo kušati i lokalni bijelo vino, rose ili pjenušac. Naravno, u staklenim vinskim čašama.

Ljubitelji ljeta došli su na svoje pijuckajući Aperol na obali jezera. Moglo se kušati i gulaš, burgere, razne vrste tjestenina, ali i bečka šnicla sa salatom od krumpira. To je ipak na kraju za nas bila dobitna kombinacija. Uz ritmove dobre glazbe napustile smo Wolfgangsee koji nam je dao uvid kako se ovdje ljudi dobro zabavljaju. I guštaju. A zašto i ne bi.

Najveći pašnjak Austrije

Još pod dojmom prijašnje večeri, drugi dan krećemo na planinarenje na Postalm, najveći pašnjak u Austriji koji se prostire na 42 četvorna kilometra površine, koji je ujedno i zaštićeni krajolik. Pada kiša, hladno je, ali nam ništa ne smeta. Danas ne želimo promet, ni auto. Samo želimo biti cijeli dan u prirodi i s vrha planina gledati jučerašnji Wolfgangsee s ptičje perspektive. Postalm i njegovi vrhovi idealni su za takve vizure.

Dizanje panoramskom cestom na Postalm – užitak

Panoramskom cestom dižemo se na visoravan do jednog od parkirališta od kuda kreće naša planinarska ruta. Ovo je područje, naime, ispresijecano raznim pješačkim i planinarskim stazama, biciklističkim rutama, a odredišta ima više, ovisno o tome koliko želite hodati. Na svakom koraku nalaze se planinarske kolibe gdje možete nešto pregristi i okrijepiti se. Naravno, zimi je ovo područje ispresijecano skijaškim stazama.

Mi smo se odlučile najprije osvojiti Wieslerhorn jer s njega puca predivan pogled na jezera. Visok je 1603 metra i nije toliko zahtjevan. Ipak, treba nam oko sat i pol da ga svladamo, doduše uz dosta zaustavljanja jer ipak moramo fotografirati ovu zelenu idilu na kojoj opušteno pasu stada krava te plemeniti konji.

Na vrhu Postalma

Niti se ne osvrću na šetače i planinare, samo nastavljaju mirno pasti. Zbog njih na ovom području gotovo da ne možemo naći šarenog cvijeća i bilja, tek na samom vrhu Wieslerhorna. Doduše, po tragovima njihovih kopita vidimo da i njima planinarenje nije nepoznat pojam. U međuvremenu sunce počinje jače grijati, oblaci su se razišli pa plavetnilo neba obasipa zelene planine.

Na vrhu s pogledom na austrijska jezera – Salzkammergut time očarava

Kada smo stigle na vrh, imale smo što vidjeti. Predivan pogled otvorio se na naš Wolfgangsee. Bio je sada mala točkica, a iza tog jezera vidjela su se i ostala jezera. Koja uživancija. I dok malo odmaramo na vrhu, odlučujemo se posjetiti još jedan – onaj preko puta. Dan nam je tek počeo. Silazimo opet u dolinu i nakon kratke okrepe krećemo u smjeru vrha Torhoehe, koji nam izgleda lagan. Ipak, sunce piči pa stajemo u hladu bora i uživamo u pogledu na pašnjake. Malo odmora nikome nije naškodio.

Odmor uz kupus, kobasice i “weissbier”

I onda do vrha koji doseže 1533 metra. Klupice i pogled na jezera. Iz druge perspektive. Polako stiže popodne i pašnjaci poprimaju sasvim drugačije boje. Blago sunce i visoka trava ne trenutke podsjećaju na kasno ljeto. Da imamo vremena, išle bismo i do Bleckwanda, još jednog vrha iz kojega se vide jezera, a ima specifičnu rupu u stijeni gdje se svi koji dođu na vrh fotografiraju.

Ugodna koliba za zadnje pivo, ovaj put bez štrudle

Ipak nešto moramo ostaviti i za sljedeći dolazak. Spuštamo se do koliba u podnožju i za kraj se častimo čašom pšeničnog piva, kada već nema štrudle od jabuke. I to ćemo idući put, obećale smo si. Šteta da ovdje nismo barem tri dana, mislimo si putem prema hotelu. I već maštamo o nekim novim odredištima.

Barban: Čudesan put od Puntere do Raše pa sve do Blaza

Barbara Ban

04/08/2021

To su dvije staze, a zapravo su jedna jer se jedna na drugu nadovezuju negdje na sredini puta, negdje gdje se Raša ulijeva u more i gdje se zeleni krajolik mijenja u plavi. Ali je to u ovoj priči sasvim nebitno jer ta staza koja tek čeka svoje ime, je nešto zbilja posebno. Još službeno nije inaugurirana, što ne znači da ne možete njome pješačiti, biciklirati ili jahati na konjima. To već mnogi i čine jer jednostavno njena ljepota opija. Na tih šest kilometara puta, koji spada pod općinu Barban, vidjet ćete tolike raznolikosti i zanimljivosti – od krajolika do biljnih i životinjskih vrsta da će vas staza skroz obuzeti, kao i njene boje. Jer mjesto gdje se Raša ulijeva u more je za svakog ljubitelja prirode pravi mamac.

Ovaj krajolik je divan bez obzira na vrijeme

Pogled na Raški zaljev

Ja sam obišla stazu jednog sparnog ljetnog jutra kada kiša samo što se nije sručila na mene i Alda iz Općine Barban koji mi je pokazao stazu i poslužio kao lokalni vodič. No, baš to teško sparno vrijeme pokazalo je tu drugu dimenziju staze i prirode. Ovdje kada god dođete, nećete pogriješiti. Startali smo od Puntere, mjesta par kilometra udaljenog od mjesta Barban, od kuda puca savršen pogled na Raški zaljev. Nekad samo dođem u Punteru da u tome uživam. Popnem se na vidikovac i gledam okolinu. Osim što se vidi Raški zaljev, u daljini su mi Hrboki, a odmah preko puta je Barban. No, još nikad se iz Puntere nisam spustila do Raše.

Uvijek tada mislite da vam je more na dlanu, ali nije. Trebate se pomučiti, ako ste pješke, da biste došli do mora. Sada puno manje jer je staza široka i komotna, put utaban, podloga čvrsta za bicikliste. Aldo mi objašnjava kako je i prije taj put postojao, ali da je bio uzak i poprilično zarastao. A njime su nekad Punterci silazili dolje na Čežune, izvor pitke vode, na svoja polja na dnu, ali više na ispašu stoke. Nije bilo na toj padini previše plodnih područja za vinograde ili polja.

Crta razgraničenja

A Punterci su itekako povezani s Rašom i kanalom. Kako i ne bi bili. Tu im je na dohvat ruke. Koliko ih razdvaja, toliko ih i spaja. Raški je kanal dugačak oko 12 kilometara, a širok oko jednog kilometra, dok mu dubina varira od 44 do 10 metara. Uvijek je bio granica. U 1. tisućljeću prije Krista predstavljao je granicu između Histra i Liburna, u doba Rimskog Carstva između Italije i Ilirika, a kasnije je bio dijelom granične crte između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Zanimljivo je da dok nije postojala cesta Barban-Labin, kanal se prelazio na mjestu Pisak, do kojeg se dolazilo preko obližnje Puntere. Pisak je početkom 17. stoljeću bio poznat po ideji o izgradnji solana i iskorištavanju soli, a ondje je postojalo i uzgajalište riba.

Plodna dolina Raše, u daljini lučica Bršica

Crpna stanica sveta Foška

Silazimo sve do rijeke zavojitim putem iz kojega stalno pucaju lijepi pogledi. I dolazimo do crpne stanice Sveta Foška. Kraj nje je nekad bila stara crkva, ali je danas više nema. Samo stara urušena kamena zgrada, a vlasnici su iz mjesta Barban. Kanali za navodnjavanje na sve strane, vidimo ušće Raše i nasip. Jedno je to od rijetkih mjesta gdje su polja ispod razine mora. Aldo nam objašnjava kako bi, da nema ove crpne stanice koja je sagrađena još u vrijeme Italije, dolina plavila, a tako i plodna polja koja su u doba između dva svjetska rata hranila Istru i više od toga. Šteta da se danas više ne obrađuje.

Područje doline Raše se isušilo između dva rata

Sve je počelo 1928. godine isušivanjem Čepićkog jezera i uređivanja cijelog toka rijeke. Nakon sedam godina uz ogromna ulaganja dobilo se oko četiri tisuće hektara plodnih polja i livada, koje su se protezale od Letaja i polja ispod Krbuna i okolnih sela, sve do ušća rijeke Raše. Uz to uređeni su izvori Fonte Gaja i Rakonek, izgrađena je zgrada za vrtlare. Bila je to popularna Bonifika. Hraniteljica.

Inače, na Raši su također od davnina postojali mlinovi kojima su upravljale privatne osobe, uključujući i Barbance, pa je tako primjerice mlin Blaz 1651. labinski markiz Giulio Manzini prodao barbanskome svećeniku Andrei dʾElettiju. U dolini Raše izmjenjivale su se i različite zemljišne, odnosno travnate, površine te uzgajale različite kulture, a zanimljivo je da se na feudalnom imanju obitelji Loredan, koja je imala svoje zdanje i u mjestu Barban, na ovome području, krajem 18. stoljeća započelo s poljoprivrednom proizvodnjom riže, koja je vjerojatno prekinuta propašću Mletačke Republike.

Raj za ornitologe

Neobična priroda nas prati. Šaš, šuma hrasta crnike, bujna vegetacija. Spaja se mora i rijeka. Idemo dalje stazom i negdje na tom potezu počinje nastavak druge staze koja vodi od doline Raše sve do Blaza. Ubrzo mi Aldo pokazuje izvor Čežune i mnoge druge. Bistra voda hladi i lagano žubori.

S desne strane dižu se brda, između su lazi. Nekad su se obrađivali, danas je sve zaraslo. S lijeve strane gledamo u more. Zeleno-plavo. Divlje guske lete i gledaju nas sa stabala. Kaže Aldo da je ovdje i stanište labudova. Nažalost ih tog jutra nismo vidjeli. Ima tu i drugih ptica i životinja. Pravi raj za ornitologe.

Razne vrste ptica ovdje su našle svoj dom

Odmah na ušću je i stari napušten i kamenolom, a samo malo dalje na samoj stazi ugledat ćete i staru japlenicu i vrlo vjerojatno staru kapelicu. Vrlo zanimljivo, a dobar poznavatelj pučkog graditeljstva koji i dan danas pali japlenicu i radi živo vapno Branko Orbanić iz Žminja kaže mi da to nije ništa neobično i da je čitav Raški kanal bio pun japlenica.

Stara japlenica koja je dosad bila neotkrivena

Vrlo vjerojatno se kamen za japlenicu vadio baš iz tog kamenoloma. Tu je svima onima koji su radili vapno, bilo praktično. Kamena je bilo u izobilju, kao i makije. Vode također nije nedostajalo, a i brz je bio transport brodovima. Od tog kamena i vapna gradile su se kuće ne samo u ovom kraju, već i na Cresu.

Spoj Puntere i Raklja

Dok se krećemo uz more, stalno nailazimo na odmorišta koja će se brzo opremiti klupama i poučnim pločama pa će svaki posjetitelj dobiti detaljnu informaciju kako o povijesti, tako i prirodnim specifičnostima kraja. No, možda neće pročitati ono što mi je Aldo tog jutra rekao. Primjerice da je Raški kanal na poseban način povezao Punteru i Rakalj. Zanimljivo nije Hrboke i Rebiće iako su i oni blizu samom zaljevu. Očito ih je spajao Blaz i mlinovi u toj tihoj i mirnoj uvali. Danas, kaže on, ima jako puno istih prezimena u oba mjesta, rodbinske veze su jake. Pa iako se Rakalj ne vidi na svakom dijelu trase staze, kada se spustite do mora, ugledat ćete ga u daljini.

Lijepi vidici na Trget, luku Bršica te dalje na kanal prate nas cijelim putem do Blaza, male i tihe uvale na čijem se dnu nalaze urušeni stari mlinovi. Na toj specijalnoj atrakciji, završava ova zaista čudesna staza koja će zasigurno mamiti u ovoja kraj mnoge avanturiste, šetače, bicikliste. A tko želi može dalje nastaviti svoj put. Mnoge druge staze nastavljaju se na novu barbansku atrakciju poput staze Flanatica. Ona vas može odvesti sve do Raklja i spojiti vas na Stazu Stjepana Hausera. Mogućnosti su raznolike. Samo se treba uputiti i uživati u ovoj neobičnoj prirodi.

Međimurje: Međimurje je više, a glavni su razlog baš Međimurci

Helloistria na izletu

Barbara Ban

04/08/2021

A trebale smo zapravo ići na planinarenje. Tri dana. Prvotni su plan bili talijanski Dolomiti, no ispriječila se korona. Htjeli smo prebaciti čitavo to putovanje na bližu destinaciju, na Sloveniju i njezin Triglav, no i tu smo zapele s granicom. I kada smo već sasvim odustale od bilo kakve pomisli na neko putovanje, pa makar to ne bilo planinarenje, Korina je predložila Zagorje. Nije loše, pomislim si ja, ali dodam – zašto ne Međimurje?!

Bila sam u Svetom Martinu na Muri prije pet godina, nažalost samo na jedan dan, i praktički sam najljepše dijelove te destinacije vidjela ‘trčeći’. Već tada sam si obećala da se ovdje moram vratiti na nekoliko dana. I tako smo ja i moje prijateljice Danijela i Korina odlučile naša tri dana ‘planinarenja’ provesti u Međimurju. Od planinarenja nismo vidjele ni ‘p’, iako smo bile u Gornjem Međimurju gdje ima uređenih planinarskih staza, međutim visoke ljetne temperature držale su nas, nažalost, podalje od prirode. Ali ne i u jutarnjim satima.

Opušteni ženski odmor

Bio je to opušteni ženski odmor uz pomoć savršenih prijedloga i izleta koje su za nas organizirale tamošnje turističke zajednice. Nisu morale, jer smo ih samo ljubazno pitale za savjet što da posjetimo. Ali oni su se istinski potrudili da Međimurje itekako zapamtimo. I hoćemo. Ne samo po savršenoj prirodi, brežuljcima, vinogradima, savršenim malim butique vinskim podrumima i odličnoj hrani, nego i po iznimnim ljudima koje nikad nećemo zaboraviti. Jer Međimurje je više, a glavni su razlog baš Međimurci.

Gornje Međimurje je uistinu jedan nevjerojatan kutak Hrvatske koji je jednostavno izvrstan. Ovdje nećete pogriješiti ni u čemu jer je sve za čistu peticu i nema velikih turističkih gužvi. To je ono što ovaj kraj čini još dražim i izvornijim. Ljudi su ljubazni jer to žele biti, ne zato što moraju, i pružili bi vam i pokazali sve.

Slobodno se poslužite vinom

– Ostavila sam vam domaća jaja za doručak, imate i našeg soka, u podrumu se slobodno poslužite vinom, a u vrtu uberite rajčice. Imate i voćnjak – 40-ak stabala raznog voća pa se osvježite. Imate u kući i sve ostalo što vam treba – bučino ulje, kavu, šećer, sol, šampone, sapune – sve nam to nabraja naša domaćica Ružica Žižek u Staroj hiži. Kada smo ušle u ovu kuću za odmor, riječ “vau” nije nam silazila s usana. Znale smo da je naš smještaj u mjestu Selnica zbilja poseban – riječ je o staroj rustikalnoj drvenoj kući sa slamnatim krovom na idiličnom brežuljku s pogledom na vinograde i ravnicu. No, dok nismo stigle, nismo bile svjesne atmosfere kojom ova kuća koja ima svoju povijest odiše.

Zelenilo i odmor. I kome sada treba bazen

– Znate, ta vam kuća nije izvorno bila tu. Nju je moj suprug kupio pokraj Zagreba, demontirao ju, pa ju onda dasku po dasku, koje je označio, vratio na svoje mjesto. Naravno da smo tada kuću temeljito i obnovili. Htjeli smo da bude posebna i da ima dio tradicije, pa smo zasijali raž radi postavljanja slamnatog krova. Nažalost, puno je to održavanja, pa smo krov na kraju morali pokriti kanalicama, ali smo dio slamnatog krova zadržali na terasi – priča nam naša domaćica koja nas je odmah po dolasku ponudila čašom međimurskog svježeg vina i kolačem. Jedva smo se rastale od prostrane drvene terase. Koja priča!

Stara hiža bila nam je savršeno utočiste ta četiri dana. Mjesto odmora i ženskih ćakula, ali i planova što ćemo sve u Međimurju raditi i kako ćemo sve uživati. Prvo smo odlučile kraj upoznati na dva kotača.

Put Štrigove

Zaputile smo se do obližnje Štrigove, vinskog mjesta na samoj granici sa Slovenijom. Jedna od najsjevernijih točki Hrvatske. Pitomo mjesto s dvije velike crkve – crkvom Sv. Marije Magdalene iz 17. stoljeća i crkve Sv. Jeronima koja je sagrađena između 1739. i 1752. godine, na temeljima bazilike iz najranijih kršćanskih vremena. U crkvi, spomeniku kulture nulte kategorije, kriju se neprocjenjivo vrijedne freske baroknog slikara Ivana Rangera. Tu nas je dočekao Josip Mikec, alfa i omega ove male turističke zajednice koji nas je uputio u tajne ovog kraja.

– Štrigova je općina koja ima velik broj izvrsnih vinara i podruma koji odlično surađuju. Gotovo da nema zemlje koja nije obrađena, a velik dio površina je baš pod vinovom lozom. Naši vinari su jako složni pa zajedničkim snagama promoviraju ovdašnju autohtonu sortu pušipel i organiziraju tijekom godine brojne vinske manifestacije i druženja. Njemu u čast dizajnirali smo posebnu bocu, a uskoro ćemo imati i čašu koja će biti namijenjena baš za to vino, ponosno nam priča Josip o onome što krasi ovaj slikovit kraj.

Zato će nas upravo on povesti u obilazak tamošnjih vinskih podruma, ali najprije ćemo vinograde, a posebno Mađerkin breg obići na električnim biciklima koje smo unajmile u uredu TZ-a. Išle smo rutom R1 do Mađerkinog brega pa prema Svetom Urbanu i Badličanu da bismo preko Gornje Dubrave došle do Železne Gore i nazad se spustile u Štrigovu.

U tri je lakše- dvije pedaliraju, jedna slika

Terase vinograda

Nezaboravnih 30 kilometara koje je bilo jednostavno savladati uz električan pogon. Odlična stvar ako želite razgledavati na dva kotača po međimurskim brdima, a pritom se ne iscrpiti. Odmah na početku staze čekalo nas je naše najveće veselje – Mađerkin Breg. Najljepše brdo Međimurja ispresjecano terasama vinograda. Do vrha vodi makadamski put, a na vrhu vidikovac. S 341. metra nadmorske visine pogled puca na Austriju, Sloveniju, Mađarsku i Slovačku. I sve je u vinogradima i obrađenim poljima. Koja divota. Vinsko brdo mjesto je i gdje se redovito održavaju razni događaji – koncerti, fešte, okupljanja. Dijele ga dva vrsna vinara – Štampar i Cmrečnjak.

Upravo nam je vinar Rajko Cmrečnjak malo kasnije tog dana, dok smo kušalo njegov savršeni sauvignon, preko puta brda u njegovoj vinariji u Svetom Urbanu objasnio od kuda ime tom brdu i zašto je toliko intrigantno.

– Zašto Mađerkin breg? Vlasnica tog brda je bila Emilija Krauthaker. Bila je to mađarska balerina rođena davne 1889. godine u Budimpešti. Ovdje se doselila 1940. godina sa svojim mužem koji je bio mađarski vojnik. Njega su komunisti ubili 1945. godine i ona je ostala sama s ogromnim imanjem. No, to nije dugo potrajalo jer joj je gotovo čitava zemlja kasnije nacionalizirana. Ona je ostala živjeti na malom kutku zemlje i umrla je u bijedi u Varaždinu. Ja i Štampar smo, kada nam se pružila prilika, kupili tu zemlju i ponovno obnovili vinograde kako je nekad bilo, priča nam ugledni međimurski vinar priču o ovoj prirodnoj atrakciju gdje obavezno treba doći u suton.

Pogled s vinograda uz čašu izvrsnog vina je jednako rajskom iskustvu. Ovo je definitivno jedan od top vidikovaca Hrvatske. Cmrečnjak nam priča da je to brdo jedno od najkvalitetnijih vinogradarskih položaja u Međimurju i šire.

Štampar i Cmrečnjak imaju vinograde na ovoj lokaciji

Rajko Cmrečnjak objašnjava tajne pušipela i Mađerkinog brega

Železna Gora i Terbotz

– Kada smo ga kupili bilo je poprilično zapušteno, ali mi nije žao niti trena da sam to kupio, priznaje nam ovaj proizvođač vrhunskog silvanca zelenog, graševine, pinota sivog, rizlinga rajnskog, chardonnaya, pušipela, muškata žutog, sauvignona… Poznat je i po odličnim pjenušcima. Upravo dovršava novu kušaonicu koja će gledati na brdo mađarske balerine.
Kroz vinograde i polja biciklom dalje nastavljamo do Železne Gore iza sebe ostavljajući brojna raskrižja s križevima i kapelicama.

Tom smo se mjestu više puta vraćale. Iz gastronomskih ponuda. Ovdje se među vinogradima skrio dvorac Terbotz na obiteljskom imanju Jakopić koji nas je očarao svojim restoranom. Odmah prvu večer uz degustaciju njihovih vina kušali smo ono najbolje od Međimurja uz nezaobilazno bučino ulje. Izvrsna tjestenina, meso peradi i divljači koje se topi u ustima, a za kraj sladoled od buče.

Prva večer je odmah bila rezervirana za Terbotz

Uvijek ima mjesta za Međimursku gibanicu

Nismo više imale mjesta za međimursku gibanicu kojoj smo se vratile idući dan. Nepogrešivo. Ovo mjesto, osim dobre hrane, zanimljivo je i po starom dvorcu. Dio u kojem se nalazi restoran i stari vinski podrum je obnovljen, a drugi dio čeka svoje bolje dane. Oni bi trebali doći skoro, kada bi se u tom dijelu trebale urediti i sobe. To će biti pun pogodak.

Inače, dvorac je sagrađen u 19. stoljeća, kao plemićka kurija obitelji Zichy i Terbócz koje su imale velike posjede u tom dijelu Međimurja. Posljednja vlasnica dvorca bila je Ilona Terbócz, koja je umrla u pedesetim godinama 20. stoljeća i pokopana na groblju u Štrigovi.
Vino nas je uistinu pratilo na svakom koraku. To ne treba čuditi s obzirom na veliku koncentraciju odličnih vinara.

Odličan traminac sa sušenim jabukama – sve domaće i fino

Posjetile smo OPG Hažić nedaleko od toplica Sveti Martin na Muri, gdje nas je osvojio traminac i čips od jabuke. Vrlo interesantno sljubljivanje. Tradicijski specijalitet meso ‘z tiblice uz svoje nam je vino ponudio jedan od omiljenih međimurskim vinara Alojz Tomšić, kojemu je suza krenula dok nam je pokazivao mali vinski podrum ispod zemlje, od kuda je krenula vinska priča ove obitelji.

– Taj se podrum počeo graditi kada sam ja rođen. Bili smo jako siromašna obitelj i sve smo napravili svojim rukama. Nikad nisam mislio da ću se baviti samo vinom jer smo se bavili stvarno svime, a sada sam ponosan na to što imamo – priča nam Lojzek dok kušamo ovaj slani specijalitet zajedno s mašću u društvu njegove supruge Tatjane.

Kalorična hrana i Evelin

Kalorična hrana odlično ide uz njegova vina, a posebno uz njegov pušipel, ali i rose pjenušac Evelin koji je dobio ime po opernoj divi Evelin Novak. Skroman vinar zauvijek će nam ostati u sjećanju po gostoprimstvu i zanimljivim ćakulama o njegovu kraju, usponu i mukotrpnom radu na zemlji. Sudbina gotovo svakog Međimurca.

Posljednji svjedok svog vremena – mlin na Muri

Koliko je bio težak život u ovom poljoprivrednom kraju prije stotinjak godina jako lijepo svjedoči i drveni mlin na Muri u mjestu Žabnik, najsjevernijoj točki Hrvatske. Uz njega je i skela kojom se možete prevesti na drugu stranu ove rijeke uz koju se vežu tužne ljudske sudbine i sjetne pjesme. Kako nam objašnjavaju naši vodiči u mlinu, razlog tome je što je u Muri puno Međimuraca izgubilo svoj život, posebno žene koje su došle na Muru prati robu.

– Na Muri je prije stotinu godina bilo oko 92 ovakva mlina koji su zapravo plutali na rijeci. Zadnji se ugasio 80-ih godina, a ovaj sada prikazuje kako je to nekad izgledalo. Ovdje bi mlinar živio i spavao punih šest mjeseci. On se i brinuo za mlin. Seljaci bi mu preko drvenih greda donosili na mlin žito – priča nam vodič. Uz mlin se nalazi i mali posjetiteljski centar posvećen Muri i tradicijskim obrtima koji kroz multimediju govori o mlinarskoj i poljoprivrednoj tradiciji ovog kraja. Ovdje možete predahnuti, ali i prošetati uz Muru uz koju je uređen “Mlinarov poučni put”.

Oko mlina vodi i staza Milinarev poučni put

Četiri dana su brzo prohujala, vidjele smo i okusile samo djelić ovog raja na zemlji. Treba mu se brzo vratiti, možda ga osjetiti u nekom drugim godišnjem dobu. No jedno sam sigurna, bilo ljeto, zima, jesen ili proljeće, iz Međimurja ćete uvijek ponijeti savršene uspomene. Jer je to regija posebne atmosfere i ljudi koju treba jednostavno doživjeti.

Kaštelir i Labinci: Together in free friday tasting po domaću

Barbara Ban

21/07/2021

Pazite ovo. Bučino ulje, domaće brašno, gin, tonik, aceto balzamico, krumpir… Nije da su baš specifični proizvodi kojima se Istra svakodnevno diči. Hajde, da sam vam rekla vino, maslinovo ulje, biska, tartufi. No, svi ovi proizvodi iz prve rečenice su vrijedni proizvodi domaćeg seljaka iz Istre, i to iz mjesta Kaštelir i Labinci te malih sela oko ta dva mjesta koja dišu poput jednog. Zato i ne čudi da se i općina zove Kaštelir-Labinci. Ono što me je oduševilo je činjenica da imaju samo 1000 stanovnika, a čak 150 malih obiteljskih gospodarstava koji proizvode veliku paletu proizvoda. I sve to nude na kućnom pragu. A ovog ljeta sve to možete i kušati na besplatnim degustacijama u akciji Together in free friday tasting svakog petka.

Domaća atmosfera pod stogodišnjom ruzom u dvorištu OPG-a Venier

Desetak OPG-ova otvorilo je svoja vrata i možete ih posjetiti i isprobati te kupiti sve ono što vam se sviđa direktno od samih poljoprivrednika koji su po cijele dane u polju i vrtu ili vinogradu i masliniku, čuti kako je taj proizvod nastao, po čemu je specifičan i zašto baš taj proizvod ima ono nešto. Nije li to pohvalno? S osmjehom će vam odgovoriti ama baš na svako pitanje, a mene uvijek fascinira kako se iza svakog takvog gospodarstva skriva jedna zanimljiva obiteljska priča.

Kampiranje u prirodi bez struje

Svašta nudimo u ovoj akciji, objašnjava nam gospođa u novom robinzonskom kampu

Svakako se tu ubraja i ona Valtera i Antonije Kocijančić koji su odlučili ići korak dalje. Uz proizvodnju vina i ulja odlučili su se baviti i kampingom. Tek su otvorili mali robinzonski kamp u njihovoj šumi nadomak sela Krančići. Sve je tako lijepo posloženo da je gušt ovdje boraviti i bez da spavate. Kada kažete robinzonski, pomislite da imate samo poljanu i to je to, ali ne i u njihovom kampu Natura Camp Karli gdje se možete odmarati u drvenim malim kućicama i glamping šatorima nedaleko maslinika, vinograda i livada.

Tek otvoren novi robinzonski kamp u selu Krančići

– Želimo da i drugi probaju ono što je i nama posebno, a to je odmor u prirodi bez civilizacije. Ovdje nemamo struje, osim na nekoliko punktova, te koristimo sunčane kolektore. Blizu će vam doći zečevi, crni fazani, srne, jeleni. Imamo i jako puno ptica koje ovdje obitavaju, priča nam Antonia u društvu svoje djece. Suprug joj pak drugim posjetiteljima pokazuje glamping šatore. Odmah poželite ovdje prespavati jer vas vuče taj neki mir. Valjda zato jer se lagano ljulja trava na obližnjim nepokošenim livadama, a u hladu hrastova čekaju vas udobne ležaljke.

Možda ugledate fazana

– Ovdje stalno puše vjetar pa nikad nije vruće. Nismo tipični kamp. Nemamo bazen, niti ćemo ga imati. Želimo gostima ponuditi prirodu, pjev ptica i mir. Ali i komfor, pričaju nam dalje nositelji malog OPG-a koji proizvodi vino i maslinovo ulje. I to možete kušati u ljetnoj kuhinji s pogledom na nepokošenu livadu i vinograd. A što vam treba više?!

Uzeli smo za osvježenje domaći kaštelirski tonik Marka Bratovića, vlasnika malog obiteljskog pogona za proizvodnju prirodnog tonika, piva od đumbira i Ginete, i odmorili na nekoliko trenutaka. A onda idemo dalje do gospođe Lucie u Kaštelir. Ona nam sprema nešto posebno i nekako me podsjeća na one generacije istarskog seljaka od nekada kada si sve radio kod kuće i svako je domaćinstvo na selu bilo praktički samodostatno. Imao si sve – od povrća, brašna, vina, mesa, jaja. Kupovalo se minimalno. Jelo se zdravo i ekološki. I nije bilo otpada. Tako je bilo prije samo 30 godina. Gospođa Lucia i njezin OPG Venier čini mi se i dalje funkcionira na taj način.

– Mi se poljoprivrednom bavimo oduvijek. Obrađujemo pet hektara zemlje, a uzgajamo masline, vinovu lozu, žitarice, krumpir i svoj povrće. Do lani smo se bavili i lavandom, ali sada jednostavno nema tko, priča nam ova domaćica uz svojoj maloj kuhinji koja je smještena u staroj kamenoj konobi. Nije to tipičan agroturizam ili konoba u koju možete doći kad god poželite. Ovdje sve ide po najavi jer se domaćica Lucia ne bavi samo kuhanjem.

Znate li što su žbirići?

To je tek mali dio njezina zaduženja u OPG-u. Odlučila je ponuditi svoje znanje pravljenja domaće tjestenine svojim gostima pa radi radionice, a onda ono što pripreme zajedno i pojedu. Za nas priprema nešto slasno – domaće pljukance sa šugom od povrća, ali i junetinom.

– Koristimo svoje domaće brašno i povrće. Isto tako radimo i bezglutensku tjesteninu. Počeli smo s ovakvim radionicama jer sam htjela ljudima ponuditi naše domaće proizvode te im pokazati kako izgleda istarska kuhinja. Uz domaću tjesteninu, radim i domaće kolače, priča nam dalje dok mijesi pljukance ili žbiriće kako ih zovu u Kašteliru.

– Radimo fuže, njoke i pljukance ili žbiriće te makarune, priznaje nam Lucia koja nikad nije bila kuharica. Ali se odlično kuhanje podrazumijeva kada živite na selu. Jer odličnih namirnica vam ne nedostaje. I dobrog vina. Ima ga gotovo svaka obitelj u svom podrumu. A mi smo se zaputili nakon marende kod gospođe Lucie do obitelji Radoš u Tadine nekoliko kilometara dalje.

Vinarsku je revoluciju u ovoj obitelji vodila žena – i to Nadia Radoš, nekad jedina vinarica među istarskim vinarima. Vinarstvo je u ovoj obitelji već četiri generacije, a sada je tradiciju nastavio najmlađi član – sin Dejan.

Žene i rose od borgonje

– Bila sam jedina među muškim kolegama i naravno da te svi drugačije gledaju. No, najteže je bilo uvjeriti mog oca da se okrenemo modernoj proizvodnji vina. Ali kada smo jednom s time krenuli, više nije bilo povratka. Tradicija proizvodnje u našoj obitelji je krenula s prezimenom Legović, nastavila se s Kocijančića, a sada smo Radoš. Sve je išlo po ženskoj liniji, priča nam Nadia u društvu svoje obitelji u njihovom osvježavajućem podrumu. Obrađuju pet hektara vinograda, a u podrumu im je perjanica svježa malvazija. Njoj uz bok su teran, muškat i rose od borgonje, a godišnje proizvode od 30 do 40 tisuća litara.

Ugodna degustacija u dvorištu obitelji Radoš

Govore nam kako se borgonja polako vraća i postaje sve popularnija iako je bila jako zapostavljena. Lagano je crno vino koje je uz teran zaštitni znak Istre kada govorimo o crnim vinima. I taman je za ljeto. Radoši su od njega napravili ružičasti rose. Kušati se može u njihovom dvorištu ukrašenom domaćim cvijećem i starom krušnom peći gdje se pekao kruh za cijelo selo. Baš zato su Radoši odlučili taj obiteljski ponos staviti na svoju etiketu.

Aceto balzamico i med ponos su OPG-a Čehić

Kaštelirski gin tonik

A sada nam nije dosta, nego idemo na gin tonik? Hoćemo li u neki koktel bar, pitamo se? Kakve to veze ima s OPG-ovima u Kašteliru u Labincima? E ima, i to velike. Jer samo ovdje na jednom malom obiteljskom gospodarstvu u Labincima možete probati kaštelirski gin tonik. Odmah na glavnoj cesti prema Poreču smjestila se mala kušaonica OPG-a Čehić s brojnim domaćim likerima i žesticama, ali i domaćim ginom. Kaštelirski je zato jer su ga smiksali s Markovim tonicom. I to tek nedavno pa je ovo prava inauguracija. Govori nam to Ana koja nas je dočekala zajedno sa svojim partnerom. A imanje vodi s ocem Eniom i majkom Dinom.

– Ove smo godine tek počeli s proizvodnjom gina, a napravili smo ga tako što smo destilirali komovicu koja je izgubila svoj tipičan miris i okus. A onda smo taj alkohol opet destilirali s bobicama plave smreke, anisa, korijandarom i kimom, priča nam Ana koja je zaljubljena u svoju malu destileriju. Vjerujem da bi vam o svakom likeru i rakiji imala za ispričati milijun malih detalja. Ali i medu, pčelama, njihovom acetu balzamicu, vino.

Ovi vrijedni ljudi na 3,5 hektara zemlje uzgajaju vinovu lozu, masline i voćke, te bave se i pčelarstvom na 20 pčelinjih zajednica. Ovdje možete kušati i kupiti malvaziju istarsku, borgonju i merlot, 3 vrste destilata i 10 vrsta specijalnih rakija i likera, ocat, maslinovo ulje, med i propolis. Jedni su od rijetkih proizvođača aceta balzamica. Ana je objašnjavala kako se radi, ali bi mi je predobar da bih se skoncentrirala na priču. A nije li to ono najbitnije?

Buče u Istri?

I onda opet sasvim nešto novo. Barem meni. Istarsko bučino ulje. Kaže mi kolegica Lana- pa pustite nešto vi iz Istre i nama na kontinentu! OPG-a Irvina Kocijančiča u selu Rogovići jedini je proizvođač bučina ulja u Istri, a vjerujem i široj okolici tako da Lana ne mora brinuti. Mala je to manufakturna proizvodnja koja se kreće od 200 do 400 litara ulja, ovisno o godini.

Tipičan krajolik okolice Kaštelira i Labinci

Ratari Kocijančići buče uzgajaju u dolini Mirne i objašnjavaju nam kako su od 2010. pokrenuli proizvodnju buča golica te da od 2012. imaju i bučino ulje. Sjemenke prerađuju više puta godišnje, ovisno o potražnji. Njihovo crno zlata miriše. Miriše na zemlju, na pržene sjemenke, na orašasto, na fino. Koje kontraste Istra ima! Ali, bez da sam lokalpatriot, ono što rade poljoprivrednici u Istri, bilo da je bučino, maslinovo ulje ili bilo što drugo, uvijek je izvrsno. Pa tako je i ovo.

Irvin Kocijančić posvetio se sadnji i preradi buča

– Naše je ulje skoro pa lijek. Na početku smo proizvodili samo koštice, a potom smo se počeli baviti i uljem, objašnjava nam Irvin dok degustiramo njegovo ulje sa sirom i kruhom te pržene slane sjemenke buče. Inače, ovo se gospodarstvo bavi proizvodnjom kukuruza, pšenice, ječma i ostalih žitarica.

Castellana i pivo s narančom

A svoj ječam Tina i Gabriele u Kašteliru odlučili su staviti u craft pivo. Ovaj nasmijani par ne samo da vodi svoj OPG u centru Kaštelira kamo se opet vraćamo, već je u staroj jezgri i staroj konobi otvorio ovih dana craft pivnicu i pivovaru. Gabriele je majstor u kuhinji i pivovari, a Tina mu u svemu s osmjehom pomaže i svima nama ostalima objašnjava o čemu se radi.

Naime, pivnica Castellana u staroj jezgri Kaštelira nudi više od piva. Ovdje možete nešto lagano pojesti dok vam Tina i Gabriele objašnjavaju koja piva proizvode i što s njima nude. Sve možete u vidjeti kroz staklo koje odvaja pivovaru od pivnice dok pijete jedno od njihovih piva s kriškom naranče.

– Mjesečno proizvodimo od 2.000 do 2.500 litara piva, a imamo četiri različite vrste. Imena su lokalna – Kaštelirka, Školarka, Školar i Bjonda. Koristimo samo najbolje sastojke, a naše se pivo zasad može kušati jedino kod nas u pivovari, objašnjava Tina dok poslužuje gurmanske sendviče njezina supruga Talijana koji je također rodom iz Kaštelira.

Sve je počelo od nonića

I nakon ovakvog doživljaja i prijema, najradije bismo u Castellani ostali cijelo popodne, ali mi Marko objašnjava da svakako moram upoznati Gorana Špehara koji će nas oduševiti svojom pričom. On u selu Cerijani ima malu destileriju Istarska kapljica koju je naslijedio od djeda. A moramo tamo onda. Nisam baš veliki ljubitelj destilata, ali sam zbilja s guštom odslušala emocionalnog Gorana koji je ispričao kako se radi njegova lozovača, što stavlja u nju, koliko odležava. I zašto se odlučio na tako težak posao.

– Ovo je mala destilerija koja se bazira na tradiciji. Sve je počelo od mog nona koji je prije svega bi proizvođač vina, a ne jakih alkoholnih pića. Uvijek je imao punu konobu bačava vina i jednu malu bačve rakije te jednu demižanu rakije za svoje potrebe. I tu nije štedio na kvaliteti. Ali onda je došlo vrijeme kada on više nije mogao, a ja sam mu bio pomagač. I onda sam se odlučio baviti samo time te rakiju iz nonine demižane ponuditi svima. A mi smo posebni i drugačiji jer se bavimo proizvodnjom destilata od cijelog zrna grozda, veli nam i svako toliko se raznježi kada se sjeti nonića.

– Po tome smo postali poznati. Ovo je ujedno teška i skupa proizvodnja jer radimo s prirodnim sastojcima, objašnjava nam dalje Goran. A to su med, bazga, biska i tko zna što još Goran ne ubere u ovoj divnoj okolici daleko od svega, a opet tako blizu turizma i mravinjaka ljudi u ljetnim mjesecima. Dobra protuteža. Zato je poseban užitak provesti jedan dan s ovim ljudima. No, ostatak njihovih priča morat ćete ipak saznati sami. Najavite se i zakucajte na njihova vrata.

Together In FREE FRIDAY TASTING:

OPG Irvin Kocijančić – besplatna degustacija bučinog ulja/15 – 20 h

OPG Edi Brčić – besplatna degustacija vina i ulja/17 – 21 h

Cossetto vina -besplatna degustacija tri vrste vina/15 – 20 h

Vina Radoš – besplatna degustacija četiri vrste vina/11 – 19 h

Istarska Kapljica – besplatna degustacija tri vrste rakije/11 – 19 h

OPG Čehić – besplatna degustacija gina, rakija, vina, maslinovog ulja i meda/11 – 19 h

Oliveri extra virgin olive oil – besplatna degustacija pet vrsta maslinovog ulja/11 – 19 h

Castellana Craft Beer -degustacija dvije vrste piva (boca 0,33 lit), uz Antipasto del giorno – po promotivnoj cijeni od 100 kuna po osobi/11-14 h i 18-23 h

OPG Lucija Venier – radionica domaće tjestenine – u ovoj ponudi posjetitelji sami izrađuju paštu koju potom skuhaju i jedu, a uz su u ponudi pića iz proizvodnje OPG-a; promotivna cijena je 100 kuna po osobi/11 h, 15 h i 17:30 h –

OPG Igor Kocijančić – besplatna degustacija ulja i vina – za posjet ovome OPG-u potrebna je prethodna najava

ŽARDIN Traditional Restaurant – meni po promotivnoj cijeni od 150 kuna po osobi uključuje hladni pjat (istarski pršut, ovčji sir, salamini tartufi i kobasica), fuže mare-monti (gamberi i divlje šparoge), domaću krostatu s kremom od limuna, 0,25 l vina i 0,25 l mineralne vode/11 – 19 h

Sveti Lovreč i Kontija: Svitanje na polju lavande

Barbara Ban

08/07/2021

Bilo je to još jedno toplo ljetno jutro. Ovaj put nismo bile spavalice, već smo odlučile rano ustati i čekati izlazak sunca na lokaciji. Nije to bez vraga kada znamo da nam je lokacija srednjovjekovni Sveti Lovreč Pazenatički u lavandi. A svi kažu da je najljepše fotke napraviti u svitanje ili kada je zalazak. Kako su nama draža jutra, radije smo se digle rano i krenule prema gradiću Sveti Lovreč iznad Limskog kanala. No, kao i uvijek nismo išle na foto druženje. Bicikle idu s nama pa ćemo đir do Vrsara kroz Kontiju. Joj, jedva čekam.

I došle mi u kameni Sveti Lovreč. Svi spavaju, sunce još nije zašlo. Čak nam je i lagano friško. Lavanda je pognula svoju glavu pod noćnom rosom. Miriše sve u 16. Tražimo najbolje pozicije, ali ne možemo odoljeti tom pogledu. Niti jedna fotografija to jednostavno ne može dočarati. Svaka čast onome tko se sjetio uz stari grad Sveti Lovreč zasaditi ovaj nasad koji je prošaran maslinama. Može li biti pitoresknije?

Spokoj lavande

Uživale smo u ovom polju lavande opasanom suhozidom i starim srednjovjekovnim gradom a barem sat i pol. Nismo baš bile oduševljene svjetlom koje nama amaterkama ipak nije prikazalo zbilju onakvom kakva je. Ali znamo da ne možemo ovdje čekati podne jer onda sigurno nećemo dalje po pasjoj vrućini. Zato konačno, ali teška srca, no s veseljem, jer idemo prema stoljetnoj šumi Kontija, sjedamo na bicikle i krećemo. No, opet ne predaleko…

Prije svega želimo malo obići Sveti Lovreč Pazenatički, stari kameni gradić koji je na raskrižju puteva. Jedan vodi za Poreč, a drugi dalje prema Bujama i Trstu, a treći prema unutrašnjosti Istre. Baš zato sam se ovdje rijetko ovdje zaustavljala, a u samom starom gradu nisam bila nikad. Jednostavno nisam imala razloga iako je gradić pitoreskan i jako lijepo očuvan. Možda više nego neka druga razvikanija mala mjesta. No, nedostaje mu malo života, muvinga, sadržaja da bi u njemu mogao više uživati.

Čovjekoliki pas na vratima

Nedostaje mu onaj šarm Motovuna, Grožnjana, Svetvinčenta. Nadamo se da će i to polako doći s buđenjem unutrašnjosti Istre. Jer Sveti Lovreč to zaslužuje. Ima sačuvanu arhitekturu, povijest, urbanizam. Kružni oblik gradića podsjeća da je postojao još kao gradina u neko sasvim drugo vrijeme i da ima velik i dug povijesni kontinuitet. U ovom tihom jutru prolazimo kroz Velika vrata, stara vrata gotičkog oblika iz 1407. godine. Naknadno je, 130 godina kasnije, pokraj ulaza dodana kamena ploča s natpisom na kojemu čitamo “vidistis, videtis, videbitis” – u prijevodu vidjeli ste, vidite, vidjet ćete. I hoćemo.

Iznad gotičkih vrati čovjekolika pseća glava

S vrha na nas gleda čovjekolika pseća glava. A svašta. No, znamo da je to prikaz okrutnog hunskog vojskovođe Atile koji se često pojavljuje u istarskim predajama. U njima je zamišljen kao čovjek-pas. Ta je glava spomen na vrijeme kada je po predaji Atila poharao Sveti Lovreč. Slična se predaja može čuti i u nekim drugim istarskim gradićima. Ulazimo u mjesto koje još spava. Pokoja mačka leži na kućnom pragu. Sve ostalo miruje. Kamena placa je pred nama.

Istarsko govedo i Sveti Lovreč

Pomislili biste da je Sveti Lovreč dobio naziv po nazivu župe, no nije tako. Ona je posvećena svetom Martinu kojemu je u čast podignuta velika bazilika na placi. Sveti Lovreč dobio je zapravo naziv po svetom Lovri koji ima svoju crkvicu na groblju. Nastavak Pazenatički nastao je po talijanskoj riječi paesi jer je Sveti Lovreč svojedobno bio sjedište svih istarskih mletačkih posjeda izvan naselja. Pod današnjim se imenom prvi put spominje daleke 1030. kao “castrum Sancti Laurentii”.

Gradska loža je uz bok glavne crkve u mjestu

Stižemo do gradske lože koja je dograđena uz bok župne crkve na placi. Mletački lav i istarsko govedo gledaju nas i tiho pozdravljaju. Godinama su nasuprot jedan drugome u tišini kamena. Mnoštvo antičkih i mletačkih spomenika te reljef kamenog križa i glagoljička slova. Puno je tu raznih kamenih ulomaka iz raznih povijesnih priča i perioda.

Bilo bi lijepo ovdje provesti neko vrijeme i sve ih detaljno pogledati, malo proučiti, “uguglati”. No, nemamo toliko vremena danas ako želimo do Vrsara. Ispred lože je pak stup srama. E kad bi taj kamen mogao pričati…

Borba za kaštel Gradina

Zanimljivo je da je Sveti Lovreč bio prva organizirana ruralna općina u Istri nakon Trsta, Pule i Kopra. Kao komuna je za vrijeme istarskih markgrofova, a tu govorio o vremenu do druge polovice 12. stoljeća, ratovala s obližnjim Porečem za Gradinu, danas malo mjesto na cesti koja od Lima vodi za Vrsar. Naime, ta je Gradina, gdje se danas uz cestu smjestilo nekoliko restorana, nekad isto bio kaštel. Tko bi to rekao!

Kratki odmor u loži od razgledavanja, pogled na stup srama

Pod mletačkom je vlašću Sveti Lovreč od 1271., a od davne 1305. do 1395. godine upravljao je njihovim posjedima u Istri. Velika i značajna funkcija zbog čega i danas nisi naziv Pazenatički. U to je vrijeme Sveti Lovreč dobio svoje bedeme, kule, gradska vrata. Zvonik koji pak dominira mjestom izgrađen je u 11. stoljeću i visok je 21 metar. A znamo da moramo na vrh.

Lako otvaramo vrata i stubištem se penjemo kat po kat do zvona. Želimo vidjeti kakav će nam se vidik otvoriti na toj najvišoj točci Svetog Lovreča. Nismo požalile niti jednog koraka kojega smo napravile. Nažalost, na vrhu kule nemate baš čisti pogled zbog zaštitnih mreža koje sprečavaju da ptice ulaze unutra, no vrijedi doći na vrh. Ovaj je zvonik nešto drugačiji od ostalih, a znamo i zašto. Bio je nekad fortifikacijski objekt koji je s bedemima stvarao jednu cjelinu.

Željeli su Eufrazijanu

Zvonik je odvojen od glavne župne crkve sv. Martina u koju nažalost nismo ušli. Ostavljamo nešto i za drugi posjet. Jer najveća je to romanička crkva u Istri. Velika je to trobrodna bazilika iz 11. stoljeća, čiji dijelovi imitiraju Eufrazijevi baziliku u Poreču. Navodno su Lovrečani htjeli sličnu crkvu i u svom dvorištu.

Spuštano se polako niz stare stepenice, i nekako se mislimo trebamo li put Vrsara. Ovo nas je drevno mjesto, koje kao da je ostalo zarobljeno u davnim stoljećima, polako, ali sigurno začaralo. Kamena placa poziva nas da tu ostanemo. Vjerojatno bismo bile odoljele da je ovdje bila koja terasa. Kako nije, odlučile smo ipak mi do stoljetne Kontije pa polako kroz hlad do Vrsara.

U hladu stoljetne šume

Izlazimo iz Svetog Lovreča i idemo na glavnu cestu koja vodi prema Limskom kanalu. Vrlo brzo skrećemo prema Stranići i Marasi. Pratimo biciklističku stazu broj 282. i tako do Gradine, a onda skrećemo za Kloštar. Pored stoljetnog samostana svetog Mihovila, u koji se nažalost bez stručnog vođenja još uvijek ne može ući, “ukrcavamo” se na Romualdovu stazu po makadamu sve do Vrsara.

Iako je vruće, po putu srećemo brojne bicikliste i šetače. Ljeti svi vole ovu čarobnu šumu koja se prostire na na 65 hektara, a presijecaju ju brojnije staze i puteljci. Osim bijelog grabra, ovdje raste i hrast medunac, crni jasen, maklen, cer, smrikva, leprin, kukurijek te brojne druge vrste.

Romualdova staza

Lagano se vučemo prema Vrsaru dok nas prati duboka hladovina koja je po ljetnoj žegi itekako dobrodošla. Inače, Romualdova staza dugačka je 9,5 kilometara u jednom smjeru, a duž nje se nalazi niz atrakcija i zanimljivosti. Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju i u ljetnim mjesecima jer je većinom u dubokom hladu. Kružna je, pa jednim dijelom praktički prolazite uz rub Limskog kanala kojega možete vidjeti na dva vidikovca.

Staza je ugodna za bicikliranje i šetnju

Vrlo brzo stigle smo po ovoj lijepoj i ravnoj stazi bez uspona i spuštanja sve do turističkog bisera Istre – Vrsara. Ne gine nam kavica i mali odmor uz barke i more prije povratka do Svetog Lovreča. Za nazad nas čeka lagani uspon, ali ništa što već nismo prošle. Nekako i jedva čekamo jer ponovno želimo vidjeti lavandu.

Vraćamo se gotovo istim putem, jedino smo ovaj put skratili stazu iznad Kloštra. Skrenule smo na makadam koji nas je doveo direktno u Marase. Dobra prečica. A onda pedaliranje do lavande. Zaista drugačije izgleda u podne.

Evo i rute:

Tinjan i Kringa: Tragom istarskih velikana, legendi i europskog suhozida

Barbara Ban

29/06/2021

Središnja Istra uistinu je posebna. Ne samo zbog svog krajolika, malih slatkih gradića na brdašcima, sređenih seoceta, svojih običaja i tradicije te govora, nego i zbog svoje povijesti i intrigantnih legendi. Nisam povjesničarka, no jako volim povijest i znati što je nečemu prethodilo i zašto je nešto danas tako kako jest. Jer sve ima svoje korijene baš u povijesti. Sveti Petar u Šumi, Kringa, Tinjan, Ježenj i Pazin. Primjerice, kada se krećete oko tih mjesta, znat ćete da su povijest ovog kraja prije stotinu i više godina obilježili istarski preporoditelji poput Jurja Dobrile, ali i oni koji su se borili protiv talijanizacije te za očuvanje hrvatskog duha i jezika kao što je bio Božo Milanović. Istarsko svećenstvo odigralo je veliku ulogu u povijesti Istre, a ljudi iz središnje Istre su im bili naklonjeni i pratili su ih na njihovom putu.

No, nas tri tog vikenda nismo odabrale ovu stazu radi počasti tim znamenitim ličnostima istarske povijesti čija su spomen-obilježja postavljena u Kringi i Tinjanu, nego da bismo uživale u čarima ovog dijelu Poluotoka, prirodi i predivnim puteljcima koji vode raznolikim područjem te završavaju točno u centru Istre. A povijest je bio dodatan bonus da nas zaintrigira kako bismo kasnije proučavajući povijesne udžbenike dodatno si pojasnile neke nedoumice. I naučile nešto novo.

Prema Svetom Petru

Na cijelom putu prate nas crkve, Kalvarije, neobične legende… Tako bicikliranje tog jutra počinjemo od prve Kalvarije iz 18. stoljeća – one u Žminju koja slovi za najstariju u Istri. Krećemo odmah dalje putem Svetog Petra u Šumi prateći stazu 241 sve do gradića Tinjan, s time da smo skrenule s puta kada smo krenule prema Kringi. Možda bismo mogli ovu stazu nazvati i od Kalvarije do Kalvarije jer smo na našem putu vidjele njih četiri. Zanimljivo je da su specifične baš za unutrašnjost Istre. Na obali taj spomen i zavjet vjeri nećete vidjeti. Naziv Kalvarija dolazi od latinske riječi calva što znači gola lubanja ili Golgota, a simbolizira brežuljak kraj Jeruzalema na kojem je prema novozavjetnom zapisu razapet i umro Krist. U Istri su se većinom gradile u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, a danas Kalvariju ima gotovo svako veće mjesto u unutrašnjosti Istre – Pazin, Beram, Tinjan, Kringa, Gračišće, Sveti Petar u Šumi, Žminj, Boljun, Paz.

Kalvarija se u Žminju nalazi prije nego skrenete za Sveti Petar, a supetarska je prva stvar koja vas dočeka u tom mjestu i sjedištu istoimene općine s više raštrkanih zaseoka koje se smjestilo ponad Drage, plodne udoline koju okružuju mala mjesta. Smještena je usred kružnog toka. Prolazimo pored nje i krećemo prema glavnom trgu.

Zelena kotlina

Tu morate ući u župnu crkvu Svetog Petra i Pavla Apostola te obići klaustar Pavlinskog samostana u nastavku. Zbilja bi vam bilo žao da to ne napravite. Bogato je ukrašena i ostavit će vas bez daha. I nema pauka. Kao i klaustar koji odaje mirnoću ovog kraja i pitomost Supetaraca.

Kako sam ja bila oduševljena kada sam prvi put kročila u crkvu i klaustar, isti su dojam ta dva mjesta ostavila na Korinu i Snježanu. Pa iako Sveti Petar u Šumi nema tipični oblik istarskih kamenih gradića, to ne znači da nema svoju čar. A iz godine u godinu raste i ponuda kraja koja je sad već na lijepoj razini.

Ako poželite na izlet u ovo mjesto, osim razgleda crkve i klaustara imate i nekoliko OPG-a koji nude domaće kobasice, zaštitni znak mjesta, blizu je i sirana Latus sa svojim cheese barom, a tu je i vinarija In Sylvis, destilerija Frane, pršutarne, agroturizmi. Svi oni imaju svoje kušaonice, pa se možete i duže zadržati te uživati s obitelji i prijateljima.

Nedavno je otvorena kantina male vinarije In Sylvis

Čeka nas Kringa

No, mi krećemo ovaj put dalje, i to u smjeru Drage prema Kringi i Tinjanu. Mjesta su to koja krasi bogata povijest, ali i još bogatije pučke predaje legende. Spuštamo se strmim makadamskim putem u zelenu kotlinu. Tu budite oprezni jer staza nije baš utabana, posebno ne nakon kiša. Na dnu vale prati nas put oko kojega su se isplele zelene krošnje stoljetnih stabala. Predivna staza puna osvježenja u ovom ljetnom jutru. Baš nam to i treba nakon što se ponovno počinjemo dizati. Ovaj put čeka nas Kringa. To je i prvi put da sam došla u to mjesto, meni poznato po legendi o vampiru ili štrigunu.

Ova je dionica posebno osvježavajuća zbog dubokog hlada koji zadržava vlagu, jutarnju rosu, a poslije kiše lokvice na putu. U ljeto doba – savršenstvo. Vrlo brzo stižemo do Kringe, mjesta koje je postalo poznato po legendi o vampiru Juri Grandu. Doduše, sami stanovnici Kringe, posebno oni stariji, nisu baš oduševljeni kada ih se pita za Juru. Kako to znamo? Pa odmah kada smo prošle njihovu Kalvariju iz 1876. i došle do župne crkve, pitale smo jednog barbu gdje je Jure Grando. “O čemu vi govorite? Nema tu ničega? To su gluposti”, odgovorio nam je barba i vrlo brzo nestao. Mi smo se pogledale jer nismo očekivale ovakav odgovor. Mislile smo da svi u Kringi njeguju ovu priču i legendu. No, očito mu baš nije bilo drago da ga pitamo za najpoznatijeg istarskog vampira iz 17. stoljeća koji slovi i kao prvi europski vampir.

Pučko praznovjerje

Prema legendi, taj je vampir opsjedao Kringu između davne 1656. i 1672. godine. Nazvan je prvim europskim vampirom jer su to prvi zapisi o nekom vampiru na Starom kontinentu. O njemu je, naime, davne 1689. pisao Johan Weikard Valvasor u djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre des Herzogthums Crain). Zabilježio pripovijedanje mještana Kringe o događaju koji se zbio 1672., nakon 16 godina tjeskobnih zbivanja. Sve je počelo kada je Grando pokopan na groblju 1656., a potom se počeo ukazivati mještanima kao štrigun, odnosno vampir. Dolazio je na vrata pavlina koji ga je pokopao i svoje žene, tada udovice, koja je tvrdila da ju siluje i maltretira. Pojavljivao se i na vratima drugih ljudi u mjestu te najavljivao smrti u toj kući. Ukratko – sijao je strah i teror.

Na kraj mu je na rep stao mjesni župan Miho Radetić koji je sa skupinom mještana otišao na groblje. Tamo su imali što vidjeti. Njegovo je tijelo bilo neraspadnuto i smijao se. Pokušali su mu zabosti kolac u srce, ali im nije uspjelo, pa su mu odrubili glavu. I tada je prestao teror. Dosta krvava i jeziva legenda, rekla bih. No, ništa čudno. Možda druga istarska mjesta u unutrašnjosti nemaju svoje vampire, ali po starim legendama djecu, ali i one praznovjernije, uvijek se strašilo štrigama i štrigunima, morama i drugim nadnaravnim bićima s onoga svijeta kojima su se pridavale razne moći. One negativne prije svega. O urocima da ne govorimo.

Više sile

Danas su takva pučka praznovjerja pala u zaborav, pa za svoju nesreću i bolest više ne krivimo više sile. Zato više za Jureta nismo pitale, ali smo se ipak uputile na lokalno groblje uz župnu crkvu Sv. Petra i Pavla iz 1787. godine, dakle još jednu crkvu istoga imena kao što je ona na susjednom brdu u Svetom Petru koja je građena samo 30 godina ranije. Čak i podsjećaju jedna na drugu svojim vanjskim izgledom.

Župna crkva Sv. Petra i Pavla u Kringi te zvonik visok 30 metara

Ovdje pogled puca na Dragu iz koje smo se upravo dignule. Svježi zrak nas je dočekao na rubu groblja. Sjećanja na Grandu ovdje više nama. Hvala Bogu. Idemo dalje u kratki razgled malog mjesta. Odmah uz crkvu je i trg, neizostavno stablo ladonje te dvije šterne. Kako je u ovom mjestu rođen Božo Milanović (1890.-1980.), njemu u čast na njegovoj je rodnoj kući postavljena spomen-ploča. Tko je bio taj znameniti svećenik i kulturni djelatnik o kojem sam puno slušala od oca? Veličao ga je kao jednog od velikana istarske povijesti.

Velikan istarske povijesti

I to zato jer je baš on zaslužan za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom. Bio je jedan od predstavnika Istre na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. I ne samo to. Za vrijeme talijanske vladavine Istrom između dva rata bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije. Zbog svojih uvjerenja fašisti su ga pretukli 1922. godine i zapalili mu župni dvor u Trstu gdje je službovao. Nekad je teško povjerovati da u Istri slobodno nismo mogao govoriti na hrvatskom jeziku.

Ovdje nastavljamo dalje prema obližnjem gradiću Tinjan, i to slijedeći put uz Europski suhozid koji je utemeljen 2007. godine. Riječ je zapravo o akciji očuvanja istarskog suhozida koji spaja Tinjan i Kringu u duljini od četiri kilometra, a u njegovoj obnovi može sudjelovati svatko. Fora je da se svakom ugrađenom kamenu dodjeljuje broj, a „graditelj“ dobiva certifikat kojim se potvrđuje da je upravo on graditelj suhozida. Uz stari suhozid šumskom stazom uživamo u vožnji u smjeru mjesta koje se diči da je prijestolnica istarskog pršuta, ali i mjesto poznato po kovačima. Stižemo u Tinjan koje možda nema puno turističkih i ugostiteljskih sadržaja, ali plijeni svojom ljepotom, ali i poviješću.

Buha i Tinjan

Povijest ovog mjesta traje još od Rima kada se nazivao Attinianum, koji vjerojatno potječe od imena rimskog veterana kojem je pripadao, te je čuvao granice porečkog agera. Njegova obrambena uloga nastavlja se i dalje kroz povijest pa je u srednjem vijeku Tinjan bio utvrda koja je pak čuvala granice Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Gorički grof Albert IV. podigao je 1342. oko naselja nove gradske bedeme i obrambene grabe čiji su tragovi još vidljivi u organizaciji naselja. Od 1578. godine Tinjan se naziva gradom. Imao je svoju vlast na čelu sa županom, a izbor župana odvijao se za županskim stolom.

I to na vrlo zanimljivi način. Oko njega bi se sjeli kandidati koji su htjeli postati župani, u malu rupu u sredini stola stavili bi buhu. A onda bi na stol položili svoje brade. I na čiju bi bradu buha prvo došla, taj je postao župan. Koja li je to bila demokracija! Šalu na stranu, oko stola s 12 sjedalica redovito je zasjedala, raspravljala i donosila odluke tinjanska županska samouprava birana jednom na godinu, obično na Sveta tri kralja, a tvorila su je
dva suca i 10 staraca. Glasovali su svi tinjanski obiteljski glavari. Samouprava se sastajala jednom na tjedan, a nakon mise sjeli bi za stol i donosili važne odluke za mjesto.

Kameni stol još je uvijek u središtu Tinjana na malenoj livadi pod stoljetnom ladonjom. I dan danas je okupljalište mještana, ali srećom načelnika ne biraju buhe nego mještani. Ovdje ne propustite ni pogled na Dragu. Tu je i odmah i kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika protiv poplava, te ispovjednika, kraljica, siromašnih i graditelja mostova.

Narodni preporod

Inače, županski stol nalazi se u starom dijelu mjesta Tinjan vrlo blizu župne crkve i stare jezgre mjesta koja je očuvala svoje srednjovjekovno obilježje – male uske kamene uličice i stare kuće. Najstarija je iz 1442.godine. Tu će vas po putu, ako se malo bolje zagledati zaintrigirati i simboli na kućama koji ističu zanimanja nekadašnjih vlasnika. Idemo skroz do vrha do crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja iz 18. stoljeća. I ona je građena u doba baroka. Odmah do crkve je i spomen-obilježje još jednom velikanu istarske povijesti – Jurju Dobrili (1812.-1882.) koji je rođen u obližnjem Ježenju kamo ćemo dalje nakon Tinjana. Ovdje je dobio svoju bistu jer je pohađao tinjansku školu Casamara. Dobrila je bio istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te jedan od nositelja Hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Od 1857. do 1875. bio je biskup porečko-pulski, a od 1875. do smrti biskup tršćansko-koparski. Živio je dakle u vrlo turbulentno doba kada je borba za hrvatski jezik i kulturu bila u punom zamahu. Kako je njegov veliki prijatelj i kolega sa studija u Austriji bio najveći hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer, vrlo brzo je Dobrila počeo zastupati njegove narodnjačke ideje. Dobrila je, naime, glasno zastupao prava Hrvata i Slovenaca i bio predvodnik Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri.

Muškarci s pletenicama

Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku. Isto toko, poticao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri – Naše sloge 1870. godine, a objavljivao je i molitvenike te zbirke bajki i poslovica. Bio je i zastupnik u Istarskom saboru.

Pogled na Dragu i kip sv. Ivana Nepomuka

Nakon laganog obilaska središta gradića Tinjan, za kojeg čitam da su u povijesti njegovi muškarci nosili pletenice, i da su im krali žene iz obližnjeg Žbandaja, spuštamo se malo niže do društvenog doma na jednu kratku pauzu uz kavu i kovanje planova za nastavak puta. Znamo da je pred nama još jedan spust u Dragu, ali i uspon. Zato uzimamo dodatno osvježenje i krećemo dalje prema Ježenju. Ovdje napuštamo sve službene biciklističke staze i idemo nekim svojim putem u smjeru Dobilina mjesta, pa Ciburi i Heki do glavne ceste Pula-Pazin. Po putu vičemo “Pazi!” Jedna se zmija ispružila preko staze. Ništa čudno u ovo ljetno vrijeme. Pobjegla je ona, ali i mi.

Vrijedni ljudi

Opet je pred nama još jedan zeleni uspon. Ovaj ne nešto strmiji nego onaj prema Kringi, ali srećom staza je asfaltirana. Duboka hladovina olakšava nam dizanje do Ježenja. U rodnom selu Jurja Dobrile se ne zaustavljamo nešto previše jer sada hitamo do iduće i zadnje postaje na našem putu – a to je središte Istre.

Putem nas prate lijepo sređene kapelice ukrašene buketima cvijeća, “upicanjene” okućnice, pokošene livade, cvijeće koje pogiba glave iz bogatih vrtova. Sela u ovom dijelu Istre jako su ušminkana, pazi se na svaki detalj. Od zelene živice, do lijepo pokošenih travnjaka i ukusno uređenih povrtnjaka i cvjetnjaka, pa sve do drvoreda. Pravi primjer za to je selo Heki koje je nadaleko poznato po slozi seljana kada govorimo o radnim akcijama. Pohvalno je kako zajednica može puno napraviti za kvalitetu života. I uzor je drugima. Nakon Ciburi prelazimo željezničku prugu. A taman stiže vlak.

Piramida i glagoljica

Živopisan je. Baš za fotku. No, daleko je to od suvremenog vlaka, a o pruzi da i ne govorimo. Pothitno joj treba investicijska injekcija. Možda neće biti tako pitoreskna kao danas, ali će barem konačno kako spada povezivati unutrašnjost s obalom. Baš kao nekada. A onda tražimo središte Istre. Po kartama gledamo da se nalazi odmah proći selo Trošti. Nema druge. Na bicikl i pedaliraj.

Vozimo se još malo asfaltom, a onda nas put vodi na makadam i negdje nasred livada i šuma eto tog centra našeg Poluotoka. Nalazi se s desne strane puta, a možda ga od visoke trave i cvijeća nećete ugledati u prvi mah. Ali kako se uz njega nalazi i ljuljačka, ne gine vam nego da stanete. Mala je to piramida na kojoj piše “središte Istre”, i to na svakoj strani drugačije. Na hrvatskom i engleskom jeziku, te nezaobilaznoj glagoljici. Još jedan simbol Istre. Ova je točka utvrđena 2002. godine, i to određivanjem težišta trokuta koji spaja tri najudaljenije točke istarskog poluotoka.

Sloboda ljuljanja

Uz piramidu je uređeno i malo izletište, za odmor šetača, biciklista, za piknike. Ukratko – za opuštanje. I nama je potrebno bar malo prije odlaska za Žminj gdje je i kraj naše ljetne avanture ovog dana. Zato nismo odoljele ljuljački pa smo se poput djevojčica veselile ljuljanju i slobodi koju donosi. Pogledi na nepokošene livade, zelenu travu, poljsko cvijeće i hrastove šumarke uljepšali su doživljaj.

A onda smo potegle još par kilometara do Žminja. Makadamom do Katuna Lindarskog, a onda cestom do auta. Koliko smo se umorile, toliko smo se i odmorile. Jer ovakve rute su baš to – odmor i hrana za dušu i sjećanja.

Evo i rute:

Vinistra: Hedonizam u čaši novih vinarskih zvijezda

Barbara Ban

15/06/2021

Svaka Vinistra iznjedri neka nova imena na istarskoj sceni. Ove godine je to definitivno Denis Bernobić iz Markovca kraj Poreča koji je iz vedra neba osvojio šampionsku titulu ove neobične Vinistre koja će se održati na otvorenom, i to u lipnju. No, nije samo on među nekim novim imenima koja zadnjih nekoliko godina izlaze na površinu. Ima li netko da još nije čuo za Marka i Laru Zgrablić? Ako ne za njih, onda za vina In Sylvis? Ili pak za Robija Bertošu? Ako su vam sva ova imena nepoznata, onda pravac Sveti Petar u Šumu, Kaldir i Markovac.

Ja sam se prvo uputila do Markovca i Bernobića čija lagana malvazija mi ne izlazi iz glave. Dočekao me samozatajni Denis sa svojom obitelji. Ni sam nije bio spreman na toliki interes javnosti i vinske struke nakon što je njegovo ime objavljeno na listi šampiona. Kada dođete do Bernobića, ovaj šutljivi i vrijedni vinar odmah će vas osvojiti. Bernobić se kvalitetnim vinima počeo baviti prije samo tri godine, a u obitelji je vinova loza od pamtivijeka. Zato je i on među “redima” loza s pogledom na Poreštinu od malih nogu. I možda nikad nije mislio da će biti među najboljim vinarima Istre, da ga na to nije nagovorila enologinja i prijateljica Katarina Primorac. Toliko ga je nagovarala, da je morao poslati uzorak njihove zajednički stvorene malvazije na ocjenjivanje. A onda šok, ali onaj pozitivan. A Denis okupan pjenušcem.

Ni u snu se tome nisam nadao

– Nisam se tome ni u snu nadao. Ovo je bio za sve nas veliki šok. Tko bi bi rekao da ću među svim tim poznatim i velikim vinarima baš ja imati najbolju malvaziju, priznaje nam jako skromni Denis. Više voli prepustiti riječ drugima. Posebno Katarini kojoj je prepustio i glavnu riječ oko kreiranja njegova vina koje potječe iz divnog Markovca, mjesta kraj Višnjana, koje je još od doba austrijske carevine bilo poznato po proizvodnji vina. Denis danas proizvodi oko 20 tisuća litara vina, a od toga 70 posto čini malvazija. Ostalo su teran i borgonja.

Denis se vinarstvom bavi nakon posla što je iznimno zahtjevno jer će sada posla biti sve više. Naime, u planu mu je nakon ove nagrade otvoriti i kušaonicu, a to ipak zahtijeva više angažmana. Pomoći će mu naravno, čujemo, supruga Katarina, ali i otac Franko te majka Ariela. I dosad su mu bili ogromna pomoć i podrška.

– Razmišljam kako bih se vinarstvom počeo baviti profesionalno jer je ovo sve novo za mene. Dosad smo se prvenstveno bavili stolnim vinom, ali sada će priča ići u drugom smjeru, priznaje nam Denis. Enologinja Katarina nagovorila ga je da bude nešto više. Isprobavali su razne vrste i stilove vina dok nisu našli ono što se njemu najviše sviđa. Katarina kaže da joj je ovo najdraža nagrada, baš zbog Denisa i njegove stopostotne potpore. Kao i cijele obitelji.

Najdraža nagrada

– Ovo mi je osobno jedna od najdražih nagrada jer je rezultat bezuvjetnog povjerenja. Doslovce su nam Denis i Franko koji je zadužen za vinograde, prepustili sve konce. Ova je malvazija 2020. koja je dobivena na starim lozama koje imaju 70 godina. Njih smo prepoznali kao loze koje nam daju pravu istinsku malvaziju.

– Denisu je trebao netko da mu bude vjetar u leđa i da zna da u svemu ovome nije sam. Na ovome sigurno sada ne namjeravamo stati i sigurno ćemo i dalje razvijati ovu malvaziju, ali se posvetiti i crnim vinima, kaže Denisova enologinja. Uz malvaziju, obitelj Bernobić na četiri hektara vinograda oko sela Markovac ima nasade terana i borgonje. I borgonju je poslao na Vinistru. Dobila je broncu.

Borgonja je u Istri zapostavljena

Želi od terana i borgonje isto napraviti nešto posebno, ali ne nešto što ta vina nisu. Najviše ga raduje rad na borgonji koja je crno pitko vino, a od njega želi stvoriti vino koje će ljubitelji crnih vina bez problema moći piti i ljeti.

– Ona je na neki način postala malo zapostavljena sorta u Istri, a to bismo htjeli promijeniti, ističe Bernobić.

– Isto tako, želja nam je podignuti barem još dva hektara vinograda jer imamo dovoljno naše zemlje. Tamo bih zasadio refošk, ili neku drugu sortu koja će dati za te položaje najbolje grožđe i vina, ističe Bernobić.

Nova imena

Enologinju Primorac smatra da je poruka Denisove priče da mali vinari mogu napraviti iskorak.

-U Istri je jako puno mladih i novih vinara koji jednostavno nemaju hrabrosti napravili ili se nemaju kome obratiti. Postoji veliko strahopoštovanje prema već etabliranim vinarima. Ova priča pokazuje da se to može, zaključuje Primorac.

Od samih početaka Marko i Lara Zgrablić znaju da to mogu, a i žele. Vinarstvo je njihov životni poziv, a sve je počelo sasvim slučajno. Riječ je inače o mladom bračnom paru iz Svetog Petra u Šumi iza kojega se krije ime In Sylvis. Tko više voli baštinu, zna da se taj naziv nalazi na kamenu njihove crkve i samostana te svjedoči o bogatoj povijesti ovog mjesta.

– Naša vam je priča zapravo počela sasvim slučajno. Mi smo zajedno od osmog razreda osnovne škole i oboje smo iz Svetog Petra u Šumi. Na prvoj godini fakulteta ja sam ostala trudna. Studirala sam arhitekturu i tada sam napustila taj fakultet. Marko je studirao vinarstvo u Poreču. I tada sam i ja upisala taj fakultet. Budući da smo u istoj struci, to nas je ponukalo da zajedno otvorimo biznis. Naši su nam roditelji bili podrška. I tako smo krenuli od nule, i što se tiče vinograda i što se tiče podruma. Nedavno smo za Dane otvorenih vrata vinskih podruma otvorili i svoju novu kantinu, ističe Lara.

A to je bilo dovoljno da u Sveti Petar u Šumi pohrle brojni vinoljupci. Marko i Lara ostali su čak malo i iznenađeni koliku su navalu imali budući da se ipak ne radi o razvikanom podrumu koji ima zasad male količine vina – tek 15 tisuća boca godišnje.

Čudo u Svetom Petru u Šumi

Najviše proizvode malvaziju, a njihov Arbor cuvee (cabernet, merlot, teran) osvojio je srce žirija Vinistre i dobio zlato. Nova je to etiketa ove vinarije koja je tek sada poslana na tržište. Marko kaže da će se nakon ovoga najviše posvetiti podrumu i “brušenju” vina.

Inače, imaju šest etiketa, od svježe malvazije do rosea, do odležane malvazije, cuvea i terana te vina od prosušenih bobica. Taman za složiti dobru degustaciju. Ima svega – od svježeg do odležanog i slatkog. A interesantno je da su jedini vinari u ovoj maloj općini koji su vinarstvu pristupili na profesionalan način. Uz brojne OPG-ove, koji ovdje nude suhomesnate proizvode pa i sir, jedini iskaču i dopunjavaju sve dobrim vinima.

– Čim smo se počeli ozbiljnije baviti vinima, odmah smo bili primijećeni, pa kako ovdje boravi sve više turista u kućama za odmor, imamo jako puno njihovih posjeta jer smo jedini u okolici. A i domaći sve više dolaze. U Svetom Petru u Šumi se s otvaranjem niza kušaonica kobasica, pršuta i sira te restorana stvorilo dovoljno sadržaja za provesti ovdje gastronomski cijeli vikend, pa čak i duže. Ovdje se na našem području stvorila jedna lijepa priča, govori nam 26-godišnja Lara.

Degustacije u vinogradu

A ona i Marko još su lani privukli vinoljupce svojim degustacijama u njihovom vinogradu. Bilo ih je tek nekoliko, ali su bile zapažene. Tim više što su ljudi u tom korona ljetu tražili mjesta za izlaske i feštanje u središnjoj Istri. S time će nastaviti i ovog ljeta, i to svake druge srijede i zadnje subote u srpnju i kolovozu. No, imat će i kantinu koja je sada otvorena svaki dan od 16 sati nadalje s odličnim izborom drugih lokalnih proizvoda. Tako da ovdje nećete samo moći popit dobro vino, nego ćete moći i zameziti, ali i probati lokalno craft pivo te likere i destilate. A od zime obećaju i da počinju kuhati.

– Kako nismo imali kušaonicu, a bila je korona, odlučili smo se za degustacije u vinogradu jednom mjesečno. I to je bio hit. Dolazilo nam je jako puno domaćih, ali i stranih ljubitelja vina. I tako se sve više počelo čuti za vina In Sylvis, priča nam dalje Marko.

Inače, In Sylvis trenutno ima najviše svježe malvazije – čak 60 posto čitavog asortimana. Očekivano je mirisna, svježa, lijepo mineralna. Zemlja i klima za to su najodgovorniji. Kao stvorena za tople ljetne večeri. Nastaje u vinogradima u Svetom Petru u Šumi u smjeru Limske Drage. Na dva hektara zemlje. I još nisu sve loze u rodu. I namjeravaju posaditi još jedan hektar. Kako još uvijek nemaju dovoljne količine grožđa, jer su im vinogradi mladi, kupuju grožđe iz Brtonigle.

U okolici Svetog Petra u Šumi nema puno vinograda

Studirali vinarstvo u Poreču

– Sada s kušaonicom, gdje ćemo uz naša vina nuditi i proizvode drugih OPG-ova u okolici poput craft piva, sireva, suhomesnatih proizvoda, tonika, likera i žestokih pića, u potpuno ćemo se posvetiti samo vinariji, ponosno nam kaže Lara koja trenutno radi u obiteljskoj tiskati u mjestu. Upravo tamo su i osmišljene etikete njihova odlična proizvoda.

A na svoje je vino itekako ponosan i 37-godišnji Robi Bertoša iz Kaldira kraj Motovuna koji je poput Lare i Marka studirao vinarstvo u Poreču. Lara i Marko odmah su mi rekli da će me kod njega oduševiti kantina s pogledom na Motovun. I zaista me osvojila. Još kada dodam pjenušac koji mi je Robi ponudio uz vinsku ćakulu… Tko bi ikad htio otići iz Kaldira, tog minijaturnog središta vrhunskih vinara. Jer uz Bertošin podrum su i podrumi obitelji Benvenuti i Valenta. Sve bolje od boljeg.

Robi se svojoj vinariji profesionalno posvetio prije tri godine, a na vinogradima radi zadnjih 6 godina intenzivno. Podigao je na obroncima ponad ovog bisera Istre čak sedam hektara vinograda, a namjerava doći do 10 hektara površina. Trenutno ima četiri hektara u svom vlasništvu, a ostatak je državno poljoprivredno zemljište gdje je revitalizirao kralja Motovuna – teran.

– Teran je simbol našeg Motovuna i ovdje su odlični položaji za njegov uzgoj. Mnogi se pitaju zašto je kod nas u Motovunu tako dobar teran. Odgovor leži u tim našim padinama, zemlji i klimi gdje nam dolazi zrak s mora. I tu je naravno osobni pečat svakog od nas vinara, otkriva nam Bertoša.

Pjenušac sivog pinota i terana

Ali nije samo teran uzdanica ovih obronaka. Nekada se ovdje sadio i pinot sivi. A baš u njega se za vrijeme fakulteta zaljubio Robi. I glavna mu je uzdanica uz autohtoni duet- malvaziju i teran. Na ovogodišnjoj Vinistri Robi će predstaviti i jedno svoje novo vino – pjenušac od terana i sivog pinota koji je nastao klasičnom metodom. Jer Robi želi sve vrhunsko.

Robi Bertoša s ponosom predstavlja svoj adut

– Godinama smo tražili koja će biti naša peta etiketa uz svježu malvaziju i sivi pinot te odležanu malvaziju i teran. A budući da sam ljubitelj pjenušaca i da imamo u našem sortimentu sivi pinot koji je odličan za stvaranje baznih vina te teran koja je naša autohtona sorta, odlučili smo ih ujediniti. I počeli smo proizvoditi pjenušac da dokažemo da se i na to vrhunskoj lokaciji uz mirna vina može proizvesti pjenušac. Odlučili smo se za klasičnu metodu da još više valoriziramo tu sirovinu i lokaciju. Godine 2018. vinificirali smo prvo bazno vino, a na ovogodišnjoj Vinistri ćemo imati njegovu premijeru nakon 24 mjeseca. Imamo 1500 boca i bitno nam je dana napravimo dobar proizvod. Ako se berbe budu poklapale, godišnje ćemo raditi tu količinu, ističe Robi.

Sljubljuje se s pogledom

Trenutno u svom podrumu na dvije lokacije proizvodi od 15 do 20 tisuća boca vina, a cilj mu je doći do 60 tisuća litara.

– Od uvijek sam u vinu, a zadnjih sam se nekoliko godina posebno posvetio dizanju nasada. Velik je to posao koji zahtjeva puno brige i pažnje. No, u narednom periodu moju će pažnju zaokupiti podrum te ću još više raditi na dizanju kvalitete svog vina jer želim imati samo vrhunsko. Zato i pazimo na kojim položajima imamo naše vinograde, veli nam Bertoša.

I tako uz lagano pijuckanje njegova ekstra brut pjenušca ulazimo u dublje vinske priče. Govorimo o Motovunu, njegovi vinima, vinarima, Istri kao vinskoj regiji. I kako ne uživati u ovom predivnom krajoliku, odličnim vinima, savršenim pogledima i još boljim ljudima. Razlog zašto su istarski vinari toliko popularni.

1...101112...24 Page 11 of 24

Zabranjeno mjesto

Dolina suza

Tuneli ispod tvrđave

Prisege i amfiteatar

Močvarno područje

Nema tajnih podzemnih tunela

Povlačenje jugoslavenske armije

Stočna farma

Neiskorišten potencijal

Nestvarni prirodni rezervat

Odmor uz močvaru

Ništa bez malo penjanja

Tri kaskade za divljenje

Kako izgleda Hallstatt

Molimo vas da više ne fotografirate

Povijesna utvrda i nebeski hod

Uletjele u pučku feštu

Najveći pašnjak Austrije

Na vrhu Postalma

Odmor uz kupus, kobasice i “weissbier”

Pogled na Raški zaljev

Crta razgraničenja

Crpna stanica sveta Foška

Raj za ornitologe

Spoj Puntere i Raklja

Opušteni ženski odmor

Slobodno se poslužite vinom

Put Štrigove

Terase vinograda

Železna Gora i Terbotz

Uvijek ima mjesta za Međimursku gibanicu

Kalorična hrana i Evelin

Kampiranje u prirodi bez struje

Možda ugledate fazana

Znate li što su žbirići?

Žene i rose od borgonje

Kaštelirski gin tonik

Buče u Istri?

Castellana i pivo s narančom

Sve je počelo od nonića

Together In FREE FRIDAY TASTING:

Spokoj lavande

Čovjekoliki pas na vratima

Istarsko govedo i Sveti Lovreč

Borba za kaštel Gradina

Željeli su Eufrazijanu

U hladu stoljetne šume

Romualdova staza

Prema Svetom Petru

Zelena kotlina

Čeka nas Kringa

Pučko praznovjerje

Više sile

Velikan istarske povijesti

Buha i Tinjan

Narodni preporod

Muškarci s pletenicama

Vrijedni ljudi

Piramida i glagoljica

Sloboda ljuljanja

Ni u snu se tome nisam nadao

Najdraža nagrada

Borgonja je u Istri zapostavljena

Nova imena

Čudo u Svetom Petru u Šumi

Degustacije u vinogradu

Studirali vinarstvo u Poreču

Pjenušac sivog pinota i terana

Sljubljuje se s pogledom

Najnovije objave