Mitska i magična. Posebno kada se lišće zažuti i magla obavije tajnovite šume. Nije manje interesantna ni zimi, a ni kada snijeg pada, a vjerujem da u njoj uživaju i svi oni koji dolaze kada krenu vjesnici proljeća. Već sam dugo o njoj slušala, pa sam jedva čekala uskočiti u gojzerice i krenuti put Učke, točnije na Mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun dugačku 13 kilometara u srcu Parka prirode Učka. Tom su me idejom naravno zarazile Korina i Eli, okorjele planinarke koje svojim fotkama sa svojih putešestvija mi ne daju mira. A posebno kada se radi o ovoj ugodnoj planinskoj šetnji za koju ipak treba odvojiti nekoliko sati.
Start naše rute bio je te subote u Mošćenicama. Nas pet mislile smo si kako neće biti velike gužve na planini taj dan, ali varale smo se. Grupe ljubitelja planina već su bili na startnoj poziciji kada smo došle u ovo malo pitomo mjesto s predivnim vidikom na Kvarner i Krk.
Kanjon i listopadne šume
Zato smo se ubrzale i odmah krenule uzbrdo kako bismo izbjegle veće gužve. No, njih na kraju nije bilo jer je druga grupa krenula obrnutim putem. Kasnije ćemo se sresti na Potrebišćima na kavi i višnjevcu.
Najprije uska asfaltirana cesta vodi do starta staze koji prvi dio vodi uz obronke brda s pogledom na more. Stoga, ako ikako možete, birajte lijep sunčan dan za odlazak na stazu jer će vidici sigurno biti super. Nažalost, nama je to jutro bilo mutno vrijeme, ali je zato pod večer vidik bio fantastičan.
Polako, ali sigurno sve više ulazimo u listopadne šume čije nas žuto lišće svako toliko obasipa s visina. Uski puteljak vodi po suhom lišću. Šuštanje lišća i ženski glasovi. Staza je lagana bez uspona s pogledom na mošćenički kanjon kada se malo maknu magla i niski oblaci.
I tako se lagano šećemo do mjesta Potoki uz koji naravno čujemo žubor vode. Tu ćemo naići i na prvu od brojnih poučnih ploča s opisima slavenske mitologije budući da se ipak krećemo poučnom stazom koja nam daje dublji uvid u slavensku mitologiju, ali i dolazak Slavena na ovo područje. Duž staze su postavljene i umjetničke skulpture akademskog kipara Ljuba de Karine kako bi još više ukazale na mističnost slavenske mitologije koja je usko povezana s ovim područjem što dokazuju i nazivi brojnih toponima. Dakle, na stazi je 13 poučnih tabela i 15 monumentalnih glinenih i kamenih ploča sa stihovima iz slavenskog folklora.
Prvi Slaveni
Naime, vjeruje se da su područje Trebišća – Perun odabrali prvi doseljeni Slaveni. Na pločama ćete saznati da je brdo Perun dobilo ime prema istoimenom drevnom slavenskom bogu. On je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje, vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova, a opisan je kao grub čovjek s bakrenom bradom. Vozi se u kočiji upregnutom jarcem te nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u njegovu ruku. Uz njega je najvažniji slavenski bog bio Veles po kojemu je obližnji Volovski kuk dobio ime. Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji je bog zemlje, voda i podzemlja, a povezuje se e sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik, a njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji.
Malo selo u koje smo stigli uistinu je slikovito. Naziv je sigurno dobilo po pritokama rječice koje se ulijevaju u rijeku Potok koja se ulijeva u more. Dio je skromnih kamenih kuća napušten, a dio služi vikendašima koji rado dolaze na Učku. Tu se nalazi i šterna sa špinom gdje se možete okrijepiti prije nego krenete dalje prema Trebišćima.
Tu susrećemo ugodan par koji očito u Potokima ima vikendicu. Upućuju nas da prije polaska za Trebišća, do kuda nam treba nekih 20 minuta laganog hoda, skrenemo u šumu na potok i most. Slušamo lokalni savjet i stvarno smo oduševljen iako je nažalost nedostajalo vode.
Vraćamo se opet na put i idemo dalje. Vrlo brzo pred nama je ulaz u napuštena Trebišća. Signalizira ga veliki okvir s mitološkim slavenskim simbolima. Još je jednom vrijeme za stanku i kavicu. Ali i poneko glupiranje.
Tajanstvena Trebišća
Jako se veselimo što ćemo uskoro vidjeti Trebišća i stvarno to ne možemo sakriti. I mi koje nikad nismo bilie, ali i one koje su već više puta ovuda prošle. Shvatit ću zašto za manje od jednog kilometra. Ipak je to tajanstveno selo koje umiruje, a nalazi se zapravo tako blizu turističkih gradića i malih mravinjaka kao što je Mošćenička Draga koja je udaljena samo tri kilometra od napuštenih Trebišća.
Kroz duboku listopadnu šumu bližimo se selu koje je specifično zbog nekoliko slapova, te starog mlina kojega okružuju ljupko seoce. Tko god je bio u istarskima Kotlima, ovo će ga selo na njega podsjetiti. Ovdje caruje tišina. Samo sjednite na most i uživajte u padanju lišća, vjetru, žuboru vode, cvrkutu ptica. Svemu onome što ćete zateći kada jednom ovdje kročite.
Pisani dokazi o postojanju ovog malog, sada obnovljenog mlina sežu još u srednji vijek, a još su u živom sjećanju starijih ljudi dani kada je cijeli mošćenički kraj ovamo nosio žito i kukuruz na mljevenje. Mlin je zapaljen krajem drugog svjetskog rata, a kako su takvi slični mlinovi sve više gubili na važnosti zbog industrijalizacije, napušten je. A s njime i Trebišća.
I selo je ostalo tako zamrznuto u vremenu i prostoru. Srećom, obnavlja se tako da ipak na neki način živi. Obnovljeni mlin prezentira tradicionalni način prerade brašna iz žita, koje nam prema starim slavenskim vjerovanjima donosi bog Veles, zaštitnik seljaka, pastira i stoke, darovatelj blagostanja i žitnog bogatstva. U jednoj od kuća uređen je i interpretacijski centar koji nažalost još nije službeno otvoren.
Trebišća bi definitivno u budućnosti trebala imati, barem vikendom kada ima više šetača i planinara, otvoren malo planinarski dom u jednoj od kućica gdje bi se svi mogli okrijepiti, a netko bi trebao biti zadužen i za interpretacijski centar.
Pastirska visoravan
Ovo magično mjesto zasad napuštamo i sada kreće konačno malo uzbrdice. Nije dugačka, ali lijepo diže puls. Skidaju se jakne, temperatura tijela raste. Krenuli smo put Potrebišća, malog pastirskog naselja na visoravni koje se nalazi negdje ne sredini ove rute na putu prema vrhu Perun.
Kako je dan kratak, odlučujemo se ovaj put preskočiti Perun. No, Potrebišća ne zaobilazimo. Nema šanse. Taman kada smo stigle na visoravan s koje puca pogled na vrh Učke, stiže do pastirskog napuštenog mjesta i grupa planinara koja je u isto vrijeme ujutro krenula iz Mošćenica.
Ovo ljetno selište za pastire sagrađeno je na 700 metara nadmorske visine na plodnoj visoravni. Impresioniraju male kamene pastirske kućice s pokrivene kamenim škrilama. Neke su urušene, ali se dobar dio njih već obnovio zahvaljujući radionici obnove suhozidne gradnje u suradnji udruge Dragodid i općine Mošćenička Draga. Ovdje se možete i skloniti od nevremena ako vas zatekne na Učki, i to u jednoj od kućica koja je pokrivena slamom. Neki od planinara koji su bili u drugoj grupi htjeli su ovdje čak i prenoćiti.
-Najbolje da se po mene vratite za nekoliko dana, čuli smo od jedne planinarke. Ne treba to čuditi jer te ovaj prostor zaista obuzme. Vrijeme je za marendu i višnjevac. Počinje biti hladno i taman će nas zagrijati prije silaska. Do Peruna ne stignemo. Tamo ćemo kada stignu duži dani. Tada će i ova staza poprimiti sasvim drugačiji izgled.
Čeka nas još sat i pol spusta. Šume se izmjenjuju s livadama. Vedri se. Drugačija je vegetacija na ovoj strani padine. Odjednom pred nama more, Kvarner i suton. Brzo smo ponovno na startu i cilju.
Umorne smo, ali pune dojmova. Svježi zrak nas je napunio energijom, ali i umori mišiće, Nismo forsirale. Trebalo nam je nekoliko sati. Tako da je ova staza idealna i za početnike željne malo lakšeg planinarenja.
Evo i rute:
