Salzkammergut je uistinu područje kao iz slikovnice. Bajkoviti krajolik brda i planina oko Salzburga koji je ispresijecan brojnim jezerima. Još kada sam prije 10 godina bila tamo na jednom studijskom putovanju vezano za cikloturizam obećala sam si da ću se vratiti u privatnom aranžmanu i posjetiti neke od najzanimljivijih točaka ovog predivnog dramatičnog planinskog područja Austrije koje je samo pet sati vožnje udaljeno od Pule. Vjerujem da je ova regija predivna zimi, ali ljeti su planine ipak posebne iz jedne sasvim druge perspektive.
Baš zato s Korinom sam odlučila doći u Salzkemmergut na planinarenje i obilazak tamošnjih jezera kao i nezaobilaznog Hallstatta, malog jezerskog mjesta i njegove okolice koje je pod zaštitom UNESCO-a od 1997. godine. Smjestile smo se 30-ak kilometara od Hallstatta, Wolfgangseea i Salzburga, u malom mjestu Abtenau iz kojega nam je sve bilo jednako daleko i blizu. Najbitnije nam je bilo da je sve blizu automobilom, da možemo i u vožnji uživati dok putujemo prema destinacijama, ali da nam je blizu našeg planinarskog odredišta – Postalma – visoravni iznad salzburških jezera koja slovi za drugu najveću visoravan u Europi.
Kako izgleda Hallstatt
Prvi dan bio je potpuno posvećen jezerima. Bile smo znatiželjne kako izgleda Hallstatt pa smo odmah krenule u tom smjeru, a obližnji Wolfgangsee ostavile smo za večernji obilazak. Ovo malo mjesto uz modrozeleno Hallstattsko jezero, nastalo u blizini starog rudnika soli, možda je najfotogeničnije mjesto u kojemu sam ikada bila. Gotovo da nema vizure koja neće oduševiti ljubitelje fotografije jer se mjesto nalazi na samom jezeru koje je obrubljeno visokim stjenovitim planinama. Zato je gradić krcat turistima iz Dalekog istoka koji fotografiraju svaki pa i najmanji detalj ovog malo povijesnog mjesta na samoj obali jezera iznad kojega se diže planina Dachstein.
Iako mjesto posjećuje na tisuće i tisuće turista, gotovo je uvijek moguće naći parkiralište, a najbolje je parkirati na onima udaljenima. Imate malo više za hodati, ali vam se različite vizure na Hallstatt otvaraju na svakom koraku. Svakako je predivno neko vrijeme prije ulaska u gradić boraviti na maloj tratini u parku na samoj obali jezera blizu tehničke škole pa uživati u pogledu na mjestašce močeći noge u hladnom jezeru. Pravo ljetno osvježenje.
A onda put pod noge i fotoaparat u ruke jer vas uistinu čeka zanimljivih nekoliko sati u mjestu. Što ne smijete propustiti?
Molimo vas da više ne fotografirate
Svakako će vas glavna pitoreskna ulica krcata suvenirnicama najprije dovesti do glavnog trga koji je omeđen kafićima i slastičarnicama te klupicama gdje možete predahnuti. Nasred šarenog trga nalazi se spomenik Svetom Trojstvu koji je svjedočio velikom požaru 1750. godine, kada je izgorio cijeli trg i 35 kuća te je u njemu život izgubilo četvero ljudi. Ovdje možete predahnuti i u miru pogledati zanimljive šarene fasade koje ukrašava raznobojno cvijeće, ali i stabla voćaka koja se na specifičan način obrezuju tako da ukrašavaju zidove zgrada. Toliko su puta fotografirane da su vlasnici na fasadama stavili natpis da mole posjetitelje da ih više ne fotografiraju.
Od tuda krenite dalje prema groblju i crkvi Uznesenja Djevice Marije koja je ukopana u planinu. Poznata je po svojim kasnogotičkim freskama i renesansnom tornju. Na groblju se uz samu crkvu nalazi i kapelica Svetog Mateja iz 12. stoljeća, a ona je posebno zanimljiva zbog kosturnice čiji posjet ne smijete propustiti. Ondje se, naime, nalazi jedna od najvećih zbirki lubanji s više od 600 umjetnički iscrtanih lubanja. Većinom su oslikane u 19. i dijelom u 20. stoljeću, a kosti su se s groblja prenosile u kosturnicu jer na groblju nije bilo dovoljno mjesta za pokope. Lubanje su označene imenima ili inicijalima, i na temelju toga se znalo kome pripadaju.
Uskim uličicama krenite dalje prema kraju mjesta gdje ćete doći do takozvanog photo pointa. Nije posebno označen, a i ne treba biti jer se ovdje čeka red za “okinuti selfie”. Pozicija je to s koje se najbolje vidi Hallstatt, a u pozadini i planine.
Povijesna utvrda i nebeski hod
Onaj tko ima više vremena, svakako mora ići i na vidikovac gdje je smještena povijesna utvrda Rudolfsturm koja je služila za obranu rudnika od napadača te je bila dom upravitelja rudnika. Tu je danas uređen vidikovac Welterbeblick, popularno nazvan Skywalk, s kojeg se pruža veličanstveni pogled na Hallstatt i jezero. U neposrednoj blizini nekadašnjega obrambenog tornja nalazi se ulaz u jedinstveni rudnik soli koji je star čak sedam tisuća godina. Danas se rudnik eksploatira u turističke svrhe.
Nažalost, mi nismo stigle ići do vrha jer smo htjele do Wolfgangseea, još jednog malog mjesta uz istoimeno jezero. Nakon Hallstatta bilo je teško očekivati da će nas bilo što impresionirati, ali Wolfgangsee je to uspio. Dok u šetnji Hallstattom gotovo da nećete vidjeti nijednog lokalca, ovdje to nije slučaj. Ovo je mjesto koje je uistinu zadržalo svoju lokalnu tradiciju i kulturu, a mi smo imale sreće jer se taman za našeg boravka ovdje organizirala lokalna pučka fešta. Ulice i trgovi ovog pitoresknoga gradića bile su krcate mladima i starima željnima zabave i dobre hrane.
Uletjele u pučku feštu
Na svakom uglu grada svirali su lokalni svirači tamošnju tradicionalnu glazbu, a bilo je i virtuoza koji su na tradicionalnim puhačkim instrumentima izvodili i poznate pop-hitove. I baš oni zaslužili su najveći pljesak publike. Osim piva i kobasica, nekako neprepoznatljivijih gastro simbola ovog podneblja, na svim se šankovima moglo kušati i lokalni bijelo vino, rose ili pjenušac. Naravno, u staklenim vinskim čašama.
Ljubitelji ljeta došli su na svoje pijuckajući Aperol na obali jezera. Moglo se kušati i gulaš, burgere, razne vrste tjestenina, ali i bečka šnicla sa salatom od krumpira. To je ipak na kraju za nas bila dobitna kombinacija. Uz ritmove dobre glazbe napustile smo Wolfgangsee koji nam je dao uvid kako se ovdje ljudi dobro zabavljaju. I guštaju. A zašto i ne bi.
Najveći pašnjak Austrije
Još pod dojmom prijašnje večeri, drugi dan krećemo na planinarenje na Postalm, najveći pašnjak u Austriji koji se prostire na 42 četvorna kilometra površine, koji je ujedno i zaštićeni krajolik. Pada kiša, hladno je, ali nam ništa ne smeta. Danas ne želimo promet, ni auto. Samo želimo biti cijeli dan u prirodi i s vrha planina gledati jučerašnji Wolfgangsee s ptičje perspektive. Postalm i njegovi vrhovi idealni su za takve vizure.
Panoramskom cestom dižemo se na visoravan do jednog od parkirališta od kuda kreće naša planinarska ruta. Ovo je područje, naime, ispresijecano raznim pješačkim i planinarskim stazama, biciklističkim rutama, a odredišta ima više, ovisno o tome koliko želite hodati. Na svakom koraku nalaze se planinarske kolibe gdje možete nešto pregristi i okrijepiti se. Naravno, zimi je ovo područje ispresijecano skijaškim stazama.
Mi smo se odlučile najprije osvojiti Wieslerhorn jer s njega puca predivan pogled na jezera. Visok je 1603 metra i nije toliko zahtjevan. Ipak, treba nam oko sat i pol da ga svladamo, doduše uz dosta zaustavljanja jer ipak moramo fotografirati ovu zelenu idilu na kojoj opušteno pasu stada krava te plemeniti konji.
Na vrhu Postalma
Niti se ne osvrću na šetače i planinare, samo nastavljaju mirno pasti. Zbog njih na ovom području gotovo da ne možemo naći šarenog cvijeća i bilja, tek na samom vrhu Wieslerhorna. Doduše, po tragovima njihovih kopita vidimo da i njima planinarenje nije nepoznat pojam. U međuvremenu sunce počinje jače grijati, oblaci su se razišli pa plavetnilo neba obasipa zelene planine.
Kada smo stigle na vrh, imale smo što vidjeti. Predivan pogled otvorio se na naš Wolfgangsee. Bio je sada mala točkica, a iza tog jezera vidjela su se i ostala jezera. Koja uživancija. I dok malo odmaramo na vrhu, odlučujemo se posjetiti još jedan – onaj preko puta. Dan nam je tek počeo. Silazimo opet u dolinu i nakon kratke okrepe krećemo u smjeru vrha Torhoehe, koji nam izgleda lagan. Ipak, sunce piči pa stajemo u hladu bora i uživamo u pogledu na pašnjake. Malo odmora nikome nije naškodio.
Odmor uz kupus, kobasice i “weissbier”
I onda do vrha koji doseže 1533 metra. Klupice i pogled na jezera. Iz druge perspektive. Polako stiže popodne i pašnjaci poprimaju sasvim drugačije boje. Blago sunce i visoka trava ne trenutke podsjećaju na kasno ljeto. Da imamo vremena, išle bismo i do Bleckwanda, još jednog vrha iz kojega se vide jezera, a ima specifičnu rupu u stijeni gdje se svi koji dođu na vrh fotografiraju.
Ipak nešto moramo ostaviti i za sljedeći dolazak. Spuštamo se do koliba u podnožju i za kraj se častimo čašom pšeničnog piva, kada već nema štrudle od jabuke. I to ćemo idući put, obećale smo si. Šteta da ovdje nismo barem tri dana, mislimo si putem prema hotelu. I već maštamo o nekim novim odredištima.
