Jako je hladno, ali je vedro. I to je najbitnije kada se spremamo na izlet. Lako ćemo staviti rukavice, kape, po nekoliko majica i duple hlače. O jakni da i ne govorim. A i još koji šuškavac sa strane. Samo da se udiše predivan zimski zrak središnje Istre. Ovaj put jezera Butoniga. I čitave čarobne okolice, a tu mislim na Pazin, Pazinčicu, Zarečki krov, Grdoselo, Ukotiće, Kašćergu, Trviž… Da, sva su se ta mjesta našla na toj našoj “biči” ruti oko Pazina dugačkoj 40 kilometara, a start je bio Zarečki krov. Jedan je to meni od najomiljenijih malobrojnih slapova u Istri. Nešto je u njemu tako tajnovito, skriveno. Ne znam točno opisati tu energiju koju taj lokalitet pruža. Neka mirnoća je to, mjesto za meditaciju, ali i zafrkanciju, osvježenje u vrućim ljetnim mjesecima, adrenalinske skokove sa stijene… Ili samo ležanje na “krovu”. Sve po želji. Sretno mjesto.
Oko Zarečkog krova sva je priroda zaleđena. Lede se i naši prsti. Ali nas to ne sprječava da ne fotkamo ovaj lijepi prirodni fenomen, ponos Pazina i Pazinštine. Zarečki krov je slap na rijeci Pazinčici, odnosno Pazinskom potoku, Patoku iliti Fojbi.
Ponos Pazina
Impresionira jer je visok 10 metara i pada s visoke stijene koja podsjeća na krov. Slap utječe u zeleno jezerce, savršeno mjesto za skok. Ali definitivno ne sada. Ljeti nemam ništa protiv. Omiljeno je kupalište Pazinjana, ali ovdje ljudi dolaze i pecati, dolaze na piknik, u šetnju. Do njega se stiže makadamskim putem nakon izlaza iz Pazina u smjeru Cerovlja po staroj cesti. Za one koji ga dosad nisu posjetili, morate. I to pothitno.
Pazimo da se ne poskliznemo jer led polako osvaja vodu. No, ljepota slapa i ove prirode meni, Korini i Snježani jednostavno ne daju mira. Sada staju sve ćakule i svaka traži neki svoj kut za neku dobru fotku. Nije bitno hoće li ispasti, ali potraga za kadrom veseli. Iako je zima k’o sam vrag. Ipak je rano jutro na Pazinštini. Minusi su sasvim normalni. Luda je ta mikroklima u unutrašnjosti Poluotoka.
Polako se spuštamo s Krova na Pazinčicu. Gotovo je nema, pa se vozimo, ali rekla bih više pješačimo s biciklom uz sebe po koritu rijeke. Doduše, stvar se mijenja iz dana u dan, pa je bolje provjeriti je li korito prohodno ili je ipak Pazinčica narasla. Onda ovaj puteljak ne bih preporučila.
Korijenje na putu
Korijenje nam je na putu, stazica je uska. Mislile samo ipak da smo pogodile put, ali očito smo pogriješile i jedva čekamo da izađemo iz šume korijenja koje nas vodi do mosta kojim ćemo se dignuti u smjeru Grdosela. Zanimljivo je svakako reći da si hodao koritom Pazinčice, no ako se na to odlučite kao i mi, budite uvjereni da vam s biciklom neće biti najjednostavnije. Ali ćete se bar zagrijati, zapuhati i dignuti puls.
Nakon “oštrog” starta po korijenju, stižemo konačno ipak malo i na asfalt. Prolazimo pored sela Bani, meni zanimljivog jer nosi moje prezime, ili možda ja njegovo. Malena je uzbrdica, ali ništa strašno. Gladi nas zimsko sunce i nosi pedaliranje. Stižemo do mjesta Grdoselo ili Zelengrada, kako je prijevod talijanske inačice naziva mjesta Castelverde. Lijepo je to staro selo iznad jezera Butoniga koje je poznato i po povijesnoj ostavštini. Pretpostavlja se da je ime dobilo od njemačkog naziva Gardazelle (Garde – garda, tjelesna straža; Zelle – stanica) kako se Grdoselo nazivalo u 13. stoljeću. No, javlja se i drugo značenje, a to je da je u srednjovjekovnom hrvatskom jeziku grdo značilo veliko.
Danas ima nešto više od stotinu stanovnika, a zanimljivo je da se spominje još davne 1102. kao kula, odnosno kaštel nad tada dolinom, sada jezera Butoniga. Meni je poznato po Grdoselskom ulomku, odnosno kamenom spomeniku ispisanim glagoljicom. Važan je spomenik hrvatskoj pismenosti u ovom krajevima.
Pronađen je među kamenjem crkve svete Ane s područja staroga grdoselskoga grada, a na njemu se spominje posveta nekoga oltara ili postavljanje svetih moći dviju svetica u oltar dok je crkvom upravljao pop Golob iz Tinjana, kapelan kneza Pankracija.
Inače, u srednjem vijeku ovo je bilo središte feuda knezova Goričkih i Akvilejskoga patrijarhata. Bio je u vlasništvu knezova Eberstein, Devinskih, pa obitelji Walsee. U 15. stoljeću nazivao se Unterburg jer je bio ispod sela. Bilo je to aktivno i atraktivno područje.
Koja povijest…
Slavno doba ovog mjesta, ali i kaštela završava Uskočkim ratom koji je Istrom harao između 1615. i 1618. godine. Tada je sve spaljeno, muškarci pobijeni, stoka odvedena. Tuga i žalost. Spalile su ga mletačke postrojbe iz Buzeta. Takva sudbina zadesila je i neka druga istarska mjesta. No, bez obzira na sve nije napušteno. Dobilo je nove stanovnike. Doduše, kaštel više nije oživio. Novo naselje počinje se formirati u zaseoku Brdo oko nove župne crkve Imena Marijina, koja je sagrađena 1774. na mjestu ruševne crkve Gospe od Zdravlja iz 1680. Crkva se izgradila od kamena napuštenih utvrda i kuća, pa se tako među građom našao i ulomak s glagoljicom.
Nažalost, crkva unutar koje je natpis na glagoljici nije bila otvorena, ali drugi put ću sigurno pitati ključ. Baš bih htjela vidjeti taj spomenik hrvatske pismenosti. Glavni element je definitivno zvonik koji dominira mjestom. Prijašnja župna crkva, posvećena sv. Jakovu, nalazila se uz staro groblje bliže kaštelu.
Nakon kratkog zadržavanja kod crkve silazimo prema malom groblju koje se nalazi na jednoj od najljepših lokacija u Istri. Pogled sa zadnjeg utočišta mnogih seljana Grdosela je zapanjujući. Vjetar fijuće između križeva, Butoniga miruje. Nema nikoga. Baš je mirno to zadnje počivalište iznad jezera. Ne idemo dalje prema nekadašnjem kaštelu.
Napušteni kaštel i Butoniga
Naime, ostaci srednjovjekovnoga grdoselskog kaštela nalaze se 1,3 kilometra sjeverno od naselja, na položaju zvanom Stari grad ili Zelengrad. Uzdiže se na hridi iznad Grdoselskog potoka i nasuprot Grdoselskom krasu. Nadalje, u šumarku brežuljka Kleč ostaci su pak srednjovjekovnoga grdoselskog naselja sa župnom crkvom Sv. Jakova te crkvama Sv. Ivana i Sv. Ane u kojoj je pronađen znameniti Grdoselski ulomak. Staro je naselje postupno tijekom 17. i 18. stoljeća propadalo, a zauvijek je napušteno 1805. kada su Grdoselčani napustili i staru župnu crkvu Sv. Jakova.
Vraćamo se opet do glavne crkve od kuda nas cesta kroz Čerišnjevicu i Jukane vodi do jezera Butoniga do kojega zapravo želimo danas i doći. Riječ je umjetnom, odnosno akumulacijskom jezeru koje je nastalo 1988. godine zbog potrebe vodoopskrbe Istre. Glavni pritoci jezera Butoniga su rijeka Butoniga, Dragućki i Račički potok.
S visoka
Butoniga ima površinu od 2,45 kvadratna kilometra i dolazak do jezera zapravo nije baš omogućen. No, oko njega se može proći biciklom, a zapravo je najljepše jezero gledati s visoka. Pogledi na jezeru su puno ljepši nego dolazak do same vode.
Stajemo svako toliko jer nam makadamski put, na koji smo se spustile nakon Jukani, pruža razne vizure jezera. I ne samo to. S desne strane su nam se ukazali brojni zvonici, mjestašca. Pogađamo koje je koje. Gledamo karte. Lijep je vidik na Draguć, Vrh. Ali znamo da nas najljepši tek pogledi čekaju kada zaobiđemo Butonigu i počnemo se dizati prema selu Ukotići slijedeći biciklističku stazu 281.
Spustile smo se sve do jezera. Zanimljivo i drugačije. Ne zadržavamo se jer ipak ovo nije šetnica. Nekoliko ribiča uz jezero. Puše vjetar i opet je hladno, ali znamo da ćemo se nakon ovog spusta i ravničarske epizode itekako zagrijati dok se ne dignemo skroz do Kašćerge.
Ništa. Ne preostaje nam drugo nego prebaciti u drugu i prvu brzinu i polako se dignuti. Najprije u Ukotiće da nađemo onaj savršen pogled preko krovova starih kuća na jezero. Svakih 500 metara pitamo se gdje su više ti Ukotići, ali kako nam je upornost jača strana, brzo smo stigle i do njih. Malo kameno selo. Ne puno stanovnika. Pitoreskno. I daleko od svega. Lijepe vizure. Ukratko, morate doći na ovaj pogled jer spada među top 20 najboljih pogleda u Istri. Stvarno je vrijedilo svake kapljice znoja. To je baš nagrada po koju vrijedi doći iz doline. Bilo pješke, bilo na biciklu.
Prema Kašćergi
Nakon kratke stanke nastavljamo svoj uspon koji još ne staje. Svjesne smo da koliko smo se spuštale i uživale od Grdosela do jezera, toliko moramo i “patiti”. Ali stvarno to nije nikakav problem kada znate koje će vam se sve vizure otvoriti. A najbolje je od svega kada nešto niti ne očekujete, pa ste onda još više oduševljeni. To se meni dogodilo kada smo došle na vrh. Korina je bila ispred mene i samo sam gledala kako da ju dostignem.
Vidim ju u daljini sjedi na debelom trupcu uz cestu. Evo konačno odmorišta nakon uspona. No, tek kada sam sjela i otpila gutljaj vode shvatila sam gdje smo. Na svojevrsnom “hrbatu” preko kojega sada vidim Motovunštinu. Odjednom su mi preko leđa Kaldir i magični Motovun, a s druge strane Draguć. Čovječe, koje savršeno mjesto je ovo. Odmah zamišljam rutu prema Motovunu. Doduše za neki drugi đir jer smo sada već polako na izmaku snaga, a treba doći do Pazina.
Zato put pod noge. A na putu nam je i Padova. Hm, sigurno ste se zamislili koja sad Padova u srcu Istre. E pa Padova je drugo ime za Kašćergu. Ono što smo odmah primijetile je brežuljak na kojemu je crkvica sv. Antuna Padovanskoga i Blažene Djevice Marije od Snijega po kojem se brdo zove Padova, pa otuda talijanski naziv sela Villa Padova.
Snijeg usred ljeta
Po pučkoj predaji crkva je nastala jer je jednom usred ljeta pao snijeg, pa su ljudi ponukani tom nepogodom ili čudom odlučili na brežuljku sagraditi crkvicu. Druga predaja kaže pak da se papi Liberiju i jednom rimskom patriciju 3. kolovoza 352. ukazala Gospa i zatražila da joj podignu crkvu na mjestu koje će pasti snijeg iduće noći. Inače, crkvica je sagrađena u 12. stoljeću. Zanimljivo je to da se pretpostavlja kako je na tom brdu nekada bio i kaštel vladara Kašćerge. Iz ovog mjesta ponad Butonige je i slikar Antun s Padove koji je živio i stvarao u 16. stoljeću, a poznat je po brojnim freskama koje je slikao po istarskim crkvicama. Primjerice, upravo je on zaslužan za freske u maloj crkvici svetog Roka na samom kraju gradića Draguć koja isto gleda na Butonigu, samo s druge strane.
Upravo u Kašćergi napuštamo stazu 281 koja ide dalje prema Kaldiru i Motovunu. Mi ćemo na drugu stranu – prema Trvižu. Doduše htjele smo na Beram, ali to će biti u nekoj drugoj vožnji. Lijepa cesta vrlo brzo nas je dovela do ovog malog mjesta gdje se ne zaustavljamo. Možda drugi put. Cilj nam je Pazin.
Stigle smo zadovoljne i pune dojmova. I ovaj put. Meni iz glave ne izlaze Ukotići, Butoniga, a niti pogled na Motovunštinu. Skoro da smo zaboravile i naš Zarečki krov, al’ nas je brzo podsjetio na svoju ljepotu. I hvala mu na tome.
Evo i rute:
