Raša i Labin: Suživot rijeke i rudarske ostavštine

Stvarno jako volim rijeku Raša. Znate ona lijepa jutra kada se vozite cestom od Pule prema Labinu pa kada dođete do Mosta Raša i kada se sumaglica diže iznad vode i trstike. Te razne nijanse zelene, plave, sive, smeđe i žute odjednom se spoje u nekoj divnoj divljoj igri koja vas prati nekoliko kilometara. Koliko sam samo puta jednostavno poželjela izaći iz auta i proštetati baš u tom trenu uz tu istarsku rijeku, simbol Labinštine, a na kraju krajeva i simbol rudarske ostavštine ovog nekad industrijskog kraja.

Zašto su rijeka i rudnik u istoj priči? Pa zbog Raše, istoimenog najmlađeg istarskog gradića koji je planski nastao za vrijeme talijanske vladavine Istrom tridesetih godina prošlog stoljeća. I to zbog rudara zbog kojih je grad i sagrađen. Tada je bio pravi arhitektonski dragulj, primjer planske gradnje. Danas Raši, niti stotinu godina nakon njenog nastanka,  itekako nedostaje tog nekadašnjeg sjaja jer je u međuvremenu originalna arhitektura nagrđena, nadograđena, izvitoperena, propala. Klasična priča. Šteta. No, svejedno svi oni koji tragaju za ostacima industrijske tradicije i prošlosti Istre i ovog kraja, Raša je mjesto koje se mora posjetiti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog kurioziteta.

Neobičnih 38 kilometara

Mi smo ga posjetile naravno na dva kotača. Ruta je kretala od Mosta Raše prema Štalijama, a potom u smjeru Raše i Krapna. Tu smo se digle planinarskom stazom do Labina, a onda skrenule prema Štrmcu. Od Štrmca smo se vratile na Dubrovu, pa se onda preko Vineža spustile u smjeru sela Snašići i Barbići pa ponovno došle strminom do Raše. Zanimljivih i posve neobičnih 38 kilometara s puno različitih motiva, priča i doživljaja. No ono što se protkalo kroz čitavu ovu rutu su rudnici, rudari, divna i neobična priroda te mala šarmantna sela daleko od svega.

Dosta prohladno jutro nije nam pružilo puno boja na početku naše rute koja je vodila asfaltom do Štalija gdje smo skrenule na nasip uz samo brdo. Ne vozimo se uz rijeku koja je s pritocima Posterskog, Tupaljskog i Krapanskog potoka dugačka 50 kilometara. Ona je u kasno prapovijesno i u rimsko doba bila važna etnička i politička granica između Histra i Liburna te se u povijesnim izvorima nazivala Arsia. Vozimo se uz kanale, budući da je dolina meliorirana već 30-tih godina kako bi prehranila rudare iz Krapna, a kasnije i Raše.

Domaće svinje i jarac

Na svakom metru otvaraju nam se totalno drugačiji vidici na čitavu dolinu koju inače promatram iz auta s ceste koja prolazi drugom stranom. Iz ove perspektive promet je tako daleko. Gotovo nečujan. Nema nikoga ovdje. Ni šetača, ni biciklista, ni poljoprivrednika iako površina za obrađivanje ne nedostaje kao ni kanala za navodnjavanje. Koja je ipak tuga vidjeti tu plodnu dolinu, koja ima sve preduvjete za razvoj poljoprivrede, ovako zapuštenu. Nije da u Istri ima bezbroj površina koje imaju ovakvu mogućnost navodnjavanja. Očito to nije dovoljno.  U tim mislima približavamo se gradiću Raša. Do njega prolazimo kroz nekoliko manjih obiteljskih imanja sa stokom. Tu je i stari napušteni kompleks termoelektrane koji djeluju ovog jutra kao da je proizašao iz nekog filma strave i užasa. Nekad centralo mjesto energetskog napajanja Raše služi kao štala obitelji s obližnjeg imanja.

No, stravično ne djeluje domaćim svinjama, kozlićima, kozama i jednom jarcu koje srećemo uz nasip. Oni sasvim opušteno prate tri biciklistice koje kao da su zalutale na ovaj nasip. Kao da im je to baš svakodnevna pojava. Stajemo i fotkamo ovu zanimljivu ekipicu. Čudimo se jedni drugima ovog divnog zimskog jutra kada se već počinju osjećati prvi mirisi proljeća. Ma ga te životinje uživaju na svojoj slobodi. Pravi je to “free range” na raški način.

Nastavljamo dalje puteljkom uz poprilično zapuštene i, nažalost, smećem ispunjene kanale. Direktno dolazimo u rudarsko mjesto koje je nastalo u kotlini uz rijeku sada već dosta davne 1937. godine. Zbog toga je i nazvano najmlađim gradom u Istri. Podsjetimo, Raša je izgrađena isključivo zbog potreba smještaja rudara i rudnika koji su bili jako bitni tadašnjoj fašističkoj talijanskoj vlasti. Gradnju je naručila tvrtka »Arsa Società Anonima Carbonifera«, vlasnica rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav)
i Sičovlje.

Liburnia umjesto Raše

Nastala je kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije. Zanimljivo je da je bilo potrebno samo 547 dana da Raša bude dovršena, a inaugurirana je  4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Taman pred Drugi svjetski rat. Najprije se trebala zvati Liburnia, ali je prevagnuo naziv po rijeci uz koju je sagrađena. Zanimljiv je i povijesni podatak da Mussolini nije bio oduševljen činjenicom što je njegov novi grad sagrađen u kotlini gdje do izražaja ne dolazi njegova monumentalnost. A fašistička se ideologija i u arhitekturi trebala odražavati veličanstvenost.

Prije same izgradnje, bilo je potrebno izgraditi melioracijski sustav raške i krapanske doline. Odrađeno je to od 1928. do 1934. godine, u organizaciji posebnog Konzorcija na čijem se čelu nalazio Labinjanin barun Giuseppe Lazzarini. Tada su dobivene velike poljoprivredne površine koje su poznate kao bonifika, odnosno dobro.

Bazen, kino, škola…

A gradić, kojega je dizajnirao tršćanski arhitekt Gustav Pulitzeu Finali, je tada imao sve što je bilo potrebno. Možda i više nego što ima danas.  Izgrađeno je 96 kuća za 2.000 do 3.000 stanovnika, a grad je imao sve sadržaje – općinu, policijsku postaju, školu, vrtić, poštu, kavanu, restoran, hotel, trgovinu pa čak i bolnicu, crkvu, kino, toplanu te olimpijski bazen. Raša je tada imala i izgrađenu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, gradsku rasvjetu i asfaltirane ceste te toplu vodu u svim javnim objektima. Tu je bila smještena i uprava rudnika.

Već tada je mjesto bilo klasno podijeljeno. Radnicima su bile tako na raspolaganju kuće sa četiri dvosobna stana, dok su službenici ipak imali stanove s većim komforom. Arhitekt je ujedno projektirao i unutrašnjost samih zgrada. Dizajnirao je sam namještaj, posebno javnih zgrada, ali i grijanje.  Pa su tako radničke kuće imale peći na ugljen, dok su stanovi imali grijanje na toplu vodu iz toplane. Danas nema ni traga tom komforu. Većina je kuća i stanova, barem izvana oronula, zapuštena. O toplani i bazenu da i ne govorimo.

Sveta Barbara

No, i dalje se osjećaju obrisi ove zanimljive i hvaljene arhitekture doba koje mnogim, sada već pokojnim generacijama, nije ostalo u lijepom sjećanju. Jer mnogi se rudnika i Raše sjećaju po lošem – po teškom radu, slabim plaćama, lošem transportu do rudnika. Mnoge su se generacije s obližnje Barbanštine sjećale da su do Raše pješačile, išle na biciklu ili pak čekale stare radničke autobuse.

Mi se vozimo dalje kroz organizirano radničko naselje. Zanimljivo je proći baš kroz mjesto, a ne po glavnoj cesti. Drugačije ga doživite. Dolazimo do centralnog trga nad kojim stoji impozantna  crkva svete Barbare, zaštitnice rudara. Vagonet i rudarska lampa su dva elementa na modernoj crkvi koja se posebno ističu, kao i sam reljef svete Barbare tršćanskog kipara Uge Carà. Nekada je na trgu bio i kip rudara-borca tršćanskog kipara Marcella Mascherinija, ali je on nakon rata uništen. Zbog asocijacije na mrski fašizam zbog kojega je i sama Raša nakon Drugog svjetskog rata bila sustavno zapuštena, a njezino očigledno propadanje još je rapidnije nakon zatvaranja rudnika 1966.

Najveća proizvodnja u ratu

U crkvi je baš bila misa, pa nismo provirile, onako pune blata s raškog nasipa, ali bit će i za to prilike. No, sjele smo na veliko stepenište koje vodi do crkve i ono nam je dalo jednu drugačiju perspektivu mjesta. Da, velebno je, pa čak i u ovakvom stanju.

Kada imate vremena, obiđite i posjetiteljski centar Arsia koji je na trgu. Nažalost, kada smo bile te nedjelje,  nije bio otvoren jer se morate najaviti. Zanimljivo uređeni prostor još će vas podrobnije uvesti u rudarsku priču ovog kraja.

A ona seže još u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave. U povijesnim se dokumentima 1626. navodi kao godina kada je dana prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. U doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. stoljeća godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona, a rudnik je brojao oko 1.500 djelatnika.

Zapušteni Krapan

Nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava je povećala  proizvodnju koja je 1936. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Godine 1942. u tadašnjim Istarskim ugljenokopima dosegnuta je najveća proizvodnja ugljena od 1.158.000 tona. U to vrijeme je u rudnicima radilo do 10 tisuća radnika. Nije ni čudno. U vrijeme velikih ratova industrija je najviše cvala.

Nastavljamo dalje putem starih napuštenih tvornica poput Prvomajske prema Krapnu. Znam da je to jedno od najsiromašnijih mjesta u Istri, no svejedno sam ostala iznenađena. Nažalost, ono što sam čula, to su moje oči i vidjele. Lijepa kotlina, potočić, nekoliko kuća i crkvica svete Barbare podignuta 1905. godine. No, sve u tako jadnom stanju, Na samom ulazu u crkvu parkiran kombi, Krapanski potok pun smeća, kuće urušene… A mjesto je u doba Austrije cvalo – tada je izgrađen niz novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Kako se stvari promijene u samo stotinu godina.

Otužno mjesto u kotlini koje bi moglo biti pravi biserčić, napuštamo planinskom uređenom stazom do Kapelice. Strmo je, ali je puteljak dobro uređen. Vidljivo je da je nekad služio očito rudarima da se pješke spuste do Krapna i Raše. Dobro je označen. Nakon 15-tak minuta hoda, jer je dosta izazovno na ovoj dionici voziti bicikl, stižemo na vrh.

Prema starom Labinu

Lijep vidik odjednom pred nama. Gledamo državnu cestu koja se iz Raše diže do Labina, vidimo dio tog grada, ali ne i stari grad kamo krećemo nakon kratkog odmora na litici. Koja uživancija uz sendvič. Vrlo brzo dolazimo na glavnu cestu, ali srećom ovdje je uređena biciklistička staza pa njome možemo sve do starog grada. Malo uspona i na vrhu smo. Ovo bi trebao biti zadnji brežuljak, nadamo se.

Pijemo kavicu s pogledom na more i Rabac, ali dosta kratko. Vuče nas dalje ruta prema Štrmcu gdje želim još jednom vidjeti stari rudnik gdje je krvavo ugušena Labinska republika u travnju 1921. godine. Do Štrmca dolazimo slijedeći dijelom stazu 404, ali kod Ripende skrećemo na užu cestu koja vodi do Štrmca. Stalno nam se otvara lijepi vidik na Učku.

Stižemo do bivšeg rudnika koji sada služi kao proizvodna hala jednoj tvrtki. Samo dvije spomen-ploče svjedoče o nekadašnjoj buni rudara protiv represije, loših uvjeta rada i neimaštine. Vrlo kratko se zadržavamo i nastavljamo prema Dubrovi – predivnom parku skulptura, šetalištu Labinjana i njihovih gostiju.

Park meditacija

Slobodno mogu reći da je to park meditacija nastao na prostoru Stancije Dubrova. Šetača i trkača ne nedostaje. Lijepo vrijeme brzo je izmamilo Labinjane na njihovu umjetničku livadu posvećenu istarskom kamenu i simbolima. Zanimljivo je i da je ovaj park nastao zbog rudara. Naime, inicijativa o otvaranju parka nastala je prilikom obilježavanja pedesete godišnjice Labinske republike.

Tako je “Mediteranski kiparski simpozij” pokrenut 1969. godine prema zamisli akademskog slikara i kipara Josipa Diminića i inicijativom njegovih kolega –  Milene Lah,  Quintina Bassania te Josipa Faragune, predsjednika tadašnje Katedre “Labinske republike” Čakavskog sabora. Prvi su radovi trajno obilježili njezine granice.

Danas je u prostoru postavljeno 67 skulptura, a park dijeli, a možda bolje rečeno spaja “Bijela cesta”. To je pak poseban umjetnički projekt po kojem možete šetati i vidjeti njegove različite strukture koje su nastale kroz godine. Osmislili su ih razni umjetnici, a daju poseban obol kamenu u raznim oblicima. Ovdje morate doći i jednostavno uživati. Pravo je to mjesto za opuštanje. Slično kao Đamonjin park u Vrsaru.

Mi se moramo vratiti pa nema previše opuštanja. Uz Vinež i pozdrav Krvovoj placi gdje je krenula buna rudara idemo dalje prema selu Snašići prateći stazu 402 pa se uključujemo na stazu 403 koja nas nazad vodi sve do Mosta Raša.

Koji spust, pa tovari

Zanimljiva seoceta. Drugačija od onih oko Raše i Labina gdje se vide ostaci industrijske baštine. Ovdje je priroda više preuzela inicijativu. Posebno u selu Barbići koje je zajedno s obližnjim Kunjem doživjelo velika civilna stradavanja u Drugom svjetskom ratu. Naime, nacisti su 7. listopada 1943. godine pogubili 33 žitelja Barbića i Kunja te spalili selo. Nakon toga se mjesto nikad više nije oporavilo. Koja šteta. Nažalost, iz Barbića nismo imale neki ljepši pogled na dolinu iako smo ga očekivale. Trebalo se spustiti do Kunja, no naša je ruta išla drugim smjerom.

U Barbićima slijedimo znak za Rašu i počinje spuštanje po širokoj makadamskoj cesti. Podloga je poprilično opasna za strmi spust biciklom pa smo često na kočnicama ili pješke prelazimo dionice. I tako do doline koja nam se opet u svoj svojoj ljepoti otvara pod nogama. Sunce je sada zasjalo i boje su savršene. Dolazimo do farme magaraca koju možete vidjeti uz cestu kada se vozite autom. Iz ove perspektive priča je skroz drugačija.

Ne možemo odoljeti, a da ne fotkamo tu ljepotu. Stanemo svakih par metara jer se ukazuje neka druga perspektiva. I tako do Mosta Raše. Lijepa je to šetnica iako šetača nema puno. Možda polako ljubitelji prirode otkriju i ovaj dio Istre koji ponekad djeluje napušteno i samotno. Vrijeme je da se to promijeni.

Evo i rute: