Prije desetak godina razgovarala sam s nekoliko devedesetogodišnjaka i osamdesetogodišnjaka s Barbanštine o njihovom načinu života u djetinjstvu i mladosti, o običajima, o odgoju, tradiciji, stvarima koje su ih veselile, mučile. Od nekih nisam saznala ništa novo ili drugačije što već dosad nisam davnih dana čula od svog dida, ali neki su me ugodno iznenadili.
Posebno su mi bile zanimljive njihove priče o tome kako se prije samo šezdeset-sedamdeset godina slavio Božić u Istri, posebno u unutrašnjosti, na selima gdje su živjele siromašnije obitelji. Jer božićni običaji Barbanštine ne razlikuju se bitnije od onih u ostatku Istre. Doduše u razgovoru sa starijim ljudima, često se dolazi do zanimljivih nekadašnjih malih lokalnih ili obiteljskih tradicija uoči tih svečarskih dana kojima su željeli uveličati najveću feštu u ovom dijelu godine.
Dub na ognjištu
Nevjerojatno je koliko se život u tako kratko vremena skroz promijenio, kao i stogodišnje navade i božićni običaji koje su duboko ukorijenjene u istarski narod. Svi su mi redom rekli da se tada nije imalo puno, obitelji su bile siromašne i zato su se blagdani posebno cijenili kao i božićni običaji. Zato jer se moglo jesti raskošnije, zato jer se odmaralo, zato jer se družilo. Možda nekih od tih mojih dragih sugovornika više nema na ovom svijetu, ali njihove priče ostaju kako bismo se sjetili kako je bilo našim starijim generacijama i kako je ipak nama život jednostavniji i bolji. Bez obzira na sve nedaće s kojima se danas susrećemo.
Marija Božac iz Jurićeva Kala kazala nam je da su žene uoči božićnih blagdana temeljito sredile i očistile kuću, dok je muški svijet bo zadužen za štale.
– Nikad su za Božić i Novo leto žene sredile hižu, sve bi učistile i prontale za feštu. Muški su regulali štalu, blago i drva. Tako je bilo za svaku veliku feštu. Za Viliju Božju muški su obavezno za ognjište prontivali veliki dub ki bi gorija nikoliko dan. Domišljan se da
je jedanput gorija od Vilije pak sve do Sveta tri kralja, koliko je bija velik. Moj otac bi z tamjanon zna za Viliju pojt blagoslovit blago. Žene su za ist prontivale broskvu, pasutice, bakalaj i maneštru z fažolon, ali to bi se ilo tek navečer, oko pet-šest ur.
Bez kolača
– Do onda se ni ilo. Ujutro bi se samo pojilo malo smokvenjaka z rakijon i malo kruha, a za južinu bi se supalo. Od slatkega su se delale samo fritule. Ni onda u istrijanskih famejah u oven kraju bija običaj delat kolače. Ni se za to imalo cukera, priznala nam je teta Marija.
– Pokle večere su stari ljudi znali iz puške hititi jedan tir, kako bi drugi znali da su večerali. Pokle bi cila fameja pošla na ponoćnicu na Prnjane. To je bija lip običaj. Za vrime rata, na Prnjani ni bilo popa, pa se moralo hodit u Barban. Ljudan je to bilo daleko, pak se pokle ti običaj jenomalo zgubija. Za Božić se isto hodilo na zornicu, pak pokle na mašu u podne, pak u tri. To se je nikad jako poštivalo. Mladi su ti dan dobili ke pastole ili veštu. I bili su jako kuntenti. Ni se nikad biralo kako danas. Bija biš kuntenat ko si ča dobija. Za Božić bi se obavezno ubila ovca. Ko je za jenu fameju bilo previše, bi se podililo, jer meso ni moglo previše stat aš nismo imali frižidere kako i danas. Ona se skuhala z kapuzon. Prontivalo bi se i šugo z kokošon i fuži. Umisto fuži prontivali su se i makaruni, pak bi fuži ustali za drugi dan pokle Božića, kad bi došli gosti.
Kolendari na pragu
A Nova godina, pitali smo ju dalje.
– I ona se isto slavila. Ljudi su se na svoj način veselili. Kantalo se ti dan po selu i kolendivalo. Kolendari su hodili od hiže do hiže, bi kantali i tako dobili kakovu kobasicu, malo vina. Počeli bi ti dan prija Novega leta, a niki bi kantali do drugi dan ujutro. Niki njin ne bi stili doprit vrata, pak bi i za njih imali pjesme. Pokle Novega leta držala se fešta i za Sveta tri kralja. Na taj se dan hodilo u goste malo dalje. Onda bimo uzvraćali goste onima ki su poli nas došli na dan pokle Božića. Kada se ovako domislin, jako mi fale ti običaji. Svi su se oni počeli gambjivat nakon rata. Škoda je ča više njih ni ustalo do danas, ispričala nam je tada Marija iz Jurićeva Kala.
Foška Grabrović iz malog sela Bašići nedaleko Sutivanca i Balići, iz kojih je došla udajom,
kazala nam je da je njezina obitelj spremala istu hranu kao i ostale obitelji u Istri. Za Viliju Božju cijeli se dan postilo, a post se prekidalo oko podneva, kada je bilo dozvoljeno supanje. Do navečer su se svi suzdržavali od jela, kako bi dostojno dočekali rođenje Isusa. Ona se te tradiciji pridržava i dan danas, kako kaže, „kako ju je učila mat“.
Večera je bila u znaku sočiva, broskve, bakalaja s pasuticami. Meso se jelo drugi dan. Sočivo je bila maneštra koja se pripremala na maslinovom ulju, ali bez mesa, od fažola, slanca i krumpira. Na domaćem ulju pripremala se i kuhana broskva sa češnjakom.
Kruh utočan u jaja
Također, ističe teta Foška, „ni bilo leta prez bakalaja“ i kako je za njega bilo potrebno malo više potrošiti. Priprema bakalara je, pohvalila se, uvijek bila specijalnost njezina supruga Josipa. Nakon večere, svi bi se zaputili na polnoćku u crkvu svetog Mateja na Ceru.
Nije bilo teško preko šume, poljskim putovima, izgubiti sat vremena da se posluša riječ župnika u toj svečanoj noći. Nakon povratka u topli dom, obitelj bi pojela ostatak večere. Kolači se nisu pripremali, a kao nadomjestak poslužio bi kruh utočan u istučena jaja, koji bi se potom ispekao na ulju i posipao šećerom. Kuća se za te dane nije posebno kitila. Međutim, blagdansko se raspoloženje moglo osjetiti dok se na prozore stavljao tek ubrani bršljan ili kada su djeca s ocem iz šume dovlačila najveći cok, koji bi na ognjištu gorio od Vilije Božje do Sveta tri kralja.
Blagoslov kuće i božićni običaji
Cok nikad ne bi izgorio do kraja, kako bi se nakon blagdana stavljao pod manjaduru kravama u štali. Teta Foška kaže da su tako radili njezini preci i da je i njihova obitelj s tom tradicijom nastavila, iako ne zna koja se simbolika iza toga skriva. Po tom je coku njezin muž udarao puhalicom, dok je gorio na ognjištu i tražio dobar urod u
kampanji, sreću i zdravlje obitelji u sljedećoj godini. Vatra se u noći s Badnjaka na Božić nije gasila.
Božićno jutro oduvijek je bilo zauzeto spremanjem hrane za užinu. Dok bi muškarci obavljali ono najnužnije u štali, žene su spremale šugo od kokoške, kupus s ovcom ili svinjetinom. Slatkiša tada nije bilo, a za najmlađe su bili orasi i suhe smokve. Na misu, oko
podneva, svi su zajedno odlazili u Sutivanac. Dan bi protekao u zajedničkom druženju ,
obitelji su bile na okupu. A njezina je u Bašićima tada brojala 21 člana.
Drugi dan za Božićom, također se blagovalo i redovito se posjećivalo najmilije. Nova godina, priča teta Foška, nije se na poseban način obilježavala. Veći je praznik bio na Sveta tri kralja kada se ponovno odlazilo u crkvu. Toga dana su žene na blagoslov nosile vodu kojom bi po povratku škropile kuću i blagoslovile je za narednu godinu.
Žlibac spod banka
Fuma Pavlić iz Pavlići nam je ispričala kako su za Badnjak svi pili vino – i mladi i stari, a odlazak u crkvu pješke noću bio je pravi gušt.
-Za Viliju Božju se postilo cili dan, a navečer se ilo bakalaj, sočivo i broskva. Svi su onda pili vino, i mladi i stari. Prontivali su se i mulinci da se ljudi zaslade kad bi se tornali z
maše. Na ponoćnicu smo hodili u Barban. Svi narod z Barbanštine se skuplja i hodija na noge u crikvu. Po noći se čulo kako kantaju, se vesele i se zovu. To je bilo ništo najlipše i
škoda da danas ni tega. Znan i da se na Viliju Božju hitalo iz puške kako bi se proslavilo rođenje Božića. Na Božić su jeni hodili na prvu, a drugi na drugu mašu. Jeni na Prnjane,
drugi u Barban. Pokle bimo svi skupa užinali. Bi se prontiva kapuz z ovcon, fuži z meson, juha. Ki je ima telca, bi si njega pronta, ali ritko ki, aš su ljudi telce onda prodavali da bi platili porez. Drugi dan za Božićon bi cila fameja pošla u goste.
Fuma Kolić iz Glavani ispripovijedala nam je pak priču o žlipcu. Naime, u ovom selu na Viliju Božju i Božić postojali su posebni božićni običaj.
Molitva i veselje
– Na Viliju Božju, ča se ja domišljan, stavlja bi se pod banak prije večere jedan žlibac i na njega žar i na sve to tamjan. Na ognjištu je gorija veliki cok i prije večere bi mu se nosila hrana ka bi se pokle stavljala na banak. Za taj dan kuhalo se sočivo, bakalaj i pasutice. Bilo je drago, ali za ti dan si si to mora prikurati. Pokle bi se zmolija Oče naš i Zdravo Marijo, pak bi se pošlona ponoćnicu u Šajine na noge. Po nikoliko famej je skupa hodilo h maši kadi se molilo “U se vrime godišta”.
– Kad bimo se tornali doma, ile bi se fritule, mi he zovemo mulinci. Za Božić, za užinu, isto bi se stavija žlibac pod banak i hrana se nosila h coku. Ilo se kapuz i fuži. Vajk se gledalo prije Božića ubiti prasca, pak isti praščevinu na ti dan, jer ni bilo dobro ako biš ija kokoš. Jer prasac vak gre naprid, a kokoš je na jenen mistu i sidi na guzici. A mi vajk moramo hoditi naprid za prascen. Ako nisi ima mesa od prasca, biš posudija ništo od susedi, ali kokoš nisi ti dan smija isti, završava svoju zanimljivu priču o nekadašnjim božićnim običajima teta Fuma.
Terežina i Mate Kolić u Šajinima pamte velike fešte, stalna druženja i okupljanja. Bilo zimi, bilo liti. Terežina je došla ženidbom iz Režanci i još je uvijek neka sjećanja na djetinjstvo usko vežu uz rodno selo. Uvijek domaćica, pa nam je stoga i znala reći kako su se žene nekad pripremale za blagdane i koji su bili božićni običaji.
Ples u selu
– Za Viliju Božju je bija običaj da se napravi bor i jaslice. Kitilo se z onin ča imaπ doma, ni bilo današnjih ukrasi. Ali bor je mora biti. Postilo se, a uz pasutice i bakalaj se prontivalo i sočivo, slanac ga niki zovu. I fritule s kima bi se ljudi poslužili pokle ponoćke. Anke bi niki znali pokusiti smokvić i malo rakije kako bi lakπe postili. Uvečer bi se molilo i upalilo tri sviće. Na ognjištu bi bija veliki cok, a i njemu bi se davalo malo pasutic i bakalaja za isti. Po coku se i žarilo, a stari su ljudi pokle svakega žara molili za blagostanje na njivah, u štali i hiži za drugo lito. Tu se večer hodilo na ponoćnicu, kantalo bi se, molilo i veselilo, prisjećala se Terežina.
Drugi bi dan počeo misom, a nastavio se uz obiteljski ručak. Ni dica se nisu zaboravila, pa su im se po mogućnostima poklanjali paketići s jabukama, mendulama i orihima. Barba Mate dopunjava da se drugi dan za Božićom pak odlazilo na veliki ples u selu uz malu
harmoniku, roženice i mih. Blagdanski bi se duh nastavio do Sveta tri kralja, kada su Šajinci već zorom posvećenom vodom blagoslivljali svoju zemlju i kuće.
Blagdana nije bilo svaki dan, ali ljudi su si našli posla i radosti. Barba Mate nam je kazao
da su muški popravljali grablje, manige od raznih alata koji će na proljeće opet u
uporabu. Žene su pak prele, plele, slušale štorice, izrađivale madrace i ponjave. U selu je također bio i tkalački stan u kući obitelji Blažina. Bilo je to pravo vrijeme i za nove cokule,
koje je u Šajinima izrađivao Paškvalin Brgić. A onda na proljeće opet sve ispočetka, do novoga Božića.