Kada su kretali u taj za njih do tada nepoznat biznis, svi su bili sumnjičavi. Mislili su: oni će tu zemlju sigurno urbanizirati i prodati. Prelijepo im je zvučala ta priča da bi bila istinita. A to je da će tri hrvatska branitelja Velimir Jurić, Mladen Kocijanačić i Martin Milas podignuti između Vodnjana i Galižane na Vodnjanskoj cesti maslinik na 80 hektara opožarenog šumskog zemljišta, najveći maslinik u Istri. Ali jesu. I ne samo to. Stvaraju ugledan brend maslinova ulja nazvan Oio Vivo.

Novost u velikom masliniku – nova kantina

A Oio Vivo koje već godinama niza razne nagrade i zlata ne samo u Hrvatskoj, nego diljem svijeta, nedavno je dobilo svoj novi luksuzni dom. Za njega je zaslužan pulski arhitekt Bruno Juričić koji osmislio moderan i reprezentativan degustacijski, prodajni i skladišni prostor koji će svatko zamijetiti s ceste. I poželjeti u njega doći, kupiti nešto, degustirati, a onda prošetati kroz mladi maslinik koji je potpuno promijenio vizuru ovog zemljišta nekada pokrivenog šumom pinija.

Istarske sorte

Kantina je zapravo bila logičan slijed priče ovog trojca koji je nedavno prodao udjele u svojoj tvrtki Oleum Maris jednom zagrebačkom poduzetniku. Tu je za Mladena priča s velikim maslinikom zasad završila, dok su Velimir i Martin odlučili ostati u tvrtki i pratiti daljnji razvoj njihova maslinika, sada i kantine, a možda u budućnosti i mini uljare koja će prerađivati masline s 15 tisuća njihovih stabala –  većinom istarskih sorti maslina – buže, buže puntože, istarske bjelice, rozinjole i žižolere. Manji dio ovog velikog nasada čine leccino i pendolino.

Arhitekturu nove kantine potpisuje Bruno Juričić

Martin i Velimir su prezadovoljni što je investicija gotova, iako vele da nije dovršena. Čeka se uređenje degustacijske sale koja će biti spojena za postojeći objekt.

– Gradnju kantine, prodavaonice i podruma davno smo planirali, ali sve je išlo nekako sporo. No, zadovoljni smo što smo nakon mjeseci građevinskih radova prošle jeseni mogli otvoriti naš novi prostor koji sada reprezentativno predstavlja naša ulja Oio Vivo, ali i druge lokalne proizvode s ovog područja. Riječ je o investiciji od 600 tisuća eura kojom smo dobili izvrstan prodajni i degustacijski ambijent koji smo dugo čekali. Još nam predstoji gradnja degustacijske sale kako bismo mogli organizirati razna događanja gdje ćemo Oio Vivo sljubljivati s hranom. Bit će to zanimljiv i ugodan prostor s velikim staklenim stijenama okrenut masliniku, a planiramo i među masline postaviti nekoliko stolova, pričaju nam ovi Slavonci koji su nakon Domovinskog rata našli novi dom u Istri i bacili se u poljoprivredu. I tako su maslinarstvo i uljarstvo postali njihov ispušni ventil, a nasad veliki užitak i mjesto opuštanja.

Šetnja imanjem

Inače, cijeli je ovaj prostor ostakljen kako bi svi mogli uživati u pogledu na naš maslinik koji postaje sve veća atrakcija, ali i na Brijune te Pulu. Sve veći broj ljudi dolazi kod na imanje i šeta po puteljcima kroz maslinik.

Zlato Vodnjana

-Kada budemo zgotovili i degustacijsku salu, onda će čitav projekt biti više –manje dovršen. Ljudi kada dolaze kod nas, žele kompletan doživljaj, priča nam ovaj dvojac u novoj modernoj kantini. Kušamo njihovu kraljicu ulja – žižoleru koja je prošle godina proglašena Zlatom Istre na vodnjanskoj smotri ulja gdje su se po prvi puta uzorci slali na ocjenjivanje u Italiju. No, ova istarska autohtona sorta daje ulje koje je pokupilo lani nagrade i van Hrvatske, pričaju nam dalje Jurić i Milas.

Najviše se svjetskim ljubiteljima maslinovog ulja i stručnim kušačima svidjela autohtona vodnjanska sorta žižolera. Tako je na međunarodnim natjecanjima maslinovih ulja svijeta dobila nagradu u New Yorku, Japanu i Londonu. Ta sorta ima srednje do intenzivan voćni miris po plodu masline, zelenoj travi i lišću s notama radiča i zelenog papra. Srednje je do intenzivne gorčine i pikantnosti, zelene do zlatno-žute boje sa zelenim odsjajem.

Oio Vivo Gajardo

Isto tako, u Japanu i New Yorku proslavila se i buža te istarska bjelica. Buža je također dobila zlato u Parizu. Inače, Oio Vivo trenutno se predstavlja kroz nekoliko sortnih ulja autohtonih sorti maslina istarske bjelice, buže, žižolere i rozinjole te dvije mješavine sortnih ulja različitog intenziteta okusa – od blagog – Oio Vivo Bon do intenzivnog – Oio Vivo Gajardo.

Očekuje se do 40 tisuća litara ulja

Kada im masline budu u punom rodu, očekuju i do 40 tisuća litara djevičanskog ulja. Stoga su oni već davno planirali na imanju izgraditi svoju uljaru, ali i dodatno proširiti nasad.

-Nismo zasadili svu površinu koju imamo, tako da nam slijedi još sadnja pet tisuća maslina, a tu je i gradnja uljare. Želja nam je imati svoju uljaru jer kvaliteta našega ulja, koja se prepoznaje i na međunarodnoj razini ovisi o brzini prerade.

Nisu ni sanjali

– Tome govori u prilog i činjenica da smo u vodiču Flos Olei bili jedne godine među top 20 ulja svijeta, a svake godine postižemo visoke bodove. U zadnjem vodiču to je bilo 94 od ukupno 100 bodova. Mi počinjemo brati naše masline već početkom listopada i u roku od dva sata one su već na preradi u uljarama. Prerađujemo u uljarama tu u okolici – Baioco, San Lorenzo i Tonin. No, kvaliteta prije svega ovisi o tome koliko su masline zdrave i kakav je plod. O tome iznimno vodimo računa i non stop smo u masliniku, a i ne kupujemo masline drugih maslinara, odnosno nemamo kooperante. Isto tako, maslinik je planski zasađen, pa nam sorte nisu pomiješane. Isto tako, čim manje špricamo, zaključuje Milas.

Martin Milas i Velimir Jurić

Ni on, ni Velimir nikad nisu ni sanjali da bi ih njihov životni put ikada mogao dovesti u Vodnjan, a još manje da bi se bavili maslinarstvom. Pričaju nam da su shvatili nakon što su umirovljeni da su premladi da bi ostatak života bili u kafiću ili na kauču. Mozgali su o raznim poslovima, a onda se ukazala ova prilika. Zanimljivo je da se prije nikad nisu bavili maslinarstvom, pa su im svi radovi od samih početak bili velika novost. Naravno, kasnije su pohađali stručne seminare i sada su pravi stručnjaci na tom području.

Trnovit put

– Na tim počecima sve nam je bilo novo i nismo znali kako što funkcionira. Sjećamo se te prve godine kada smo sadili osam tisuća sadnica. Ni sami nismo znali kako ćemo to izvesti, ali na kraju smo sve posadili u samo šest dana. A bilo je tu puno posla, od same sadnje, do postavljanja paluna, vezivanja mladih sadnica, i zalijevanja. Ostali smo iznenađeni kako smo to brzo napravili – priča nam dalje Jurić. Iduće godine posadili su još sedam tisuća, a tada su bili već poprilično uhodani pa je čitav posao bio završen u samo 4 dana.

– Bilo je puno poteškoća s kojima smo se susretali. Prije svega kada smo zemljište dobili u koncesiju, morali smo ga očistiti. Tu je bilo jako puno divljih deponija pa smo s ovog područja odvezli na kamione i kamione krupnog otpada. Isto tako, trebalo je pripremiti teren za sadnju. Bio je kamenit pa smo ga frezali. Bilo je to iznimno uzbudljivo razdoblje – prisjeća se Martin.

Nagrađena žižolera

Osim toga, odmah te prve godine nakon što su posadili prvih osam tisuća sadnica, zadesila ih je i velika vremenska nepogoda. Ciča zima, kada je noću bilo i do -13 stupnjeva Celzijusa, pokosila je mlade biljke. To je bila zima kada su poharani brojni maslinici na jugu Istre, pa čak i oni sa stoljetnim stablima.

Među svjetskom elitom

– To je bila velika šteta. Kasnije smo dio sadnica morali zamijeniti, a one koje su preživjele zimu, morali smo posebno njegovati. Neke smo potkratili praktički nekoliko centimetara od zemlje, pa smo puštali mladice. Nekad je to izgledalo kao da se brinemo za bonsai – sjećaju se ovi maslinari tih prvih godina. Usprkos svim tim početnim teškoćama, maslinik je već 2012. godine bio u prvom rodu kada je proizveo prvih 150 litara ulja.

Kušaš ulje i gledaš na maslinik

– Tako smo bili ponosni na te naše prve litre ulja. Nije to bila naravno količina za tržište, većinu boca smo poklonili, a bili smo nevjerojatno ponosni – nastavlja Velimir.

U vodiču Flos Olei, koji predstavlja Bibliju maslinova ulja, i to onog najboljeg na svijetu, prisutni su od 2014. godine. Ovdje su se našli uz bok najboljim uljima svijeta. Zbog toga ponosno Istru predstavljaju kao najbolju maslinarsku regiju svijeta, bez obzira na to što po količinama maslinovog ulja ni približno ne mogu konkurirati jednoj Španjolskoj ili Italiji.

Ratne strahote

– Nakon što smo ušli u top 20 maslinara svijeta, te nakon što smo na prezentaciji vodiča u Rimu imali čast da su jedni od najboljih kuhara Italije našim uljem pripremali hranu, dobili smo prvu narudžbu iz Italije, i to iz Trsta. Dotad smo većinom prodavali naše ulje tu u Hrvatskoj, stranim gostima koji dolaze direktno u kantinu, firmama i ustanovama koje ulje kupuju za poslovne poklone, te krajnjim potrošačima putem interneta- priznaju nam ovi vrijedni vodnjanski maslinari koji su svaki dan na zemlji.

U trgovini se prodaju i razni drugi ekskluzivni proizvodi

Jedan od razloga zašto su se odlučili time baviti je i da ne misle na strahote Domovinskog rata u kojem smo  sudjelovali.  Velimir je bio u Vukovar i u logoru, Martin je bio dragovoljac, također u Vukovaru.  Iako su iz istog kraja, znali su se prije rata tek iz viđenja. Sigurno tada nisu ni slutili kako će ih život spojiti, i to ni više ni manje nego u Puli.

Iskusan poduzetnik

– Ja sam došao u Pulu 1993. godine, a prije rata sam se bavio sasvim drugačijim poslom. Diplomirao sam vanjsku trgovinu i bio sam u izvozu u Borovu. Radio sam u izvozu kožne obuće za zapadnu Europu, a prije toga sam radio u Vuteksu, također u izvozu. Kasnije sam osnovao svoje poduzeće gdje sam s partnerima organizirao proizvodnju obuće u cijeloj bivšoj Jugoslaviji za europsko tržište. U centru Vukovara imao sam kafić u koji sam tada uložio 100 tisuća njemačkih maraka. U tom me poslu zatekao rat – priča nam Jurić koji je itekako bio iskusan u poduzetničkim pothvatima i prije nego je postao maslinar. A onda su ga odjednom ratne strahote ostavile bez ičega.

Većinom uzgajaju autohtone sorte

– I onda izađeš i logora i više nemaš ništa, ni četkicu za zube – kaže nam ovaj Slavonac koji je tri i pol mjeseca za vrijeme rata bio po raznim logorima. Bio je u vojarni Vukovar, u Veleprometu, prošao je farmu Steanovac, Begejci i Sremsku Mitrovicu. Pa ipak, ponovno se izdigao iz pepela i opet stvorio novi život.

– Nakon što sam bio u tim logorima, došao sam u Zagreb gdje smo imali liječenje koje smo morali proći i onda mi je ministarstvo privremeno dodijelilo stan u Puli. I tako sam tu došao, ispričao nam je svoju sudbinu ovaj slavonski maslinar. Nije mislio da će se zadržati, ali kćer i to što si je stvorila život u Puli, ali i druge životne okolnosti pomogle su mu u odluci da ostane u Istri.

Pojam za bogatstvo

Martin, koji je u Pulu došao 1998. godine, ne želi govoriti o svojim ratnim danima, ali s tugom kao i Velimir gleda na letargiju u svojoj Slavoniji, tim više što su oni u Istri uspjeli ostvariti poduzetnički pothvat baš u poljoprivredi.

– Slavonija je uvijek bila pojam za bogatstvo, a sada je nažalost pojam za siromaštvo. To je jako tužno. Potencijala ima jako puno, a tome nitko ne pridaje brigu. Pitanje je bismo li mi uspjeli da se bavimo nekim sličnim poslom u Slavoniji. Možda bismo uletjeli u tu letargiju. Teško je to reći. Ja bih u nečemu sigurno uspio jer sam se uvijek nečim bavio. Poduzetništvo mi je oduvijek bilo u krvi – zaključuje Velimir.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.