Višnjan i Vižinada: Staza intrigantne povijesti 20. stoljeća
Već neko vrijeme me turistički i biciklistički vodič Bojan Horvat poziva da dođem na Poreštinu. Ovaj strastveni biciklisti koji voli isključivo seoske puteljke van asfalta želi mi ispričati jednu drugačiju priču o ovom dijelu Istre. Usto Bojan je i povjesničar i povjesničar umjetnosti kojega iznimno zanima sve uz lokalnu povijest i naše nasljeđe. Baš zato smo ja Korina i Snježana odlučile iskoristiti jedan vikend kako bismo čule nešto novo o Poreštini. Naše destinacije su bile okolica Višnjana, Vižinada, Kaštelir i Nova Vas. Nismo slijedili niti jednu konkretnu stazu cijelim putem, već smo kombinirali one po želji našeg vodiča uključujući Parenzanu.
S Bojanom smo se srele pored župne crkve u Novoj Vasi. Jutro je malo hladno, ali brzo smo se ugrijale nakon skidanja tri bicikle s krova auta, ali i uz Bojanovu priču koji je ozbiljno shvatio svoj zadatak. To znači da je vođenje počelo odmah na startu. Bojanu je to zagrijavanje dobro došlo.
Zaštitnik od kuge
Tim više što je u godinu dana zbog korona krize imao malo grupa, pa mu je ovo malo vođenje bilo slađe. I uhodavanje prije nove sezone. Ispričao nam je kako je Nova Vas zapravo nastala u 16. stoljeću, te da je osnovana i naseljena kao i moga druga mjesta u Istri, i to doba nakon pustošenja ovog područja zbog ratova i bolesti. Mletačka vlast naselila ju je izbjeglicama iz Dalmacije koji su bježali od Turaka. Ovo je mjesto, koje se u talijanskoj inačici zove Villanova, posvetilo svoju župnu crkvu svetom Roku, zaštitniku od kuge.
Inače su u Istri, a vjerujem i drugdje crkve s njegovim imenom bile sagrađene na rubu mjesta kako bi se mjesto zaštitilo od dolaske kuge, odnosno žene u bijelom. Ova je podignuta tek u 19. stoljeću, točnije 1853. godine na mjestu prijašnje iz 16. stoljeća koja je bila posvećena Svetom Antunu opatu. Pitam se koji će biti svetac koji će nas štititi od korone i hoće li biti njemu zavjetovana koja crkva. Najvjerojatnije neće, ali je zanimljivo razmišljati o tom kako su se nekada ljudi, kada su se susreli s pogubnim pošastima i bolestima, branili od svega. Nisu ni imali druge mogućnosti. I ostavili su svima nama nešto u nasljeđe. Svoj zavjet.
Usred vinograda
Bojan nam objašnjava da ćemo nakon Nove Vasi prijeći Parenzanu pa preko brojnih maslinika i vinograda krenuti putem Markovca. Veli da od tamo puca fantastičan pogled na cijelu Poreštinu i more. Nažalost, nismo potrefile lijepo čisto vrijeme da to i doživimo. Zato ćemo se morati vratiti kada vidici budu bolji.
Mjesto vidimo u daljini dok raznim putevima obilazimo brojne vinograde. Nešto od vinarskog giganta Agrolagune, nešto malih vinara kojih na ovom vinorodnom području ne nedostaje. Vinogradi se izmjenjuju s maslinicima, ali i šumama. Ti su prelasci nekad i dramatični. Čini vam se da je vinograd podignut usred šume. Polja gotovo nema. I livada je manje. I taman dok o tome pričamo skrećemo s jednog manjeg izoranog polja u šumu i naglo stajemo. Bojan nam pokazuje jedan zarasli lokalitet gdje je nekad davno bio samostan svetog Mihovila pod Zemljom.
Samostan je sagrađen davno – u 9. stoljeću, a dao ga je sagraditi zemljoposjednik Telmone ili Selmone. Vodič nas upućuje da je dobio dodatak naziva “pod zemljom” jer je crkva imala svetište koje je bilo ukopano pod zemljom. Intrigantno je da je samostan zapravo usred ničega, a nastao je na ostacima antičke vile. Nedaleko je čak otkriveno antičko groblje. U njemu su djelovali benediktinci glagoljaši.
Sveti Mihovil pod Zemljom
Samostan odavno ne djeluje – od 1529. godine. Dio svetišta iz samostana kasnije je preseljen u obližnju crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a kamenje su odvukli stanovnici okolnih mjesta. Bilo je daleko od očiju javnosti. Zato danas od ostataka te građevine gotovo nema ničega. A i ovo što postoji obraslo je u bršljan i draču. Nakon kratke stanke nastavljamo prema Markovcu.
Nakratko se priključujemo opet na Parenzanu koja iz Vižinade vodi prema Poreču. Lijep je to put i dio koji još nisam prošla, a imala sam u planu. Zato me veseli da ćemo danas na povratku iz Vižinade većinu rute do Nove Vasi napraviti baš po toj nekadašnjoj uskotračnoj pruzi. Bojan mi kaže da možda taj dio Parenzane nije uzbudljiv kao onaj od Grožnjana do Vižinade, ali znatiželja je ipak jača od svega. A i želim prijeći cijelu njenu trasu. Put kojim idemo većinom je ravan, nešto manja je uzbrdica na Markovac, odnosno Sveti Marko na čijem vrhu je crkva svete Agate.
Malo je to selo tek kilometar zračne linije udaljeno od Višnjana, a poznato je po brojnim vinarima. Nedavno je malvazija Denisa Bernobića proglašena šampionom Vinistre. Bilo je to za Denisa veliko iznenađenje jer se prvi put prijavio na ovu vinsku izložbu, i to na nagovor svoje enologinje Katarine Primorac. I odmah je pogodio. On i njegova vrijedna obitelj proizvode oko 20 tisuća litara malvazije, terana i borgonje na četiri hektara vinograda. A nakon ove nagrade ništa više neće biti isto. Bernobići će se ozbiljno posvetiti svojoj maloj obiteljskoj vinariji.
No, nije Sveti Marko atraktivan samo zbog dobrih vina. Kako smo primijetile, atraktivan je i investitorima koji grade kuće za odmor. Očito je taj pogled na obalu ključan. Puno se toga starog obnavlja, a i gradi se punom parom.
Povijesne spike
Inače, selo su osnovali rimski vojnici pa uistinu ima dugu povijest. Povijesne teme su i glavna spika ovog malog izleta. Bojan s nama dijeli mnoge kuriozitete. Posebno iz 20. stoljeća. Tako smo se primjerice nakon što smo prošli Korleviće i došle u Baškote zaustavile kraj jedne stare kuće s već ispranim grafitima.
Bojan nam pojašnjava da se većina njih ispisala po fasadama odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata kada teritorij Istre nije bio još definiran. Naime, postojalo je nekoliko prijedloga kako bi taj teritorij trebao biti podijeljen. Ministri vanjskih poslova Rusije, Francuske, Engleske i SAD-a imali su svoje prijedloge i nisu se složili o liniji razgraničenja između Italije i Jugoslavije. Francuski prijedlog za razgraničenje je ostavljao Jugoslaviji čitavu Istru, osim Bujštine i Koparštine od donjeg toka rijeke Mirne i zapadno od Oprtlja.
Američka linija ostavila je Italiji Labin, Rašu, svu zapadnu obalu Istre, ali tako da bi Kringa, Karojba i Tinjan pripali Jugoslaviji. Engleska linija ostavila je također Italiji Pulu i zapadnu Istru, ali joj oduzima Labin, Rašu, Svetvinčenat, Motovun i Oprtalj u korist Jugoslavije. Ruski se prijedlog nije puno razlikovao od jugoslavenskog. Po njemu bi Jugoslavija dobila čitavu Julijsku krajinu s Tržičem, Goricom, Goričkim brdima, Krminom, Čedakom, Beneškom slovenijom i Kanalskom dolinom.
Istra pripala Jugoslaviji
I dok su se ministri dogovarali, u Istri je bila akcija. Na brojnim fasadama nicali su razni grafiti kao svojevrsni zahtjevi kao npr. “Nije Tito koji hoće Istru, već Istra koja hoće Tita”… “Con Tito per la liberta”… itd. Upravo ti zahtjevi zamijenili su referendum i uvjerili komisiju kako Istrani žele pripasti Jugoslaviji. I tako je i bilo. Nakon Baškota i razmišljanja o tom teškom poratnom dobu na Poluotoku idemo prema krajnjoj točci Poreštine od kuda, kada je lijepo vrijeme, pogled seže do Motovun. Idemo u malo selo Ritošin Brig.
Lijepo je to selo u općini Vižinada s dvije crkve. Ona centralna posvećena je svetom Sakramentu i ponosno se uzdiže usred mjesta. Brig zato podsjeća na male istarske gradiće. No, pravu tajnu, veli Bojan, skriva lokalno groblje koje se nalazi nešto niže.
Spuštamo se nešto niže i parkiramo svoje ljubimce. Idemo do prvog groba jednog talijanskog vojnika. Nećemo mu otkrivati ime, ali slika pokazuje po uniformi da je služio talijanskoj vojsci. Mlad je preminuo. Bojan kaže da je o njemu tražio podatke u arhivu, ali nikad nije ih našao i ne zna kako je umro, niti gdje se borio. S druge strane groblja dolazimo do drugog nadgrobnog spomenika.
Poginuli na krivoj strani
Bojan veli da je tu pokopan mladić koji je s 19 godina poginuo u jednoj vojarni na strani JNA kada je počeo rat u Hrvatskoj. Ističe da je to prva žrtva iz Istre u tom zadnjem ratu. Mladić je ni krv ni dužan poginuo za vrijeme napada na vojarnu gdje je služio vojni rok, i to na suprotnoj strani. Koja tragedija. Za oba mladića koja su iz ovom malog mjesta poginula u besmisli ratova, a povijest kaže i na krivoj strani. Zanimljiv nam je taj Bojanov pristup povijesti gdje ne govori samo o onome što povijest veliča, već o sudbinama i ljudima koji dijele neku drugi životnu priču. Nije ona ni kriva ni prava. Ona je jednostavno život.
Od groblja slijedi poprilična nizbrdica. Nema priče jer pazimo na rupe po putu i uživamo u brzinama, iako je to za Bojana sve sporo. Ali morat će nas “tolerirati” ovaj put. Odjednom evo nas na poznatome. Na Parenzani. I to dijelu koji smo prošle lani kada smo išle od Vižinade do Motovuna. Volimo tu stazu i baš smo joj se obradovale. Vodič nam kaže da se malo ubrzamo jer bi nam još htio pokazati par kurioziteta u Vižinadi i Kašteliru.
No svejedno moramo stati na jednom vidikovcu gdje svi staju. Nije neko vrijeme, ali u nekoj izmaglici se vidi susjedni Motovun. Bilo kakvo vrijeme bilo, to je taj pogled. I uvijek je lijepo predahnuti. Pa i kada vam se žuri.
U zadnji tren odlučujemo ipak sići do stare jezgre Vižinade. I stvarno nismo požalile. Jer smo na ulicama srele njemačke i američke vojnike iz Drugog svjetskog rata! Koji flashback! Srećom da je 2021. godina pa nismo pomislile da Istru ponovno okupiraju neki vojnici, kao što je to bilo prije 50 godina.
Inscenacija Eastwodovog filma
Naime, prošlo je više od 50 godina od snimanja ratne komedije “Kelly’s Heroes” (kod nas poznatije kao “Zlato za odvažne”) u Vižinadi koje je za potrebe snimanja ovog američkog filma snimanju doživjelo je velike preobrazbe. Prije svega, za potrebe filma srušen je dobar dio starogradske jezgre, čime je nepovratno uništen izgled mjesta.
Kao drugo, Vižinada je odjednom bila u fokusu interesa, što filmaša, što samih mještana i svih onih iz okolice koji su svaki dan dolazili autobusima u to malo mjesto koje gleda na svog susjeda – Motovun. Vižinada je tada ugostila neke od vodećih holivudskih zvijezda. Američki studio Metro Goldwyn Mayer, u suradnji s beogradskim Avala filmom, snimao je ratnu komediju u kojoj su glavne uloge tumačili Clint Eastwood, Donald Sutherland, Don Rickles i Telly Savalas. No, žitelji mjesta prestrašili su se da su se njemački vojnici vratili.
Malo istarsko mjesto u ratnoj komediji odglumilo je francuski gradić Clairemont gdje se nalazila banka s nacističkim zlatnim polugama. U toj je banci, koja je bila postavljena za potrebe filma na glavnom trgu u istarskom mjestu, ni više ni manje nego bilo skriveno čak 16 milijuna dolara u zlatu. Oko tog su se zlata sukobili Amerikanci i Nijemci, a Clint Eastwood je u tenku haračio mjestom.
Fašistička špina
Već nekoliko puta inscenirane su scene iz tog filma na airsoft susretu. A kako se to pokazalo pravom senzacijom, ta će se tradicija i nastaviti, čujemo od kostimiranih vojnika. Prava reklama i kuriozitet za Vižinadu koja je u svom obližnjem centru za posjetitelje uredila i prostor posvećen tom filmu.
No, nije Vižinada zanimljiva samo po kostimiranim vojnicima. Bojan nam pokazuje javnu špinu koja je bila dio nekadašnjeg talijanskog vodovoda. Ona je nakon rata uništena jer je podsjećala na fašističku vlast. Naime, u obliku je fascia kojem su poslije rata mještani slomili sjekiru.
Odmah preko puta impresivne šterne je i slavna kuća Maraston koja je preuređena u centar za posjetitelje te je posvećena trima temama. Jedna je Zlato za odvažne, a druge dvije su Slatka Istra i balerina Carlotta Grisi koja je rođena preko puta ove palače.
Vižinada je naime postala poznata po svojoj manifestaciji Slatka Istra koja se održava svake godine uoči blagdana Vele Gospe, na starogradskom trgu uz Battistelinu šternu. U Slatkoj Istri sudjeluju domaćice i domaćini koji spremaju slastice po starim recepturama, a ocjenjuju se fritule, kroštule, cukerančići, paštine, pandešpanje, pince, breskvice, bucolaji i povetice te posebno izbor domaćih kolača pod nazivom “istarske užance”. Sada se svi ti recepti mogu vidjeti u ovoj staroj obnovljenoj kući. Tu je i kuhinja gdje se kolači mogu pripremati. Koja šteta da za našeg posjeta nije bilo slastica.
Balerina svjetskog glasa
Drugim katom centra oduševit će se plesači. On je posvećen znamenitoj balerini Carlotti Grisi koja potječe iz ovom malog mjesta nad Mirnom. Ova je plesačica upisana u povijest baleta kao prva Giselle, ali i kao diva za koju je napisan taj baletni klasik 19. stoljeća. Rođena je 1819. godine, a plesala je na pozornicama u Milanu, Parizu, Londonu i Petrogradu.
No, povijesti još nije kraj. Kada izađete iz palače, na zgradi s desne strane možete vidjeti ploču sa starim tarifama koja je nekad bila na Ponte Portonu. Govori dovoljno čime se i kako davne 1726. u Istri trgovalo.
Brojne zanimljivosti krije Vižinada. No, moramo dalje. Odabiremo Parenzanu kojom idemo prema Kašteliru gdje slušamo zadnju Bojanovu priču o tragičnom životu mlade fašistkinje Norme Cossetto iz Labinci, pa se preko Labinci vraćamo u Novi Vas.
Zanimljivo je bilo ovo malo putovanje s Bojanom. Em što nismo morale provjeravati rutu, dobile smo bonus – izlet kroz povijest i život ovog dijela Istre. Neka druga perspektiva na povijest 20. stoljeća, i što je ona donijela ovim obiteljima za vrijeme rata, talijanske i kasnije jugoslavenske vlasti. Nadamo se da ćemo ubuduće čuti još sličnih zanimljivih priča.
Evo i rute:
Trebišća i Rodik: Putevima mitskih bića
Hrvatska je puna čarobnih tajni koje možete otkriti sa svojom djecom na jednodnevnim obiteljskim putovanjima bajkovitim i tajanstvenim stazama. Jedno od takvih mjesta je i Mitski park – prekogranični park koji povezuje selo Trebišća na području Mošćeničke Drage i selo Rodik u Sloveniji u jedinstven mitski krajolik u Europi. Usred netaknute prirode i tradicionalne arhitekture moći ćete na tematskim stazama i u centrima za posjetitelje upoznati mitsku kulturnu baštinu i doživjeti mitsko poimanje svijeta.
Staroslavenska mitologija Trebišća
Skriveno u dubini kanjona, u krilu planine Učke, leži mitsko selo Trebišća. Trebišća su središnja točka mitsko-povijesne staze Trebišća – Perun dužine 13 kilometara, koja od Mošćeničke Drage vodi do vrha brda Perun (880m).
Informativno-edukativne ploče i umjetničke skulpture akademskog kipara Ljuba de Karine postavljene duž staze približavaju glavne elemente staroslavenske mitologije i spajaju drevna božanstva poput Peruna (vrhovni bog neba i vatre, upravlja gromovima i munjama) i Velesa (bog kaosa, podzemlja i stočarstva), s toponimima u krajoliku (vrh Perun, Volovski kuk), te opisuju vjerovanja vezana za izmjenu godišnjih doba (borba Velesa i Peruna), postanak svijeta i ostale ključne elemente slavenske mitologije. Interpretacijski sadržaji postavljeni u obnovljenom mlinu predstavljaju posjetitelju bogatu mitološku baštinu ovog kraja.
Mitski Rodik u Sloveniji
Ukoliko budete u mogućnosti i kada epidemiološke mjere budu dozvolile svakako posjetite i Mitski park u Sloveniji. Ova će vas mitska staza s dvanaest mitsko-folklornih punktova odvesti u svijet naših predaka do mitske Babe, kultne zmije, šembilje kao vraga na vatrenoj kočiji, do naših predaka ajda, zagonetnih mjesta ulaska u svijet mrtvih kroz špilje, “počivališta mrtvih” i do kršćanskih oblikovatelja krajolika.
Možete prošetati dvjema stazama: između stabala duž gornjeg Lintverovog kruga u gornjem flišnom brkinskom dijelu ili duž donjeg Babinog kruga po tvrdom krškom tlu vapnenačkog dijela, koji možete proći i biciklom. Slijedite kartu i crvene i sive oznake. Kameni marker upozorit će vas na novi punkt, a kada prijeđete preko kamenog praga, ući ćete u mitski svijet.
Posjet objema lokacijama Mitskog parka obogaćuju centri za posjetitelje u kojima ćemo doživjeti mitsko poimanje svijeta. Dok u Trebišćima upoznajemo slavensku mitologiju, u Rodiku razmišljamo o različitim svjetonazorima tijekom vremena, mitskim, znanstvenim, religijskim i umjetničkim kroz oči Marka Pogačnika.
Zagonetkama do blaga
Dok otkrivamo tajanstvene krajeve duž tematskih staza, mitske nam se priče otkrivaju kroz audio-vizualni vodič. Otkrivanje nevidljivog mitskog krajolika nadograđeno je istraživačkim izazovom za male i velike znatiželjnike. Posjetitelji mogu rješavanjem zagonetki pronaći blago te kroz igre zaviriti u tajanstven svijet mitskih bića. Fragmenti mitske tradicije, vezani uz određene lokacije u mitskom krajoliku, predstavljeni su u prostoru umjetničkim kamenim putokazima i skulpturama. Radi se o jedinstvenom iskustvu prirode u kojem se isprepleću umjetnički i mitski izrazi.
U posjetu Mitskom parku uživat će svi, neovisno o dobi i interesima, a Mitski park je posebno atraktivan za obitelji s djecom, parove i aktivne goste koji žele provesti dinamičan produženi vikend u prirodi te na zanimljiv način nešto naučiti o mitskoj baštini, vjerovanjima i samom poimanju života, smrti, prirode, vremenskih prilika i sl.
Društvene igre
U sklopu Mitskog parka kreirane su i društvene igre, koje će u vašu dnevnu sobu dovesti mitska stvorenja. Zabaviti se možete s igrom »sjećanja« te pronaći mitska stvorenja iz Rodika i Mošćeničke Drage. Mitska bića će vam pomoći da prođete stazom ili vam zadati glavobolju u igri »Zmija i ljestve«. Za igru će vam biti potrebne kockice i figurice. Igre će također biti dostupne u interpretacijskim centrima Mitskog parka te pri mnogim drugim ponuditeljima usluga na području Mitskog parka.
Bez obzira odlučite li se na individualni ili grupni obilazak Mitskog parka, svakako posjetite obje lokacije jer u Trebišćima stoluje nebeski gromovnik bog Perun, dok u Rodiku možete pronaći praslavensku božicu Babu (Mokoš): njihova ljubav ujedinjuje Mitski park u jedinstveni doživljaj kulture i prirode!
Pogranična destinacija
Osnovni i dodatni turistički sadržaji i usluge dostupni su uz prethodnu najavu. Projekt MITSKI PARK, zajednička prekogranična turistička destinacija za očuvanje, zaštitu i promicanje baštine mitskog prostora suočava se s izazovom aktivnog očuvanja i valorizacije kulturne baštine mitskog krajolika u svijetlu održivog turizma u općinama Hrpelje-Kozina i Mošćenička Draga. Projekt je sufinanciran sredstvima EFRR u okviru programa Interreg V-A Slovenija-Hrvatska 2014-2020.
Vrijednost projekta je 745 050,00 EUR (633.292,00 EUR ERDF), a vodeći partner je Općina Hrpelje-Kozina. Projektni partneri su Općina Mošćenička Draga (HR), Sveučilište u Rijeci – Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (HR), Univerza na Primorskem/Universita’ del Litorale – Fakulteta za humanistične študije (SI), Turistička zajednica Općine Mošćenička Draga (HR), Arhej d.o.o. (SI) i INKUBATOR d.o.o. (SI).
Vižinada: Elegancija vina obitelji Rossi
Znate zašto mnogi vole istarske vinare? Ne samo zbog odličnih vina, nego i zbog njihove priče. A prije svega zbog atmosfere koju dožive kada ih posjete na njihovom imanju, kušaonici, podrumu, vinogradu. Upravo taj spoj atmosfere, odličnog vina, priče o njegovom nastajanju, obitelji i terroiru zaslužan je zašto se hedonisti, vinoljupci i oni koji bi to htjeli biti uporno vraćaju na neke adrese. Jednostavno su privlačne. Isto ćete doživjeti kada zakoračite u dvorište obitelji Marina i Ines Rossi u malom mjestu Bajkini nedaleko Vižinade. Rossi vinarija i destilerija više su od toga.
Upravo tamo neki su od najboljih položaja za uzgoj vinove loze koji daju vrhunska vina. To Rossijevi itekako dobro znaju jer njihova tradicija traje od 1885. godine kada je Marinov pradjed Federico posadio prvi vinograd i dao posao daljnjim generacijama, pa tako i Marinu i njegovim sinovima – 28-togodišnjem Luki, 26-godišnjem Marku i 20-togodišnjem Filipu.
Rade sto na sat
Svi oni rade sto na sat svaki dan u tjednu, osim nedjelje kada su na zasluženom odmoru. A stručnjaci su za sve – od vinograda, podruma, destilerije, primanja gostiju do sommelierstva i gastronomije. O marketingu i vođenju poslovanja da i ne govorimo. Obitelj vodi obrt O. Rossi obrt za poljoprivredu koji obrađuje 16 hekatara vinograda na devet lokacija te još četiri hektara maslinika. Godišnje proizvedu 90 tisuća litara vina i 20 tisuća litara žestokih pića – od teranina do pelinkovca, gina, brandyja…
– Radimo svaki dan od 7 sati ujutro do 19 sati. Onda navečer razgovaramo o poslu, a noću posao sanjam. I tako svaki dan. Jedino u nedjelju imam odmor koji mi prekida tu rutinu. A posla kod nas ne nedostaje. Osim što se bavimo proizvodnjom vina, imamo i destileriju te se bavimo i proizvodnjom maslinova ulja. Isto tako, tu je i turizmom. U principu posao kod nas nikada ne staje. Kada ljeti završi turizam, počinje berba grožđa, nakon toga odmah kreće berba maslina, a potom i rad u destileriji. Kada sve to završi, na redu je podrum i pretakanje vina. I taman se niti ne odmorite, kreću proljetni radovi u vinogradu, a nakon toga u maslinama i opet sve ispočetka, priča nam Luka Rossi na predivnoj terasi obiteljskog imanja usred ovog pitoresknog mjesta od nekoliko desetaka stanovnika.
Područje malih vinarija
Pogled s terase puca na druge vinarije obitelji Arman u obližnjim Nardućima, a odmah u susjedstvu je još jedan vinar – Pino Rossi, Marinov brat. Sve to okružuju pogledi na Grožnjan, Kostanjicu i brežuljkastu Bujštinu preko puta doline Mirne. Osjećate se kao da se nalazite u vinarskom raju. Sve su to male butique vinarije koje nude zanimljiva vina i žestice i nikome nije problem objasniti nastanak njihova proizvoda. Ista je stvar s Rossijima koji su se gotovo u potpunosti posvetili malvaziji i rado o njoj pričaju.
Ona čini čak 80 posto njihovog asortimana. Inače, u vinogradu imaju 60 posto malvazije, ostalo su muškat žuti, chardonnay, merlot, cabernet sauvignon i teran.
– Imamo tri etikete malvazije koja je naša glavna uzdanica. Prva je bazna malvazija, pa je Malvazija Templara, pa Malvazija Templara Riserva. One se razlikuju po dužini odležavanja na kvascima. Moramo se pohvaliti da je Malvazija Templara Riserva proglašena najboljim vinom u Hrvatskoj 2019. Riječ je o vinu koje nakon maceracije od dan i pol odležava na kvascima u drvenim bačvama dvije godine. Isto tako, naša mlada malvazija te je iste godine na Decanteru osvojila zlato s 95 bodova. To je odličan rezultat za svježa vina u svijetu, priča nam dalje Luka u društvu najmlađeg Filipa. Upravo je Filip glavni sommelier kod Rossijevih.
– Ja sam vam najmlađi sommelier u Hrvatskoj. Prvu sam razinu tečaja prošao sa 16 godina, drugu sa 17 godina. Još me čeka treća, a i to ću uskoro, priča nam stalno nasmijani Filip koji trenutno studira gastronomiju u Mariboru. Taj će mu studij itekako dobro doći za degustacije i organizaciju kantine koja je upravo u radovima. Uskoro bi trebala biti dovršena, a krasi ju starinsko ognjište. Vodi do podruma s drvenim bačvama.
Žestice, vino i cigare
Kako nam priča Marino, koji je većinu posla prepustio sinovima, ovdje će biti mjesto i za degustaciju destilata u kombinaciji s cigarama. I za uživanje u hladnim zimskim mjesecima. Rossijevi se tome jako vesele. O gradnji konobe Luka je razmišljao još kada je bio dječak.
– Oduvijek mislim da je vinarstvo lijep posao. Uvijek sam s ocem i djedom bio u vinogradu, kao mali sam crtao kakva će mi biti konoba, mislio sam da ću osvojiti svijet. Zato i svu našu filozofiju života preslikavamo na naše proizvode. Ne radimo ništa što se nama ne sviđa. Nama je glavni moto elegancija, priznaje nam Luka.
Ovaj mladi inženjer vinarstva ističe da im je u podizanju kvalitete vina itekako pomogao i skupocjeni kombajn za berbu grožđa. Luka dodaje da su jedini vinari u Hrvatskoj koji imaju baš takav stroj koji se prilagođava terenu. Kombajn vrlo brzo pobere grožđe na mnogobrojnim lokacijama koje imaju oko svog imanja te je ono u najbržem mogućem roku već u podrumu – u 20 minuta.
Svježa i moćna malvazija Rossi
Kako se radi o svojevrsnom zatvorenom sustavu u kojem se uz branje odrađuje i muljanje te pretankanje, zadržavaju se sva ona mirisna i voćna svojstva budućeg vina. Baš zbog toga ova malvazije miriše na proljeće, a ljeti samo pita više.
To je za Rossije od iznimne važnosti jer im je glavni proizvod svježa malvazija koja mora biti voćna, lagana i mineralna. Doduše, nije to jedini interes ove obitelji. Svjesni su da se svjetski vinarski vrh okreće oko moćnih odležanih vina. Zato se sve više bave bijelim vinima, koja se nešto kraće maceriraju te duže vremena odležavaju na kvascima.
– Po meni je ova branša poput kružnice. Nikad ništa ne smije iskakati i sve mora biti jako dobro uravnoteženo – od rada u vinogradu do rada u podrumu, ali i kasnije na promociji i prodaji. Vi praktički morate paziti kako ste odjeveni kada idete u vinograd, kada ste u svojoj kušaoni, kada idete na neku prezentaciju u neki restoran. Kada se bavite vinarstvom to sve uvijek mora biti na razini jer je i takva klijentela do koje dopiremo, otkriva nam Luka. Rossi imaju i velike planove za budućnost.
Planiraju širiti proizvodnju. Danas proizvode oko 90 litara vina, a planiraju doći na 200 tisuća. Zato su i podignuli nove nasade, i to na najboljim položajima oko Bajkini.
Kao u filmu
– Naše loze ne sadimo bilo gdje. Tražim najbolje položaje jer želimo samo najbolje u našem podrumu. Zato smo se i više opredijelili za bijela, a ne crna vina jer jednostavno znamo da nemamo za njih položaje koji bi dali ono što bi nas zadovoljavalo, zaključuje Luka u društvu braće.
Sigurno bi na njih bio ponosan pradjed Federico koji je rođen 1865. godine u malom furlanskom mjestu između Udina i Tolmezza u obitelji s mnogo djece koja je živjela u velikom siromaštvu. Federico je završio u tršćanskom sirotištu kamo ga je siromašna obitelj zbrinula jer ga nije mogla hraniti. Imao je sreće da ga je posvojila udovica iz Vranjeg Sela koja je za to dobila pomoć tadašnje austrougarske vlasti. Dobio je novog brata, ali kada im je majka umrla, morao se snalaziti.
Pa je postao sluga kod bogate obitelji u Bajkinima. Zaljubio se u služavku i oni su u ovom selu zasnovali obitelj gdje su se brinuli za stariji bračni par slabog zdravlja kada ih je prijašnji gospodar potjerao s posjeda. Nakon njihove smrti naslijedili su kuću i nešto zemlje. Godina 1885. nalazi se na etiketi Rossi vina jer je to godina kada je Federico kupio prvi komad zemlje i na njemu zasadio lozu. I tako je krenula tradicija. Kao u nekom filmu. Nije bilo lako njemu i daljnjim generacijama, ali su uspjeli. I diče se time. Imaju i zašto.
Žminj: Pinca kao neizostavni dio Uskrsa u Istri
Zamislite Uskrs u Istri bez omiljene slastice. Sigurno se pitate koja je to. No, većina će odmah pomisliti na jedno. Pinca ili slatki kruh, kako su je zvali naši stari. Recepata za nju ima raznih, ali uvijek se radi o varijaciji na jednu temu. Svatko ima svoju tajnu oko pripreme, a pince se razlikuju po gustoći, obliku, začinima, broju jaja, masnoći. Puno je tu mudrolije oko pripreme ove slastice i uvijek se iskušavaju neki novi, bolji recepti. Ali rezultat uvijek bude više-manje isti – ukusni slatki kruh, simbol uskrsnog stola uz šarena jaja, janjetinu i kladi luk. Pinca se nekad pripremala na Veliki četvrtak, a u novije se vrijeme peče u subotu ili kada tko oko Uskrsa ima vremena. Nekada se jela samo na Uskrs, odnosno nakon blagoslova hrane u crkvi. A na blagoslov se pinca nosila u subotu navečer prije Uskrsa ili na sam dan blagdana rano ujutro jer se znala jesti odmah to jutro za marendu.
Na tu temu u Žminju već godinama organiziraju manifestaciju pod nazivom Istrijanski pinci pod čerepnjom na ugnjišće, iako je ona nažalost morala i ove godine proteći bez publike. No, i dalje se njeguje ta stara tradicija i promocija pa se žminjske domaćice prije najvećeg katoličkog blagdana okupljaju i pripremaju ovu ukusnu slasticu na starinski način i uče mlade generacije tradiciji. Ipak je danas prava rijetkost vidjeti kako se pince pripremaju na starinskom ognjištu, i to pod pekom. Pa makar i virtualno, dok korona ne prođe.
Pinca i žminjski festival
Danas ju još uvijek tako priprema svima poznata domaćica Zdenka Jakus iz sela Vlašići kraj Žminja. Više puta smo ju vidjeli na televiziji i u novinama kako nam otkriva svoje kulinarske tajne oko pripreme uskršnje poslastice. Ona kaže da je bolja pod pekom jer se u joj zadrže svi okusi i istinski gušti. Ona je znala za ovu manifestaciju pripremiti ogromnu pincu od čak deset kilograma brašna, od čega će izaći megapinca od 45 kilograma promjera 75 centimetara. Svaka joj čast.
– Pinca je svakako dobra, ali pod pekom je jednostavno bolja jer iz nje ništa ne isparava kao u pećnicu. Sva njezina svojstva ostaju očuvana – otkrila nam je Zdenka koja je počela pripremati pince još kao djevojčica uz svoju majku sa svoje dvije sestre.
– Onda pincu nismo zvali pincom, nego slatkim kruhom. Koristili smo brašno, jaja i šećer te naše suho grožđe. Naime, nekad nismo kupovali grožđice, nego smo nakon berbe grožđa odabrali najbolje grozdove te ih na lozi sušili u konobi iznad bačava. Naravno, koristi se i svježi kvasac te začini. Kada se umijesi, tijesto se diže nekih 45 minuta u toploj prostoriji gdje nema propuha, potom se ponovno mijesi i stavi u posudu u kojoj će se peći. Tada se diže još nekih 40 minuta. Na vrhu se izreže križ i umetnu četiri lista masline – priča nam Zdenka. Lijep je to ukras, simbol Cvjetnice na moru.
Ona pincu ne premaže žutanjkom radi boje kao neke druge domaćice. Premaže ju tek kada se ispeče, i to maslacem da bi bila mekša.
Nije se jela svaki dan
– Nekada smo kao djeca jedva čekali Uskrs da bismo jeli pincu. Ipak se nije jela svaki dan. Danas su se stvari puno promijenile u odnosu na nekad – ističe ona.
Pinca se pekla na ognjištu pod pekom, kasnije na peći za drva jer pećnice na struju nije bilo. Ali uvijek je bilo bitno jedno – da se peče nekih 40 do 50 minuta i to na 200 stupnjeva. Na isti način su se pripremale i jajarice i tićići, odnosno kolumbine ili sotorići, kolači namijenjeni djeci. I ja sam se zapravo kao dijete najviše veselila kada bi mama za nas djecu pripremala jajarice.
Zanimljivo je da nitko ne zna točno otkuda naziv pinca i kada se slatki kruh počeo tako zvati. Starije generacije sa Žminjštine kažu da se taj naziv počeo primjenjivati tek 60-ih godina prošlog stoljeća. Na području sjeverne Istre za pincu se koristi i naziv maslenica, po maslu koje se stavlja u tijesto. A za kraj malo kulinarskih tajni i Zdenkin recept za pincu. I sretno s pripremom.
Sastojci za pincu:
1 kg brašna
20 dag šećera
2 kockice svježeg kvasca
1 jušna žlica soli
4 jaja, dva cijela i dva žutanjaka
8 dag maslaca
1 vanilin šećer
1 ribani limun
10 dag grožđica, prije namočenih u 0,05 dl ruma ili rakije
1 kiselo vrhnje
4 dl mlakog mlijeka
Priprema:
Sastojci za pincu neka budu sobne temperature. Od svih sastojaka treba umijesiti glatko tijesto. Tijesto mijesite dok se ne počne odvajati od podloge. Pustite da se diže i kada je spremno premijesite ga i stavite u pećnicu. Pecite kao i kruh.
Gočan: Tamo gdje je sjedište najstarije hrvatske županije u Istri
Život je sada negdje drugdje. Nije daleko, ali više nije tamo. Čak se ne nazire ni ispod “zelenog” plašta i hrpe kamenja. Ni priroda, ni ljudi nisu mu bili naklonjeni. Srećom da postoje arheolozi i predmeti koje su oni iskopali pa bar će ostati neko sjećanje na davni Gočan. To nije samo ime katastarske općine nedaleko Barbana u smjeru Žminja kraj sela Rojnići, već je to lokalitet, odnosno mjesto i sjedište najstarije hrvatske županije u Istri.
Gočan ne postoji već sigurnih 600-700 godina. Kako je nestalo to naselje koje svjedoči o ranom prisustvu Hrvata na ovom području? Teško je to danas znati bez obzira na iskapanja. Napušteno je između 12. i 14. stoljeća, a vrlo vjerojatno nestalo je u rušilačkim pohodima Sergia Castropole iz Pule ili u pak u nekim od mnogobrojnih epidemija koje su tada bile svakodnevnica u Istri.
Zanimljivo je međutim, da taj lokalitet na 374 metra nadmorske visine, koji je prema Istarskom razvodu bio granični teritorij između Barbana, Žminja i Svetvinčenta te je zajedno s Dvigradom, Balama i Barbanom štitio ovo područje od invazije Slavena i Langobarda nikad više nije nakon toga nastanjen. Pretpostavlja se da ime potječe od latinskog posjeda Caltianum neke bogate rimske obitelji, a poslije se naziva Galzana, Golzana, Golča i Gočan.
Podzemne grobnice
Tragovi naselja u eliptičnoj gradini s obrambenim zidom od velikih kamenih blokova nalaze s lijeve i desne strane ceste koja vodi iz Barbana u Svetvinčenat, odnosno između sela Foli i Rojnići, na području s nekoliko brežuljaka, koji su se navodno zvali Rogatice. Po njima je i jedno brdo zadržalo taj naziv. Na desnoj strani nekad je ležao Gočan, gdje su bili drevna crkva, zatrpani zdenac i crkve svete Jelene. S lijeve strane je Rogatica, gdje se nalaze temelji nekoć goleme zgrade. Godine 1879. istraživači starina u krugu te zgrade našli su podzemne grobnice.
Danas su Rogatice stari napušteni kamenolom s ruzinavim strojevima, a Gočan stablima ozelenjeni brežuljak. Pedesetih godina prošlog stoljeća poznati arheolog Boris Bačić također je istraživao ove lokalitete, a nekoliko se godina time bavio i Branko Marušić. Na Rogatici, brdašcu na kojem se danas nalazi zapušteni kamenolom, Bačić je iskopao ostatke starokršćanske grobne crkve s kraja 5. stoljeća. Iako je crkva spaljena dva stojeća kasnije, pretpostavlja se da se okolno groblje koristilo i nakon toga.
Slaveni i Gočan
Značaj ovog lokaliteta, što je prema nalazima utvrdio Bačić, leži u potvrdi da su Slaveni u južnoj Istri bili prisutni i prije prvog tisućljeća. To potvrđuje nalaz keramike slavenskog tipa na Rogatici. No, Gočan nije samo zbog toga intrigantan. I ovo je mjesto nekada bilo utvrđeno, odnosno imalo je svoj kaštel.
Naime, od 4. stoljeća, kad je nanovo postavljen na prahistorijske temelje, Gočan je egzistirao u formi srednjovjekovnih kaštela s više fortifikacijskih kula. Dakle, imao je zidine i kule, a u sredini naselja bila je posebna četvrtasta kula. Gradić je bio tipično srednjovjekovni – male kuće i uske uličice. Naravno, mjesto je imalo i crkvu. Ispod zidina su pronađene i istražene dvije sakralne građevine – jednobrodna predromanička crkvica s izduženim brodom, izbočenom plitkom polukružnom apsidom i dubokim svetištem s ulomkom ukrašene grede te romanička kapela s izbočenom polukružnom apsidom. Šteta da danas na tom brežuljku nema ničega. Bar se tješimo da su ostali predmeti. A oni se danas čuvaju u pulskom Arheološkom muzeju Istre.
Bijelo područje
Ovo je područje poprilično zanimljivo i arheolozima jer predstavlja takozvanu “bijelu zonu” na arheološkoj karti. Za one koji istražuju srednji vijek, rekla nam je jednom jedna arheologinja koja se bavi baš tim razdobljem povijesti, istraživanja na tom području otkrila bi nešto što dosad nisu vidjeli na zapadnoj obali Istre. Osim toga, nedaleko od Rogatice, prema sjeveru, nalazi se brdo na kojem postoje tragovi života od prapovijesti. Još nedovoljno istraženo starohrvatsko groblje kod Golešova iz 8. stoljeća obvezuje arheologe da i tim lokalitetom dopune arheološku sliku ovog područja.
Raša i Labin: Suživot rijeke i rudarske ostavštine
Stvarno jako volim rijeku Raša. Znate ona lijepa jutra kada se vozite cestom od Pule prema Labinu pa kada dođete do Mosta Raša i kada se sumaglica diže iznad vode i trstike. Te razne nijanse zelene, plave, sive, smeđe i žute odjednom se spoje u nekoj divnoj divljoj igri koja vas prati nekoliko kilometara. Koliko sam samo puta jednostavno poželjela izaći iz auta i proštetati baš u tom trenu uz tu istarsku rijeku, simbol Labinštine, a na kraju krajeva i simbol rudarske ostavštine ovog nekad industrijskog kraja.
Zašto su rijeka i rudnik u istoj priči? Pa zbog Raše, istoimenog najmlađeg istarskog gradića koji je planski nastao za vrijeme talijanske vladavine Istrom tridesetih godina prošlog stoljeća. I to zbog rudara zbog kojih je grad i sagrađen. Tada je bio pravi arhitektonski dragulj, primjer planske gradnje. Danas Raši, niti stotinu godina nakon njenog nastanka, itekako nedostaje tog nekadašnjeg sjaja jer je u međuvremenu originalna arhitektura nagrđena, nadograđena, izvitoperena, propala. Klasična priča. Šteta. No, svejedno svi oni koji tragaju za ostacima industrijske tradicije i prošlosti Istre i ovog kraja, Raša je mjesto koje se mora posjetiti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog kurioziteta.
Neobičnih 38 kilometara
Mi smo ga posjetile naravno na dva kotača. Ruta je kretala od Mosta Raše prema Štalijama, a potom u smjeru Raše i Krapna. Tu smo se digle planinarskom stazom do Labina, a onda skrenule prema Štrmcu. Od Štrmca smo se vratile na Dubrovu, pa se onda preko Vineža spustile u smjeru sela Snašići i Barbići pa ponovno došle strminom do Raše. Zanimljivih i posve neobičnih 38 kilometara s puno različitih motiva, priča i doživljaja. No ono što se protkalo kroz čitavu ovu rutu su rudnici, rudari, divna i neobična priroda te mala šarmantna sela daleko od svega.
Dosta prohladno jutro nije nam pružilo puno boja na početku naše rute koja je vodila asfaltom do Štalija gdje smo skrenule na nasip uz samo brdo. Ne vozimo se uz rijeku koja je s pritocima Posterskog, Tupaljskog i Krapanskog potoka dugačka 50 kilometara. Ona je u kasno prapovijesno i u rimsko doba bila važna etnička i politička granica između Histra i Liburna te se u povijesnim izvorima nazivala Arsia. Vozimo se uz kanale, budući da je dolina meliorirana već 30-tih godina kako bi prehranila rudare iz Krapna, a kasnije i Raše.
Domaće svinje i jarac
Na svakom metru otvaraju nam se totalno drugačiji vidici na čitavu dolinu koju inače promatram iz auta s ceste koja prolazi drugom stranom. Iz ove perspektive promet je tako daleko. Gotovo nečujan. Nema nikoga ovdje. Ni šetača, ni biciklista, ni poljoprivrednika iako površina za obrađivanje ne nedostaje kao ni kanala za navodnjavanje. Koja je ipak tuga vidjeti tu plodnu dolinu, koja ima sve preduvjete za razvoj poljoprivrede, ovako zapuštenu. Nije da u Istri ima bezbroj površina koje imaju ovakvu mogućnost navodnjavanja. Očito to nije dovoljno. U tim mislima približavamo se gradiću Raša. Do njega prolazimo kroz nekoliko manjih obiteljskih imanja sa stokom. Tu je i stari napušteni kompleks termoelektrane koji djeluju ovog jutra kao da je proizašao iz nekog filma strave i užasa. Nekad centralo mjesto energetskog napajanja Raše služi kao štala obitelji s obližnjeg imanja.
No, stravično ne djeluje domaćim svinjama, kozlićima, kozama i jednom jarcu koje srećemo uz nasip. Oni sasvim opušteno prate tri biciklistice koje kao da su zalutale na ovaj nasip. Kao da im je to baš svakodnevna pojava. Stajemo i fotkamo ovu zanimljivu ekipicu. Čudimo se jedni drugima ovog divnog zimskog jutra kada se već počinju osjećati prvi mirisi proljeća. Ma ga te životinje uživaju na svojoj slobodi. Pravi je to “free range” na raški način.
Nastavljamo dalje puteljkom uz poprilično zapuštene i, nažalost, smećem ispunjene kanale. Direktno dolazimo u rudarsko mjesto koje je nastalo u kotlini uz rijeku sada već dosta davne 1937. godine. Zbog toga je i nazvano najmlađim gradom u Istri. Podsjetimo, Raša je izgrađena isključivo zbog potreba smještaja rudara i rudnika koji su bili jako bitni tadašnjoj fašističkoj talijanskoj vlasti. Gradnju je naručila tvrtka »Arsa Società Anonima Carbonifera«, vlasnica rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav)
i Sičovlje.
Liburnia umjesto Raše
Nastala je kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije. Zanimljivo je da je bilo potrebno samo 547 dana da Raša bude dovršena, a inaugurirana je 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Taman pred Drugi svjetski rat. Najprije se trebala zvati Liburnia, ali je prevagnuo naziv po rijeci uz koju je sagrađena. Zanimljiv je i povijesni podatak da Mussolini nije bio oduševljen činjenicom što je njegov novi grad sagrađen u kotlini gdje do izražaja ne dolazi njegova monumentalnost. A fašistička se ideologija i u arhitekturi trebala odražavati veličanstvenost.
Prije same izgradnje, bilo je potrebno izgraditi melioracijski sustav raške i krapanske doline. Odrađeno je to od 1928. do 1934. godine, u organizaciji posebnog Konzorcija na čijem se čelu nalazio Labinjanin barun Giuseppe Lazzarini. Tada su dobivene velike poljoprivredne površine koje su poznate kao bonifika, odnosno dobro.
Bazen, kino, škola…
A gradić, kojega je dizajnirao tršćanski arhitekt Gustav Pulitzeu Finali, je tada imao sve što je bilo potrebno. Možda i više nego što ima danas. Izgrađeno je 96 kuća za 2.000 do 3.000 stanovnika, a grad je imao sve sadržaje – općinu, policijsku postaju, školu, vrtić, poštu, kavanu, restoran, hotel, trgovinu pa čak i bolnicu, crkvu, kino, toplanu te olimpijski bazen. Raša je tada imala i izgrađenu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, gradsku rasvjetu i asfaltirane ceste te toplu vodu u svim javnim objektima. Tu je bila smještena i uprava rudnika.
Već tada je mjesto bilo klasno podijeljeno. Radnicima su bile tako na raspolaganju kuće sa četiri dvosobna stana, dok su službenici ipak imali stanove s većim komforom. Arhitekt je ujedno projektirao i unutrašnjost samih zgrada. Dizajnirao je sam namještaj, posebno javnih zgrada, ali i grijanje. Pa su tako radničke kuće imale peći na ugljen, dok su stanovi imali grijanje na toplu vodu iz toplane. Danas nema ni traga tom komforu. Većina je kuća i stanova, barem izvana oronula, zapuštena. O toplani i bazenu da i ne govorimo.
Sveta Barbara
No, i dalje se osjećaju obrisi ove zanimljive i hvaljene arhitekture doba koje mnogim, sada već pokojnim generacijama, nije ostalo u lijepom sjećanju. Jer mnogi se rudnika i Raše sjećaju po lošem – po teškom radu, slabim plaćama, lošem transportu do rudnika. Mnoge su se generacije s obližnje Barbanštine sjećale da su do Raše pješačile, išle na biciklu ili pak čekale stare radničke autobuse.
Mi se vozimo dalje kroz organizirano radničko naselje. Zanimljivo je proći baš kroz mjesto, a ne po glavnoj cesti. Drugačije ga doživite. Dolazimo do centralnog trga nad kojim stoji impozantna crkva svete Barbare, zaštitnice rudara. Vagonet i rudarska lampa su dva elementa na modernoj crkvi koja se posebno ističu, kao i sam reljef svete Barbare tršćanskog kipara Uge Carà. Nekada je na trgu bio i kip rudara-borca tršćanskog kipara Marcella Mascherinija, ali je on nakon rata uništen. Zbog asocijacije na mrski fašizam zbog kojega je i sama Raša nakon Drugog svjetskog rata bila sustavno zapuštena, a njezino očigledno propadanje još je rapidnije nakon zatvaranja rudnika 1966.
Najveća proizvodnja u ratu
U crkvi je baš bila misa, pa nismo provirile, onako pune blata s raškog nasipa, ali bit će i za to prilike. No, sjele smo na veliko stepenište koje vodi do crkve i ono nam je dalo jednu drugačiju perspektivu mjesta. Da, velebno je, pa čak i u ovakvom stanju.
Kada imate vremena, obiđite i posjetiteljski centar Arsia koji je na trgu. Nažalost, kada smo bile te nedjelje, nije bio otvoren jer se morate najaviti. Zanimljivo uređeni prostor još će vas podrobnije uvesti u rudarsku priču ovog kraja.
A ona seže još u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave. U povijesnim se dokumentima 1626. navodi kao godina kada je dana prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. U doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. stoljeća godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona, a rudnik je brojao oko 1.500 djelatnika.
Zapušteni Krapan
Nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava je povećala proizvodnju koja je 1936. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Godine 1942. u tadašnjim Istarskim ugljenokopima dosegnuta je najveća proizvodnja ugljena od 1.158.000 tona. U to vrijeme je u rudnicima radilo do 10 tisuća radnika. Nije ni čudno. U vrijeme velikih ratova industrija je najviše cvala.
Nastavljamo dalje putem starih napuštenih tvornica poput Prvomajske prema Krapnu. Znam da je to jedno od najsiromašnijih mjesta u Istri, no svejedno sam ostala iznenađena. Nažalost, ono što sam čula, to su moje oči i vidjele. Lijepa kotlina, potočić, nekoliko kuća i crkvica svete Barbare podignuta 1905. godine. No, sve u tako jadnom stanju, Na samom ulazu u crkvu parkiran kombi, Krapanski potok pun smeća, kuće urušene… A mjesto je u doba Austrije cvalo – tada je izgrađen niz novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Kako se stvari promijene u samo stotinu godina.
Otužno mjesto u kotlini koje bi moglo biti pravi biserčić, napuštamo planinskom uređenom stazom do Kapelice. Strmo je, ali je puteljak dobro uređen. Vidljivo je da je nekad služio očito rudarima da se pješke spuste do Krapna i Raše. Dobro je označen. Nakon 15-tak minuta hoda, jer je dosta izazovno na ovoj dionici voziti bicikl, stižemo na vrh.
Prema starom Labinu
Lijep vidik odjednom pred nama. Gledamo državnu cestu koja se iz Raše diže do Labina, vidimo dio tog grada, ali ne i stari grad kamo krećemo nakon kratkog odmora na litici. Koja uživancija uz sendvič. Vrlo brzo dolazimo na glavnu cestu, ali srećom ovdje je uređena biciklistička staza pa njome možemo sve do starog grada. Malo uspona i na vrhu smo. Ovo bi trebao biti zadnji brežuljak, nadamo se.
Pijemo kavicu s pogledom na more i Rabac, ali dosta kratko. Vuče nas dalje ruta prema Štrmcu gdje želim još jednom vidjeti stari rudnik gdje je krvavo ugušena Labinska republika u travnju 1921. godine. Do Štrmca dolazimo slijedeći dijelom stazu 404, ali kod Ripende skrećemo na užu cestu koja vodi do Štrmca. Stalno nam se otvara lijepi vidik na Učku.
Stižemo do bivšeg rudnika koji sada služi kao proizvodna hala jednoj tvrtki. Samo dvije spomen-ploče svjedoče o nekadašnjoj buni rudara protiv represije, loših uvjeta rada i neimaštine. Vrlo kratko se zadržavamo i nastavljamo prema Dubrovi – predivnom parku skulptura, šetalištu Labinjana i njihovih gostiju.
Park meditacija
Slobodno mogu reći da je to park meditacija nastao na prostoru Stancije Dubrova. Šetača i trkača ne nedostaje. Lijepo vrijeme brzo je izmamilo Labinjane na njihovu umjetničku livadu posvećenu istarskom kamenu i simbolima. Zanimljivo je i da je ovaj park nastao zbog rudara. Naime, inicijativa o otvaranju parka nastala je prilikom obilježavanja pedesete godišnjice Labinske republike.
Tako je “Mediteranski kiparski simpozij” pokrenut 1969. godine prema zamisli akademskog slikara i kipara Josipa Diminića i inicijativom njegovih kolega – Milene Lah, Quintina Bassania te Josipa Faragune, predsjednika tadašnje Katedre “Labinske republike” Čakavskog sabora. Prvi su radovi trajno obilježili njezine granice.
Danas je u prostoru postavljeno 67 skulptura, a park dijeli, a možda bolje rečeno spaja “Bijela cesta”. To je pak poseban umjetnički projekt po kojem možete šetati i vidjeti njegove različite strukture koje su nastale kroz godine. Osmislili su ih razni umjetnici, a daju poseban obol kamenu u raznim oblicima. Ovdje morate doći i jednostavno uživati. Pravo je to mjesto za opuštanje. Slično kao Đamonjin park u Vrsaru.
Mi se moramo vratiti pa nema previše opuštanja. Uz Vinež i pozdrav Krvovoj placi gdje je krenula buna rudara idemo dalje prema selu Snašići prateći stazu 402 pa se uključujemo na stazu 403 koja nas nazad vodi sve do Mosta Raša.
Koji spust, pa tovari
Zanimljiva seoceta. Drugačija od onih oko Raše i Labina gdje se vide ostaci industrijske baštine. Ovdje je priroda više preuzela inicijativu. Posebno u selu Barbići koje je zajedno s obližnjim Kunjem doživjelo velika civilna stradavanja u Drugom svjetskom ratu. Naime, nacisti su 7. listopada 1943. godine pogubili 33 žitelja Barbića i Kunja te spalili selo. Nakon toga se mjesto nikad više nije oporavilo. Koja šteta. Nažalost, iz Barbića nismo imale neki ljepši pogled na dolinu iako smo ga očekivale. Trebalo se spustiti do Kunja, no naša je ruta išla drugim smjerom.
U Barbićima slijedimo znak za Rašu i počinje spuštanje po širokoj makadamskoj cesti. Podloga je poprilično opasna za strmi spust biciklom pa smo često na kočnicama ili pješke prelazimo dionice. I tako do doline koja nam se opet u svoj svojoj ljepoti otvara pod nogama. Sunce je sada zasjalo i boje su savršene. Dolazimo do farme magaraca koju možete vidjeti uz cestu kada se vozite autom. Iz ove perspektive priča je skroz drugačija.
Ne možemo odoljeti, a da ne fotkamo tu ljepotu. Stanemo svakih par metara jer se ukazuje neka druga perspektiva. I tako do Mosta Raše. Lijepa je to šetnica iako šetača nema puno. Možda polako ljubitelji prirode otkriju i ovaj dio Istre koji ponekad djeluje napušteno i samotno. Vrijeme je da se to promijeni.
Evo i rute:
Vodnjan: Oio Vivo i slavonski maslinari
Kada su kretali u taj za njih do tada nepoznat biznis, svi su bili sumnjičavi. Mislili su: oni će tu zemlju sigurno urbanizirati i prodati. Prelijepo im je zvučala ta priča da bi bila istinita. A to je da će tri hrvatska branitelja Velimir Jurić, Mladen Kocijanačić i Martin Milas podignuti između Vodnjana i Galižane na Vodnjanskoj cesti maslinik na 80 hektara opožarenog šumskog zemljišta, najveći maslinik u Istri. Ali jesu. I ne samo to. Stvaraju ugledan brend maslinova ulja nazvan Oio Vivo.
A Oio Vivo koje već godinama niza razne nagrade i zlata ne samo u Hrvatskoj, nego diljem svijeta, nedavno je dobilo svoj novi luksuzni dom. Za njega je zaslužan pulski arhitekt Bruno Juričić koji osmislio moderan i reprezentativan degustacijski, prodajni i skladišni prostor koji će svatko zamijetiti s ceste. I poželjeti u njega doći, kupiti nešto, degustirati, a onda prošetati kroz mladi maslinik koji je potpuno promijenio vizuru ovog zemljišta nekada pokrivenog šumom pinija.
Istarske sorte
Kantina je zapravo bila logičan slijed priče ovog trojca koji je nedavno prodao udjele u svojoj tvrtki Oleum Maris jednom zagrebačkom poduzetniku. Tu je za Mladena priča s velikim maslinikom zasad završila, dok su Velimir i Martin odlučili ostati u tvrtki i pratiti daljnji razvoj njihova maslinika, sada i kantine, a možda u budućnosti i mini uljare koja će prerađivati masline s 15 tisuća njihovih stabala – većinom istarskih sorti maslina – buže, buže puntože, istarske bjelice, rozinjole i žižolere. Manji dio ovog velikog nasada čine leccino i pendolino.
Martin i Velimir su prezadovoljni što je investicija gotova, iako vele da nije dovršena. Čeka se uređenje degustacijske sale koja će biti spojena za postojeći objekt.
– Gradnju kantine, prodavaonice i podruma davno smo planirali, ali sve je išlo nekako sporo. No, zadovoljni smo što smo nakon mjeseci građevinskih radova prošle jeseni mogli otvoriti naš novi prostor koji sada reprezentativno predstavlja naša ulja Oio Vivo, ali i druge lokalne proizvode s ovog područja. Riječ je o investiciji od 600 tisuća eura kojom smo dobili izvrstan prodajni i degustacijski ambijent koji smo dugo čekali. Još nam predstoji gradnja degustacijske sale kako bismo mogli organizirati razna događanja gdje ćemo Oio Vivo sljubljivati s hranom. Bit će to zanimljiv i ugodan prostor s velikim staklenim stijenama okrenut masliniku, a planiramo i među masline postaviti nekoliko stolova, pričaju nam ovi Slavonci koji su nakon Domovinskog rata našli novi dom u Istri i bacili se u poljoprivredu. I tako su maslinarstvo i uljarstvo postali njihov ispušni ventil, a nasad veliki užitak i mjesto opuštanja.
Šetnja imanjem
Inače, cijeli je ovaj prostor ostakljen kako bi svi mogli uživati u pogledu na naš maslinik koji postaje sve veća atrakcija, ali i na Brijune te Pulu. Sve veći broj ljudi dolazi kod na imanje i šeta po puteljcima kroz maslinik.
-Kada budemo zgotovili i degustacijsku salu, onda će čitav projekt biti više –manje dovršen. Ljudi kada dolaze kod nas, žele kompletan doživljaj, priča nam ovaj dvojac u novoj modernoj kantini. Kušamo njihovu kraljicu ulja – žižoleru koja je prošle godina proglašena Zlatom Istre na vodnjanskoj smotri ulja gdje su se po prvi puta uzorci slali na ocjenjivanje u Italiju. No, ova istarska autohtona sorta daje ulje koje je pokupilo lani nagrade i van Hrvatske, pričaju nam dalje Jurić i Milas.
Najviše se svjetskim ljubiteljima maslinovog ulja i stručnim kušačima svidjela autohtona vodnjanska sorta žižolera. Tako je na međunarodnim natjecanjima maslinovih ulja svijeta dobila nagradu u New Yorku, Japanu i Londonu. Ta sorta ima srednje do intenzivan voćni miris po plodu masline, zelenoj travi i lišću s notama radiča i zelenog papra. Srednje je do intenzivne gorčine i pikantnosti, zelene do zlatno-žute boje sa zelenim odsjajem.
Oio Vivo Gajardo
Isto tako, u Japanu i New Yorku proslavila se i buža te istarska bjelica. Buža je također dobila zlato u Parizu. Inače, Oio Vivo trenutno se predstavlja kroz nekoliko sortnih ulja autohtonih sorti maslina istarske bjelice, buže, žižolere i rozinjole te dvije mješavine sortnih ulja različitog intenziteta okusa – od blagog – Oio Vivo Bon do intenzivnog – Oio Vivo Gajardo.
Kada im masline budu u punom rodu, očekuju i do 40 tisuća litara djevičanskog ulja. Stoga su oni već davno planirali na imanju izgraditi svoju uljaru, ali i dodatno proširiti nasad.
-Nismo zasadili svu površinu koju imamo, tako da nam slijedi još sadnja pet tisuća maslina, a tu je i gradnja uljare. Želja nam je imati svoju uljaru jer kvaliteta našega ulja, koja se prepoznaje i na međunarodnoj razini ovisi o brzini prerade.
Nisu ni sanjali
– Tome govori u prilog i činjenica da smo u vodiču Flos Olei bili jedne godine među top 20 ulja svijeta, a svake godine postižemo visoke bodove. U zadnjem vodiču to je bilo 94 od ukupno 100 bodova. Mi počinjemo brati naše masline već početkom listopada i u roku od dva sata one su već na preradi u uljarama. Prerađujemo u uljarama tu u okolici – Baioco, San Lorenzo i Tonin. No, kvaliteta prije svega ovisi o tome koliko su masline zdrave i kakav je plod. O tome iznimno vodimo računa i non stop smo u masliniku, a i ne kupujemo masline drugih maslinara, odnosno nemamo kooperante. Isto tako, maslinik je planski zasađen, pa nam sorte nisu pomiješane. Isto tako, čim manje špricamo, zaključuje Milas.
Ni on, ni Velimir nikad nisu ni sanjali da bi ih njihov životni put ikada mogao dovesti u Vodnjan, a još manje da bi se bavili maslinarstvom. Pričaju nam da su shvatili nakon što su umirovljeni da su premladi da bi ostatak života bili u kafiću ili na kauču. Mozgali su o raznim poslovima, a onda se ukazala ova prilika. Zanimljivo je da se prije nikad nisu bavili maslinarstvom, pa su im svi radovi od samih početak bili velika novost. Naravno, kasnije su pohađali stručne seminare i sada su pravi stručnjaci na tom području.
Trnovit put
– Na tim počecima sve nam je bilo novo i nismo znali kako što funkcionira. Sjećamo se te prve godine kada smo sadili osam tisuća sadnica. Ni sami nismo znali kako ćemo to izvesti, ali na kraju smo sve posadili u samo šest dana. A bilo je tu puno posla, od same sadnje, do postavljanja paluna, vezivanja mladih sadnica, i zalijevanja. Ostali smo iznenađeni kako smo to brzo napravili – priča nam dalje Jurić. Iduće godine posadili su još sedam tisuća, a tada su bili već poprilično uhodani pa je čitav posao bio završen u samo 4 dana.
– Bilo je puno poteškoća s kojima smo se susretali. Prije svega kada smo zemljište dobili u koncesiju, morali smo ga očistiti. Tu je bilo jako puno divljih deponija pa smo s ovog područja odvezli na kamione i kamione krupnog otpada. Isto tako, trebalo je pripremiti teren za sadnju. Bio je kamenit pa smo ga frezali. Bilo je to iznimno uzbudljivo razdoblje – prisjeća se Martin.
Osim toga, odmah te prve godine nakon što su posadili prvih osam tisuća sadnica, zadesila ih je i velika vremenska nepogoda. Ciča zima, kada je noću bilo i do -13 stupnjeva Celzijusa, pokosila je mlade biljke. To je bila zima kada su poharani brojni maslinici na jugu Istre, pa čak i oni sa stoljetnim stablima.
Među svjetskom elitom
– To je bila velika šteta. Kasnije smo dio sadnica morali zamijeniti, a one koje su preživjele zimu, morali smo posebno njegovati. Neke smo potkratili praktički nekoliko centimetara od zemlje, pa smo puštali mladice. Nekad je to izgledalo kao da se brinemo za bonsai – sjećaju se ovi maslinari tih prvih godina. Usprkos svim tim početnim teškoćama, maslinik je već 2012. godine bio u prvom rodu kada je proizveo prvih 150 litara ulja.
– Tako smo bili ponosni na te naše prve litre ulja. Nije to bila naravno količina za tržište, većinu boca smo poklonili, a bili smo nevjerojatno ponosni – nastavlja Velimir.
U vodiču Flos Olei, koji predstavlja Bibliju maslinova ulja, i to onog najboljeg na svijetu, prisutni su od 2014. godine. Ovdje su se našli uz bok najboljim uljima svijeta. Zbog toga ponosno Istru predstavljaju kao najbolju maslinarsku regiju svijeta, bez obzira na to što po količinama maslinovog ulja ni približno ne mogu konkurirati jednoj Španjolskoj ili Italiji.
Ratne strahote
– Nakon što smo ušli u top 20 maslinara svijeta, te nakon što smo na prezentaciji vodiča u Rimu imali čast da su jedni od najboljih kuhara Italije našim uljem pripremali hranu, dobili smo prvu narudžbu iz Italije, i to iz Trsta. Dotad smo većinom prodavali naše ulje tu u Hrvatskoj, stranim gostima koji dolaze direktno u kantinu, firmama i ustanovama koje ulje kupuju za poslovne poklone, te krajnjim potrošačima putem interneta- priznaju nam ovi vrijedni vodnjanski maslinari koji su svaki dan na zemlji.
Jedan od razloga zašto su se odlučili time baviti je i da ne misle na strahote Domovinskog rata u kojem smo sudjelovali. Velimir je bio u Vukovar i u logoru, Martin je bio dragovoljac, također u Vukovaru. Iako su iz istog kraja, znali su se prije rata tek iz viđenja. Sigurno tada nisu ni slutili kako će ih život spojiti, i to ni više ni manje nego u Puli.
Iskusan poduzetnik
– Ja sam došao u Pulu 1993. godine, a prije rata sam se bavio sasvim drugačijim poslom. Diplomirao sam vanjsku trgovinu i bio sam u izvozu u Borovu. Radio sam u izvozu kožne obuće za zapadnu Europu, a prije toga sam radio u Vuteksu, također u izvozu. Kasnije sam osnovao svoje poduzeće gdje sam s partnerima organizirao proizvodnju obuće u cijeloj bivšoj Jugoslaviji za europsko tržište. U centru Vukovara imao sam kafić u koji sam tada uložio 100 tisuća njemačkih maraka. U tom me poslu zatekao rat – priča nam Jurić koji je itekako bio iskusan u poduzetničkim pothvatima i prije nego je postao maslinar. A onda su ga odjednom ratne strahote ostavile bez ičega.
– I onda izađeš i logora i više nemaš ništa, ni četkicu za zube – kaže nam ovaj Slavonac koji je tri i pol mjeseca za vrijeme rata bio po raznim logorima. Bio je u vojarni Vukovar, u Veleprometu, prošao je farmu Steanovac, Begejci i Sremsku Mitrovicu. Pa ipak, ponovno se izdigao iz pepela i opet stvorio novi život.
– Nakon što sam bio u tim logorima, došao sam u Zagreb gdje smo imali liječenje koje smo morali proći i onda mi je ministarstvo privremeno dodijelilo stan u Puli. I tako sam tu došao, ispričao nam je svoju sudbinu ovaj slavonski maslinar. Nije mislio da će se zadržati, ali kćer i to što si je stvorila život u Puli, ali i druge životne okolnosti pomogle su mu u odluci da ostane u Istri.
Pojam za bogatstvo
Martin, koji je u Pulu došao 1998. godine, ne želi govoriti o svojim ratnim danima, ali s tugom kao i Velimir gleda na letargiju u svojoj Slavoniji, tim više što su oni u Istri uspjeli ostvariti poduzetnički pothvat baš u poljoprivredi.
– Slavonija je uvijek bila pojam za bogatstvo, a sada je nažalost pojam za siromaštvo. To je jako tužno. Potencijala ima jako puno, a tome nitko ne pridaje brigu. Pitanje je bismo li mi uspjeli da se bavimo nekim sličnim poslom u Slavoniji. Možda bismo uletjeli u tu letargiju. Teško je to reći. Ja bih u nečemu sigurno uspio jer sam se uvijek nečim bavio. Poduzetništvo mi je oduvijek bilo u krvi – zaključuje Velimir.
Labinska republika: Nestvarnih sto godina od najznačajnije rudarske bune u Istri
Kako samo godine lete. Proletjelo nam je u trenu cijelo 20. stoljeće i čovjek ne bi vjerovao, ali danas, 2. ožujka 2021., Labinska republika već već slavi stoti rođendan. Nekad se te godine čine tako blizu, a nekad tako daleko. Zadnjih mjesec dana nekako sam vezana uz temu Labinska republika i puno o njoj razmišljam. Obišla sam i nekoliko lokaliteta koji se vezuju uz rudarski život na našoj Labinštini, ali i pogledala stare fotografije koji se dotiču jedne od najvećih buna rudara u Istri, a povjesničari to obilježavaju kao prvi otpor fašizmu zajedno s Proštinskom bunom. Nema ih puno. Zapravo uspjela sam pronaći samo jednu koju mi je ustupio tamošnji Narodni muzej Labin. Kako bi rekli moji sugovornici, nije tada bilo medija koji su pratili bunu. I nije bilo vremena za fotografije. Ljudi su se krvnički borili za svoja radnička prava.
Pokušavam ući u srž života rudara tog vremena, pokušavam shvatiti na koji su način živjeli i koliko je sto godina primijenilo sliku ovog dijela Istre. A primijenilo je uvelike. Labin i Labinština odavno nisu ono što su bili te sada stvarno već davne 1921. godine kada je Istrom upravljala Italija, kada su jačali kako fašistički, tako i socijalistički pokret.
Radničko nezadovoljstvo
Štrajkovi su tada počeli biti svakodnevnica. Neimaština u poslijeraću bila je podloga za veliko radničko nezadovoljstvo. Čitam iz brojnih izvora da je mjesečni prihod u to vrijeme za osam sati rada dnevno bio oko 20 lira i manje. S tom se plaćom jedva živjelo, pogotovo oni koji su imali obitelji. Plaća je išla na stan i plaćanje dugova i kredita. A posla je bilo sve više. A i uprava rudnika je prema rudarima bila nemilosrdna – otpuštala ih je i za najmanju pogrešku.
Kako je to izgledalo tog 2. ožujka i koji je bio okidač za pobunu koja je dugo tinjala u “kovarima”? Za sve je “kriv” glasni sindikalist Ivan Giovanni Pippan koji je potkraj veljače 1921. išao u Trst na razgovor sa socijalističkim vođama i sindikalistima te predstavnicima ugljenokopnog društva „Arsia“ vezano za teške i slabo plaćene poslove labinskih rudara. Na povratku u Labin stao je u Pazinu na željezničkom kolodvoru. I tu se dogodio veliki obrat. Pretukli su ga fašisti. Bilo je to 1. ožujka 1921. godine. Vijest se brzo proširila po Labinu i već drugi dan radnici su “pukli”. Taj su napad smatrali napadom na cijeli radnički pokret.
Labinska republika
Između 12.30 i 13.20 sati rudari su krenuli u opći štrajk. Zauzeli su sve rudnike i preuzeli rudarsku opremu, a u štrajku je na tom samom početku bilo oko 2.000 rudara kojima su se pridružili čak i seljaci. Po gradu i okolici je bilo svega. Štrajkaši su izvjesili crvene barjake sa srpom i čekićem na sindikalni dom, a kasnije su crvene zastave visile i s kuća, istukli su fašiste u lokalnom fašističkom klubu, svrgnuli vlasnike rudnika i proizvodnju preuzeli na sebe.
U tih su mjesec dana izvadili jedan brod ugljena koji im nikad nije bio plaćen. Pobunom je upravljao organizirani komitet rudara sa središtem u Vinežu, a kasnije su osnovani komiteti po svakom selu. Rudari su se naoružavali tako što su od stanovništva tražili da predaju svo oružje koje imaju, a na strateške točke su stavljali mine da se zaštite. Mjesec dana uspjeli su održati svoju republiku koja se nazvala Labinska republika. Ona u povijesti nikad neće biti zaboravljena. Kao ni u kolektivnoj memoriji Labinjana koji danas s nostalgijom gledaju na svoju rudarsku prošlost iako su rudnici odavno zatvorili svoja vrata.
Kako je sve završilo? Krvavo. Baš kako je i počelo, no ovaj put s ljudskim žrtvama. Dvojica su poginula na barikadama, a još su trojica preminula kasnije u bolnici i zatvoru od ozljeda koje su dobili. Bilo je to 8. travnja, a do sukoba je došlo kraj rudnika na Štrmcu. Tamo su od posljedica ranjavanja na barikadama život ostavili Slovenac Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora iz Čehoslovačke. Oni se i spominju na spomen-ploči koja je podignuta njima u čast, sada kod dječjeg igrališta u mjestu koje je prije 100 godina bilo poprište krvavog gušenje jednomjesečne radničke bune u kojoj je sudjelovalo oko 600 rudara.
Talijanski vojnici
Gušenje bune dugo je planirano i počelo je oko 10.30 sati tog proljetnog jutra. Talijanski vojnici sa strojnicama pokazali su svoju snagu i „okupirali“ područje oko rudnika. Svjedočeno je i da su u pomoć vojsci tog krvavog dana došle i skupine fašista iz Pazina. I onda je počelo. Pucnjava, borba, graja, ludilo. Do 14 sati trajali su okršaji na barikadama pored rudnika i rudarskih baraka koji su pokazivali bijedu tadašnjeg života tih podzemnih radnika i njihovih obitelji.
Za poginulog 36-godišnjeg Maksimilijana, zvanog Mas i 29-godišnjeg Adalberta iz Piseka vlasti su nakon njihove pogibelji rekle da su bili jedni od najglasnijih rudara te da su pokušali baciti bombu na vojnike, dok drugi izvori kažu da su čak i mučeni. Potvrđivali su to činjenicom da su jednom od njih dvojice ruke bile slomljene. No, nažalost nisu oni jedini izgubili život u ovoj buni. Puno je bilo i ranjenih. Od posljedica ranjavanja nekoliko dana nakon bitke kod Štrmca u pulskoj bolnici preminuo je Franjo Margan. Svjedoci su tada govorili da je u pulsku bolnicu prevezen kamionom – prljav i poput zvijeri.
Hapšenja i mučenja
I onda su se rudari povukli, prihvatili poraz nakon mjesec dana otpora. Predali su se, bili su uhapšeni, odvedeni u zatvore u Pulu i Rovinj – njih 40. Bili su maltretirani. Još su dvojica naknadno zbog rana zadobivenih u borbi umrli u ćeliji – Mato Poldrugovac i Johan Mikac, iako se govorilo da su umrli i zbog mučenja kojima su bili podvrgnuti. Zanimljivo je da su rudari nakon suđenja pravomoćno oslobođeni optužbi nasilne pobune, javnog nasilja, opasnog rukovanja eksplozivima i držanja vatrenog oružja bez prava tužiteljstva na žalbu.
No, nisu sve povijesne činjenice o buni otkrivene. Svako toliko ispliva nešto novo. Kao primjerice činjenica da je prva žrtva Labinske republike pala puno prije. Otkrio je to javnosti nedavno moj kolega novinar Marijan Milevoj koji se kao novinar jako puno bavi tom temom. Njemu je prije Nove godine dojavljeno prilikom uređenja groblja u obližnjoj Nedešćini da postoji stara nadgrobna ploča posvećena prvoj žrtvi radničke bune i štrajka Labinska republika koja dosad nikad nije evidentirana u povijesnoj literaturi.
Prva žrtva bune
Riječ je o Jakovu Šumbercu Lukiću. Nadgrobni spomenik za koji se nitko dosad nije brinuo kaže da je ovaj rudar umro u svom domu 15. ožujka 1921. od upale pluća koju je „zaradio“ čuvajući stražu kraj rudnika. Naime, kada je pobuna rudara u Labinu 2. ožujka 1921. izbila, organizirane su crvene straže koje su održavale štrajk, čuvale okupirano područje, čuvale red i mir i borile se protiv protivnika štrajka.
Tko je bio Jakov, zašto se nigdje njegovo ime ne spominje, gdje mu je obitelj? Spomenik mu su mu podignuli sin Alfonso i nevjesta Paula, a rudar Jakov u 31. godini života za sobom je „u crnoj bedi“, kako stoji na nadgrobnom kamenu, ostavio majku Domicu koja je preminula 1939. godine, ženu Toninu, sina Alfonsa, kćerke Valeriju i Aleksandru te malu bebu Katarinu.
Na spomeniku piše da je Jakov rođen 1890. godine te da je „kao borac Crvene straže Labinske Republike život položio na barikadama 15. ožujka 1921.“ Spomenik je podignuo njegov sin Alfonso, rođen 1917. godine. Milevoj nam otkriva da je Jakov bio pripadnik Crvenih straža i da je čuvao toplanu, popularnu “kaldaju” upravo u Štrmcu. Slabo obučen jedne hladne ožujske noći teško je pokisao za olujne kiše. Dobio je upalu pluća, od koje umire već 15. ožujka, trinaestog dana štrajka. Nije mu pomogla ni pomoć legendarnog liječnika baruna Tomassa Lazzarinija, člana najbogatije i najpoznatije labinske obitelji onog doba, poznatog po svojoj humanosti i besplatnom liječenju ovdašnjih siromašnih seljaka. Prema njegovom sjećanju sahranjen je bez svećenika uz mnogo crvenih proleterskih zastava, saznaje Milevoj. Kaže da bi barem lokalne vlasti u spomen na tu prvu žrtvu trebale brinuti za grob ovog radničkog junaka koji zaslužuje da bude spomenut kao žrtva ove velike radničke pobune.
Oko jezera Butoniga: Divljina, glagoljica i nezaboravni vidici
Jako je hladno, ali je vedro. I to je najbitnije kada se spremamo na izlet. Lako ćemo staviti rukavice, kape, po nekoliko majica i duple hlače. O jakni da i ne govorim. A i još koji šuškavac sa strane. Samo da se udiše predivan zimski zrak središnje Istre. Ovaj put jezera Butoniga. I čitave čarobne okolice, a tu mislim na Pazin, Pazinčicu, Zarečki krov, Grdoselo, Ukotiće, Kašćergu, Trviž… Da, sva su se ta mjesta našla na toj našoj “biči” ruti oko Pazina dugačkoj 40 kilometara, a start je bio Zarečki krov. Jedan je to meni od najomiljenijih malobrojnih slapova u Istri. Nešto je u njemu tako tajnovito, skriveno. Ne znam točno opisati tu energiju koju taj lokalitet pruža. Neka mirnoća je to, mjesto za meditaciju, ali i zafrkanciju, osvježenje u vrućim ljetnim mjesecima, adrenalinske skokove sa stijene… Ili samo ležanje na “krovu”. Sve po želji. Sretno mjesto.
Oko Zarečkog krova sva je priroda zaleđena. Lede se i naši prsti. Ali nas to ne sprječava da ne fotkamo ovaj lijepi prirodni fenomen, ponos Pazina i Pazinštine. Zarečki krov je slap na rijeci Pazinčici, odnosno Pazinskom potoku, Patoku iliti Fojbi.
Ponos Pazina
Impresionira jer je visok 10 metara i pada s visoke stijene koja podsjeća na krov. Slap utječe u zeleno jezerce, savršeno mjesto za skok. Ali definitivno ne sada. Ljeti nemam ništa protiv. Omiljeno je kupalište Pazinjana, ali ovdje ljudi dolaze i pecati, dolaze na piknik, u šetnju. Do njega se stiže makadamskim putem nakon izlaza iz Pazina u smjeru Cerovlja po staroj cesti. Za one koji ga dosad nisu posjetili, morate. I to pothitno.
Pazimo da se ne poskliznemo jer led polako osvaja vodu. No, ljepota slapa i ove prirode meni, Korini i Snježani jednostavno ne daju mira. Sada staju sve ćakule i svaka traži neki svoj kut za neku dobru fotku. Nije bitno hoće li ispasti, ali potraga za kadrom veseli. Iako je zima k’o sam vrag. Ipak je rano jutro na Pazinštini. Minusi su sasvim normalni. Luda je ta mikroklima u unutrašnjosti Poluotoka.
Polako se spuštamo s Krova na Pazinčicu. Gotovo je nema, pa se vozimo, ali rekla bih više pješačimo s biciklom uz sebe po koritu rijeke. Doduše, stvar se mijenja iz dana u dan, pa je bolje provjeriti je li korito prohodno ili je ipak Pazinčica narasla. Onda ovaj puteljak ne bih preporučila.
Korijenje na putu
Korijenje nam je na putu, stazica je uska. Mislile samo ipak da smo pogodile put, ali očito smo pogriješile i jedva čekamo da izađemo iz šume korijenja koje nas vodi do mosta kojim ćemo se dignuti u smjeru Grdosela. Zanimljivo je svakako reći da si hodao koritom Pazinčice, no ako se na to odlučite kao i mi, budite uvjereni da vam s biciklom neće biti najjednostavnije. Ali ćete se bar zagrijati, zapuhati i dignuti puls.
Nakon “oštrog” starta po korijenju, stižemo konačno ipak malo i na asfalt. Prolazimo pored sela Bani, meni zanimljivog jer nosi moje prezime, ili možda ja njegovo. Malena je uzbrdica, ali ništa strašno. Gladi nas zimsko sunce i nosi pedaliranje. Stižemo do mjesta Grdoselo ili Zelengrada, kako je prijevod talijanske inačice naziva mjesta Castelverde. Lijepo je to staro selo iznad jezera Butoniga koje je poznato i po povijesnoj ostavštini. Pretpostavlja se da je ime dobilo od njemačkog naziva Gardazelle (Garde – garda, tjelesna straža; Zelle – stanica) kako se Grdoselo nazivalo u 13. stoljeću. No, javlja se i drugo značenje, a to je da je u srednjovjekovnom hrvatskom jeziku grdo značilo veliko.
Danas ima nešto više od stotinu stanovnika, a zanimljivo je da se spominje još davne 1102. kao kula, odnosno kaštel nad tada dolinom, sada jezera Butoniga. Meni je poznato po Grdoselskom ulomku, odnosno kamenom spomeniku ispisanim glagoljicom. Važan je spomenik hrvatskoj pismenosti u ovom krajevima.
Pronađen je među kamenjem crkve svete Ane s područja staroga grdoselskoga grada, a na njemu se spominje posveta nekoga oltara ili postavljanje svetih moći dviju svetica u oltar dok je crkvom upravljao pop Golob iz Tinjana, kapelan kneza Pankracija.
Inače, u srednjem vijeku ovo je bilo središte feuda knezova Goričkih i Akvilejskoga patrijarhata. Bio je u vlasništvu knezova Eberstein, Devinskih, pa obitelji Walsee. U 15. stoljeću nazivao se Unterburg jer je bio ispod sela. Bilo je to aktivno i atraktivno područje.
Koja povijest…
Slavno doba ovog mjesta, ali i kaštela završava Uskočkim ratom koji je Istrom harao između 1615. i 1618. godine. Tada je sve spaljeno, muškarci pobijeni, stoka odvedena. Tuga i žalost. Spalile su ga mletačke postrojbe iz Buzeta. Takva sudbina zadesila je i neka druga istarska mjesta. No, bez obzira na sve nije napušteno. Dobilo je nove stanovnike. Doduše, kaštel više nije oživio. Novo naselje počinje se formirati u zaseoku Brdo oko nove župne crkve Imena Marijina, koja je sagrađena 1774. na mjestu ruševne crkve Gospe od Zdravlja iz 1680. Crkva se izgradila od kamena napuštenih utvrda i kuća, pa se tako među građom našao i ulomak s glagoljicom.
Nažalost, crkva unutar koje je natpis na glagoljici nije bila otvorena, ali drugi put ću sigurno pitati ključ. Baš bih htjela vidjeti taj spomenik hrvatske pismenosti. Glavni element je definitivno zvonik koji dominira mjestom. Prijašnja župna crkva, posvećena sv. Jakovu, nalazila se uz staro groblje bliže kaštelu.
Nakon kratkog zadržavanja kod crkve silazimo prema malom groblju koje se nalazi na jednoj od najljepših lokacija u Istri. Pogled sa zadnjeg utočišta mnogih seljana Grdosela je zapanjujući. Vjetar fijuće između križeva, Butoniga miruje. Nema nikoga. Baš je mirno to zadnje počivalište iznad jezera. Ne idemo dalje prema nekadašnjem kaštelu.
Napušteni kaštel i Butoniga
Naime, ostaci srednjovjekovnoga grdoselskog kaštela nalaze se 1,3 kilometra sjeverno od naselja, na položaju zvanom Stari grad ili Zelengrad. Uzdiže se na hridi iznad Grdoselskog potoka i nasuprot Grdoselskom krasu. Nadalje, u šumarku brežuljka Kleč ostaci su pak srednjovjekovnoga grdoselskog naselja sa župnom crkvom Sv. Jakova te crkvama Sv. Ivana i Sv. Ane u kojoj je pronađen znameniti Grdoselski ulomak. Staro je naselje postupno tijekom 17. i 18. stoljeća propadalo, a zauvijek je napušteno 1805. kada su Grdoselčani napustili i staru župnu crkvu Sv. Jakova.
Vraćamo se opet do glavne crkve od kuda nas cesta kroz Čerišnjevicu i Jukane vodi do jezera Butoniga do kojega zapravo želimo danas i doći. Riječ je umjetnom, odnosno akumulacijskom jezeru koje je nastalo 1988. godine zbog potrebe vodoopskrbe Istre. Glavni pritoci jezera Butoniga su rijeka Butoniga, Dragućki i Račički potok.
S visoka
Butoniga ima površinu od 2,45 kvadratna kilometra i dolazak do jezera zapravo nije baš omogućen. No, oko njega se može proći biciklom, a zapravo je najljepše jezero gledati s visoka. Pogledi na jezeru su puno ljepši nego dolazak do same vode.
Stajemo svako toliko jer nam makadamski put, na koji smo se spustile nakon Jukani, pruža razne vizure jezera. I ne samo to. S desne strane su nam se ukazali brojni zvonici, mjestašca. Pogađamo koje je koje. Gledamo karte. Lijep je vidik na Draguć, Vrh. Ali znamo da nas najljepši tek pogledi čekaju kada zaobiđemo Butonigu i počnemo se dizati prema selu Ukotići slijedeći biciklističku stazu 281.
Spustile smo se sve do jezera. Zanimljivo i drugačije. Ne zadržavamo se jer ipak ovo nije šetnica. Nekoliko ribiča uz jezero. Puše vjetar i opet je hladno, ali znamo da ćemo se nakon ovog spusta i ravničarske epizode itekako zagrijati dok se ne dignemo skroz do Kašćerge.
Ništa. Ne preostaje nam drugo nego prebaciti u drugu i prvu brzinu i polako se dignuti. Najprije u Ukotiće da nađemo onaj savršen pogled preko krovova starih kuća na jezero. Svakih 500 metara pitamo se gdje su više ti Ukotići, ali kako nam je upornost jača strana, brzo smo stigle i do njih. Malo kameno selo. Ne puno stanovnika. Pitoreskno. I daleko od svega. Lijepe vizure. Ukratko, morate doći na ovaj pogled jer spada među top 20 najboljih pogleda u Istri. Stvarno je vrijedilo svake kapljice znoja. To je baš nagrada po koju vrijedi doći iz doline. Bilo pješke, bilo na biciklu.
Prema Kašćergi
Nakon kratke stanke nastavljamo svoj uspon koji još ne staje. Svjesne smo da koliko smo se spuštale i uživale od Grdosela do jezera, toliko moramo i “patiti”. Ali stvarno to nije nikakav problem kada znate koje će vam se sve vizure otvoriti. A najbolje je od svega kada nešto niti ne očekujete, pa ste onda još više oduševljeni. To se meni dogodilo kada smo došle na vrh. Korina je bila ispred mene i samo sam gledala kako da ju dostignem.
Vidim ju u daljini sjedi na debelom trupcu uz cestu. Evo konačno odmorišta nakon uspona. No, tek kada sam sjela i otpila gutljaj vode shvatila sam gdje smo. Na svojevrsnom “hrbatu” preko kojega sada vidim Motovunštinu. Odjednom su mi preko leđa Kaldir i magični Motovun, a s druge strane Draguć. Čovječe, koje savršeno mjesto je ovo. Odmah zamišljam rutu prema Motovunu. Doduše za neki drugi đir jer smo sada već polako na izmaku snaga, a treba doći do Pazina.
Zato put pod noge. A na putu nam je i Padova. Hm, sigurno ste se zamislili koja sad Padova u srcu Istre. E pa Padova je drugo ime za Kašćergu. Ono što smo odmah primijetile je brežuljak na kojemu je crkvica sv. Antuna Padovanskoga i Blažene Djevice Marije od Snijega po kojem se brdo zove Padova, pa otuda talijanski naziv sela Villa Padova.
Snijeg usred ljeta
Po pučkoj predaji crkva je nastala jer je jednom usred ljeta pao snijeg, pa su ljudi ponukani tom nepogodom ili čudom odlučili na brežuljku sagraditi crkvicu. Druga predaja kaže pak da se papi Liberiju i jednom rimskom patriciju 3. kolovoza 352. ukazala Gospa i zatražila da joj podignu crkvu na mjestu koje će pasti snijeg iduće noći. Inače, crkvica je sagrađena u 12. stoljeću. Zanimljivo je to da se pretpostavlja kako je na tom brdu nekada bio i kaštel vladara Kašćerge. Iz ovog mjesta ponad Butonige je i slikar Antun s Padove koji je živio i stvarao u 16. stoljeću, a poznat je po brojnim freskama koje je slikao po istarskim crkvicama. Primjerice, upravo je on zaslužan za freske u maloj crkvici svetog Roka na samom kraju gradića Draguć koja isto gleda na Butonigu, samo s druge strane.
Upravo u Kašćergi napuštamo stazu 281 koja ide dalje prema Kaldiru i Motovunu. Mi ćemo na drugu stranu – prema Trvižu. Doduše htjele smo na Beram, ali to će biti u nekoj drugoj vožnji. Lijepa cesta vrlo brzo nas je dovela do ovog malog mjesta gdje se ne zaustavljamo. Možda drugi put. Cilj nam je Pazin.
Stigle smo zadovoljne i pune dojmova. I ovaj put. Meni iz glave ne izlaze Ukotići, Butoniga, a niti pogled na Motovunštinu. Skoro da smo zaboravile i naš Zarečki krov, al’ nas je brzo podsjetio na svoju ljepotu. I hvala mu na tome.
Evo i rute:
