Rudar Mino je zaspao. Nije se stigao spustiti u rudnik. Plače za svojom preminulom ženom Luce. Ali evo nje, gizdave i nasmiješene u staroj istarskoj nošnji. Toliko su sretni da se moraju odmah posvađati. Kao što su se desetljećima svađali labinski rudari i njihove supruge koje su ih čekale kod kuće, brinule za obitelj i djecu. Težak život su imali Labinjani u vrijeme industrijalizacije i djelovanja rudnika kojega su zvali “kova”. Odavno ih više nema, ali priča o rudniku iliti “kovi” obilježila je njihovu povijest, živote, tradiciju.
Zato su Labinjani još uvijek ponosni na svoj Šoht, visoki željezni toranj koji odaje industrijsku prošlost grada te je njen zaštitni simbol. Upravo tu su se labinski rudari od 1940. godine spuštali u podzemlje.
Grotlo rudnika
Ovaj je prostor sada zaštićeni dio kompleksa industrijske kulturne baštine „Pjacal“ uz koji su postavljene klupice te je uređen okoliš. Mjesto je to gdje možete doći razgledati dio industrijske baštine ovog grada, a povezan je i s Lamparnom, mjesto gdje su se rudari presvlačili, uzimali lampe, poželjeli si “sretno” i ušli u grotlo rudnika.
I Mino je svako jutro tako išao na posao, a doma ga je s djecom čekala Luce. Imali su težak život, kao i svi Labinjani čiji su članovi obitelji zarađivali za kruh pod zemljom. A u to je vrijeme gotovo svaka obitelj na Labinštini imala nekog tko je radio u rudniku.
Rudnik nije obilježio samo 20. stoljeće na ovom području, već rudarska tradicija traje duže. Pričaju nam to naši interpretrativni vodiči Luce i Mino u sklopu europskog projekta Inspiracija– revitalizacija gradova industrijske baštine Trebovlja, Slovenske Bistrice, Labina i Rijeke.
Sve je krenulo još davne 1420. godine kada je počela ugljenokopna djelatnost pod mletačkom vlašću. Prva osoba koja se na Labinštini bavila rudarstvom bio je Filippo Veranzi koji je 1626. godine koji je od mletačkog Vijeća desetorice dobio koncesiju na iskorištavanje minerala i smole.
Rafinerija šećera u Rijeci
Sličnu koncesiju dobio je 1659. godine Lodovico Dragogna za rudnik koji se nalazio nedaleko Krapna gdje počinje prva rudarska proizvodnja 1785. godine. Luce nam kaže da se tamo vadio ugljen za potrebe riječke rafinerije šećera. S godinama se proizvodnja dizala, posebno za vrijeme talijanske vlasti između dva svjetska rata. Rudnici tada slove kao najmoderniji u Europi, zapošljavaju više od 10 tisuća radnika, a rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1.158.000 tona ugljena. “Kova” se postepeno počela zatvarati sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
I svega je bilo u svim tim burnim godinama rada pod zemljom. Bilo je nesreća, borbe za radnička prava, ustanaka. Ono što nikad neće izaći iz kolektivne memorije zasigurno je buna labinskih rudara prije 100 godine, točnije 1921. godine kada je na kratko vrijeme uspostavljena Labinska republika. Mino nam kaže da su tada rudari preuzeli upravu rudnikom zbog robovlasničkog odnosa prema rudarima. „Kova je naša“ vikalo je tada oko dvije tisuće rudara koji su štrajkali, a taj se štrajk smatra prvim ustankom protiv fašizma u Europi. Brzo je nasilno ugušen.
Dvadesetak godina kasnije, točnije 1940. dogodila se druga velika tragedija. Bila je to najveća rudarska nesreća na ovom području ikada kada je život pod zemljom izgubilo čak 185 rudara. “Kova” ih je uzela i tugom obavila Labin.
– Nikad nećemo zaboraviti naše prijatelje koji su ispod zemlje izgubili život. Brojevi su samo rasli. Najprije 5, pa 15, pa 30 i brojka se zaustavila kod broja 185. To je bio jedan od najtežih dana za labinske žene, majke i kćerke. Sve su čekale vijesti iz podzemlja, a kada su čule najgore, do starog se grada čuo vapaj i plač, prisjeća se rudar Mino. Labinjani su uz tako težak mukotrpan rad dočekali i zatvaranje rudnika krajem 20. stoljeća, ali taj period povijesti zauvijek će biti urezan u tamošnje ljude koji su i dan danas vezani uz svoju “kovu”.
Ona bi u nekoj skoroj budućnosti trebala postati i turistička atrakcija. Jedva čekamo da Podzemni grad zaživi, kao što su zaživjeli neki drugi rudnici koji više ne služe u iskopanjavanju rude.
“Kova” i Lamparna
Do tada, svi koji više žele saznati o tom dijelu prošlosti Labina, preporučam obilazak Lamparne. Danas je to društveno-kulturni centar koji je labinska udruga Labin Art Express XXI pretvorila u mjesto održavanja izložbi i raznih drugih kulturnih događanja.
Upravo ovdje možete vidjeti i izložbu u sklopu Bijenala industrijske umjetnosti koja će trajati do 21. studenog, a realizirana je u sklopu projekta Rijeka 2020- Europska prijestolnica kulture. Labin i Lamparna zajedno s obližnjim Rašom, mjestom koje je sagrađeno baš za potrebe rudnika i smještaja rudara za vrijeme talijanske uprave Istrom, središte je Bijenala iz kojeg se ono dalje razvije u smjeru Rijeke, ali i Pule te Vodnjana. Svakako je najinteresantniji dio te izložbe Muzejska mobilna mašina, svojevrsna crna kutija u kojoj se prikazuju trenuci iz slavne prošlosti rudnika na ovim prostorima, a video-isječci i fotografije s informacijama se otvaraju nakon što na podu stanete na neku od godina.
A ako baš želite iskusiti kako to izgleda biti pod zemljom, onda put pod noge i krenite do starog grada Labina u Narodni muzej. Tamo je uređen dio muzeja koji će vam pokazati što to znače podzemni tuneli, vagoneti, kramp – “kova”. Provlačimo se kroz uske tunele koji postaju sve manji. Na putu nailazimo na napuštene vagonete, lopate, bušilice, lampe.
Jezivo, čak i kaustrofobično
Jezivo, klaustofobično, ali priča vjerno priču o labinskim rudnicima. Pravi doživljaj. Tek tada si možete zapravo predočiti kako je prije 100 i više godine izgledao rad u rudniku. Nije ni čudno da su si labinski rudari na ulazu u “kovu” svaki dan govorili „Sretno“. Sreća im je trebala.
Tu završava naša rudarska priča o ovom gradu, ali obilasku Labina nije kraj. Na ulici nas čeka Giuseppina Martinuzzi, labinska učiteljica i prva socijalistkinja koja je živjela krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Riječ je o jednoj od najistaknutijih žena iz Labina kojoj je posvećen jedan dio izložbe u Narodnom muzeju. Martinuzzi je bila učiteljica koja se zalagala za obrazovanje svih društvenih slojeva, za pravo glasa ženama i autorica je prve mnemotehničke mape za učenje na svijetu.
U ovoj neobičnoj povijesnoj šetnji ne samo da nas je provela kroz Labin, nego nas je upoznala s jednim iznimnim čovjekom koji je ovdje živio 300 godina prije nje. Posjetili smo Matiju Vlačića Ilirika u kući Francovich gdje se nalazi Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika.
Što tu radite?
Ovaj poznati reformator i blizak suradnik Martina Lutera odmah nam kaže da nema za nas baš puno vremena. Dosta je bezobrazan, ali je zanimljiv, a nadasve duhovit. O hvalisavosti da i ne govorimo.
– Zašto ste mi došli smetati?! Znate da radim. A nije mi se lako ni brinuti za mojih 18-tero djece i pisati knjige. Još mi i vi trebate da remetite moj mir, odbrusio nam je Matija. Bio je to simpatičan uvod u razgled njegove zbirke.
Ovdje možete puno toga saznati o ovoj važnoj ličnosti za hrvatsku povijest te vidjeti kopije njegovih najvažnijih radova među kojima Clavis scripturae sacrae, Centuriae Magdeburgenses, Catalogus testium veritatis, Katalog svjedoka istine i Glosa. Riječ je o intrigantnoj ličnosti koja je najveći dio svog života provela u Njemačkoj, a pored brojne djece uspio je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Svaka mu čast.
Šetnju smo završili na najbolji mogući način – u konobi. I vama to toplo preporučam. Konoba Kvarner ima odličam pogled na Kvarner, ali i odličnu ponudu hrane. Mi smo isprobali rudarsku marendu – istarsku maneštru, fuže sa šugom od boškarinom te slasne zapečene palačinke sa sirom. Ali izbor je na vama – uživajte u Labinu. I da se “kova” ne zaboravi.
