Priroda je uzela svoje, ali i protok vremena. Šuma, šikara i trava polako, ali sigurno zauzimaju pulski Muzil, zabranjeno vojno područje u zadnjih 150 godina, koje bi se konačno moglo otvoriti javnosti. Iz perspektive posjetitelja, to možda i nije loše jer se Muzil u međuvremenu iz vojnog centra pretvorio u prirodni raj, kako za biljke, tako i životinje. Stvarno im ovdje nitko ne smeta. Ni ljudi, ni mehanizacija. Totalna divljina s natruhama vojne povijesti na svakom koraku.
Nevjerojatna je to transformacija najčuvanijeg vojnog područja nekad najvećeg vojnog grada. U samo 14 godina priroda se vratila na pulski poluotok, kao prije 1820. godina kada je Austrijska Monarhija počela graditi prvu utvrdu Marie Louise. Na čak 180 hektara poluotok Muzil, Musil ili Mužilj je bio više od 150 godina zabranjena i zatvorena zona za sve osim vojske, a sada bi se konačno mogao otvoriti javnosti.
Zabranjeno mjesto
Vozimo se i šetamo ovim ogromnim kompleksom koji je uvijek budio znatiželju javnosti. Ja drugi put u životu, ali nikad dosad nisam prošla kroz cijeli kompleks koji si niti više ne možete dočarati jer je skroz izmijenio svoju vizuru. Valjda zato jer je zabranjena zona, iako smo naletjeli na šetače. Ima ih bez obzira što se unutra još uvijek službeno ne može ući. Ali ljudi ulaze, bilo da zalutaju, bilo namjerno.
Svako toliko policija i vojska koji patroliraju područjem upozoravaju ljude da se ovdje ne bi trebali kretati. Jer Muzil još uvijek čuva vojska, a zemljište je prije svega državno. Čuvaju ga, ne zato jer je područje opasno, nego zato da se očuvano ono što još uvijek nije propalo i da se ne devastira. Ne uspijevaju skroz u tome jer su stakla, primjerice, na bivšem restoranu razbijena, ima zidova išaranih grafitima, na zapravo najveću štetu je učinilo samo vrijeme i bujna vegetacija.
Dolina suza
I ako se tako nastavi, vrlo brzo se i neće imati što čuvati. Ulazimo kroz glavna vrata i prvo na desno vidimo nekadašnju stolarsku radionicu koja je sagrađena prije 1914. godine, a koristila se do 1989. godine. No , tu ne stajemo nego se penjemo prema utvrdi Muzil. Skoro pa potpuno zarasla asfaltirana cesta vodi do ove sjajne utvrde. Nekad su tom cestom komotno mogla proći i dva vozila, sada se jedva mi probijamo u malom autu. Po putu vidimo stare poligone za tjelovježbu u visokoj travi koji vodi do Doline suza na obali. Kažu da su vojnici dolini dali to ime jer su morali puzati do mora i nazad.
I dolazimo do te obrasle utvrde iz koje puca spektakularan pogled na Pulu i njen zaljev. Najviša je kota Muzila, ali i Pule, a sama se utvrda prostire na 91,6 tisuća kvadrata. Sagrađena je davne 1982. te je dograđivana i nadograđivana od 1850-ih do 1950-ih godina. Izgrađena u doba Austrijskog carstva. Proširena u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Nadograđena u doba Kraljevine Italije i Trećeg Rajha te znatno proširena, pod zemljom, u doba FNRJ. Prvo se zvala Mussil, pa Musil i na koncu Muzil.
Slovi kao bolje očuvana tipska kružna utvrda u gradu. Uz nju je baterija Muzil od kuda se stepenicama možete spustiti do mora, ali ovaj put ne idemo tim smjerom. Zarasla austrougarska utvrda i dalje je iznimno atraktivna, a njezin položaj je uistinu spektakularan jer su Pula i Brioni kao na dlanu.
Tuneli ispod tvrđave
Ne biste vjerovali, ali u zgradi je još očuvan drveni parket! Okolo istražujemo napuštena skladišta, garaže. Ostaci starog željeza, građevina, poneki ispisani grafitima. Do utvrde je sagrađen uski kolosijek kojim se ljudstvu dovozila hrana, a za utvrdu streljivo. Na utvrdi je bio postavljen signalizacijski stup za radiotelegrafske veze. Kompleks je povezan i sa topovskim gnijezdima na samoj obali koji se jako lijepo mogu vidjeti s mora ili ako ste na Galebovim stijenama.
Vraćamo se nazad na glavnu cestu koja vodi dalje do nekadašnje zgrade zapovjedništva. Usput vidimo napuštene velike spavaonice, kuhinje, kantine koje su sagrađene za vrijeme Jugoslavije. Nešto očuvano, nešto razbijeno. Najviše je vandalima smetala kantina iz 60-tih godina prošlog stoljeća na kojoj su razbijena stakla. Iz očite objesti. I tu pogled puca na lukobran i pulsku luku.
Prisege i amfiteatar
U kuhinju se više i ne može ući jer je kupina zauzela svoje pozicije. Dolazimo do zgrade zapovjedništva iz 1939. godine. Tu su bile i ambulante, a u zgradi je bilo i kino, spavaonice, sanitarni čvorovi. Pored nje mjesto gdje su brojni vojnici imali prisegu, amfiteatar za predavanja gotovo na samom moru, ulaz u podzemne tunele kojima je Muzil ispresijecan iako nije povezan s Brijunima, kako kažu neke od legendi.
Malo dalje idemo do najstarije utvrde iz doba austrijske vladavine od koje je počelo sve. Marie Louise. Gradnja je počela davne 1820. godine, a kroz 19. stoljeće je nadograđivana. Znatno je ojačana 1880-ih, a potom je dodatno nadograđena tijekom Prvog svjetskog rata pa 1930-ih godina tijekom talijanske vladavine. Utvrda slovi kao najveća pulska kružna utvrda s promjerom od promjera 110 metara s površino prostora od čak 8.670 kvadrata. Od 1947. godine služila je kao skladište, ali i kao osmatračnica. S morske strane vode do nje stepenice. Ispod tvrđave iskopani su tuneli u kojima su bile smještene morske mine i torpeda, namijenjeni polaganju minskih prepreka. Danas je kao i većina objekata samo spomen jednom vremenu. I puno šume pinija.
Močvarno područje
To je danas Muzil. A kako je izgledao kroz povijest? Povjesničar Andrej Bader pojašnjava od kuda naziv poluotoka.
– Tijekom venecijanske uprave na ovom je području bilo puno močvara i zrak je bio nezdrav, a na Muzilu je vjetrovito pa je bilo idealno područje za ograđivanje stoke. Od tuda i naziv Muzil- ograđeno područje gdje su pulska biskupija i pulski nobili držali stoku. Dolaskom Austrijanaca na tom se području gradi najstarija fortica Maria Louise i od tada nadalje ovo je područje isključivo vojno i vezano je striktno uz vojnu povijest, ističe Bader.
Povijesni entuzijast Goran Šaponja koji ujedno vodi i Udrugu za oživljavanje i zaštitu utvrde Casioni Vecchi zaintrigiran je tom poviješću, ali i utvrdama koje su opasale Pulu. Objašnjava nam da fortifikacijski prsten ima čak 16 obrambenih okruga, od čega su dva na području grada, a jedan u široj okolici. Čitav se sustav prostore na nevjerojatnih 40 tisuća hektara, u Puli i okolici je 1915. službovalo čak 42.500 časnika i vojnika. I sve je krenulo od Muzila.
Nema tajnih podzemnih tunela
-Ono što mene najviše impresionira na Muzilu je činjenica da je bio nepobjediv. To se pokazalo kroz povijest. Tako je ostao očuvan i tokom Prvog svjetskog rata kada je Pula bila utvrda koju se rijetko tko usudio napadati. Tako je bilo i krajem Drugog svjetskog rata kada je grad oslobođen 5. svibnja, a Muzil tek 7. svibnja jer su se preko njega povlačile njemačke trupe. I početkom Domovinskog rata kada je odlazila JNA ovdje se nisu desili incidenti iako je bilo jako napeto vrijeme. Dakle, Muzil je poseban i šteta je da je tako prepušten vremenu, smatra Šaponja koji nas uvodi u priču o gradnji obrambenih objekata na Puljštini.
Saznajemo razne detalje, ali i ne potvrđujemo legende da je ispod Muzila podzemni grad ili da ima tunela koji vide na Brijune ili Monumente. Ali čujemo da je JNA u okolici Muzila prije odlaska potopila puno municije, da su čak dio Muzila minirali da su na putu za jug u more bacali viškove – tenk, auta, municiju. Sve što im je na putu smetalo.
– Vjerojatno bi bili uzeli i više, ali nisu imali za to mjesta, veli nam ovaj zaljubljenik u povijest.
Povlačenje jugoslavenske armije
Muzil u nekom starijim generacijama pobuđuje dvojake osjećaje. Nekim je bio zatvor, neki nekima se bude lijepe uspomene, posebno s prisege. Mnogim su Puležanima još u glavi prisege vojnika još za vrijeme kada je u Puli bila JNA, a i kasnije kada je ovdje bilo Središte za obuku pješaštva “Muzil” Hrvatske vojske. Tada se moglo na prostor velike vojarne pratiti prisegu mladih vojnika, a autobusima bi se u okrug Muzila vozila rodbina i prijatelji. Posebno se toga sjeća jedna od zadnjih zapovjednika Muzila Josip Juvan (1984- 1988.) koji je Muzil i pulsku vojarnu Karlo Rojc predao hrvatskim vlastima i vojsci 1991. godine kada se iz Pule povlačila JNA.
– Te svečane prisege bile su nešto posebno. Ne mogu van to ni opisati. U Puli bi se tog dana sjatilo 7 do 8 tisuća ljudi iz cijele bivše Jugoslavije i sve je bilo tako svečano. Grad je vrvio ljudima, i tako četiri puta godišnje, ističe Juvan kojemu su to najdraže uspomene s Muzila gdje sam bio dobrih 20 godina. Povukao sam se s JNA 1991. godine, govori nam ovaj nekadašnji pripadnik JNA iz Makedonije gdje i dan danas živi iako su mu djeca i unuci u Puli. Potanko nam je opisao kako je nekad izgledao i funkcionirao Muzil koji je bio nenamijenjen temeljnoj obuci ratne mornarice. U klasi je bilo od 1400 do 2000 mladića koji su dolazili u Mornarički nastavni centar.
Stočna farma
– Muzil je bio vojni objekt, bio je uređen. Gore ste imali igralište, kojekakve prepreke, terene za taktičku obuku. Osim toga, Vojno pomorski sektor Pula je koristio Muzil za stočnu farmu. Tamo su se držala goveda, a prije napuštanja Muzila zaklano je čitavo to stado. Hladnjača od 26 tona s tim mesom ukrcana je na brod, zajedno sa stvarima iz pulske vojne bolnice i ratnim rezervom iz Muzila, a brod je potonuo pored Visa. Ljudi su se spasili. Na Muzilu smo teritorijalnoj obrani ostavili municiju.
– Moram reći da u tom periodu početka 90-tih godina niti jedna vojarna u Puli nije bila napadnuta, iako je bilo incidenata. Sve su kasarne predane uz zapisnik, a ja sam osobno predao kasarnu Karlo Rojc i Muzil, ističe Juvan koji se kasnije vraćao u Pulu, a zadnji je put bio ovdje 2015. godine. Tada je obišao Muzil s vanjske strane.
Neiskorišten potencijal
– Prošao sam pored Muzila, ali nisam mogao ući. Išao sam na Monumente i vidio sam da je sve pokrademo jer je sve pušteno na milost i nemilost ljudima i vremenu. Pula danas nema nikakve vojske, a ima toliko infrastrukturu koja stoji skroz neiskorištena, sa žalom se prisjeća nekih davnih i pomalo zaboravljenih vremena ovo bivše vojno lice iz Skopja koji je 30 godina svog života proveo u Puli. Ovdje je došao još kao mladić na vojnu akademiju daleke 1961. godine. Od tada je Pula itekako promijenila svoj izgled.
Bivši vojni grad odavno to nije, no tranzicija u nešto drugo još se nije dogodila. Strašno je da nakon toliko vremena ta velika i napuštena područja zjape prazna, neiskorištena, čak i zatvorena, dok se dragocjeni objekti devastiraju, kradu. Zbog čega je toliko nemoguće bilo koje od tih područja i objekata privesti nekom svrsishodnoj namjeni? Teško će se dobiti odgovor na to pitanje jer se loptice odgovornosti prebacuju s jedne na drugu stranu – s države na Pulu i obrnuto. A Pula i dalje ostaje bivši vojni i industrijski grad. To se na njoj itekako vidi.
