Marčana: Staza Flanatica i stara antička cesta prema Liburniji

Kada vam je nešto pod nosom, često to i ne vidite. Ostavite sa strane. Tako sam više puta pisala o antičkoj cesti Flanatica koja je vodila od Pule preko istočne obale Istre do Liburnije, no nikad nisam se uputila na biciklističku stazu Flanatica 341 koja vodi dijelom te stare  ceste po mjestima oko Marčane, Krnice, Raklja i Filipane. Staza na nekih 36 kilometara je malo zahtjevnija, ali pruža neizmjeran užitak i moram priznati da odavno nisam toliko uživala kao u ovoj stazi koja otvara fantastične plave vidike ponad Raškog zaljeva.

Staza Flanatica kreće iz Marčane, mjesta koje se može pohvaliti s  dugim kontinuitetom života na jednom mjestu. Ona se u pisanim dokumentima spominje još davne 1243. godine, ali  je ovo područje bilo nastanjeno još u prapovijesno doba o čemu svjedoče nalazi u Ljubićevoj pećini. No, meni je danas interesantnija činjenica  da je kroz to mjesto u rimsko doba vodila antička cesta koja je išla od Pule preko Nezakcija pa sve do Liburnije. I dan danas je dio nje u funkciji kada se od Marčane ide u smjeru uvale Budava prema starom antičkom kamenolomu u kojem se vadio kamen za gradnju gotovo svih kuća u ovom mjestu.

Antička Marčana i Flanatica

Upravo u to vrijeme  Marčana je doživjela svoje zlatno doba kada su tu nicale ville rustice, a atraktivno poljoprivredno područje proizvodilo je vino i ulje. Arheološko ostaci pokazuju da je bilo jako i stočarstvo. Inače, naziv mjesta dolazi od obitelji Marcia, bogatih gospodara ovog područja.  Iz tog perioda u Marčani i okolici pronađeni su razni ostaci, poput rimskih novčića, ostataka amfora, zemljanih lonaca, kamenih ulomaka, pa čak i rimska cisterna.

Mi ipak nećemo baš točnom trasom antičke ceste Flanatica. Naša staza vodi u dno Mandalene po asfaltu sve do skretanja za Cveke i Cokune gdje nam se ukazuje vidik na lijevo na drevni Mutvoran. Ostavljamo ga za sobom i ne zaustavljamo se previše. Spuštamo se prema Stanciji Kumparički koja je postala poznata po proizvodnji savršenih kozjih sireva. I obitelji Winkler koja zna kako napraviti dobar sir, ali i druge proizvode od kozjeg mlijeka.

Tu nas dalje lijepi šumski put vodi do Krnice. Nema prevelikih uspona, samo uživanje u hladovini tek prolistalog lišća. Tihe smo da nas ne čuju Alešovi ovčari. I tako u tišini rutom Flanatica stižemo do Krnice, mjesta s relativno mladom poviješću koje seže u godinu 1520. Doduše, vjeruje se da je Krnica i prije bila nastanjena, pa čak i u prapovijesno te antičko doba.

Doseljenici iz Dalmacije

Krnicu su naime nastanile i osnovale izbjeglice iz Dalmacije koje su bježale od najezde Turaka. Vodio ih je svećenik Ivan Buršić. Krnica se prvotno zvala Sveta Marija Krnička, a naziv joj potječe od keltske riječi car što znači kamen. Kada znamo koliko je kamenja u tlu ispod svake kuće, polja i vrta u ovom kraju, nije ni čudno što je Krnica dobila ime po njemu.

Ne stajemo u tom mjestu koje krase tri crkve. Župna crkva posvećena je svetom Roku sa zvonikom koji je odvojen od crkve. Tu su i dvije manje crkvice – svetog Josipa i svetog Valentina. Nas više zanima lijepi spust do obližnjeg Krničkog Porta. Mala je to lučica – sportska i ribolovna s mnoštvo malih drvenih divljih molova. Neuređena i pripada nekom drugim dobu. No, zato je šarmantna, pitoreskna, posebna.

To je luka obližnje Krnice s jednim ribljim restoranom i nekoliko kuća, malim kampom i zasad netaknutom prirodom. Kada bi tako i ostalo… Odmah uz lučicu je i mala šljunčana plaža, tipična za istočnu obalu Istre. Obrubljena stijenama i hrastom crnikom. A najljepše je na toj plaži baš sada, kada nema žive duše, a more je kristalno tirkizno plavo.

Ostaci amfora na dnu luke

Zanimljivo je da ova lučica također postoji još iz doba antike. Tome u prilog govore opet arheološki nalazi koji su pronađeni na ovom području, a to su amfore grčko-italskog tipa iz 1. stoljeća i hispanskih tipova iz 2. stoljeća. Kontinuitet luke nastavlja se dalje kroz povijest.

A posebno je bila značajna u doba Mletačke republike. Tada su se prekrcavali tereti na relaciji Venecija-Istra, a ostaci tog vremena vidljivi su u morskom dnu nedaleko kuće s lijeve strane luke gdje su zabodeni metalni stupovi. Na tom se mjestu prekrcavao boksit. I ovdje su vidljivi i tragovi dinosaurusa, slični onima na Brijunima i Kamenjaku. Oni su odnedavno i posebno zaštićeni.

E od tamo kreće nešto zahtjevnije bicikliranje. Počinje uspon prema Raklju lijepo uređenom makadamskom cestom. Dobar je to put, više smo puta spomenule dok smo se penjale, samo je malo strm. Ali da se to bez problema izdržati. A kada više ne ide, lako se i gura bicikl. Nikakav problem, samo da stignemo do Raklja od kuda dalje staza Flanatica vodi opet na more.

Dragi kamen

I dosta brzo smo već na Bolovanu, malom trgu blizu ovdašnjeg društvenog doma. Čeka nas tu naš Mate Balota. Čakavski pjesnik čiji Dragi kamen nikad neću zaboraviti. A kako i bih. Nema školske priredbe na koji ga u osnovnoj školski nisam izrecitirala. I baš mi je prirastao duši. I dan danas mu znam stihove:

Svo srebro, ča se svitli, svo zlato, ča je kadi

je manje milo srcu od litice i krasa

Svi naš život je vezan uko trdog skasa,

di su nan ustali dani mladi.

Vrijeme je za kavicu i odmor prije silaska u uvalu Salamušćica i obližnji Blaz. Volim Rakalj jer je tako raštrkan, ima to “miomirisno” kamenje koje odiše morem, kaduljom i smiljem. Kojim god smjerom kreneš ti te mirisi, more i zelenilo prate. Zimi i ljeti.

Palača Loredan

Prolazimo pored palače Loredan koju je dala izgraditi istoimena obitelj koja je vladala područjem Raklja i obližnjeg Barbana od 1536. do propasti Mletačke Republike 1797. Ni sto metara dalje ističe se na mjesnom groblju crkva Blažene Djevice Marije sa zvonikom iz razdoblja baroka. Dalje nastavljamo prema ogromnoj komunalnoj cisterni koju je zajedničkom akcijom izgradio rakljanski narod i pustio u »promet« 1954. godine.

Nakon nekoliko stotina metara skrećemo desno i dalje prateći znakove. Moram priznati da je staza Flanatica odlično označena na terenu i ne biste trebali zalutati. Put je to koji vodi prema Belavićima, ali u jednom trenu skreće prema moru. Ide prema Blazu i Salamušćici. Vrlo brzo počinju se otvarati vidici. Za mene skroz novi. Raški zaljev na dlanu, u daljini Trget i luka Bršica. Desno Salamušćica, a lijevo Blaz.

Tu odlučujemo pustiti bicikle i skrenuti sa staze Flanatica te krenuti pješke do Salamušćice jer je staza dosta strma i kamenita. Punim plućima udišemo zrak pun eteričnih mirisa kadulje i smilja. Kadulja samo što nije procvala. Bit će to za tjedan dana pravi plavi mirisni tepih.

Zašto nas toliko privlači ta mala, gotovo pa nedostupna uvala na ruti Flanatica kamo se može samo pješke ili brodom? Zbog olupine starog broda koji leži u plićaku, ali i zanimljive priče koju sam davno čula.

Potonuli brod

Tamo je, naime, potopljen njemački čamac čiji se metalni ostaci za oseke mogu vidjeti. Tu su nekad omladina, ali i stariji, rado dolazili na kupanje, a neki su tamo i držali barke. Danas se ne bi reklo da je nekad bilo tako jer u ostacima nekadašnjeg mandrača odavno nema privezanih barki.

Brodić se nalazi gotovo uza samu obalu, a dugo prebivanje u moru učinilo je svoje. Danas je potpuno ogolio, a stariji se Rakljanci sjećaju da su se kupali oko njega, skakali s njega u more i istraživali njegovu unutrašnjost. Davno sam o potapanju brodića nešto više saznala od obitelj Catela. Ljubica i Đani Catela svojedobno su mi ispričali su nam što se dogodilo u uvali te 1944. godine. Dok je barba Đani o tom slučaju tek slušao, teta Ljubica je vidjela brodić nakon potapanja. Imala je tada devet godina, a u Salamušticu su vodili ovce na pašu. U dolini je nekad bio posijan i kukuruz, a danas tu caruju trnje i kupina.

Spasili se iz broda

– Mi smo u Salamušćici čuvali ovce i svaki smo ih dan gonili prema moru. Znam da se oko Uskrsa 1944. govorilo da je bombardiran jedan njemački brod u uvali, ali nisam to vidjela. Nas 15 pastira došli smo do broda poslije, kada na njemu više nije bilo Nijemaca. Oni su se spasili iz broda i sakrili u uvali. Vjerojatno su nas promatrali. Mi djeca iz broda smo uzimali stvari jer takvo nešto nismo imali doma. Uzimale su se deke, stolice, noževi. A onda su došli njemački vojnici, vjerojatno su bili u potrazi za svojima, i počeli su nam nešto ozbiljno govoriti, ali ih mi nismo razumjeli, pričala mi je Ljubica.

Nijemci su ipak uspjeli objasniti djeci da ostave i vrate stvari i pustili su ih da se vrate svojim kućama kada su zaplakala. Pastirima nisu ništa učinili nažao.
Ona i njezin suprug sjećaju se da je nekoliko godina nakon rata tvrtka Brodospas istražila ostatke broda da nije ostala koja mina. Kažu da su u Raškom zaljevu 1944. godine bombardiranja njemačkih brodova bila uobičajena stvar. Prema njihovim pričanjima pokušali smo otkriti kada se točno taj događaj zbio i što se dogodilo s posadom, međutim konkretnih podataka nismo pronašli.

Savezničko zrakoplovstvo

Inače,  brodić je pogođen oko Uskrsa 1944. U to vrijeme na području Krnice djelovala skupina od 18 engleskih obavještajaca. Oni su se smjestili s radiostanicom u Krničkom zaljevu u šumi Prim nedaleko od Gramacole. Ta je grupa pratila svaki pokret njemačkih brodova koju su plovili za Rijeku ili iz Rijeke, a opskrbljivala ih je saveznička podmornica.

Pionir Aurelio Percan iz Narodnooslobodilačkog odbora Rakalj donosio im je kruh, meso i mlijeko i bio im je kurir. Dvojica su engleskih vojnika stražarila iznad Salamušćice i nadzirala Raški kanal, a čim bi saveznici primijetili neki brod, obavještavali bi svoju bazu u Italiji i nakon kratkog vremena u akciju su stupali zrakoplovi. Prema dokumentima, savezničko je ratno zrakoplovstvo uspjelo potopiti 12 njemačkih brodova u kanalu.

Nakon impresivne uvale koja je ostavila velik utisak na nas, uspinjemo se nazad da bismo se ponovno spustile po ruti Flanatica do još jedne ljepote – Blaza. O starim sam mlinovima već pisala, i stvarno nemam što dodati. Jedino da me svaki put oduševe, iako su u ruševinama.

Ruševni Blaz

Vode nije nedostajalo, a ni šetača. Svi tražimo mjesto gdje je najljepše fotkati, a onda mi na pamet padne stara smokva. E ne znam je li već netko isprobao i to. Mi jesmo, i nagovorile smo još jedne planinarke da iskušaju isto.

Samo moramo paziti da netko ne upadne u hladnu morsku vodu. Ima još vremena za kupanje iako žubor vode privlači. I za mene uvijek magična uvala Blaz. Nešto je u njoj posebno. Možda to zelenilo, možda ta voda, možda te specifične boje… Ne znam ni sama, ali Blaz umiruje. Zadnji nam je to predah prije oštrog uspona do Belavići. Ta Flanatica je stvarno zahtjevna.

Malo je to selo ponad Blaza, i možda ne bi bilo tako interesantno da se za njega ne veže jedna zanimljiva legenda. Legenda krune kralja Tomislava. Ona je i dan danas živa i mnogi vjeruju da bi ju mogli pronaći. O čemu se točno radi? Kruna ovog velikog hrvatskog kralja je navodno bila skrivena u uvali, no konkretnih dokaza o tome nema.

Tajanstvena kruna

Skrivena je zajedno s kraljevskim znakovljem nakon sukoba dviju lađa – jedne koja je kraljevsko znakovlje prevozila u Napulj gdje se trebala održati krunidba vladara. Budući kralj trebao se okruniti mađarskom krunom sv. Stjepana, te hrvatskom krunom kralja Tomislava. Kako su se vodile borbe između kandidata koji su trebali sjesti na kraljevski tron, na putu je tu lađu presrela lađa opozicijskog kandidata koji je pretendirao na to mjesto. I tako je brod s žezlom, krunom i mačem završio u Raškom zaljevu, točnije u uvali Blaz.

Možda bi svi bili zaboravili na tu priču da prije 300-tinjak godina  mletački namjesnik nije obilazio  Belaviće kako bi ubrao porez. U tom njegovom pohodu uvijek ga je u goste primio Grgo Belavić, lokalni seoski župan. On im je priredio bogatu večeru gdje se točilo vino u potocima. Večer je završila kako može završiti, a u jednom trenu pred pijanog je namjesnika stao Grgo s krunom i plaštem te žezlom u ruci. Drugi dan svima je ta scena bila u glavi, ali nisu više znali je li to bila istina ili halucinacija od alkohola. I tako se priča počela širiti, ali nitko ne zna i dan danas je li istina.

Filipana kao poljoprivredno središte

Nakon uspona do Belavići od kuda čujem da su žene nekad išle po vodu, ali i da se nosilo žito na mljevenje u mlinove, divim se tim ljudima. Koji je to mukotrpni život bio. Nije tim ljudima trebala teretana, niti fitnes. Imali su to svaki dan ako su morali dolje-gore. Mali predah na kraju ovog zamornog uspona i nastavljamo dalje asfaltom prema Filipani.

Nalazi se između Prodola i Divšića i  seosko župno središte koje je sagrađeno na temeljima prapovijesne gradine, odnosno rimskog naselja. I tu je prolazila Flanatica, a Filipana je imala važnu ulogu. Bila je i vojna utvrda, ali i poljoprivredno središte koje su koristili ni manje ni više nego vojni veterani.

Inače, Philippanum se spominje još daleke 990. Vjeruje se da je ime dobila jer je ovo područje na upravljanje bilo dodijeljeno rimskom legionaru Philippanum. S druge strane naziv Villa Filipanom se prvi put spominje tek 1334. godine. Ovo selo sa stotinjak stanovnika je kao i ostala mjesta na ovom području sasvim opustjelo u 16. stoljeću  zbog raznih bolesti i kuge, a ponovno je naseljena između 1592. i 1624. godine izbjeglicama iz Dalmacije. Kao i Krnica. I njih je predvodio jedan župnik – Matej Ostović koji je uz pomoć župljana 1609. godine podignuo sadašnju crkvu i groblje.

Riječ je o jednostavnoj trobrodnoj crkvici, s preslicom na vrhu istaka na pročelju. Tada je župa odvojena od Vodnjana te je dobila svoj naziv po svetom Filipu i Jakovu.
Ovo je područje oduvijek bilo poljoprivredni kraj, a tako je ostalo i danas. O bogatoj tradicijskoj poljoprivredi svjedoče i brojni kažuni uz vinograde i oranice Filipane. Jedan od najimpresivnijih je uz cestu prema Divšići koji je opasan lijepim geometrijskim suhozidima. Taman zadnji odmor prije završetka rute koja me oduševila i iznenadila kao rijetko koja dosad.

Evo i rute: