Već neko vrijeme me turistički i biciklistički vodič Bojan Horvat poziva da dođem na Poreštinu. Ovaj strastveni biciklisti koji voli isključivo seoske puteljke van asfalta želi mi ispričati jednu drugačiju priču o ovom dijelu Istre. Usto Bojan je i povjesničar i povjesničar umjetnosti kojega iznimno zanima sve uz lokalnu povijest i naše nasljeđe. Baš zato smo ja Korina i Snježana odlučile iskoristiti jedan vikend kako bismo čule nešto novo o Poreštini. Naše destinacije su bile okolica Višnjana, Vižinada, Kaštelir i Nova Vas. Nismo slijedili niti jednu konkretnu stazu cijelim putem, već smo kombinirali one po želji našeg vodiča uključujući Parenzanu.
S Bojanom smo se srele pored župne crkve u Novoj Vasi. Jutro je malo hladno, ali brzo smo se ugrijale nakon skidanja tri bicikle s krova auta, ali i uz Bojanovu priču koji je ozbiljno shvatio svoj zadatak. To znači da je vođenje počelo odmah na startu. Bojanu je to zagrijavanje dobro došlo.
Zaštitnik od kuge
Tim više što je u godinu dana zbog korona krize imao malo grupa, pa mu je ovo malo vođenje bilo slađe. I uhodavanje prije nove sezone. Ispričao nam je kako je Nova Vas zapravo nastala u 16. stoljeću, te da je osnovana i naseljena kao i moga druga mjesta u Istri, i to doba nakon pustošenja ovog područja zbog ratova i bolesti. Mletačka vlast naselila ju je izbjeglicama iz Dalmacije koji su bježali od Turaka. Ovo je mjesto, koje se u talijanskoj inačici zove Villanova, posvetilo svoju župnu crkvu svetom Roku, zaštitniku od kuge.
Inače su u Istri, a vjerujem i drugdje crkve s njegovim imenom bile sagrađene na rubu mjesta kako bi se mjesto zaštitilo od dolaske kuge, odnosno žene u bijelom. Ova je podignuta tek u 19. stoljeću, točnije 1853. godine na mjestu prijašnje iz 16. stoljeća koja je bila posvećena Svetom Antunu opatu. Pitam se koji će biti svetac koji će nas štititi od korone i hoće li biti njemu zavjetovana koja crkva. Najvjerojatnije neće, ali je zanimljivo razmišljati o tom kako su se nekada ljudi, kada su se susreli s pogubnim pošastima i bolestima, branili od svega. Nisu ni imali druge mogućnosti. I ostavili su svima nama nešto u nasljeđe. Svoj zavjet.
Usred vinograda
Bojan nam objašnjava da ćemo nakon Nove Vasi prijeći Parenzanu pa preko brojnih maslinika i vinograda krenuti putem Markovca. Veli da od tamo puca fantastičan pogled na cijelu Poreštinu i more. Nažalost, nismo potrefile lijepo čisto vrijeme da to i doživimo. Zato ćemo se morati vratiti kada vidici budu bolji.
Mjesto vidimo u daljini dok raznim putevima obilazimo brojne vinograde. Nešto od vinarskog giganta Agrolagune, nešto malih vinara kojih na ovom vinorodnom području ne nedostaje. Vinogradi se izmjenjuju s maslinicima, ali i šumama. Ti su prelasci nekad i dramatični. Čini vam se da je vinograd podignut usred šume. Polja gotovo nema. I livada je manje. I taman dok o tome pričamo skrećemo s jednog manjeg izoranog polja u šumu i naglo stajemo. Bojan nam pokazuje jedan zarasli lokalitet gdje je nekad davno bio samostan svetog Mihovila pod Zemljom.
Samostan je sagrađen davno – u 9. stoljeću, a dao ga je sagraditi zemljoposjednik Telmone ili Selmone. Vodič nas upućuje da je dobio dodatak naziva “pod zemljom” jer je crkva imala svetište koje je bilo ukopano pod zemljom. Intrigantno je da je samostan zapravo usred ničega, a nastao je na ostacima antičke vile. Nedaleko je čak otkriveno antičko groblje. U njemu su djelovali benediktinci glagoljaši.
Sveti Mihovil pod Zemljom
Samostan odavno ne djeluje – od 1529. godine. Dio svetišta iz samostana kasnije je preseljen u obližnju crkvu Sv. Ivana Krstitelja, a kamenje su odvukli stanovnici okolnih mjesta. Bilo je daleko od očiju javnosti. Zato danas od ostataka te građevine gotovo nema ničega. A i ovo što postoji obraslo je u bršljan i draču. Nakon kratke stanke nastavljamo prema Markovcu.
Nakratko se priključujemo opet na Parenzanu koja iz Vižinade vodi prema Poreču. Lijep je to put i dio koji još nisam prošla, a imala sam u planu. Zato me veseli da ćemo danas na povratku iz Vižinade većinu rute do Nove Vasi napraviti baš po toj nekadašnjoj uskotračnoj pruzi. Bojan mi kaže da možda taj dio Parenzane nije uzbudljiv kao onaj od Grožnjana do Vižinade, ali znatiželja je ipak jača od svega. A i želim prijeći cijelu njenu trasu. Put kojim idemo većinom je ravan, nešto manja je uzbrdica na Markovac, odnosno Sveti Marko na čijem vrhu je crkva svete Agate.
Malo je to selo tek kilometar zračne linije udaljeno od Višnjana, a poznato je po brojnim vinarima. Nedavno je malvazija Denisa Bernobića proglašena šampionom Vinistre. Bilo je to za Denisa veliko iznenađenje jer se prvi put prijavio na ovu vinsku izložbu, i to na nagovor svoje enologinje Katarine Primorac. I odmah je pogodio. On i njegova vrijedna obitelj proizvode oko 20 tisuća litara malvazije, terana i borgonje na četiri hektara vinograda. A nakon ove nagrade ništa više neće biti isto. Bernobići će se ozbiljno posvetiti svojoj maloj obiteljskoj vinariji.
No, nije Sveti Marko atraktivan samo zbog dobrih vina. Kako smo primijetile, atraktivan je i investitorima koji grade kuće za odmor. Očito je taj pogled na obalu ključan. Puno se toga starog obnavlja, a i gradi se punom parom.
Povijesne spike
Inače, selo su osnovali rimski vojnici pa uistinu ima dugu povijest. Povijesne teme su i glavna spika ovog malog izleta. Bojan s nama dijeli mnoge kuriozitete. Posebno iz 20. stoljeća. Tako smo se primjerice nakon što smo prošli Korleviće i došle u Baškote zaustavile kraj jedne stare kuće s već ispranim grafitima.
Bojan nam pojašnjava da se većina njih ispisala po fasadama odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata kada teritorij Istre nije bio još definiran. Naime, postojalo je nekoliko prijedloga kako bi taj teritorij trebao biti podijeljen. Ministri vanjskih poslova Rusije, Francuske, Engleske i SAD-a imali su svoje prijedloge i nisu se složili o liniji razgraničenja između Italije i Jugoslavije. Francuski prijedlog za razgraničenje je ostavljao Jugoslaviji čitavu Istru, osim Bujštine i Koparštine od donjeg toka rijeke Mirne i zapadno od Oprtlja.
Američka linija ostavila je Italiji Labin, Rašu, svu zapadnu obalu Istre, ali tako da bi Kringa, Karojba i Tinjan pripali Jugoslaviji. Engleska linija ostavila je također Italiji Pulu i zapadnu Istru, ali joj oduzima Labin, Rašu, Svetvinčenat, Motovun i Oprtalj u korist Jugoslavije. Ruski se prijedlog nije puno razlikovao od jugoslavenskog. Po njemu bi Jugoslavija dobila čitavu Julijsku krajinu s Tržičem, Goricom, Goričkim brdima, Krminom, Čedakom, Beneškom slovenijom i Kanalskom dolinom.
Istra pripala Jugoslaviji
I dok su se ministri dogovarali, u Istri je bila akcija. Na brojnim fasadama nicali su razni grafiti kao svojevrsni zahtjevi kao npr. “Nije Tito koji hoće Istru, već Istra koja hoće Tita”… “Con Tito per la liberta”… itd. Upravo ti zahtjevi zamijenili su referendum i uvjerili komisiju kako Istrani žele pripasti Jugoslaviji. I tako je i bilo. Nakon Baškota i razmišljanja o tom teškom poratnom dobu na Poluotoku idemo prema krajnjoj točci Poreštine od kuda, kada je lijepo vrijeme, pogled seže do Motovun. Idemo u malo selo Ritošin Brig.
Lijepo je to selo u općini Vižinada s dvije crkve. Ona centralna posvećena je svetom Sakramentu i ponosno se uzdiže usred mjesta. Brig zato podsjeća na male istarske gradiće. No, pravu tajnu, veli Bojan, skriva lokalno groblje koje se nalazi nešto niže.
Spuštamo se nešto niže i parkiramo svoje ljubimce. Idemo do prvog groba jednog talijanskog vojnika. Nećemo mu otkrivati ime, ali slika pokazuje po uniformi da je služio talijanskoj vojsci. Mlad je preminuo. Bojan kaže da je o njemu tražio podatke u arhivu, ali nikad nije ih našao i ne zna kako je umro, niti gdje se borio. S druge strane groblja dolazimo do drugog nadgrobnog spomenika.
Poginuli na krivoj strani
Bojan veli da je tu pokopan mladić koji je s 19 godina poginuo u jednoj vojarni na strani JNA kada je počeo rat u Hrvatskoj. Ističe da je to prva žrtva iz Istre u tom zadnjem ratu. Mladić je ni krv ni dužan poginuo za vrijeme napada na vojarnu gdje je služio vojni rok, i to na suprotnoj strani. Koja tragedija. Za oba mladića koja su iz ovom malog mjesta poginula u besmisli ratova, a povijest kaže i na krivoj strani. Zanimljiv nam je taj Bojanov pristup povijesti gdje ne govori samo o onome što povijest veliča, već o sudbinama i ljudima koji dijele neku drugi životnu priču. Nije ona ni kriva ni prava. Ona je jednostavno život.
Od groblja slijedi poprilična nizbrdica. Nema priče jer pazimo na rupe po putu i uživamo u brzinama, iako je to za Bojana sve sporo. Ali morat će nas “tolerirati” ovaj put. Odjednom evo nas na poznatome. Na Parenzani. I to dijelu koji smo prošle lani kada smo išle od Vižinade do Motovuna. Volimo tu stazu i baš smo joj se obradovale. Vodič nam kaže da se malo ubrzamo jer bi nam još htio pokazati par kurioziteta u Vižinadi i Kašteliru.
No svejedno moramo stati na jednom vidikovcu gdje svi staju. Nije neko vrijeme, ali u nekoj izmaglici se vidi susjedni Motovun. Bilo kakvo vrijeme bilo, to je taj pogled. I uvijek je lijepo predahnuti. Pa i kada vam se žuri.
U zadnji tren odlučujemo ipak sići do stare jezgre Vižinade. I stvarno nismo požalile. Jer smo na ulicama srele njemačke i američke vojnike iz Drugog svjetskog rata! Koji flashback! Srećom da je 2021. godina pa nismo pomislile da Istru ponovno okupiraju neki vojnici, kao što je to bilo prije 50 godina.
Inscenacija Eastwodovog filma
Naime, prošlo je više od 50 godina od snimanja ratne komedije “Kelly’s Heroes” (kod nas poznatije kao “Zlato za odvažne”) u Vižinadi koje je za potrebe snimanja ovog američkog filma snimanju doživjelo je velike preobrazbe. Prije svega, za potrebe filma srušen je dobar dio starogradske jezgre, čime je nepovratno uništen izgled mjesta.
Kao drugo, Vižinada je odjednom bila u fokusu interesa, što filmaša, što samih mještana i svih onih iz okolice koji su svaki dan dolazili autobusima u to malo mjesto koje gleda na svog susjeda – Motovun. Vižinada je tada ugostila neke od vodećih holivudskih zvijezda. Američki studio Metro Goldwyn Mayer, u suradnji s beogradskim Avala filmom, snimao je ratnu komediju u kojoj su glavne uloge tumačili Clint Eastwood, Donald Sutherland, Don Rickles i Telly Savalas. No, žitelji mjesta prestrašili su se da su se njemački vojnici vratili.
Malo istarsko mjesto u ratnoj komediji odglumilo je francuski gradić Clairemont gdje se nalazila banka s nacističkim zlatnim polugama. U toj je banci, koja je bila postavljena za potrebe filma na glavnom trgu u istarskom mjestu, ni više ni manje nego bilo skriveno čak 16 milijuna dolara u zlatu. Oko tog su se zlata sukobili Amerikanci i Nijemci, a Clint Eastwood je u tenku haračio mjestom.
Fašistička špina
Već nekoliko puta inscenirane su scene iz tog filma na airsoft susretu. A kako se to pokazalo pravom senzacijom, ta će se tradicija i nastaviti, čujemo od kostimiranih vojnika. Prava reklama i kuriozitet za Vižinadu koja je u svom obližnjem centru za posjetitelje uredila i prostor posvećen tom filmu.
No, nije Vižinada zanimljiva samo po kostimiranim vojnicima. Bojan nam pokazuje javnu špinu koja je bila dio nekadašnjeg talijanskog vodovoda. Ona je nakon rata uništena jer je podsjećala na fašističku vlast. Naime, u obliku je fascia kojem su poslije rata mještani slomili sjekiru.
Odmah preko puta impresivne šterne je i slavna kuća Maraston koja je preuređena u centar za posjetitelje te je posvećena trima temama. Jedna je Zlato za odvažne, a druge dvije su Slatka Istra i balerina Carlotta Grisi koja je rođena preko puta ove palače.
Vižinada je naime postala poznata po svojoj manifestaciji Slatka Istra koja se održava svake godine uoči blagdana Vele Gospe, na starogradskom trgu uz Battistelinu šternu. U Slatkoj Istri sudjeluju domaćice i domaćini koji spremaju slastice po starim recepturama, a ocjenjuju se fritule, kroštule, cukerančići, paštine, pandešpanje, pince, breskvice, bucolaji i povetice te posebno izbor domaćih kolača pod nazivom “istarske užance”. Sada se svi ti recepti mogu vidjeti u ovoj staroj obnovljenoj kući. Tu je i kuhinja gdje se kolači mogu pripremati. Koja šteta da za našeg posjeta nije bilo slastica.
Balerina svjetskog glasa
Drugim katom centra oduševit će se plesači. On je posvećen znamenitoj balerini Carlotti Grisi koja potječe iz ovom malog mjesta nad Mirnom. Ova je plesačica upisana u povijest baleta kao prva Giselle, ali i kao diva za koju je napisan taj baletni klasik 19. stoljeća. Rođena je 1819. godine, a plesala je na pozornicama u Milanu, Parizu, Londonu i Petrogradu.
No, povijesti još nije kraj. Kada izađete iz palače, na zgradi s desne strane možete vidjeti ploču sa starim tarifama koja je nekad bila na Ponte Portonu. Govori dovoljno čime se i kako davne 1726. u Istri trgovalo.
Brojne zanimljivosti krije Vižinada. No, moramo dalje. Odabiremo Parenzanu kojom idemo prema Kašteliru gdje slušamo zadnju Bojanovu priču o tragičnom životu mlade fašistkinje Norme Cossetto iz Labinci, pa se preko Labinci vraćamo u Novi Vas.
Zanimljivo je bilo ovo malo putovanje s Bojanom. Em što nismo morale provjeravati rutu, dobile smo bonus – izlet kroz povijest i život ovog dijela Istre. Neka druga perspektiva na povijest 20. stoljeća, i što je ona donijela ovim obiteljima za vrijeme rata, talijanske i kasnije jugoslavenske vlasti. Nadamo se da ćemo ubuduće čuti još sličnih zanimljivih priča.
Evo i rute:
