18/12/2020

Mitska i magična. Posebno kada se lišće zažuti i magla obavije tajnovite šume. Nije manje interesantna ni zimi, a ni kada snijeg pada, a vjerujem da u njoj uživaju i svi oni koji dolaze kada krenu vjesnici proljeća. Već sam dugo o njoj slušala, pa sam jedva čekala uskočiti u gojzerice i krenuti put Učke, točnije na Mitsko-povijesnu stazu Trebišća-Perun dugačku 13 kilometara u srcu Parka prirode Učka. Tom su me idejom naravno zarazile Korina i Eli, okorjele planinarke koje svojim fotkama sa svojih putešestvija mi ne daju mira. A posebno kada se radi o ovoj ugodnoj planinskoj šetnji za koju ipak treba odvojiti nekoliko sati.

Start naše rute bio je te subote u Mošćenicama. Nas pet mislile smo si kako neće biti velike gužve na planini taj dan, ali varale smo se. Grupe ljubitelja planina već su bili na startnoj poziciji kada smo došle u ovo malo pitomo mjesto s predivnim vidikom na Kvarner i Krk.

Kanjon i listopadne šume

Zato smo se ubrzale i odmah krenule uzbrdo kako bismo izbjegle veće gužve. No, njih na kraju nije bilo jer je druga grupa krenula obrnutim putem. Kasnije ćemo se sresti na Potrebišćima na kavi i višnjevcu.

Najprije uska asfaltirana cesta vodi do starta staze koji prvi dio vodi uz obronke brda s pogledom na more. Stoga, ako ikako možete, birajte lijep sunčan dan za odlazak na stazu jer će vidici sigurno biti super. Nažalost, nama je to jutro bilo mutno vrijeme, ali je zato pod večer vidik bio fantastičan.

Polako, ali sigurno sve više ulazimo u listopadne šume čije nas žuto lišće svako toliko obasipa s visina. Uski puteljak vodi po suhom lišću. Šuštanje lišća i ženski glasovi. Staza je lagana bez uspona s pogledom na mošćenički kanjon kada se malo maknu magla i niski oblaci.

Po šumskim puteljcima su i male zarasle kapelice

I tako se lagano šećemo do mjesta Potoki uz koji naravno čujemo žubor vode. Tu ćemo naići i na prvu od brojnih poučnih ploča s opisima slavenske mitologije budući da se ipak krećemo poučnom stazom koja nam daje dublji uvid u slavensku mitologiju, ali i dolazak Slavena na ovo područje. Duž staze su postavljene i umjetničke skulpture akademskog kipara Ljuba de Karine kako bi još više ukazale na mističnost slavenske mitologije koja je usko povezana s ovim područjem što dokazuju i nazivi brojnih toponima. Dakle, na stazi je 13 poučnih tabela i 15 monumentalnih glinenih i kamenih ploča sa stihovima iz slavenskog folklora.

Prvi Slaveni

Naime, vjeruje se da su područje Trebišća – Perun odabrali prvi doseljeni Slaveni. Na pločama ćete saznati da je brdo Perun dobilo ime prema istoimenom drevnom slavenskom bogu. On je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje, vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova, a opisan je kao grub čovjek s bakrenom bradom. Vozi se u kočiji upregnutom jarcem te nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraća u njegovu ruku. Uz njega je najvažniji slavenski bog bio Veles po kojemu je obližnji Volovski kuk dobio ime. Veles, Volos ili Voloh u slavenskoj mitologiji je bog zemlje, voda i podzemlja, a povezuje se e sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik, a njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji.

Malo selo u koje smo stigli uistinu je slikovito. Naziv je sigurno dobilo po pritokama rječice koje se ulijevaju u rijeku Potok koja se ulijeva u more. Dio je skromnih kamenih kuća napušten, a dio služi vikendašima koji rado dolaze na Učku. Tu se nalazi i šterna sa špinom gdje se možete okrijepiti prije nego krenete dalje prema Trebišćima.

Slikoviti puteljak kroz napušteni dio mjesta

Tu susrećemo ugodan par koji očito u Potokima ima vikendicu. Upućuju nas da prije polaska za Trebišća, do kuda nam treba nekih 20 minuta laganog hoda, skrenemo u šumu na potok i most. Slušamo lokalni savjet i stvarno smo oduševljen iako je nažalost nedostajalo vode.

Vraćamo se opet na put i idemo dalje. Vrlo brzo pred nama je ulaz u napuštena Trebišća. Signalizira ga veliki okvir s mitološkim slavenskim simbolima. Još je jednom vrijeme za stanku i kavicu. Ali i poneko glupiranje.

Tajanstvena Trebišća

Jako se veselimo što ćemo uskoro vidjeti Trebišća i stvarno to ne možemo sakriti. I mi koje nikad nismo bilie, ali i one koje su već više puta ovuda prošle. Shvatit ću zašto za manje od jednog kilometra. Ipak je to tajanstveno selo koje umiruje, a nalazi se zapravo tako blizu turističkih gradića i malih mravinjaka kao što je Mošćenička Draga koja je udaljena samo tri kilometra od napuštenih Trebišća.

Kroz duboku listopadnu šumu bližimo se selu koje je specifično zbog nekoliko slapova, te starog mlina kojega okružuju ljupko seoce. Tko god je bio u istarskima Kotlima, ovo će ga selo na njega podsjetiti. Ovdje caruje tišina. Samo sjednite na most i uživajte u padanju lišća, vjetru, žuboru vode, cvrkutu ptica. Svemu onome što ćete zateći kada jednom ovdje kročite.

Pisani dokazi o postojanju ovog malog, sada obnovljenog mlina sežu još u srednji vijek, a još su u živom sjećanju starijih ljudi dani kada je cijeli mošćenički kraj ovamo nosio žito i kukuruz na mljevenje. Mlin je zapaljen krajem drugog svjetskog rata, a kako su takvi slični mlinovi sve više gubili na važnosti zbog industrijalizacije, napušten je. A s njime i Trebišća.

I selo je ostalo tako zamrznuto u vremenu i prostoru. Srećom, obnavlja se tako da ipak na neki način živi. Obnovljeni mlin prezentira tradicionalni način prerade brašna iz žita, koje nam prema starim slavenskim vjerovanjima donosi bog Veles, zaštitnik seljaka, pastira i stoke, darovatelj blagostanja i žitnog bogatstva. U jednoj od kuća uređen je i interpretacijski centar koji nažalost još nije službeno otvoren.

Selo je napušteno nakon drugog svjetskog rata

Trebišća bi definitivno u budućnosti trebala imati, barem vikendom kada ima više šetača i planinara, otvoren malo planinarski dom u jednoj od kućica gdje bi se svi mogli okrijepiti, a netko bi trebao biti zadužen i za interpretacijski centar.

Pastirska visoravan

Ovo magično mjesto zasad napuštamo i sada kreće konačno malo uzbrdice. Nije dugačka, ali lijepo diže puls. Skidaju se jakne, temperatura tijela raste. Krenuli smo put Potrebišća, malog pastirskog naselja na visoravni koje se nalazi negdje ne sredini ove rute na putu prema vrhu Perun.

Kako je dan kratak, odlučujemo se ovaj put preskočiti Perun. No, Potrebišća ne zaobilazimo. Nema šanse. Taman kada smo stigle na visoravan s koje puca pogled na vrh Učke, stiže do pastirskog napuštenog mjesta i grupa planinara koja je u isto vrijeme ujutro krenula iz Mošćenica.

Ovo ljetno selište za pastire sagrađeno je na 700 metara nadmorske visine na plodnoj visoravni. Impresioniraju male kamene pastirske kućice s pokrivene kamenim škrilama. Neke su urušene, ali se dobar dio njih već obnovio zahvaljujući radionici obnove suhozidne gradnje u suradnji udruge Dragodid i općine Mošćenička Draga. Ovdje se možete i skloniti od nevremena ako vas zatekne na Učki, i to u jednoj od kućica koja je pokrivena slamom. Neki od planinara koji su bili u drugoj grupi htjeli su ovdje čak i prenoćiti.

I Potrebišća se polako obnavljaju, mada pastiri ovdje više ne borave

-Najbolje da se po mene vratite za nekoliko dana, čuli smo od jedne planinarke. Ne treba to čuditi jer te ovaj prostor zaista obuzme. Vrijeme je za marendu i višnjevac. Počinje biti hladno i taman će nas zagrijati prije silaska. Do Peruna ne stignemo. Tamo ćemo kada stignu duži dani. Tada će i ova staza poprimiti sasvim drugačiji izgled.

Čeka nas još sat i pol spusta. Šume se izmjenjuju s livadama. Vedri se. Drugačija je vegetacija na ovoj strani padine. Odjednom pred nama more, Kvarner i suton. Brzo smo ponovno na startu i cilju.

Umorne smo, ali pune dojmova. Svježi zrak nas je napunio energijom, ali i umori mišiće, Nismo forsirale. Trebalo nam je nekoliko sati. Tako da je ova staza idealna i za početnike željne malo lakšeg planinarenja.

Evo i rute:

Božićni običaji u Istri: Žlibac i tamjan pod stolom prije večere za Badnjak

Barbara Ban

16/12/2020

Prije desetak godina razgovarala sam s nekoliko devedesetogodišnjaka i osamdesetogodišnjaka s Barbanštine o njihovom načinu života u djetinjstvu i mladosti, o običajima, o odgoju, tradiciji, stvarima koje su ih veselile, mučile. Od nekih nisam saznala ništa novo ili drugačije što već dosad nisam davnih dana čula od svog dida, ali neki su me ugodno iznenadili.

Posebno su mi bile zanimljive njihove priče o tome kako se prije samo šezdeset-sedamdeset godina slavio Božić u Istri, posebno u unutrašnjosti, na selima gdje su živjele siromašnije obitelji. Jer božićni običaji Barbanštine ne razlikuju se bitnije od onih u ostatku Istre. Doduše u razgovoru sa starijim ljudima, često se dolazi do zanimljivih nekadašnjih malih lokalnih ili obiteljskih tradicija uoči tih svečarskih dana kojima su željeli uveličati najveću feštu u ovom dijelu godine.

Dub na ognjištu

Nevjerojatno je koliko se život u tako kratko vremena skroz promijenio, kao i stogodišnje navade i božićni običaji koje su duboko ukorijenjene u istarski narod. Svi su mi redom rekli da se tada nije imalo puno, obitelji su bile siromašne i zato su se blagdani posebno cijenili kao i božićni običaji. Zato jer se moglo jesti raskošnije, zato jer se odmaralo, zato jer se družilo. Možda nekih od tih mojih dragih sugovornika više nema na ovom svijetu, ali njihove priče ostaju kako bismo se sjetili kako je bilo našim starijim generacijama i kako je ipak nama život jednostavniji i bolji. Bez obzira na sve nedaće s kojima se danas susrećemo.

Na Badnjak se obitelj okupljala oko ognjišta

Marija Božac iz Jurićeva Kala kazala nam je da su žene uoči božićnih blagdana temeljito sredile i očistile kuću, dok je muški svijet bo zadužen za štale.

– Nikad su za Božić i Novo leto žene sredile hižu, sve bi učistile i prontale za feštu. Muški su regulali štalu, blago i drva. Tako je bilo za svaku veliku feštu. Za Viliju Božju muški su obavezno za ognjište prontivali veliki dub ki bi gorija nikoliko dan. Domišljan se da
je jedanput gorija od Vilije pak sve do Sveta tri kralja, koliko je bija velik. Moj otac bi z tamjanon zna za Viliju pojt blagoslovit blago. Žene su za ist prontivale broskvu, pasutice, bakalaj i maneštru z fažolon, ali to bi se ilo tek navečer, oko pet-šest ur.

Bez kolača

– Do onda se ni ilo. Ujutro bi se samo pojilo malo smokvenjaka z rakijon i malo kruha, a za južinu bi se supalo. Od slatkega su se delale samo fritule. Ni onda u istrijanskih famejah u oven kraju bija običaj delat kolače. Ni se za to imalo cukera, priznala nam je teta Marija.

– Pokle večere su stari ljudi znali iz puške hititi jedan tir, kako bi drugi znali da su večerali. Pokle bi cila fameja pošla na ponoćnicu na Prnjane. To je bija lip običaj. Za vrime rata, na Prnjani ni bilo popa, pa se moralo hodit u Barban. Ljudan je to bilo daleko, pak se pokle ti običaj jenomalo zgubija. Za Božić se isto hodilo na zornicu, pak pokle na mašu u podne, pak u tri. To se je nikad jako poštivalo. Mladi su ti dan dobili ke pastole ili veštu. I bili su jako kuntenti. Ni se nikad biralo kako danas. Bija biš kuntenat ko si ča dobija. Za Božić bi se obavezno ubila ovca. Ko je za jenu fameju bilo previše, bi se podililo, jer meso ni moglo previše stat aš nismo imali frižidere kako i danas. Ona se skuhala z kapuzon. Prontivalo bi se i šugo z kokošon i fuži. Umisto fuži prontivali su se i makaruni, pak bi fuži ustali za drugi dan pokle Božića, kad bi došli gosti.

Kolendari na pragu

A Nova godina, pitali smo ju dalje.
– I ona se isto slavila. Ljudi su se na svoj način veselili. Kantalo se ti dan po selu i kolendivalo. Kolendari su hodili od hiže do hiže, bi kantali i tako dobili kakovu kobasicu, malo vina. Počeli bi ti dan prija Novega leta, a niki bi kantali do drugi dan ujutro. Niki njin ne bi stili doprit vrata, pak bi i za njih imali pjesme. Pokle Novega leta držala se fešta i za Sveta tri kralja. Na taj se dan hodilo u goste malo dalje. Onda bimo uzvraćali goste onima ki su poli nas došli na dan pokle Božića. Kada se ovako domislin, jako mi fale ti običaji. Svi su se oni počeli gambjivat nakon rata. Škoda je ča više njih ni ustalo do danas, ispričala nam je tada Marija iz Jurićeva Kala.

Foška Grabrović iz malog sela Bašići nedaleko Sutivanca i Balići, iz kojih je došla udajom,
kazala nam je da je njezina obitelj spremala istu hranu kao i ostale obitelji u Istri. Za Viliju Božju cijeli se dan postilo, a post se prekidalo oko podneva, kada je bilo dozvoljeno supanje. Do navečer su se svi suzdržavali od jela, kako bi dostojno dočekali rođenje Isusa. Ona se te tradiciji pridržava i dan danas, kako kaže, „kako ju je učila mat“.

Večera je bila u znaku sočiva, broskve, bakalaja s pasuticami. Meso se jelo drugi dan. Sočivo je bila maneštra koja se pripremala na maslinovom ulju, ali bez mesa, od fažola, slanca i krumpira. Na domaćem ulju pripremala se i kuhana broskva sa češnjakom.

Kruh utočan u jaja

Također, ističe teta Foška, „ni bilo leta prez bakalaja“ i kako je za njega bilo potrebno malo više potrošiti. Priprema bakalara je, pohvalila se, uvijek bila specijalnost njezina supruga Josipa. Nakon večere, svi bi se zaputili na polnoćku u crkvu svetog Mateja na Ceru.

Nije bilo teško preko šume, poljskim putovima, izgubiti sat vremena da se posluša riječ župnika u toj svečanoj noći. Nakon povratka u topli dom, obitelj bi pojela ostatak večere. Kolači se nisu pripremali, a kao nadomjestak poslužio bi kruh utočan u istučena jaja, koji bi se potom ispekao na ulju i posipao šećerom. Kuća se za te dane nije posebno kitila. Međutim, blagdansko se raspoloženje moglo osjetiti dok se na prozore stavljao tek ubrani bršljan ili kada su djeca s ocem iz šume dovlačila najveći cok, koji bi na ognjištu gorio od Vilije Božje do Sveta tri kralja.

Blagoslov kuće i božićni običaji

Cok nikad ne bi izgorio do kraja, kako bi se nakon blagdana stavljao pod manjaduru kravama u štali. Teta Foška kaže da su tako radili njezini preci i da je i njihova obitelj s tom tradicijom nastavila, iako ne zna koja se simbolika iza toga skriva. Po tom je coku njezin muž udarao puhalicom, dok je gorio na ognjištu i tražio dobar urod u
kampanji, sreću i zdravlje obitelji u sljedećoj godini. Vatra se u noći s Badnjaka na Božić nije gasila.

Božićno jutro oduvijek je bilo zauzeto spremanjem hrane za užinu. Dok bi muškarci obavljali ono najnužnije u štali, žene su spremale šugo od kokoške, kupus s ovcom ili svinjetinom. Slatkiša tada nije bilo, a za najmlađe su bili orasi i suhe smokve. Na misu, oko
podneva, svi su zajedno odlazili u Sutivanac. Dan bi protekao u zajedničkom druženju ,
obitelji su bile na okupu. A njezina je u Bašićima tada brojala 21 člana.

Post je bilo lakše izdržati uz smokvenjak

Drugi dan za Božićom, također se blagovalo i redovito se posjećivalo najmilije. Nova godina, priča teta Foška, nije se na poseban način obilježavala. Veći je praznik bio na Sveta tri kralja kada se ponovno odlazilo u crkvu. Toga dana su žene na blagoslov nosile vodu kojom bi po povratku škropile kuću i blagoslovile je za narednu godinu.

Žlibac spod banka

Fuma Pavlić iz Pavlići nam je ispričala kako su za Badnjak svi pili vino – i mladi i stari, a odlazak u crkvu pješke noću bio je pravi gušt.

-Za Viliju Božju se postilo cili dan, a navečer se ilo bakalaj, sočivo i broskva. Svi su onda pili vino, i mladi i stari. Prontivali su se i mulinci da se ljudi zaslade kad bi se tornali z
maše. Na ponoćnicu smo hodili u Barban. Svi narod z Barbanštine se skuplja i hodija na noge u crikvu. Po noći se čulo kako kantaju, se vesele i se zovu. To je bilo ništo najlipše i
škoda da danas ni tega. Znan i da se na Viliju Božju hitalo iz puške kako bi se proslavilo rođenje Božića. Na Božić su jeni hodili na prvu, a drugi na drugu mašu. Jeni na Prnjane,
drugi u Barban. Pokle bimo svi skupa užinali. Bi se prontiva kapuz z ovcon, fuži z meson, juha. Ki je ima telca, bi si njega pronta, ali ritko ki, aš su ljudi telce onda prodavali da bi platili porez. Drugi dan za Božićon bi cila fameja pošla u goste.

Pasutice, bakalar i broskva neizostavni na blagdanskom stolu

Fuma Kolić iz Glavani ispripovijedala nam je pak priču o žlipcu. Naime, u ovom selu na Viliju Božju i Božić postojali su posebni božićni običaj.

Molitva i veselje

– Na Viliju Božju, ča se ja domišljan, stavlja bi se pod banak prije večere jedan žlibac i na njega žar i na sve to tamjan. Na ognjištu je gorija veliki cok i prije večere bi mu se nosila hrana ka bi se pokle stavljala na banak. Za taj dan kuhalo se sočivo, bakalaj i pasutice. Bilo je drago, ali za ti dan si si to mora prikurati. Pokle bi se zmolija Oče naš i Zdravo Marijo, pak bi se pošlona ponoćnicu u Šajine na noge. Po nikoliko famej je skupa hodilo h maši kadi se molilo “U se vrime godišta”.

– Kad bimo se tornali doma, ile bi se fritule, mi he zovemo mulinci. Za Božić, za užinu, isto bi se stavija žlibac pod banak i hrana se nosila h coku. Ilo se kapuz i fuži. Vajk se gledalo prije Božića ubiti prasca, pak isti praščevinu na ti dan, jer ni bilo dobro ako biš ija kokoš. Jer prasac vak gre naprid, a kokoš je na jenen mistu i sidi na guzici. A mi vajk moramo hoditi naprid za prascen. Ako nisi ima mesa od prasca, biš posudija ništo od susedi, ali kokoš nisi ti dan smija isti, završava svoju zanimljivu priču o nekadašnjim božićnim običajima teta Fuma.

Terežina i Mate Kolić u Šajinima pamte velike fešte, stalna druženja i okupljanja. Bilo zimi, bilo liti. Terežina je došla ženidbom iz Režanci i još je uvijek neka sjećanja na djetinjstvo usko vežu uz rodno selo. Uvijek domaćica, pa nam je stoga i znala reći kako su se žene nekad pripremale za blagdane i koji su bili božićni običaji.

Ples u selu

– Za Viliju Božju je bija božićni običaj da se napravi bor i jaslice. Kitilo se z onin ča imaπ doma, ni bilo današnjih ukrasi. Ali bor je mora biti. Postilo se, a uz pasutice i bakalaj se prontivalo i sočivo, slanac ga niki zovu. I fritule s kima bi se ljudi poslužili pokle ponoćke. Anke bi niki znali pokusiti smokvić i malo rakije kako bi lakπe postili. Uvečer bi se molilo i upalilo tri sviće. Na ognjištu bi bija veliki cok, a i njemu bi se davalo malo pasutic i bakalaja za isti. Po coku se i žarilo, a stari su ljudi pokle svakega žara molili za blagostanje na njivah, u štali i hiži za drugo lito. Tu se večer hodilo na ponoćnicu, kantalo bi se, molilo i veselilo, prisjećala se Terežina.

Drugi bi dan počeo misom, a nastavio se uz obiteljski ručak. Ni dica se nisu zaboravila, pa su im se po mogućnostima poklanjali paketići s jabukama, mendulama i orihima. Barba Mate dopunjava da se drugi dan za Božićom pak odlazilo na veliki ples u selu uz malu
harmoniku, roženice i mih. Blagdanski bi se duh nastavio do Sveta tri kralja, kada su Šajinci već zorom posvećenom vodom blagoslivljali svoju zemlju i kuće.

Blagdana nije bilo svaki dan, ali ljudi su si našli posla i radosti. Barba Mate nam je kazao
da su muški popravljali grablje, manige od raznih alata koji će na proljeće opet u
uporabu. Žene su pak prele, plele, slušale štorice, izrađivale madrace i ponjave. U selu je također bio i tkalački stan u kući obitelji Blažina. Bilo je to pravo vrijeme i za nove cokule,
koje je u Šajinima izrađivao Paškvalin Brgić. A onda na proljeće opet sve ispočetka, do novoga Božića.

Gračišće: Čudesna Staza svetog Šimuna i magični Sopot

Aktivni odmor

Barbara Ban

10/11/2020

Rana jesen dok se lišće presijava u tisuću nijansi žute, crvene, bakrene, smeđe, zelene i sive boje najbolje je vrijeme za šetnju u okolici Gračišća. A posebno za obilazak njihove najpoznatije kružne staze – Staze svetog Šimuna ili staze broj 701 koja je znana po slapu Sopot. Jedna je od najatraktivnijih u Istri, dugačka je 10-tak kilometara i nije zahtjevna ni za one s nešto slabijom kondicijom. Odlična je i za obitelji s djecom. Trebat će vam oko tri do četiri sata da ju prođete u laganom tempu uz foto zaustavljanja kojima nikako nećete moći odoljeti. I to od samog starta.

A start je u Gračišću gdje možete ostaviti automobil. Na početku staze je ploča gdje možete pročitati neke osnovne podatke o ovoj ruti koja će vam definitivno obogatiti vikend. Odlični pogledi počinju čim se počinjete spuštati u dolinu podno Gračišća.

Maglovita tajanstvena jutra

Ako je lijep sunčan dan i imate sreće kao što smo je imale ja, Korina i Nina, magla će poput vela obaviti kotlinu i brežuljke na kojima se kriju mala seoceta i crkvice, a lijep čisti vidik pružat će se sve do Učke. Taj će vas magični prizor pratiti dok se dublje ne spustite u dolinu, a već na samom početku staze naići ćete na urušenu crkvicu svetog Šimuna po kojoj je staza i dobila ime.

Ostaci crkve iz 14. stoljeća idealna su kulisa za fotografiranje uistinu pitoreskne okolice i od tog se pogleda teško rastati. Za one koji ne vole pješačiti, ali jako vole fotografiju, ovo je jedna od foto točaka koju bi trebali obići, posebno u ovo doba. Kako su jesenja jutra maglovita i puna rose, aromatične samonikle biljke još više ispuštaju svoje opjne mirise. Idealno za započeti dan – prava aromaterapija. Svi su osjeti zadovoljeni.

Crkvica je 200-tinjak metara udaljena od Gračišća

Nakon oproštaja od svetog Šimuna nastavlja se naše spuštanje po makadamskom putu. Ovdje morate biti jako oprezni, a gojzerice su must have, jer je staza izbrazdana bujicama vode. Lijepi prizori, što vegetacije, što pejzaža, prate nas na svakom koraku. Ipak se radi o posebnom krajoliku koji je početkom sedamdesetih godina proglašen zaštićenim. Podloga su lapor i vapnenac. U zajedničkom suživotu stvaraju zanimljiv reljef koji se stalno mijenja. I to cijelo vrijeme dok smo na stazi.

Ovaj najstrmiji dio staze završava u selu Žlepčari. Nekoliko kamenih kuća, Tupaljski potok i most. Dovoljno da se zaustavimo na kratkoj marendi. Kako nikad prije nisam bila na stazi, nisam imala očekivanja što dalje slijedi, pa mi je zapravo svaki dio Staze svetog Šimuna bio fascinantan.

Pritok Raše

Ovdje sam uživala u žuboru vode potočića koji izvire istočno od Gračišća na približno 400 metara nadmorske visine te je jedan od pritoka rijeke Raše. Upravo taj nas potok vodi dalje do predivnog slapa Sopot koji se s litice strmoglavljuje u malo jezerce.

Nakon meditacije na mostu, unošenja kalorija za nastavak puta slijedi ugodna nizinska šetnja. Magla nas povremeno prati na putu. Ta izmjena sunca i maglice tvori savršenu kulisu jesenjem jutru koje se otkriva u svojoj punoj raskoši. Vegetacija će vas fascinirati. Mene je oduševljavala cijelim putem. Od šuma, do livada i rumene šikare.

Uz laganu ćakulu sve više ponovno čujemo žubor vode. Znak da se polako, ali sigurno bližimo najvećoj atrakciji na ovoj stazi – slapu Sopot. Pokušavamo prijeći preko potoka kako bismo šetale uz njega do vodopada, ali ipak zasad odustajemo zbog visine vode i nastavljamo označenim stazom koja je nešto udaljena od potoka. Što je sigurno je sigurno. Magla se ponovno spustila.

I evo ga. Moćni, čarobni, fascinantan, usamljen, neotkriven. Srećom. Sopot. Prirodni fenomen pun vode. U svoj svojoj ljepoti otkrio se pred nama. Buči. Nina ga koristi za zvučnu meditaciju, ja i Korina se spuštamo na samo dno. Želimo biti baš pod slapom.

Iznad slapa je sagrađen most u doba Napoleona

Most i Napoleon

Sopot je visok 24,5 metra, a premošćuje ga most koji je sagrađen u doba vladavine Napoleona. Bio je glavna poveznica tamošnjih sela s gradićem Pićnom. Mnogo je puta od svoje izgradnje bio obnavljan budući da ga je voda više puta oštetila. Preko Napoleonovog mosta tražimo puteljak kojim se spuštamo ispod slapa.

Strmi šumski put vodi do dna. Na najstrmijim mjestima postavljene su špage uz pomoću kojih možete doći točno ispod veličanstvenog vodopada koji tvori malo jezerce koje ljeti bude tirkizne boje. Na ovom području obitavaju i mnogobrojne zaštićene vrste kao što su kukac jelenjak ili daždevnjak veliki vodenjak. Mi ih ovaj put nismo vidjele, ali smo uživale u raznolikosti boja koje su se stapale s vodom. Dok se spuštate do dna, naići ćete i na vidikovac božice Mekoš. Riječ je o Perunovoj supruzi koja je bila božica plodnosti i zaštitnica žena u slavenskoj mitologiji.

Špage pomažu na najstrmijim dijelovima staze

Teška srca napuštamo ovo predivno područje. Sopot je uvjerljivo jedna od top atrakcija Istre koju treba posjetiti. I to više puta. Do njega se može doći i automobilom ako dođete do obližnjeg sela Floričići ili Lovrići koji se nalaze odmah nadomak vodopada. Naša staza vodi dalje prema tim selima gdje prestaje makadamski šumski put, a počinje asfalt.

Uspon po uskoj seoskoj makadamskoj cestici i pogled na Gračišće

Uska je to seoska cesta sa slabim prometom. Asfalt se nastavlja gotovo do kraja ove kružne staze. Za neke će to možda i biti dobitna kombinacija jer ponovno kreće uspon prema Gračišću čije nam se vizure otvaraju na svakom koraku. I ne samo to.

Zanimljivo društvo

Kako prolazite kroz mala sela, možete naići i na zanimljivo društvo. Mi smo malo kratile vrijeme kada smo ugledale umiljatog tovara koji je htio dalje s nama. Srećom ga je vlasnik uspio uvjeriti da mu je ipak najbolje da ostane u dvorištu. Nasmijale smo se s njime do suza.

Umiljati tovar nas je zabavio na usponu prema Gračišću

I dalje nastavile uspon sve do malog lokalnog groblja. Nalazi se na brdu, opasano je zidom, a u sredini mala crkva svetog Stjepana sa simpatičnim zvonikom. Nećemo zvoniti da ne probudimo duhove, a i piše da postoji opasnost da nam jednostavno zvono padne na glavu. Puštamo ga da i dalje bdije nad kotlinom i idemo mi dalje prema crkvici svete Marine Magdalene. Tipična istarska crkvica iz 15. stoljeća sagrađena na brežuljku iz kojega puca pogled na okolicu. Naravno i Gračišće, ali i obližnji Gologorički Dol.

Da biste došli do brda, morate nakratko napustiti asfalt i pratiti markaciju staze koja vas točno vodi do svih zanimljivih točaka na stazi. Ovdje se možete upisati i u knjižicu koja stoji na prozoru crkvice i ostaviti svoje dojmove u ovom svojevrsnom planinarskom spomenaru.

Sveta Marija Magdalena je i zadnja naša postaja prije dolaska u Gračišće. Još se kratko vrijeme krećemo po asfaltu, a onda nadomak ovog gradića skrećemo na makadam.

Raj za vinoljupce

Za desetak minuta smo opet na ulazu u Gračišće. Lijep je dan i ne propuštamo priliku da popijemo kavu i dec crnog vina u istarskom biseru koji je poznat po vinskoj kapljici. Ovdje se naime svakog Uskrsnog ponedjeljka već godina održava Smotra vina središnje Istre.

Okuplja na tisuće vinoljubaca. No, ipak je veći gušt sjesti na sunce u starom gradu i u ugodnom društvu ispiti čašu vina i podijeliti dojmove. Tko želi nešto prigristi, u centru je i dobro poznata konoba Marino s istarskim specijalitetima kao što su istarska maneštra, fuži i pljukanci s domaćim šugom, a u zimskim mjesecima nezaobilazne kobasice i ombolo. Tko pak želi kušati lokalna vina, odmah u blizini su i tri vinska podruma – Bažon, Putinja i Domaine Koquelicot. Taman kad padne jesensko sunce. Večeri su dovoljno duge za ugodno druženje u konobama i kantinama.

Evo i rute:

Labin: “Kova je naša”

Barbara Ban

29/10/2020

Rudar Mino je zaspao. Nije se stigao spustiti u rudnik. Plače za svojom preminulom ženom Luce. Ali evo nje, gizdave i nasmiješene u staroj istarskoj nošnji. Toliko su sretni da se moraju odmah posvađati. Kao što su se desetljećima svađali labinski rudari i njihove supruge koje su ih čekale kod kuće, brinule za obitelj i djecu. Težak život su imali Labinjani u vrijeme industrijalizacije i djelovanja rudnika kojega su zvali “kova”. Odavno ih više nema, ali priča o rudniku iliti “kovi” obilježila je njihovu povijest, živote, tradiciju.

Zato su Labinjani još uvijek ponosni na svoj Šoht, visoki željezni toranj koji odaje industrijsku prošlost grada te je njen zaštitni simbol. Upravo tu su se labinski rudari od 1940. godine spuštali u podzemlje.

Grotlo rudnika

Ovaj je prostor sada zaštićeni dio kompleksa industrijske kulturne baštine „Pjacal“ uz koji su postavljene klupice te je uređen okoliš. Mjesto je to gdje možete doći razgledati dio industrijske baštine ovog grada, a povezan je i s Lamparnom, mjesto gdje su se rudari presvlačili, uzimali lampe, poželjeli si “sretno” i ušli u grotlo rudnika.

I Mino je svako jutro tako išao na posao, a doma ga je s djecom čekala Luce. Imali su težak život, kao i svi Labinjani čiji su članovi obitelji zarađivali za kruh pod zemljom. A u to je vrijeme gotovo svaka obitelj na Labinštini imala nekog tko je radio u rudniku.

Rudnik nije obilježio samo 20. stoljeće na ovom području, već rudarska tradicija traje duže. Pričaju nam to naši interpretrativni vodiči Luce i Mino u sklopu europskog projekta Inspiracija– revitalizacija gradova industrijske baštine Trebovlja, Slovenske Bistrice, Labina i Rijeke.

Sve je krenulo još davne 1420. godine kada je počela ugljenokopna djelatnost pod mletačkom vlašću. Prva osoba koja se na Labinštini bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi koji je 1626. godine koji je od mletačkog Vijeća desetorice dobio koncesiju na iskorištavanje minerala i smole.

Rafinerija šećera u Rijeci

Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine Lodovico Dragogna za rudnik koji se nalazio nedaleko Krapna gdje počinje prva rudarska proizvodnja 1785. godine. Luce nam kaže da se tamo vadio ugljen za potrebe riječke rafinerije šećera. S godinama se proizvodnja dizala, posebno za vrijeme talijanske vlasti između dva svjetska rata. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10 tisuća radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1.158.000 tona ugljena. “Kova” se postepeno počela zatvarati sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

I svega je bilo u svim tim burnim godinama rada pod zemljom. Bilo je nesreća, borbe za radnička prava, ustanaka. Ono što nikad neće izaći iz kolektivne memorije zasigurno je buna labinskih rudara prije 100 godine, točnije 1921. godine kada je na kratko vrijeme uspostavljena Labinska republika. Mino nam kaže da su tada rudari preuzeli upravu rudnikom zbog robovlasničkog odnosa prema rudarima. „Kova je naša“ vikalo je tada oko dvije tisuće rudara koji su štrajkali, a taj se štrajk smatra prvim ustankom protiv fašizma u Europi. Brzo je nasilno ugušen.

Dvadesetak godina kasnije, točnije 1940. dogodila se druga velika tragedija. Bila je to najveća rudarska nesreća na ovom području ikada kada je život pod zemljom izgubilo čak 185 rudara. “Kova” ih je uzela i tugom obavila Labin.

– Nikad nećemo zaboraviti naše prijatelje koji su ispod zemlje izgubili život. Brojevi su samo rasli. Najprije 5, pa 15, pa 30 i brojka se zaustavila kod broja 185. To je bio jedan od najtežih dana za labinske žene, majke i kćerke. Sve su čekale vijesti iz podzemlja, a kada su čule najgore, do starog se grada čuo vapaj i plač, prisjeća se rudar Mino. Labinjani su uz tako težak mukotrpan rad dočekali i zatvaranje rudnika krajem 20. stoljeća, ali taj period povijesti zauvijek će biti urezan u tamošnje ljude koji su i dan danas vezani uz svoju “kovu”.

Ona bi u nekoj skoroj budućnosti trebala postati i turistička atrakcija. Jedva čekamo da Podzemni grad zaživi, kao što su zaživjeli neki drugi rudnici koji više ne služe u iskopanjavanju rude.

“Kova” i Lamparna

Do tada, svi koji više žele saznati o tom dijelu prošlosti Labina, preporučam obilazak Lamparne. Danas je to društveno-kulturni centar koji je labinska udruga Labin Art Express XXI pretvorila u mjesto održavanja izložbi i raznih drugih kulturnih događanja.

Upravo ovdje možete vidjeti i izložbu u sklopu Bijenala industrijske umjetnosti koja će trajati do 21. studenog, a realizirana je u sklopu projekta Rijeka 2020- Europska prijestolnica kulture. Labin i Lamparna zajedno s obližnjim Rašom, mjestom koje je sagrađeno baš za potrebe rudnika i smještaja rudara za vrijeme talijanske uprave Istrom, središte je Bijenala iz kojeg se ono dalje razvije u smjeru Rijeke, ali i Pule te Vodnjana. Svakako je najinteresantniji dio te izložbe Muzejska mobilna mašina, svojevrsna crna kutija u kojoj se prikazuju trenuci iz slavne prošlosti rudnika na ovim prostorima, a video-isječci i fotografije s informacijama se otvaraju nakon što na podu stanete na neku od godina.

A ako baš želite iskusiti kako to izgleda biti pod zemljom, onda put pod noge i krenite do starog grada Labina u Narodni muzej. Tamo je uređen dio muzeja koji će vam pokazati što to znače podzemni tuneli, vagoneti, kramp – “kova”. Provlačimo se kroz uske tunele koji postaju sve manji. Na putu nailazimo na napuštene vagonete, lopate, bušilice, lampe.

Jezivo, čak i kaustrofobično

Jezivo, klaustofobično, ali priča vjerno priču o labinskim rudnicima. Pravi doživljaj. Tek tada si možete zapravo predočiti kako je prije 100 i više godine izgledao rad u rudniku. Nije ni čudno da su si labinski rudari na ulazu u “kovu” svaki dan govorili „Sretno“. Sreća im je trebala.

Tu završava naša rudarska priča o ovom gradu, ali obilasku Labina nije kraj. Na ulici nas čeka Giuseppina Martinuzzi, labinska učiteljica i prva socijalistkinja koja je živjela krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Riječ je o jednoj od najistaknutijih žena iz Labina kojoj je posvećen jedan dio izložbe u Narodnom muzeju. Martinuzzi je bila učiteljica koja se zalagala za obrazovanje svih društvenih slojeva, za pravo glasa ženama i autorica je prve mnemotehničke mape za učenje na svijetu.

Giuseppina Martinuzzi – učiteljica i socijalistica

U ovoj neobičnoj povijesnoj šetnji ne samo da nas je provela kroz Labin, nego nas je upoznala s jednim iznimnim čovjekom koji je ovdje živio 300 godina prije nje. Posjetili smo Matiju Vlačića Ilirika u kući Francovich gdje se nalazi Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika.

Što tu radite?

Ovaj poznati reformator i blizak suradnik Martina Lutera odmah nam kaže da nema za nas baš puno vremena. Dosta je bezobrazan, ali je zanimljiv, a nadasve duhovit. O hvalisavosti da i ne govorimo.

– Zašto ste mi došli smetati?! Znate da radim. A nije mi se lako ni brinuti za mojih 18-tero djece i pisati knjige. Još mi i vi trebate da remetite moj mir, odbrusio nam je Matija. Bio je to simpatičan uvod u razgled njegove zbirke.

Ovdje možete puno toga saznati o ovoj važnoj ličnosti za hrvatsku povijest te vidjeti kopije njegovih najvažnijih radova među kojima Clavis scripturae sacrae, Centuriae Magdeburgenses, Catalogus testium veritatis, Katalog svjedoka istine i Glosa. Riječ je o intrigantnoj ličnosti koja je najveći dio svog života provela u Njemačkoj, a pored brojne djece uspio je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Svaka mu čast.

Šetnju smo završili na najbolji mogući način – u konobi. I vama to toplo preporučam. Konoba Kvarner ima odličam pogled na Kvarner, ali i odličnu ponudu hrane. Mi smo isprobali rudarsku marendu – istarsku maneštru, fuže sa šugom od boškarinom te slasne zapečene palačinke sa sirom. Ali izbor je na vama – uživajte u Labinu. I da se “kova” ne zaboravi.

Novigrad: Gallerion je zbirka pomorskih sudbina

Barbara Ban

06/10/2020

Fascinirana sam poviješću. Oduvijek. Posebno onom lokalnom. Volim znati kada je negdje nastala neka zgrada, četvrt, spomenik.. Volim znati koje se ljudske sudbine iza toga kriju. Želim znati i osjetiti kako su ti ljudi nekad živjeli i to na istom prostoru kuda svaki dan šećem, prolazim, radim. A posebno me fascinira povijest Pule i Istre za vrijeme Austro-Ugarske, odnosno Habsburške Monarhije. Zašto? Pa zato jer je Pula tada doslovce cvjetala zbog svoje strateške pozicije. Bila je glavna ratna luka tadašnje monarhije. Ovdje su dolazili ne samo vojnici, mornari, oficiri, lučki radnici, radnici općenito jer je Pula bila veliko gradilište. Tu je dolazila i buržoazija, intelektualci, pa i sam vrh austrijskog dvora.

No, nisam samo ja fascinirana tim dijelom istarske povijesti. Tu ogromnu strast dijeli i Sergio Gobbo, ugledni fotograf i dizajner rodom iz Izole koji već niz godina u srcu malog ribarskog Novigrada vodi zanimljivu zbirku pod nazivom Gallerion, a posvećena je pomorskoj i vojnoj povijesti Jadrana.

Podvodne mine

Riječ je o zbirci koja je u velikoj mjeri vezani uz nekadašnju austrougarsku mornaricu koju je Gobbo kupovao ili sakupljao godinama od poznanika i prijatelja. Obišao je cijeli Jadran uzduž i poprijeko kako bi upoznao tu povijest, pa je danas po veličini ta zbirka druga po veličini nakon mornaričke zbirke bečkog pomorskog i vojnog muzeja. Veli da jednu trećinu zbirke Gallerion čine pokloni. Surađuje i s istarskom policijom pa se tako upravo u njegovom novigradskom „muzeju“ nalazi i najveća zbirka podvodnih mina na Jadranu.

Sergio Gobbo i novigradska profesorica povijesti Dolores Mihelić Malbašić

– Sve su one nađene u Istri, a najveći broj njih baš između Novigrada i Umaga. Toliko je ta povijest prisutna na ovom kraju. Mnogi me pitaju za jednu talijansku minu iz prvog svjetskog rata koja je imala četiri pištolja. Imamo i dio torpeda koji nam je poklonio jedan pokojni ribar iz Pule, priča nam u zanosu vlasnik vrijedne zbirke Gallerion.

Osobni predmeti i Gallerion

Ovdje ćete uz mine zbilja naći svašta, a Gobbo će vam ispričati priču o svakom predmetu. Tu ima podvodnih mina, ima starog oružja, kirurških predmeta, igračaka, maketa austrougarskih brodova koji su bili stacionirani u Puli. Ima i osobnih predmeta samih mornara, njihovi dokumenti i fotografije, pisma. I to svih narodnosti. Svih onih koji su služili tadašnju vojsku i bili u Istri. Zbirka je podijeljena na dva kata. U prizemlju se nalaze svi predmeti vezani za austrougarsku mornaricu od Viške bitke pa sve do kraja Velikog rata. Kat zbirke posvećen je modernijoj vojnoj i pomorskoj povijesti.

Dok razgledavamo interesantnu zbirku, u oči nam upada jedan, za vojnu povijest, zbilja neobičan predmet – stari bajs.
– To je bajs kojega sam dobio od jednog sada pokojnog glazbenika Otaviom iz Grožnjana. On je bio poznat po izradi vijulina, bajseva i drugih instrumenata. Kako smo bili veliki prijatelji, odlučio mi ga je pokloniti, a iza njega se krije priča o Viribus Unitisu. Riječ je o prvom brodu pod hrvatskom zastavom koji je miniran na samom kraju prvog svjetskog rata u pulskoj luci, a s njime je potopljen kapetan i dio mornara koji se nisu uspjeli spasiti. Taj se njegov predak spasio upravo zahvaljujući bajsu, priča nam Gobbo. Uz njegovu priču svaki predmet na trenutak oživi. Jer je njemu pomorska povijest uvijek u duši. Posebno obožava makete brodova kojih ne nedostaje.

– Tu su makete brodova koji su bili u Viškoj borbi, ali i mnoge drugih brodova koji su bili iznimno bitni tadašnjoj mornarici. No, nemamo samo vojne brodove. Primjerice sada gledamo maketu fregate Novara kojim su Austrijanci prvi put obišli svijet, od čega su trećinu posude činili naši ljudi. To je vrlo bitan podatak za našu lokalnu priču i povijest. Taj je jedrenjak sa sobom donio toliko predmeta da danas oni krase sve pomorske muzeje nekadašnje Austrougarske monarhije, govori nam dalje Gobbo.

Znanstvena ekspedicija

Taj je brod, naime, od 1857. do 1859. na velikoj znanstvenoj ekspediciji oplovio svijet i dopremio tisuće uzoraka flore, faune i minerala te etnografskih uzoraka, a na putovanje se otisnula iz pulske luke, gdje je i opremljena. Uz nju ponosno stoje i makete raznih austrougarskih jahti iz tog doba budući da je i tada turizam u Istri kao i danas cvjetao.

– Turizam kojega mi sada znamo počeo je s jahtama i termalnim zimskim turizmom, ističe Gobbo. Dok se polako dižemo na kat zbirke gdje se pak kriju novosti ove zbirke Gallerion koja će priču o mornarici proširiti i na avione. Naime, u zadnje vrijeme u zbirku pristižu i predmeti vojnih aviona koji su bili srušeni nad Istrom za vrijeme drugog svjetskog rata. Na tom projektu Gobbo i novigradska profesorica povijesti Dolores Mihelić Malbašić rade već pola godine.

– Ja i kolegica Dolores počeli smo sve više otkrivati što se događalo na istarskom nebu za vrijeme drugog svjetskog rata. U našoj zbirci imamo dijelove aviona koji su srušeni u Istri – od velikih bombardera do onih malih.

Ratni avioni nad Istrom

– U cijeloj Istri je palo oko 100 aviona, i to u roku od dvije godine. Poznato je da su avioni bombardirali Pulu, ali je manje poznato da je gotovo svaki dan neki avion bio na nebu iznad Istre u nekoj vojnoj akciji. Naše je otkriće da su naši ljudi bili piloti i u talijanskoj avijaciji te su potapali britanske brodove. Poslije su ti ljudi bili piloti u američkoj avijaciji. Zanimljive su te sudbine, priča nam Gobbo.

Sve te predmete sada nalaze po istarskim selima gdje su ljudi ostatke tih aviona reupotrijebili, bilo u štalama, bilo u kućama. Primjerice limove su koristili za škure, poklopce propelera za hranjenje životinja. Taj dio zbirke tek treba dobiti svoj prostor i prezentaciju. Gallerion je za to spreman.
U priči o nekim davnim avionima i ljudima kojih više nema na svijetu okončali smo naš obilazak zbirke. Čudesno mjesto za ljubitelje povijesti. Ali bez šjora Gobba nemojte u obilazak. To neće biti ista priča niti doživljaj. I rezervirajte si barem dva sata. Dovoljno vremena da utonete u neka druga, a zapravo ne tako davna vremena.

Rovinj: Da se ne zaborave bukaleta i istarska supa

Hrana i Vino

Barbara Ban

22/09/2020

Istarska supa je juha za dušu, za utjehu i hladnim zimskim mjesecima, ali zašto ne i u ljetnim večerima u dobrom društvu. Istarska se supa pije u društvu za stolom. Istarska supa spaja ljude jer se pije iz jedne bukalete. Barem se to moglo prije korone. Tako su istarsku supu pili stari Istrijani, a ona im nije bila smo piće, nego i cijeli obrok.

A onda je došla vinska revolucija na Poluotoku i supa je polako pala u zaborav. Nudi se doduše po starim konobama, ali vino na čaše je zapravo sada norma. Bukalete su nestale sa stolova. S njima i lošije vino doduše. No, bukaleta bi barem u jednom slučaju trebalo ostati na istarskoj trpezi – a to je onda kada se iz nje pije crno zašećereno vino u kojemu je umočen zapečeni kruh s paprom i maslinovim uljem. I sve to na sobnoj temperaturi. Onoj višoj.

Bukalete umjesto čaša

Da bi očuvali tu staru istarsku tradiciju i ponovno joj dali na značaju poljoprivredna udruga Agrorovinj koja broji 10-tak uglednih vinara s područja Rovinja i Rovinjskog Sela odlučila je prije sedam godina u Rovinjskom Selu tijekom vikenda kada se održava njihova vinska manifestacija Antonja organizirati i Festival istarske supe. Umjesto vinskih čaša na ulazu dobijete malu bukaletu i možete od raznih vinara kušati drugačiju supu jer ju svatko ipak radi na svoj način. Kako se festival odigrava u velikom prostoru pod šatorom gdje nema tradicionalnog istarskog ognjišta, Agrorovinj je izradio prijenosno tradicionalno ognjište teško tonu i pol.

Udruga Agrorovinj priprema supu u staroj pekari

Sladokusci su to odmah prepoznali pa je već ove godine na manifestaciji podijeljeno čak 600 malih bukaleta. No, to nije sve, od nedavno je otvorena u srcu Rovinja i mala kantina u stotina godina staroj pekari gdje se održavaju prezentacije pravljenja supe za turiste i sve one koji o tome žele znati nešto više. Na njima svatko može saznati nešto više o recepturi, ali i tome kako je supa nastala. Tu se može kupiti i takozvani Supa box, originalni suvenir sa svim sastojcima za pripremu istarske supe.

– Istarska supa je dio istarske tradicije koja uključuje namirnice koje se u Istri tradicionalno koriste i sljubljuju, od vina, ulja i kruha. Vezana je uz glagol „supati“ što bi značilo umakati, u ovom slučaju kruha u vino. A sam pojam supa označava u nekim dijelovima Istre i fetu kruha.

Supa simbolizira rodnost

– Prema istarskoj tradiciji supa se poslužuje na kraju obroka ili može biti obrok. Simbolizira rodnost, blagostanje i dobrodošlicu, a zajedničkim blagovanjem istom žlicom iz jedne bukalete prijateljstvo i povezanost onih koji u njoj zajednički uživaju, priča nam predsjednik ove udruge Kristijan Damijanić dok nam priprema supu u staroj pekari koja je prestala s radom 80-tih godina 20. stoljeća nakon što se na ulazu u Rovinj sagradila velika moderna pekara. Veli nam su početkom ove godine pokrenuli zaštitu ovog istarskog specijaliteta kao nematerijalnog kulturnog dobra u suradnji te se nadaju da će ona imati tu oznaku na razini Europe do iduće Antonje 17. siječnja 2021.

Kristijan Damijanić demonstrira kako se priprema supa

– Zato trenutno prikupljamo o supi i kada je nastala, ističe Damijanić. Potpredsjednik udruge Enrico Cernecca, veliki znalac povijesti ovog kraja, veli da se supa priprema u Istri više od stotinu godina, a posebno je bila omiljena za vrijeme Italije.

Jedna od posljednjih starih pekara u Rovinju

– Nekada u Istri nisu vina bila toliko dobra, a supa se radila od terana koji je tada u istri bio najzastupljenija sorta. Kako je to ipak malo jače svježe kiselkasto vino, da bi se lakše pilo, u njega su počeli dodavati šećer. To se radilo uz ognjište kraj kojega bi se vino ugrijalo.

Ulje pliva

Onda se u vino dodao stari kruh koji bi se tostirao na ognjištu da supi da onaj poseban gušt. Maslinovo ulje se počelo koristiti kako supa ne bi opila. Govorilo se da ulje pliva i da ga zato supa mora imati. I naravno tu je nezaobilazni papar, svježe mljeven. Ono što je karakteristično za ovo piće je činjenica da se pila u krug dok se ne popije do kraja.

Onaj tko nije pio, trebao je bukaletu barem poljubiti, ili glumiti da je popio gutljaj. Kako su sada drugačija vremena, supa se više ne pije u krug nego ju svatko pije iz svoje bukalete, ističe Cernecca. Danas se pak za supu koriste najbolji istarski terani, a osim tradicijskog recepta, počeli su se stvarati i novi recepti. Sve je to potaknuo upravo Festival istarske supe gdje se organiziranje nadmetanje u pravljenju tradicionalne i kreativne supe.

– To je natjecanje omogućilo da dobijemo skroz novi uvid u to što supa može biti. Neki su ju tako pripremali s medom, pa su dodavali razne začine, poput primjerice đumbira. Pa su neki umjesto kruga u nju ubacili istarski cukerančić, neki pak komade pince. Na taj smo način dobili nevjerojatne varijacije tradicionalne istarske supe. Posebno nas raduje da su se u taj projekt uključili ponajbolji istarski vinari koji također žele zadržati takvu tradiciju, govori nam Damijanić.

….i trgovina rovinjskih proizvoda preko puta

Među njima posebno rovinjski vinari koji sada imaju priliku svoje vino prezentirati kroz ovu kušaonicu Agrorovinja u ovoj šarmantnoj rovinjskoj uličici u starom gradu. Odmah preko puta nalazi se i njihova trgovina gdje se svi rovinjski vinari i maslinari prezetiraju gostima ovog najturističkijeg grada u Hrvatskoj.

Žminj: Japlenica i gašenje vapna po starinski

Barbara Ban

10/09/2020

Ovaj tjedan je prava akcija u Žminju. Nedaleko sela Orbanići Dolenji ugašena je japlenica, i sada se iz nje vadi ispečeno kamenje u posebne bazene kako bi ih se zalilo vodom. U prijevodu, gasi se živo vapno po starinski. I to u režiji uglednog žminjskog arhitekta Branka Orbanića, poznatog po ljubavi prema istarskoj graditeljskoj baštini i njegove entuzijastične ekipe. Vlasnik je to tvrtke Kapitel, koja se prvenstveno bavi obnovom, revitalizacijom i rekonstrukcijom spomenika kulture i graditeljske baštine na području Istre, ali i šire. I to već 30 godina u kojima je stvorio posebnu reputaciju. Zaslužan je i za obnovu kažuna na Vodnjanštini, ali i za to što se puno govori o načinu obnove starih kuća. Cijelu svoju karijeru ovaj je arhitekt posvetio izučavanju takve gradnje u svim mogućim pravcima, ali ne samo to. Kada ga slušate, niste sigurni razgovarate li s arhitektom, povjesničarem, restauratorom, kemičarem, konzervatorom, arheologom…

Branko je krajem kolovoza zapalio svoju 18 japlenicu, jedinu takvu u Hrvatskoj. I tih dana mnogi su znatiželjnici obilazili Park vapna gdje se sve to odigravalo. I nakon toliko godine paljenje japlenice i održavanje vatre te gašenje vapna izaziva velik interes.

Tradicija i japlenica

Za one koji ne znaju što je to, malo pojašnjenje. Japlenica je jednostavna konstrukcija za tradicijsko dobivanje vapna od kamena vapnenca, a stvaranje vapna koje se kasnije koristi za gradnju kuća i drugih objekata u Istri je udomaćeno još od rimskog doba.

-Japlenica se gradi postupnim slaganjem neobrađenoga i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolastoga ložišta s ulaznim »vratima« napravljenima od dvaju bočnih okomitih i jednoga vodoravnoga kamena. Vrata su dovoljno velika da omogućuju nesmetano ubacivanje snopova granja, ali istodobno dovoljno malena da čuvaju toplinu. Japlenica se prema vrhu postupno sužava, a visina joj od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Na kraju gradnje oko nje se poslože okomito usađeni kolci povezani čeličnom žicom. Vrh se zapuni zemljom i pepelom od prijašnje gradnje kako bi japlenica što bolje očuvala toplinu, stoji definicija u Istrapediji. Nekad su se radile diljem Istre, a najduže u Šegotići i Pavičini te na samoj obali podno tih mjesta na istočnoj strani Istre.

Japlenicu je ložio i 12-godišnji Leonid Orbanić

Ljudi su na obali ad hoc složili konstrukciju od kamena i zapalili ju granjem koje je bilo na obali. Čim bi proces bio gotov, dolazili bi ljudi kolima ili brodovima i uzimali gašeno vapno jer ga se nije imalo gdje skladištiti uz more. No, Istrani su uz svoje stare kuće uvijek imali male bazene koje su isto neki nazivali japlenicama ili vapnenicama gdje su čuvali vapno pod vodom.

Loži se dan i noć

Sve to znam iz neke svoje opće kulture, ali opet dok nisam došla do Parka vapna nisam znala kako se odigrava čitav taj proces jer još nikad uživo nisam vidjela kako se japlenica pali i održava, a još manje kako se vapno gasi.

Temperatura u jednom trenu dostiže i 1050 stupnjeva

– Tokom šest do sedam dana temperatura unutar konstrukcije je oko 800 stupnjeva, a tek se na kraju ona diže na 1050 stupnjeva Celzijusovih. Kako znamo da je kamen „izgorio“, odnosno kada je spreman za gašenje? Na vrhu japlenice je neka vrsta kupole koju razbijemo. Uzmemo kliješta, izvadimo prvi kamen koji je na vrhu i stavljamo ga u vjedro. Ako se taj kamen potpuno raspadne u vodi, onda je svo kamenje pečeno. Naravno, da sve ovisi o tome kakva je japlenica. Ako je veća, treba joj više vremena da se kamen ispeče. Mi imamo malu od osam kubika kojoj je potrebno šest do sedam dana da bude gotova, pripovijeda nam ovaj arhitekt koji iza sebe ima ogromnu referentu listu obnovljenih spomenika kulture – od pulske Arene do zvonika Eufrazijeve bazilike, ali i tradicijskih kuća. Upravo je to i razlog zašto je pokrenuo tradicionalnu proizvodnju vapna.

Naime, Branko nam priča dok “mantinjamo” japlenicu da je potrebno svaku građevinu obnoviti onim materijalom kojim je građena. Tako da nema smisla primjerice Eufrazijevu baziliku obnavljati cementnom žbukom.

Strano tijelo

Jer građevina jednostavno to neće prihvatiti. Za nju će to biti strano tijelo. A kako je Branko perfekcionist, onda taj materijal mora biti gotovo identičan onom originalnom. Zato je on dobar dio svoje karijere posvetio upravo izučavanju tradicijskih materijala, načinu njihove proizvodnje, ali i gradnje.

– Jedno dobro nikad se ne smije napraviti na teret drugoga, odnosno autentična arhitektura jednog mjesta podrediti sadržaju ili ideji arhitekta, jednom mi je to rekao.

Za dobivanje kvalitetnog vapna treba koristiti probrani materijal, koji sadrži više od 95 posto kalcijevog karbonata.

– Treba ložiti isključivo drvenu građu, naveo je Orbanić.

Znanje s greškom

– Ako se loži s mokrim drvetom, možeš jako brzo „zagušiti“ japlenicu i jednostavno ju uništi. Mnogima se to dogodilo pa su jednostavno odustali od nje. Osim toga bitno je i da ispravno gasiš vapno. Čak i neki naši stari nisu znali kako se pravilno gasi vapno pa se s koljena na koljeno prenosilo znanje s greškom. Točno je da jedan volumen živog vapna gasiš s tri volumena vode odjednom. Tada se doslovce sve otopi u vodi, priča nam arhitekt koji nam pokazuje daljnju proceduru tradicionalne proizvodnje vapna.

Naime, odmah pored vrha kamene konstrukcije u kojoj gori kamen, nalaze se takozvani bazeni. Kada je kamen pečen, čeka se dan – dva da se malo ohladi. Onda se vadi u bazene, a preko njega se lijeva voda koja ga otapa. U toj kombinaciji nastaje bijela kašasta tvar, koje se potom kroz male otvore prebacuje u podzemne prostorije gdje vapno miruje dok se ne staloži. To traje najmanje godinu dana prije nego se ono može početi koristiti.

Opasna posla

Branko nam veli da bi najbolje bilo da miruje i do tri godine, posebno ako se s vapnom rade fine stvari poput zidnog slikarstva. A gašenje vapna je posebno zanimljivo, ali može biti i opasno. Kako je kamen pečen na visokoj temperaturi, treba se zaštititi prilikom njegova vađenja iz konstrukcije, a i kada se gasi vodom treba biti oprezan jer opekline teško zacjeljuju.

– Živo vapno se mora odmah gasiti, nema se vremena previše čekati jer ako ostane na zraku upija vlagu i počinje cvjetati, otkriva nam Branko.

Puno mu je u čitavoj priči tada pomogao i austrijski restaurator Hannes Weissenbach koji je jedan od najvećih stručnjaka kada govorimo o vapnu. Njega je susreo na jednom skupu, povezao se s njime. I Austrijanac mu je pomogao da ponovno zaživi tradicija. A i Orbanić se praktički zaljubio u ovaj materijal. Oduševljen je njegovom širokom primjenom koja nije obuhvaćala samo graditeljstvo.

Orbanić proizvodi vrhunsku kvalitetu vapna

– Vapno se u narodu koristilo jer je ono predstavljalo zdravlje zbog lužnatosti, i to za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju. Gdje god su bili neki problemi, primjerice sa štakorima, miševima, ljudi su stavljali vapno i oni bi riješili taj problem. Vapnom su se nekada žbukale i premazivale šterne, odnosno cisterne s vodom koje bi time dobile tanak film. Kako bi voda u šterni rasla ili padala, to se vapno stalno vlažilo, aktivirao se kalcijev karbonat. Lužnatost tada ulazi u vodu te ubija bakterije.

Zdrav interijer

– Zato su stari ljudi nekada u svoje cisterne bacili grumen gašenog vapna, posebno kada ju nisu praznili i bojali nanovo. I kuće su se nekada žbukale vapnenom žbukom i bojale vapnom. U toj kombinaciji stvarao se zdrav interijer jer se nisu skupljale gljivice zbog lužnatosti vapna. Osim toga vapno drugačije od modernih žbuka reagira na vlagu u zraku, ističe on.

Upućuje nas u sva dobra svojstva ovog materijala i kako se nekad gradilo. U parku se često održavaju razne graditeljske radionice, pa nam ovaj ugledni arhitekt pokazuje razne vrste žbukanja, gradnje, ali i pigmentiranja tradicionalne žbuke prirodnim pigmentima koji se dobivaju iz prirode – bilo iz zemlje, bilo od ugljena vinove loze. Koriste se prije svega u obnovama fasada, a nastaju zamućenjem zemlje u vodi, od čega se potom odabire najfinija otopina čijim se isušivanjem dobiva fini prah.

Kako to točno izgleda u primjeni jako se dobro može vidjeti na objektima koje je Orbanić radio. Pravi pokazni primjer je ruralna kuća za odmor »Arbalovija« u selu Dončići, na južnoj strani Žminjštine.

Ambijentalne atrakcije

To je prava ambijentalna atrakcija. Obnovom starog objekta i pratećih gospodarskih zgrada nastala je predivna kuća koja je dobila naziv po aromatičnoj biljci koju su žene nekad nosile umjesto dezodoransa.

Pitoreskno i autohtono – kuća u Kanfanaru

Ono što upada u oči su zemljane boje, upotreba vapna, namještaj izrađen od starih prozorskih okana ili građevinskih dasaka. Sličan princip vidimo i na nekim drugim kućama koje nose Orbanićev potpis. U Kanfanaru se nalazi jedna koja zadivljuje iz godinu u godinu i dobiva na svojoj patini. Kao iz neke bajke je i od početka do kraja priča priču o tome kako se nekad u Istri gradilo i živjelo. U skladu s prirodom u zdravom ambijentu kojega čine prirodni autohtoni materijali. Kako u interijeru, tako i eksterijeru. Dobro se prisjetiti nekad tradicije koja najbolje govori priču o održivosti. Riječi koja često puni mnoga usta, ali ostaje mrtvo slovo na papiru.

Stancija Grande: Ljubavna tragedija uklete ladanjske palače

Barbara Ban

31/08/2020

Mračno tajnovito mjesto puno skrivenih strasti? Ukleto imanje? Ili samo najobičnija ruševina prepuštena vremenu, zaboravljena od svijeta u zanimljivom krajoliku intrigantne povijesti? Stancija Grande, Velika stancija ili Villa Cesare kraj Savudrije mjesto je koje se već desetak godina povezuje s nekretninskim biznisom, gradnjom golf terena, hotela, čega već ne. Tipična istarska priča megalomanskih projekata koji se nisu realizirali. Zasad.

No, ne mislim da bi staro ladanje, zaštićeno kulturno dobro koje je zajedno s okolicom – kultiviranim krajolikom, upisano u Registar kulturnih dobara – Listu zaštićenih kulturnih dobara, trebalo ostati u današnjem lošem stanju. To bi bila prava šteta. Stancija Grande predivno je zdanje, pa čak i u ovom najtužnijem obliku koje zaslužuje temeljitu obnovu i da se privede funkciji. Da dobije onaj stari sjaj. Bilo je sigurno čarobno kada je živjelo punim plućima. Radilo se o palači s pomoćnim objektima na jedinstvenom zemljištu od preko 80 hektara opasanom visokim zidom.

Danas je to gotovo nezamislivo, iako dok šećem kroz sada zapušteni vrt i virim u palaču, vidim neka bolja vremena. A od njih nije prošlo niti stotinu godina. Koliko toga može propasti u tako kratkom vremenu… A koliko se toga tek može zaboraviti.

Strastveni ljubavnici

Možda sanjarim o toj zgradi jer sam prije nekih godinu dana pročitala knjigu “Stanzia Grande” našeg poznatog kazališnog redatelja i dramskog pisca Damira Zlatara Freya. Njegovi opisi tajanstvene palače u okolici Savudrije te ljubavnog vihora glavne junakinje – Tršćanke Francesce Fabris Pallato i trgovca Maria Morpurga de Nilma ostali su mi u glavi. Posebno scene njihove velike ljubavi i činjenice da su oboje tragično skončali. Zanimljivo je kako je Frey u svojoj mašti vidio tek sagrađenu vilu koju je dvoje strastvenih ljubavnika podignulo kao svoje gnijezdo. Tog zlatnog doba iz ovih opisa danas nema. Svatko se u to može slobodno uvjeriti i prošetati do Stancije Grande, reprezentativnog primjera ladanjske kulture 19. stoljeća.

I to glavnim makadamskim putem koji je sagrađen krajem 19. stoljeća. Ali može se doći i drugim putem kroz drvored duda ili murve, crnog bora te ošišanog lovora.

Markantni pristup stanciji

To je stari pristupni put od bijele sipine s profiliranim kamenim rubnjakom, ograđen kamenim zidom od kuda se nekada dolazilo na stanciju iz Savudrije. Vegetacija si je dala maha pa se nažalost počeo gubiti izgled nekad markantnog pristupa stanciji.

A ona nije u potpunosti napuštena. Po rublju koje se suši u dijelu dvorišta, znam da ovdje stanara još ima. Vičem “Dobar dan”, kako bih čula tko to još ovdje živi i da mi nešto ispriča o samoj kući i okolici te ima li istine u legendi o Francesci, po kojoj je navodno i obližnje selo Frančeskija dobila ime, i zgodnog Maria. Međutim, nikog nema. Idealan trenutak da provirim u napuštenu zgradu. Poput male Francesce na samom početku romana.

Sve je u poprilično jadnom stanju, a u nekad očito predivnom perivoj vlada divljina i smeće. Miriše na vlagu, trulež… I zgrada je zarasla, a biljni i životinjski svijet iz dana u dan mijenja njen izgled. Jedan stari fićek čak je završio i u samoj palači koja je građena u više faza.

Iako je u ruševnom stanju, vidi se da su zidovi prostorija bili posebno oslikani. Šuljam se između urušenih greda, otkrivam slike na zidu. “Ovdje mora da je bio salon”, pričam si u bradu. Dižem se stubištem na prvi kat. Isprobavam stabilnost svake stepenice. Još su čvrste, iako je pitanje do kada. Tu su razne prostorije, s kojih je odavno otpala žbuka, urušavaju se stropovi. Kako žalosno u konačnici.

Borozija pa Stancija Grande

Kako stoji u elaboratu dr. Petra Puhmajera iz Hrvatskog restauratorskog zavoda prvi dijelovi palače nastali su početkom 19. stoljeća. Nije se prvotno zvala Velika stancija, nego Borozija po obitelji Borisi koja je nekad bila vlasnik zemljišta gdje je niknulo ovo ladanjsko imanje. Taj naziv još se može naći u starim katastarskim planovima. Riječ je o poznatoj patricijskoj obitelji koja je iz Bara pobjegla pred Turcima na ove prostore. Primljeni su u gradsko plemstvo u Kopru, a kasnije su postali i vlasnici posjeda u Funtani. Spomenuta je obitelj u Funtani podignula kaštel 1610. godine.

Borisijevi su ovdje imali kuću s gospodarskim zgradama. Središnji stambeni objekt imao je dva krila te gospodarsku zgradu i manji objekt koji je bio kolonska kuća s gospodarskim zgradama u vlasništvu braće Delsenno.

Potom je taj posjed 1819. godine kupila obitelji Fabris, koja je ondje izgradila današnju stanciju, te se od tog vremena imanje naziva Velikom stancijom. Lokacija za gradnju kompleksa je bila savršena – na malom brežuljku od kuda se vidi čitava okolina. Šteta da se zbog ruševnog stanja zgrade nisam mogla dignuti na vidikovac kako bih vidjela more.

Villa Cesare izgrađena je na maloj uzvisini

Riječ je o obitelji iz Pirana, a Giuseppe Fabris je bivši Borisijev posjed koristio u gospodarske svrhe, a ne i za ladanje. Tu se tada nalazila kolonska kuća te staje za krave, ovce i konje. Nakon njegove smrti 1839. godine imanje preuzima Angelo Fabris, vjerojatno njegov sin, i njegova supruga Anna-Maria. Pretpostavlja se da je Angelo sagradio većinu današnje stancije jer se od tada stancija u dokumentima spominje kao imanje s gospodskom i kolonskom kućom, stajama, objektom za uzgoj dudova svilca i mnogo obradivih polja na površini od 127 jutara. Upravo je on na Stanciji Grande počeo s uzgojem dudova svilca.

Obitelj Cesare

No, očito je ovo predivno imanje u jednom trenutku postalo prevelik financijski zalogaj za Angela, pa je bio primoran imanje staviti pod hipoteku, a potom i prodati. To se dogodilo 20. srpnja 1877. godine kada je imanje za 33.000 forinti kupio Carlo Cesare iz Trsta. Bogati brodovlasnik i industrijalac kreće s preuređenjem zgrade.

Tada Stancija Grande ponovno cvjeta i dobiva nekoliko novih elemenata – sagrađen je visok toranj u karakterističnom stilu gotico quadrato nadahnut dvorcem Miramare i zgradom arsenala Lloyd Triestino u Trstu, a pročelje stambene palače ukrašeno je zupčastim kruništima u neogotičkom stilu. Slično je bio ukrašen i vodotoranj, podignut ispred južnog pročelja. Uređena je i unutrašnjost zdanja te su prostorije zgrade raskošno oslikane. Tršćanin je sagradio i spremište za kola te kolonsku kuću. Stancija Grande u tom periodu dobiva još jedno ime – Villa Cesare.

Cesare je uredio i predivan ladanjski vrt. Danas se, nažalost, ne mogu vidjeti njegovi obrisi. U vrtu je bila smještena sjenica, tu su bile klupe, zasađeno je bilo cvijeće. Centralni dio ukrasnog vrta činio je poveći kružni paviljon željezne konstrukcije obrastao penjačicama. Bilo je tu i tropskog bilja, a puteljak je vodio i prema moru gdje je bilo pristanište za barke. Danas drača i visoka trava.

Gondola i kočija

A kuća je tada imala sve blagodati grada. Imala je tekuću vodu, vlastiti električni agregat za rasvjetu i slušanje radija, i to naravno prije nego je struja 1936. došla u Savudriju. Zanimljivo je i da su se bavili turizmom – izgradili su obližnje vile Lotta i Ziani, koje su iznajmljivali turistima, a u luci je bilo uređeno kupalište. Tu se pak nalazio i njihov kajak sličan venecijanskoj gondoli. Imali su i kočiju, a kasnije i automobil. Vjerojatno prvi na ovom području.

Zlatno doba prestaje s Drugim svjetskim ratom kada obitelj odlazi iz Savudrije. Stancija od jeseni 1943. godine postaje stožer njemačke obalne straže, a u ljeto 1945. preuzima ju Jugoslavenska ratna mornarica. Vojska je ovdje ostala sve do kraja osamdesetih godina, a od tada zdanje rapidno propada. Velika šteta. Možda i njoj brzo ponovno svane jer Stancija Grande to zaslužuje, kao i čitavo njeno imanje.

Baderna: Danijela i dva Petra su dobitna kombinacija za izvrstan bakalar

Hrana i Vino

Barbara Ban

25/08/2020

Kada bih trebala opisati moju prijateljicu Danijelu, ne znam kojim bih prvo riječima trebala započeti. Uvijek vesela, vedra, nasmijana… Jednostavno zrači pozitivom. Osjećajna, ženstvena, spremna uvijek s nekim vicom, ali i suosjećajnim riječima. Zna slušati, nasmijati, zabaviti. Ukratko unosi vedrinu gdje god zakorači. Zbog toga i okuplja ljude oko sebe. Ima tu neku posebnu moć. I tu moć nema samo ona, već i čitava njezina familija koja je u Istri, ali i šire itekako poznata po jednoj vrhunskoj stvari – zove se bakalar.

Danijela Banko Štokovac iz Baderne i njena familija od devedesetih se godina bave bakalar-biznisom koji prehranjuje obitelj, ali ne samo njihovu, već i 20-tak zaposlenika u pogonu i prodaji pod brendom Alden. Nedavno su u Baderni otvorili i specijaliziranu trgovinu gdje se mogu naći svi njihovi proizvodi kao i med, budući da se bave i tom djelatnošću, a kada prođe čitava situacija oko epidemije, ovdje će se smjestiti i kušaonica.

Danijela Banko Štokovac u novom prostoru trgovine Alden

Kuharske delicije i bakalar

Danijelin otac Petar Banko pokrenuo je 1993. čitavu priču oko bakalara, a danas su uz njega ravnopravno njegova kćer koja vodi prodaju te sin Petar koji je zadužen za proizvodnju. Počeo je s malim obrtom i specijaliziranom trgovinom delikatesa u Poreču na obali, a kako su svi tada poludjeli za njegovim bakalarom, jednostavno se otvaranje pogona nemetnulo samo od sebe.

Najprije su pokrivali područje Poreča i okolice te se kroz preporuke zadovoljnih kupaca kroz godine tržište proširilo na cijelo istarsko područje. Danas svoje proizvode imaju u gotovo svim trgovačkim lancima, i to pretežito Istre, Kvarnera, Dalmacije i Zagreba. Od 2012. godine proizvodom su osvojili susjedne države – Sloveniju i Crnu Goru, a nakon ulaska u EU proširili su se i na područje sjeverne Italije.

Danijela vodi prodaju, a otac Petar pjeva bakalaru

– Po struci sam kuhar i bakalar sam počeo pripravljati još davnih dana kada sam radio u Rivieri. Bilo je to sedamdesetih godina kada sam radio u hotelu Rivijera gdje sam spremao hranu za turističke fešte na rivi. Tada sam specijalno za naše štandove spremao bakalar na bijelo. Iskustvo sam nastavio graditi u Njemačkoj gdje sam uvodio balkansku i internacionalnu kuhinju u elitnim restoranima diljem te zemlje. Vratio sam se u Poreč početkom 90-tih godina i otvorio obiteljsku tvrtku Alden, priča nam Banko.

Sve počelo od male trgovine

Tada je u parku Olge Ban otvorio trgovinu delikatesa koja je ujedno bila i prva delikatesa u Hrvatskoj.

– Na otvorenje trgovine pozvao sam stotinjak uzvanika, a pridružili su se i brojni turisti kojih u Poreču nikad ne nedostaje. Za tu je prigodu pripremio 200 kilograma bakalara, a tu je bilo i pršuta te raznih drugih delicija. Taj sam dan podijelio sav pršut i bakalar. Naravno, svi su hvalili pršut, ali su mi postavili pitanje zašto se više ne bih bavi bakalarom koji im je bio izvrstan. I tako je sve krenulo, prisjeća se Petar kojega se može čuti i kako pjeva o svom bakalaru na lokalnim radio postajama.

U proizvodnji koriste sušeni bakalar prve klase

– Velika potražnja za našim proizvodima potakla nas je da počnemo proizvoditi bakalar na veliko te smo 1993. godine otvorili pogon u Baderni. Tada smo proizvodili oko 200 kilograma, a za Badnjak do tonu i pol. Današnji kapacitet proizvodnje je do dvije tone dnevno, s time da ga danas osim svježeg plasiramo i u konzervama s dužim rokom trajnosti, kaže nam Danijela dok “ćakulamo” s njom i njenim ocem Petrom u novoj trgovini. I tu proizvodnju stalno povećavaju.

Oštra konkurencija

Početak nije bio lagan, kao ni put do onoga što danas imaju. Jer nemojmo zaboraviti da se Alden proizvodi danas nalaze na policama najvećih trgovina u sjevernoj Italiji. A oni znaju što je bakalar na bijelo. Uostalom, tamo se prvotno počeo i na taj način pripravljati.

– U Istri su uz nas samo još dva proizvođača, ali u Italiji je konkurencija dosta jaka pa se nije lako probiti na tržištu i moraš biti uporan te imati izvrsnu kvalitetu. No, nama je to uspjelo i jako smo ponosi na izvoz. Dokaz naše kvalitete je upravo to što smo se bez obzira na veliku prisutnost konkurencije u Italiji uspjeli probili i zauzeti svoje mjesto na policama. To nam je osobito zadovoljstvo jer su i talijanski kupci prepoznali našu kvalitetu. Prije svega jer radimo bakalar baš kao što se nekad radio u Istri, bez krumpira, konzervansa i aditiva, tvrdi Banko Štokovac.

Venecijanska tradicija

Kao specifičnost svoje proizvodnje ističu bakalar u konzervama koji traje dvije godine s čijom su proizvodnjom počeli 2010. godine. Riječ je o konzervama koje su također bez aditiva i bez konzervansa, a rok trajanja je produžen procesom sterilizacije. Tu su i specifični proizvodi – bakalar s kaparima, s maslinama i zelenim paprom.

A bakalar se, bez obzira što nije tipičan lokalni proizvod ovog podneblja, u Istri konzumira više od 500 godina. Receptura je preuzeta iz Venecije koja je prva počela pripravljati specijalitete od sušene ribe iz sjevernih mora.

– 1432. godine venecijanski moreplovac i trgovac pamukom Pietro Quirini krenuo je iz Grčke prema Norveškoj. On je 25. travnja 1431. isplovio iz Krete, tada pod mletačkom vlašću, kao što su bili i svi naši krajevi. Kao vlasnik i kapetan trgovačkog mletačkog broda krenuo je prema lukama Brugesa i Antwerpena radi razmjene trgovačkih dobara. Kad je prošao La Manche, došlo je do strašne oluje i havarije broda tako da su Querini i preživjeli mornari nastavili avanturu u čamcima za spašavanje, priča nam Danijela.

Klub Quirini

Oluja ih je odnijela do sjevernog dijela Norveške, na Lofotenska otočja gdje su ih domaćini ugostili i okrijepili s onim čega su najviše imali – ribom stokvis (bakalar-GADUS MORRUHUA).

Danijela nam nastavlja – Querini se 1432. godine vratio u Veneciju, hvaleći se svojim sugrađanima o avanturama koje je doživio u skandinavskim zemljama. Te su mu priče pomogle da rasproda sve količine „drvene ribe“ koju je donio sa sobom.

-Kada se vratio u Italiju, sa sobom je uzeo 60 komada. Venecija je tako počela prva pripravljati bakalar na bijelo, a mi smo preuzeli njihovu kulturu, priča Banko Štokovac ističući kako se ta priča promovira kroz klub Quirini. Taj klub okuplja zaljubljenike u ovu povijesnu priču te ju oživljava kroz predstave, ali i prezentaciju bakalara. Od proizvođača bakalara, u ovom uglednom klubu od 2013. je upravo Alden koji na taj način ima prilike se predstavljati široj talijanskoj publici. Oni su ujedno i jedini proizvođači bakalara u ovom klubu.

Petar nam potom objašnjava koja je točno njegova receptura koja oduševljava brojne ljubitelje bakalara na bijelo.

S pasuticama

– Koristi se suhi bakalar Gadus Morhua prve kvalitete koji se namače osam do deset sati. Zatim se očisti od kostiju i kože, pa se tuče zajedno sa začinima, suncokretovim i maslinovim uljem. Najčešće se u Istri konzumira s pasuticama, tjesteninom u obliku romba. Ona se pak može pripremiti na dva načina. Kada se skuha, može se uvaljati u slane sardele, a drugi način je da se uvalja u tavu u kojoj se luk pržio na ulju zajedno sa šećerom i krušnim mrvicama, veli nam iskusni kuhar, gurman, ali i pčelar.

Na taj se način bakalar nekada konzumirao u Istri, ali i u sjevernoj Italiji pa i na Kvarneru i na Krku. Kako veli Banko, granica takvih običaja bile su Delnice. Danas se naravno sve mijenja, pa je bakalar na bijelo sve popularniji i u Zagrebu. I tko mu nakon svega ne bi odolio. Ja, koja sam oko “pasutica z bakalajon” skeptična, popustila sam. Nakon što sam kušala njegov recept s lukom i šećerom te krušnim mrvicama, znam da jedva čekam Badnjak kada se to jelo po tradiciji sprema u Istri. Bit će sigurno na mom jelovniku.

Kaštel Morosini-Grimani: Multimedija govori više od riječi

Kultura

Barbara Ban

06/07/2020

Konačno sam i to doživjela. Jest da je trebalo jako dugo, ali konačno mogu prošetati kroz kaštel Morosini-Grimani. Ne samo po zidinama, što je fantastično iskustvo, ne samo kroz četvrtastu kulu, što je impresivno, već kroz čitavu zgradu, što mi je nevjerojatno. Drevni kaštel Morosini-Grimani u Savičenti ili Svetvinčentu konačno je otvorio svoja vrata u obnovljenom ruhu. Cjelokupnom. To je to. Kaštel je zgotovljen i predstavlja veliki mamac za posjetitelje, atrakciju južne Istre koja svakome tko dolazi u ovaj kraj mora biti nezaobilazna točka posjeta.

Ova impozantna utvrda sagrađena još početkom 13. stoljeća dobila je svoju punu funkciju nakon cjelovite obnove palače koja je krenula 2017. godine kroz europski projekt Kulterra. Sada je ta zgrada mjesto gdje se možete družiti uz čašu dobrog istarskog vina te domaći pršut i sir.

Kuća vještice Mare

Mjesto je to gdje možete uživati s klincima u atraktivnoj multimedijskoj izložbi koja se odlično nadopunjuje s obližnjom Kućom vještice Mare. Mjesto je to gdje se možete vjenčati ili obilježiti neki drugi događaj, a jednog dana u funkciji će turizma zasigurno biti i Kapetanova soba na zadnjem katu palače koja predstavlja kraljevski apartman.

Tako me veselio trenutak kada ću konačno vidjeti kako izgleda unutrašnjost zgrade koja je spaljena još u drugom svjetskom ratu te je praktički do sredine devedesetih godina bila prepuštena sama sebi i zubu vremena. Nikoga pretjerano nije zanimala ta stara grdosija, osim kada je trebalo uzeti neku kamenu građu i upotrijebiti je za gradnju svoje kuće, zida ili nečega drugoga. Puno je kamene građe nestalo tako od sredine 20. stoljeća. No, srećom, savjest o važnosti ovog iznimnog spomenika kulture je bila jača od svega i korak po korak krenula je obnova. Najprije jedan zid, pa drugi, pa pokoja kula i na kraju kao vrhunac svega sama palača. Nekada uspavani div, sada je zasjao u svom punom sjaju i nadamo se da će tako jako dugo i ostati. Dovoljno mu je bilo ratova, nemirnih vremena, raznih gospodara…

Naime, kaštel je često puta bio uništen i spaljen pa je shodno tome bio obnavljan i mijenjao mu se izgled. Najprije je bio u vlasništvu obitelji Castropola, pa potom obitelji Morosini, koja je zaslužna za današnji izgled mjesta koji predstavlja jedan od najljepših primjera renesansnog oblikovanja trga, da bi potom vlasnici postali Crimani di San Luca, odnosno patricijska venecijanska obitelj Grimani.

Obnova palače trajala dvije i pol godine

Sadašnji oblik građevina dobiva 1589. godine, kad Marino Grimani obnavlja spaljeni kaštel. U njihovom je vlasništvu do 19. stoljeća, a onda ga prepuštaju biskupima koji ga zatim daju općini. Čitamo da je neko kratko vrijeme kaštel bio i u vlasništvu poznate obitelji Frankopan s Krka.

Venecijanski arhiv

Sve te podatke možete pročitati na informativnom pločama na drugom i trećem katu palače. Ali i u prizemlju sa svojevrsnim mansardom koja služi kao kušaonica autohtonih proizvoda Istre. Ovdje možete vidjeti i neke karte koje dosad niste vidjeli. Rezultat je to kopanja po privatnom venecijanskom arhivu obitelji Grimani. Upravo tamo mogu se saznati detalji o povijesti kaštela koji je stoljećima bio na granici Venecije i Austrije. Zato je bio važna obrambena utvrda, dom kapetana i njegove vojske. Nažalost, velik dio papira o kaštelu, ali i povijesti mjesta bespovratno je uništen u zadnjem požaru u drugom svjetskom ratu.

Posebno mi je za oko zapala stara karta Žlinje, ograđenog vrta podno kaštela. Nikad nisam dosad znala da je i on imao svojevrsne kule. Interesantno. Danas je to odlično mjesto za organizaciju raznih događanja kao što je sada već nadaleko poznati Srednjovjekovni festival koji se održava svakog kolovoza.

U prizemlju je na podu nacrtana i vremenska lenta koja označava neke od najbitnijih događaja u povijesti kaštela, ali i društvenih događaja tog vremena u Europi. Tu je izložen i jedan stari novčić koji je pronađen u utvrdi za vrijeme zadnjih radova. Pronađeno je i nešto drugo – ostaci stare cisterne koji su također izloženi.

Drveni most

Ona je dokaz da su u kaštelu bile dvije cisterne – jedna u dvorištu, a druga baš u zgradi, koje su služile za autonomno funkcioniranje utvrde, pa čak i u situaciji da neprijatelj prodre u samo dvorište preko visokih zidina ili kroz masivna ulazna vrata. Prizemlje je bila i konoba. Očekivano.

Na prvi kat ne možete iz prizemlja, već se stepeništem dižete na drveni most iznad ulaza u kaštel Morosini-Grimani. Taj će kat biti najinteresantniji djeci jer je to mjesto gdje caruje multimedija – od holograma, do viteške igre s VR naočalama i virtualne obrane kaštela. Nema čega nema. Dobijete narukvicu s kodom i prislonite pored ektrana koji vas zanima i kreće priča.

Pod nogama mi požar koji bukti u kaštelu

Ovu je izložbu osmislio rovinjski studio Tumpić i Prenc, kao i Kuću vještice Mare, a upravo na ovom mjestu u virtualnoj ćete stvarnosti vidjeti kakav je život bio u mračnom srednjem vijeku, i to u doba kada je kaštel živio punim plućima. Izložba počinje kroz “3D mapping projekcija kaštela Morosini-Grimani”.

Tehnologijom mappinga i pratećih projekcija predstavlja se kronološki razvoj Savičente od 10. stoljeća do današnjih dana. Tema obuhvaća konzervatorske studije i povijesne izvore na temu političkih i geografskih situacija, posebno obrambene uloge kaštela u Istri, promjena u arhitekturi i urbanizmu, veličine mjesta, koncepta kunfina između Mletačke Republike i Austrije te feudalnog sistema u Istri. Naime, upravo na području Savičenštine i Žminjštine bila je granica između Mletačkog i austrijskog dijela Istre. S jedne su strane živjeli takozvani Vlahi, a s druge Bezjaki.

Obračunavanje s „vješticama“

Potom dolazite do drugog izloška pod nazivom “Portreti”. Riječ je portretima Marina Grimanija i Morosine Morosini koji komuniciraju s lokalnim kapetanima. Oni predstavljaju eksponat koji govori o Istri u sustavu Mletačke Republike. Komunikacijom između Venecije i Savičente, rekonstrukcijom dostupnih pisama i povijesnih događaja, saznat ćemo više o povijesti i genealogiji obitelji Morosini i Grimani, ali i o društvenom životu u Savičenti.

Portreti Marina Grimanija i Morosine Morosini koji komuniciraju s lokalnim kapetanima

“Stup srama” treći je izložak, a govori o obračunavanjima vlasti i Crkve s nepodobnim osobama, posebno ženama o čemu danas svjedoči i legenda o vještici Mare. U dvorištu kaštela Morosini-Grimani, saznajemo, spaljivane su ”vještice”. Izložak želi otvoriti priču o ženskoj povijesti Istre. S jedne se strane nalazi najniži sloj društva koji se često u to doba marginalizira i odbacuje zbog svojih različitosti, a dok je s druge strane priče aristokracija.

Interpretativni tekstovi uz 3. i 4. izložak se nadopunjuju i govore o specifikumu braka na istarski, nasljednom pravu žena u Istri, inkviziciji i statusu žena u Europi u kasnom srednjem vijeku i renesansi. Od spaljivanja vještica prelazimo na izložak trona, odnosno “Krunidbu”. Tron stoji nasuprot vješalima te simbolizira krunidbu dogaresse Morosine koja se dogodila 4. ožujka 1597.

Morosinina krunidba

Morosina je značajna za povijest Savičente obzirom da su upravo ona i njena sestra u miraz donijele feud Svetvinčenat u Istri koji je tako prešao u vlasništvo obitelji Grimani. Morosina je živjela život u muževoj sjeni, a apsolutnu vidljivost dobila je samo te večeri kada se narod u Veneciji okupio uz rivu, na balkonima i prozorima, kako bi vidjeli povorku barki. Morosina se prevozila na barci bucentauru ukrašenoj draperijom od zlata i svile, koja je prolazila kroz Canal Grande, popraćena bogato ukrašenim barkama.

Prekretnicu u ovom centru čini izložak „Požar“ koji nas uvodi u novu prostoriju, ali i nove tematske cjeline okrenute ratnim zbivanjima i viteškom naslijeđu. Izložak govori o velikom požaru iz 1586. godine koji je zahvatio kaštel nakon čega ga Marino Grimani obnavlja i gradi zgradu aneksa u kojoj nastavljamo istraživanje lokalne povijesti.

Šesti izložak je “Kovač”. Naime, arheološkim istraživanjima kaštela Morosini-Grimani dokazano je prisustvo željeza, odnosno pronađeni su ostaci troske ili željezne zgure koja nastaje kao nusprodukt procesa taljenja željeza. To znači da je u prizemlju utvrde bila kovačnica. Vjerojatno se radilo o lokalnim kovačima koji su vojsku i mještane opskrbljivali potrebnim oruđem i oružjem. Ovdje uz zvuke popularne pjesme Eye of the tiger iz filma Rocky u izvedbi popularnog dvojca 2Cellos možete izraditi svoj mač.

Viteške igre

I Trka na prstenac koja je simbol obližnjeg Barbana, našla je mjesto u Svetvinčentu. Taj izložak predstavlja tradiciju konjičkih igara prisutnih na širem području Istre u 17. i 18. stoljeću. O Trci na prstenac u Savičenti svjedoči dokument koji se nalazio u kaštelu, a datiran je 24. lipnja 1713. Iz tog se dokumenta može saznati da se Trka na prstenac u Svetvinčentu organizirala svake godine na crkveni blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja. Tada se u Svetvinčentu održavalo i veliko misno slavlje. Na ovom mjestu penjete se na virtualnog konja, uzimate koplje, a VR naočale vraćaju vas u davnu Savičentu usred viteške igre. Snađite se i pogodite prstenac.

Za kraj ostaje vam da obranite kaštel Morosini-Grimani od napada uskoka. Najpoznatiji ratovi tog perioda su oni Uskočki. Iako Svetvinčenat nije jedan od glavnih aktera trogodišnjeg rata, mjesto je jednako stradalo kao mletačka utvrda na granici s Austrijom. Osim Uskočkog rata, ovaj će izložak govoriti i o ratu Mlečana i Akvileje. Naime, tijekom rata između Mletačke Republike i Akvilejskog patrijarha 1420. godine Venecija je okupirala patrijarhove teritorije i pritom razrušila i Svetvinčenat. Oba su rata opustošila Savičentu te zasigurno ostavila duboki trag u kasnijim razvojnim godinama.

Time završava ova atraktivna izložba koja po prvi puta na ovaj način ulazi u izlaganje o povijesti Svetvinčenta i okolice. Na samom izlazu nalazi se interaktivan totem na kojem posjetitelj može saznati više o samoj izložbi, odnosno još dublje ući u prezentiranu temu. Klikom na pojedinu kategoriju prezentiraju se povijesne činjenice vezne uz točno određenu temu, kao i skenirani arhivi iz Venecije, stare karte te drugi muzeološki izlošci.

Staro oružje

No, tu nije kraj kaštelu Morosini-Grimani i njegovu razgledavanju. Na katu više je sala za vjenčanja s izloženim starim oružjem iz privatne zbirke starog oružja Marija Ferlina. Tu će zbilja ljubitelji starog oružja doći na svoje.

Tu se nalazi i veliki stol s izlošcima, a bonus je izlazak na uski kameni balkon. On je bio poseban predmet konzervatorskih finih radova. I vrijedilo je. Ovdje puca pogled na najljepši renesansi trg u Istri, a možda i šire.

Kat iznad sale za vjenčanja i kongrese nalazi se Kapetanova soba. Prije samog ulaska u sobu na zidu ćete vidjeti bogato rodoslovno stablo obitelji Morosini i Grimani, a u sobi originalne viteške oklope, oružje, ali i kopiju namještaja iz davnine.

I kada sve to prođete, srce će vam biti puno. Meni barem je jer sam, što se tiče Savičente, veliki lokal patriot. Znam koliko je trebalo vremena i truda da bi se kaštel Morosini-Grimani dotjerao i postao ovo što je danas. Udahnut mu je novi život, ponovno po tko zna koji put. Okrenuo je ovu stranicu svoje povijesti. Možda onu najsretniju.

1...121314...24 Page 13 of 24

Kanjon i listopadne šume

Prvi Slaveni

Tajanstvena Trebišća

Pastirska visoravan

Dub na ognjištu

Bez kolača

Kolendari na pragu

Kruh utočan u jaja

Blagoslov kuće i božićni običaji

Žlibac spod banka

Molitva i veselje

Ples u selu

Maglovita tajanstvena jutra

Pritok Raše

Most i Napoleon

Zanimljivo društvo

Raj za vinoljupce

Grotlo rudnika

Rafinerija šećera u Rijeci

“Kova” i Lamparna

Jezivo, čak i kaustrofobično

Što tu radite?

Podvodne mine

Osobni predmeti i Gallerion

Znanstvena ekspedicija

Ratni avioni nad Istrom

Bukalete umjesto čaša

Supa simbolizira rodnost

Ulje pliva

Tradicija i japlenica

Loži se dan i noć

Strano tijelo

Znanje s greškom

Opasna posla

Zdrav interijer

Ambijentalne atrakcije

Strastveni ljubavnici

Markantni pristup stanciji

Borozija pa Stancija Grande

Obitelj Cesare

Gondola i kočija

Kuharske delicije i bakalar

Sve počelo od male trgovine

Oštra konkurencija

Venecijanska tradicija

Klub Quirini

S pasuticama

Kuća vještice Mare

Venecijanski arhiv

Drveni most

Obračunavanje s „vješticama“

Morosinina krunidba

Viteške igre

Staro oružje

Najnovije objave