Turnina: Dobro skrivena tajna Rovinja

By

-

24/06/2020

Pomislite na Rovinj… I što vam prvo pada na pamet? Sigurno ne Turnina, nego kako se barčice lagano ljuljaškaju u pitoresknoj luci, šetači koji lijeno šeću rivom, turisti koji ispijaju svoj živopisni Aperol Spritz na suncu i domaći kako ćakulaju uz neizostavnu kavu. Pogled na svetu Eufemiju i sve je dobro. Neka dobra atmosfera i ugodan osjećaj vam obuzmu srce. I nije to samo zbog lijepog vremena. Ne, to je isključivo zbog Rovinja.

Ovo je definitivno jedan od najprepoznatljivijih istarskih gradova koji svatko mora posjetiti kada je u Istri, kao što se mora posjetiti pulska Arena ili porečka Eufrazijeva bazilika. Toliko je slika tog slikovitog gradića umjetnika i ribara oplovilo svijet… I nikad ne gubi na atrakciji, koliko god turista svake godine primao, pozdravljao, udovoljavao im i zauvijek ih pridobio za sebe. Rovinj je jednostavno takav, bilo u njemu 100 ljudi, milijun ili ama baš nitko. On je duša Istre.

Čuvarica grada

No, zapravo nisam ovaj blog htjela posvetiti dobro razvikanom istarskom dragulju, već jednoj njegovoj tajni za koju, moram priznati, ni ja baš nisam znala. Mislim, čula sam da postoji, ali nisam imala ideje što bi to trebalo biti. A zove se Turnina.

Kada se u Rovinj spuštate preko Rovinjskog Sela, odnosno iz smjera izlaza s Istarskog ipsilona, vidjet ćete znak Turina prije ulaska u grad. To sam i ja više puta vidjela, ali nisam ga povezivala sa srednjovjekovnom utvrdom, čuvaricom Rovinja i okolice, već mi je to u glavi bio predio Rovinja. I srećom da sam ju obišla i shvatila o kakvoj se impresivnoj lokaciji radi. Kako kažu stručnjaci, ovo je jedinstveni fortifikacijski objekt kakvog ne pronalazimo na području Istre, ali ni u širem okružju. Dominira širim područjem Rovinja kako bi se s te lokacije mogli nadzirati kopneni pristupi gradu, ali i plovni putovi od Limskog kanala pa sve do brijunskog otočja.

Dakle, ako želite fantastičan pogled na more, Rovinj i čitavu okolicu, Turninu morate posjetiti, a mogu samo misliti kako izgleda sve to kada je sumrak i kada sunce zapada u more. Ja sam bila u jutarnjim satima, ali ću večernji đir jednom sigurno isprobati. Zašto to kažem? Zato jer je rovinjski kraj pretežito ravan s pokojim blagim brežuljkom koji su počele osvajati masline. Turnina se nalazi na jednom od njih visokom 107 metara, ali u gustoj šumi.

Ja sam došla do nje biciklom iz Rovinja, i to krećući se u smjeru Bala, pa sam onda nedaleko kamenoloma skrenula lijevo na put prema napuštenom rasadniku. Biciklistička staza broj 202 vodi do podno brda na kojem je izgrađena Turnina, koja je nekad bila visoka čak 16 metara. Sada je upola manja. Cijelo vrijeme vas do tog brežuljka prate bogata plodna polja ispresijecana kanalima. Povrća ovdje ne nedostaje, pa mi je jasno što se svakog jutra prodaje na rovinjskoj tržnici. Ne nedostaje ni vinograda. Tu je početak i kraj odlične rovinjske malvazije.

Prapovijesna gradina

Kada za vama ostanu plodna polja, počinjete se makadamskim putem, i daje slijedeći stazu 202, dizati prema brdu i kuli koja je izgrađena na nekadašnjem mjestu prapovijesne gradine. Na pola puta prema brdu, vidjet ćete stazu koji vodi na desno. Malo je strmija i ide kroz šumicu sve do kule koja je izgrađena u kasnoj antici, što potvrđuju bačvasti svodovi. Navodno se u antici nazivala Arupinum. Impresivna je ne samo zbog lokacije i visine, nego i veličine. Utvrda je duga 23,5 i široka 14 metara.

Što znamo o ovom do prije nekoliko godina u potpunosti zapuštenom lokalitetu koji se srećom počeo obnavljati? Turnina se prvi put spominje 789. godine, i to ne radi dobroga. Te je godine razorena. Do 1211. godine bila u vlasništvu porečkih biskupa, a potom postaje vlasništvo pulske obitelji Castropola. U njihovom je vlasništvu sve do 1332. godine kada je uvrštena u mletački fortifikacijski sustav, čiji je kapetan stolovao u Svetom Lovreču.

Nastala nad podzemnim hodnicima

U srednjem vijeku, čitam dalje, kula se zvala Torre di Boraso, a o nastanku tog imena ima više priča. Prva je da je dobila ime po rimskoj obitelji Burro (Burrasia Turris), dok je druga da se nazivala Turris Voraginis, po latinskoj riječi vorago (ponor ili provalija) jer se vjerovalo da je kula nastala nad podzemnim hodnicima iskopanima u živoj stijeni. Međutim, najvjerojatnije je dobila naziv po dukljanskim velikašima Borisi iz Bara, kada je 1595. godine, zajedno s feudom Funtana, prešla u njihov posjed.

Ovo zanimljivo zdanje odavno je napušteno. Već četiri stoljeća samuje. Doduše, kulu početkom 19. stoljeća kupuje obitelj Gianelli koja ju je pokušala obnoviti. Tada su pronašli rimske i bizantske novčiće, razno oružje te metalne i kamene artefakte. Posljednji vlasnici bili su obitelj Rismondo, a potom obitelj Vianelli, nakon kojih je kula nacionalizirana 1945. godine.

Turnina osim što je bila obrambenog karaktera, služila je i za stanovanje, smatraju povjesničari i arheolozi. To dokazuje vestibul u prizemlju i otvori na prva dva kata. Međutim, treći kat nema nikakvih otvora pa je još uvijek misterija čemu je služio. Prvotno je Turnina imala prizemlje i kat, a ostatak je nadograđen u 12. stoljeću. Služila je prije svega za smještaj kapetana i vojske. Imala je i svoju cisternu.

U svakom slučaju treba ići do Turnine. Ako ne radi upoznavanja lokalne povijesti i arhitekture, onda barem radi pogleda. No, da vam put ne bude prekratak, ako se odlučite na rutu biciklom, predlažem da nastavite stazom Rubinum oko Rovinja, odnosno stazom 202, koje je dugačka 27,5 kilometara, jer ćete na tom putu vidjeti još nekoliko zanimljivih točaka.

Svakako je uz Turninu najzanimljivija crkvica svetog Tome, za koju se čak vjerovalo da je s Turninom povezana podzemnim hodnicima. Ipak, lokacije nisu baš tako blizu – dijeli ih tri kilometra, pa vjerujem da se ipak tu radi o pučkoj legendi.

Sveti Toma u poljima

Sveti Toma je predivna poljska crkva koja je također u poluruševnom stanju, ali svejedno plijeni pozornost. Nalazi se uz staru napuštenu prugu između Kanfanara i Rovinja na predjelu nazvanom Santuman, i do nje se može i automobilom. Uz nju je uređeno i odmorište pa vam ovo može biti idealno mjesto za marendu i odmor.

Ovaj je objekt sagrađen krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. No, zapravo oblik kakav danas ima potječe iz 16. stoljeća kada je renovirana. Čitam i da je crkvica bila jedna od stanica drugog dana procesija uoči blagadana Spasova tijekom kojeg se obilazilo sve rovinjske poljske crkvice uz druženje i molitve za usjeve. Stručnjaci kažu da je lijep primjer crkvene arhitekture karolinškog razdoblja u Istri. Ja kažem da je predivno odmorište, zanimljiva točka usred zelenog krajolika obrađenih i zapuštenih njiva te vinograda koja poziva da ju fotkate i kraj nje jednostavno uživate.

Sigurno će biti još posjećenija kada se dovrši započeto preuređenje nekadašnje željezničke pruge od Kanfanara do Rovinja u biciklističku i pješačku stazu po uzoru na Parenzanu. Trenutno se čisti od raslinja. Zasad je, nažalost, nemoguće po njoj se voziti zbog toga jer podloga nije za to namijenjena. Ali kada to bude riješeno, tada ćete bez problema moći od Rovinja do nešto udaljenijeg Kanfanara bez traženja dodatnih putova i staza.

Sada, ako se odučite za tu rutu, i to uz samu prugu, malo više morate istraživati staze uz koje ćete vidjeti prugu. Predlažem vam za tu priliku da koristite stazu 201, 274 i 271. Sve su u odličnom stanju i gušt se po njima voziti, a uz njih ćete svako toliko naići i na neku lokvu s bogatim biljnim i životinjskim svijetom. Posebno kada se vraćate nazad iz Kanfanara za Rovinj. Tada vam treba sat i pol vremena ugodne vožnje nizbrdicom.

Evo i rute:

Kabola: Vinsko imanje ili raj na zemlji?

By

Barbara Ban

-

11/06/2020

0

Stvoreno za uživanje. Raj na zemlji. Magično imanje. Divota Bujštine. Istra terra magica. Da, na sve to pomislim kada prođem uz vinsko imanje obitelji Markežić pod nazivom Kabola. Teško ga je ne zamijetiti kada se krećete iz Buja u smjeru Momjana. S desne je strane ceste, na brežuljku te okruženo vinogradima i ponosnim čempresima. Stara kamena višestoljetna kuća nalazi se usred te bajke i poziva vas k sebi, pa čak i ako niste ljubitelj vina. A tek ako jeste, onda ste doslovce na stotinu muka.

I ako ne stanete, u sebi kažete – jednom ću ovdje stati. Ali zašto to ne napravite odmah i upustite se u totalni hedonizam koje ovo imanje vrijedne ugostiteljske i vinarske obitelji, čiji je obiteljski nadimak Kabola, danas pruža. Obitelj Markežić i njihovi djelatnici odmah će vam otvoriti vrata i ponuditi ono što ovo vinogorje najbolje daje – malvaziju, teran i neodoljivi momjanski muškat.

Pjenušac i Salma Hayek

Ne zaboravite i na njihov vrhunski pjenušac koji je sa sobom kući nakon snimanja filma lani na ovoj lokaciji ponijela holivudska zvijezda Salma Hayek. Njihov podrum krase etikete – Malvazija Istarska, Malvazija Unica, Malvazija Amfora, Muškat Momjanski, Pjenušac RE, Teran, Merlot, Cabernet Sauvignon, Teran Amfora i Supremo.

Nakon što su skoro tri mjeseca imali zatvorena svoja vrata zbog epidemije, i oni su kao i većina istarskih vinara konačno otvorili svoj podrum vinoljupcima, hedonistima, avanturistima u potrazi za novim pričama te onim stalnim mušterijama koji jednostavno ne mogu bez dobre boteljke Kabola vina. Nažalost, proljeće kada je njihova sezona za degustacije i prodaju najjača, je izgubljeno, ali zato se sada svom snagom vraćaju na scenu te se nadaju odličnom ljetu i još boljoj jeseni.

Godine za pamćenje

– Otvorili smo naš podrum i degustacijsku salu prije dva tjedna i iznenadilo nas je što imamo toliko puno simpatizera među domaćim gostima. Većinom svi dolaze vikendom, priča nam vlasnik vinarije Marino Markežić u pratnji svoje supruge Patricije dok obilazimo imanje koje se često puta našlo u brojnim novinarskim reportažama, televizijskim emisijama, a uskoro će biti i na filmskom platnu Hollywooda. Kao što sam već spomenula, ovdje je lani Salma Hayek sa Samuelom L. Jacksonom te Ryanom Reynoldsom snimala nastavak filma “The Hitman’s Wife’s Bodyguard” čija se premijera čeka.

I Kabola će posebno proslaviti premijeru tog filma iza kojega im je u trajnom vlasništvu ostao vrijedan rekvizit. Lijepa uspomena na neponovljive dane iz 2019. godine. No, ovoj je obitelji gotovo svaka godina neponovljiva. Od kada su obnovili imanje, svake godine dobivaju po neko novo priznanje, iznenađuju svoje mušterije novim proizvodima.

Malvazija u amforama

– Ovo je trebala biti jedna od naših najuspješnijih godina dosad. Berba 2020. će to sigurno i biti, ali se samo bojimo kamo ćemo s toliko vina, otkriva nam Marino svoje ovogodišnje vinarske muke. Veli da je prodaja polako krenula te da su otvorili svoj web shop, ali da se ipak ova tri mjeseca stanke neće moći nadoknaditi. No, pozitivan je znajući da je njegova etiketa itekako prepoznata u svijetu.

Do detalja uređena kamena kuća u kojoj su enoteka, podrum i degustacijska sala

U prilog tome govori i činjenica da je lani, ni više ni manje, nego njegova Malvazija Amfora bila u društvu s još dva vrhunska vina u Antwerpenu u finalu Svjetskog prvenstva u natjecanju sommeliera. Uz bok je stajala jednom francuskom i jednom talijanskom vinu. Ali ne samo to. Ovo je mjesto gdje vrhunski stručnjaci kušaju vrhunsko iz cijeloga svijeta. I gle, na samom vrhu je Amfora iz jedne male Istre.

– Bilo je to i za nas veliko iznenađenje. Nisam to mogao vjerovati kada su nam tu vijest javili naši ljudi koji su bili na natjecanju. Mislio sam da nas zezaju. Ne znam ni kako su došli do naše boteljke jer nam nitko ništa nije rekao. Očito su ju nabavili na tržištu. Bila je to velika čast za nas jer smo se našli uz bok odličnim vinima i bili smo među kremom vinskog svijeta. I to je bilo kao grom iz vedra neba, prisjeća se Marino lanjskog događaja.

Vino ispred svog vremena

Supruga mu kaže da će to, kao i lanjsku svadbu njihove kćeri, posebno pamtiti čitavog života. Amforu su najbolji svjetski sommelieri morali naravno prepoznati na osnovi „blind tastinga“, odnosno morali su na osnovi kušanja otkriti koje je to vino i iz koje regije. I jesu li uspjeli?
– Ma kakvi, odmahuje nam Marino s osmjehom od uha do uha. „Ali nisu ni druge“, dodaje. „To je bilo stvarno jako teško za pogoditi“, priznaje i sam.

A njegova je Amfora zbilja nešto posebno. Malvazija je to koja se čuva u amforama izrađenim od posebne gline koje su stigle iz daleke Gruzije, a Marino je s praksom proizvodnje takvog vina krenuo prvi u Istri. Doduše, to je praksa kako se vino radilo prije nekoliko tisuća godina. Amfore se nalaze vani, a u pripremi je projekt u kojem će amfore jednog dana biti u unutarnjem prostoru pa će Markežić moći napraviti još neke novine oko takvog vina te mu dignuti kvalitetu.

Čuvanje vina u drvenim bačvama iz Francuske

– To je vino, kada sam ga počeo raditi, bilo ispred svog vremena, ali se kroz godine dokazalo kao vrhunsko. Sada radimo i teran u amforama. To postaju etikete koje se mogu slobodno šetati po svijetu i mogu Hrvatsku prezentirati kroz svoju kvalitetu. Posebno mi je drago da su to malvazija i teran, ističe Markežić. Ovo mirisno vino ima 14 posto alkohola, ali je toliko u harmoniji sa svim ostali elementima vina, da ga je poseban gušt piti.

Note konjaka

– Morate znati da to vino nije bilo shvaćenom na početku i trebalo je proći 20 godina da bi netko rekao „da, to je to“. Ta malvazija nije godišnje vino, nego je to vino koje se može držati 10 i više godina u boci, a time će se dalje razvijati i dobivati na kvaliteti. To je kao i s nama ljudima. Ako smo malo stariji, ne znači da zbog toga nismo dobri, kaže nam dalje kroz smijeh Marino. Objašnjava da za razliku od svježih malvazija, gdje se jako osjete primarne svježe arome, vino iz amfore miriše na zrelo voće, a za deset godina dobiva miris meda, smokvi, suhog voća te note konjaka.

– Bitno je da vino nema oksidacije. Te malvazije, da bi mogle toliko trajati, moraju se početi pripremati već u vinogradu. Moraju biti prije svega manji prinosi po lozi. Vino je koncentriranije i nije toliko razvodnjeno. Najprije ga koncentriramo u grožđu. Alkohol u vinu nije toliko problematičan, ako ga dobivamo iz grožđa. On s vremenom odležava te našem vinu daje note mekoće, punoće pa čak i sladora, umjesto da daje suhoću. Uspijevamo ga sve više prilagođavati svjetskim kriterijima, opisuje Marino svoju posebnu marku malvazije. Jer veli da je sada na istarskim vinarima, a tako i njemu, da se dokazuju na svjetskoj sceni.

Osvajanje svijeta

– Kod kuće smo pokazali tko smo i što smo. Kabola je poznata marka. Vrijeme je da to pokažemo Londonu i drugima, a posebno međunarodnim institucijama koje, kada ocjenjuju vino, gledaju od kuda dolazi. A mi smo jako zadovoljni ocjenama i priznanjima koje su došle na našu adresu, priznaju nam Patricija i Marino.

A dosad je na njihovom zidu enoteke obješeno jako puno njih. Tako je lani srpanjski Decanter u svoju stalnu rubriku Expert’s Choice svrstao Kabolinu Malvazija Amfora iz 2015. To se vino našlo u društvu s ostalima iz Hrvatske s najvišim ocjenama 95/100. A takvih priznanja u ovom podrumu ne nedostaje.

– Dobili smo Decanterovo priznanje i za našu Unicu, a i prvi smo u Hrvatskoj koji smo dobili priznanje za pjenušac, veli Marino, a Patricija nastavlja: „Nije samo to, nego smo prisutni s našim vinima i u nekim najboljim francuskim restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Uvoznik nam je u centru Bordeaux, centru centra vinskog svijeta.“
No, osim malvazije u amforama, ne zaboravimo da je Marino je jedan od momjanskih muškatira. Ovdje možete kušati slatku bit Momjana – momjanski muškat. Markežići još uvijek u svojoj arhivi čuvaju nekoliko butelja slavnog obiteljskog momjanskog muškata iz 1891. koju je napunio Marinov nono Ivan. Ujedno, ta se godina smatra godinom utemeljenja brenda Kabola.

Ugostiteljska obitelj

To je vino njegov otac buteljirao i nudio ga u obiteljskom restoranu u kojem je majstorica u kuhinji bila Marinova majka. U tom restoranu pripremljen je i najveći bijeli tartuf na svijetu iz Guinnessove knjige rekorda, pronađen u Motovunskoj šumi 1999., kojeg je Marino kupio na dražbi. Kada se sa suprugom upustio u vinarske vode, ugostiteljstvo je ostavio po strani.
O momjanskom muškatu smo ovaj put jako malo razgovarali. Možda zato jer na njega ne treba puno trošiti priče. Patricija nam ga je poslužila uz izvrstan kolač od sira i grožđica. Otopio se u ustima. I onda pomislite „odavde više ne želim otići“. Srećom, počela je padati kiša, pa nastavljamo kušanje vrhunskih vina u šarmantnoj enoteci. Mnogi, priča nam ovaj vinarski par, tako zaglave na imanju.

– Ljudi se ovdje jednostavno opuste. Takav je pejzaž, takvo je dvorište i kuća. Tu je i stari višestoljetni hrast pod kojim često organiziramo razna događanja. Ljudi se znaju ovdje toliko opustiti da legnu na travu i uživaju satima. A upravo je to naš cilj. Najbitnije je da se ljudi ovdje osjećaju ugodno i posebno, zaključuju vrijedni Markežići.

Petrapilosa: Dlakava utvrda koju su spalili nezadovoljni kmetovi

By

Barbara Ban

-

18/05/2020

2

Kada sam prije dvije godine bila na Dlakavoj utvrdi, bila sam skroz oduševljena. Bila mi je jedna od atrakcija na biciklističkoj ruti oko Buzeta na relaciji Buzet – Istarske toplice. Bila sam još jednom nekad davno prije tamo, ali već sam bila zaboravila kako izgleda, pa me je to prisjećanje ugodno iznenadilo. Dlakava utvrda je pučki naziv za buzetsku ruševnu utvrdu Petrapilosa koja, iako u ruševnom zdanju, osvaja. Igrom slučaja tada sam srela i buzetskog gradonačelnika Sinišu Žulića koji je zajedno s grupom rekreativaca pješačio do utvrde. Otkrio mi je tada da ju čeka velika obnova i da će postati prava atrakcija u sklopu europskog projekta Kulterra. Nije da mu nisam vjerovala, samo mi baš nije bilo jasno koliko atraktivnija utvrda kroz novu milijunsku investiciju može biti…

Nova izletnička atrakcija

Ali može. Uvjerila sam se u to nedavno kada sam ponovno posjetila Petrapilosu kako bih o njoj napravila reportažu budući da se uskoro otvara za izletnike. Novost je da sada u nju ne možete više slobodno ušetati kao prije jer su na njenom ulazu velika impozantna željezna vrata. Ona će biti otvorena samo posjetiteljima koji će 100 metara prije ući kroz automatsku rampu i platiti ulaznicu. Mogu reći da vam neće biti žao tih 20 ili 30 kuna koliko će ulaznice iznositi jer vas zbilja očekuje lijep sadržaj vrijedan posjete. Ovdje bez problema možete “izgubiti” barem sat i pol vremena te uživati u povijesti, arhitekturi, legendama i multimediji. I to svi – od najmlađih do umirovljenika. Svatko može ovdje naći nešto za sebe.

Utvrdu je moguće obići individualno i uz vodiča. Dakle, na brežuljku ponad Bračane, dolazite do naplatne rampe gdje će se beskontaktno moći na aparatu kupiti karte, a onda s njome ulazite na područje utvrde. Ispred samog ulaza nalazi se veliki multimedijalni zid gdje se možete informirati o kaštelu, njegovoj povijesti, gradnji, Buzeštini, vladarima ovog područja u srednjem vijeku kada je utvrda bila bitna za ovo područje jer ga je branila od neprijatelja. Tu možete napraviti i “selfie” te ga s prigodnom pozadinom viteza poslati prijateljima. Totalna fora.

Možete poslati i virtualnu razglednicu na mail, a djeca se mogu poigrati raznim virtualnim igrama. Uz multimedijalni zid, koji će svakoga zabaviti, nalazi se i „klasična“ ploča s osnovnim informacijama o kaštelu koja će vas uputiti u to što je zapravo kaštel Petrapilosa koji je dobio ime po istoimenom feudalcu.

Na klisuri iznad Bračane

S druge strane ime Dlakava utvrda potječe od činjenice što je utvrda smještena na klisuri iznad rijeke Mirne i rječice Bračana usred gustog raslinja. Kako bi sačuvali barem dio tog raslinja, po kojem je ova kamena ljepotica dobila ime, stručnjaci su odlučili na obnovljenim kamenim gorostasnim zidovima ostaviti poneki busen cvijeća i trave. Upravo to zidovima daje poseban štih.

Kameni gorostas i prva vrata za ulaz u kaštel

Potom ulazite u kaštel koji je izgrađen na kamenoj klisuri ponad rječice Bračane i njene pitoreskne doline. Ovo su prva od triju vrata do glavne zgrade gdje je davnih dana u mračnom srednjem vijeku stolovao markiz, odnosno vladar ovdašnjeg posjeda koji se prostirao od dijela današnjih slovenskih općina na sjeveru, pa sve do Grimalde prema središnjoj Istri.

Nekada je podno kaštela bio važan plovni put, a sa strateške uzvisine kaštela svaki se promet pomno pratio, a tu je bila u pitanju i obrana feudalnih dobara. Pozicija mu je za to bila savršena. Skroz dominira u prostoru oštro se dižući iznad Mirne, a pogled na njega puca čak s obronaka Ćićarije.

Utvrda se nalazila na dobroj poziciji te se s jedne strane vidi kaštel Sovinjak, a s druge se preko brda nazire zvonik obližnjeg Zrenja. Nikad ne bih pomislila da su si tako blizu. Jasno je da su iz Petrapilose vladari kaštela mogli bez problema pratili svoj posjed. Kaštel je bio izgrađen na način da se obrani od bilo kojeg neprijatelja koji su tada vrebali sa svih strana jer je Istra bila rascjepkana na puno posjeda. Zanimljivo je da nikad u povijesti zapravo nije bila niti spaljena, niti razrušena. Barem ne od neprijateljskih trupa, razbojnika i slične družine.

Plemić Nicola Gravisi

Prvi put se ova pitoreskna utvrda spominje u dalekom 10. stoljeću, a bila je u vlasništvu akvilejskog patrijarha, pa biskupa, pa jedne njemačke viteške obitelji, pa Mletaka, odnosno plemića Nicole Gravisija u čijoj obitelji ostaje sve do 1869. godine.

Sastoji se od stambene zgrade, dvorske kapele sv. Marije Magdalene iz 12. stoljeća i glavne kule poligonalnog oblika. Kaštel je okružen zidinama, osim na stambenom dijelu koji je doslovce izgrađen na samoj litici. Zidovi i glavna kula sačuvani su do izvorne visine. No zašto je utvrda napuštena i tko je ovdje živio?

Ona nikad nije bila gradić poput sličnog Dvigrada koji se također diže na liticama u Dragi podno Kanfanara. Petrapilosa je uvijek bila izrazito vojna utvrda koja je služila za smještaj feudalca i vojnika.

Napušten je nakon velikog požara u 17. stoljeću

Napuštena je nakon velikog požara prije 300 godina i nikad se poslije toga nije obnovila. Naime, nakon nemirnih godina 17. stoljeća, kada se na istarskom području od 1615. do 1617. odigravao Uskočki rat, Petrapilosa ostala je neokrznuta. Utvrda je sasvim slučajno izgorjela 20-tih godina 17. stoljeća i nakon toga je skroz napuštena.

Lopatom po glavi

No zapravo taj se požar povezuje s jednom pučkom pričom da je za njega kriv jedan incident. Naime, priča kaže da je jedan kmet skratio gospodara Pietrapelose za glavu, dok je s ostalim potlačenim seljacima kopao jarak podno kaštela. Gospodar je, naime, bičevao kmetove jer je smatrao da su prespori te sišao s konja što mu je bila kobna greška. Lopatom mu je odsječena glava, da bi se potom seljaci udružili i za osvetu spalili Petrapilosu. Pitanje je koliko u tome zapravo ima istine. Ali svi volimo priče, zar ne?!

Stižemo do crkvice sv. Marije Magdalene. Služba se ovdje održavala sve do 1793. godine. U crkvi su nekad bile freske koje su pohranjene nakon njene temeljite obnove u Buzetu, a putem multimedije se projiciraju na podu ove sakralne građevine. Projekcija počinje kada uđete u crkvicu. Tu su i na zidovima multimedijalne ploče koja vam otkrivaju razne legende o kaštelu Petrapilosa i okolici.

Tri su legende ovog kraja koje će vas oduševiti. Prva govori o tome da je kaštel nastao na ovoj lokaciji budući da je jedan vojnik putovao ovim krajem sa svojim konjem. Rekao je da će sagraditi kaštel tamo gdje konj stane. I konj je stao baš na ovoj lokaciji.

Druge dvije legende nisu izravno vezane za kaštel Petrapilosa, ali jesu za njegovu okolicu. Prva govori o jedinom istarskom stupu srama u obliku čovjeka koji se nalazi u selu Salež. Lokalno stanovništvo još ga naziva i “Berlin”, i to po berlini, vrsti kočije s četiri sjedala koja je nekada vozila na relaciji Berlin – Pariz. Prema predaji, na takvim su se kolima kažnjenici izvrgavali ruglu.

Stup srama

Stup srama je u bijelom kamenu kakvog nema u ovoj okolici, a predstavlja ljudski lik s kapom na glavi, poput turskoga fesa. Lijevu ruku drži na prsima, gdje se nekada nalazio pričvršćen lanac za vezivanje kažnjenika, dok mu je desnica spuštena na tek naviješteni spolni organ. Na prsima ima latinski naziv koji bi mogao značiti “Pravda ovoj jadnoj pokrajini”. Priča se da je stup srama dovezen u Salež iz kaštela, i to okićen cvijećem na
kolima koja je vuklo šest najsnažnijih volova, a u povorci je bilo 18 djevojaka, odjevenih u bijelo. No, vjerojatno stup srama nikad zapravo nije bio u Petrapilosi, već se radi o pučkoj predaji.

Treća legenda govori o neobičnoj stijeni koja se nalazi uz glavnu cestu koja iz Buzeta vodi prema Motovunu, i to s desne strane kada se napušta kanjon rijeke Mirne. Praktički se nalazi preko puta skretanja za Istarske toplice. Ima jako neobičan izgled koji podsjeća na fratra s knjigom.

Prva verzija legende govori kako je jedan fratar jahao na konju od Marušića prema Momjanu. Pojavile su se štrige i srušile fratra s konja. Fratar je umro, a konj se okamenio i tako je nastala nastala ova stijena. U drugoj verziji priče stijena je okamenjeni fratar s knjigom koji pod mjesečevim svjetlom čita legende iz stare knjige.

Uljem po neželjenim gostima

Nakon što ste se udubili u pučke priče, vrijeme je za vraćanje u realnost i daljnji obilazak utvrde Petrapilosa. Put vas dalje vodi u veliko dvorište gdje su očito nekada bili smješteni vojnici, a potom se kroz uska vrata i još uže stubište ulazi u utvrdu. Iznad glave vam je kamena rupa. Služila je kako bi se lijevalo vruće ulje ili čak i katran na neželjene goste. To su ujedno bila i treća te zadnja vrata kaštela. Dolazite u dvorište gdje vidite obrise negdašnje vlastelinske zgrade i na kraju obrambene utvrde. Nemojte se uplašiti ako s lijeve strane vidite neki lik. Da, to je animacijski vitez koji će sigurno uplašiti brojnu djecu, a ni meni u prvom trenu baš i nije bilo svejedno. Riječ je o viteškom oklopu s multimedijom koja simulira zvučnu animaciju, simulaciju pokreta, akustičnih senzora. Cijelo vrijeme vas u pozadini prati srednjovjekovna glazba.

Prije dvije godine ovdje ste jedino mogli vidjeti urušene zidine. Sada se pak možete popesti do njihova vrha. Uređene su stepenice koje vode do ophoda i tada se pred vama otvara savršeni vidik. To stvarno nitko ne bi trebao propustiti.

Tu možete primijetiti da su zidovi utvrde Petrapilosa bili široki oko pet metara, a na utvrdi su i dva toaleta. Radi se zapravo o otvorenim rupama u kamenu iznad provalije. Vrlo zanimljivo iskustvo bi to bilo. Posebno kada puše bura. S ove visine vidimo i tlocrt srednjovjekovnog zdanja koji će poslužiti i za organizacije koncerata, izložbi i drugih manifestacija kada epidemiološke mjere to budu dozvoljavale.

Već su i bili organizirani određeni događaji kada se kaštel mogao vidjeti u jednom sasvim novom ruhu. Petrapilosa je to nakon 300 godina samoće konačno i zaslužila. Ovaj put može biti opuštena, jer ne mora nikoga braniti od neprijatelja, već zabavljati i intrigirati svoje posjetitelje. Vrijeme je da buzetska utvrda stvara svoju novu povijest.

GDJE NA RUČAK NAKON PETRAPILOSE

Agroturizam Tončić, Čabarnica 42, Zrenj

Agroturizam Nežić, Zrenj 11, Zrenj

Ročka konoba, Roč 14/1, Roč

Konoba Vrh, Vrh 2, Buzet

Konoba Most, Most 18, Buzet

Restoran Vela Vrata, Šet.Vladimira Gortana 7, Buzet

Konoba Kotlić, Kotli 3, Buzet

Konoba Volte, Kozari, Buzet

Restoran Stara oštarija, Petra Flega 5, Buzet

Konoba Kolinasi, Kolinasi 13, Roč

Humska konoba, Hum 2, Hum

Parenzana: Putovima Clinta Eastwooda do Motovuna

By

Barbara Ban

-

06/05/2020

2

Još od kada sam prvi put bila na Parenzani, predivnoj biciklističkoj i pješačkoj stazi koja vodi kroz Istru od Plovanije pa sve do Poreča, htjela sam proći predio od Vižinade do Motovuna. Naime, u svom sam prvom pohodu po stazi prošla dio od Grožnjana do Livada koji smatram najljepšim dijelom Parenzane jer prolazi kroz tunele i nadvožnjake na Bujštini. Drugi put sam prošla dio od Buja do Grožnjana gdje me Parenzana opet oduševila, da bih treći put provozala dio od Savudrije pa sve do Pirana.

Obiteljske vinarije

Naime, Parenzana je bila uskotračna pruga koja je Poreč povezivala s Trstom pa je prolazila kroz mjesta u slovenskom primorju. I taj me je dio staze oduševio, kako onaj hrvatski, tako i slovenski, jer su vidici na Piranski zaljev i solane nešto što si svatko mora priuštiti. I od tada me kopkalo da prođem i dio staze od Vižinade do Motovuna znajući da na tom predjelu stoje dva nadvožnjaka, a tu je i fascinantan tunel koji vodi podno Motovuna. No, krenimo redom.

Nisam taj dan sa svojim prijateljicama Korinom i Snježanom krenula baš iz Vižinade jer svaka naša staza mora biti kružna kako bismo se lakše organizirale radi transporta bicikala. Start nam je bio Ponte Porton podno Vižinade, a staza koju smo si ucrtale dugačka je 37 kilometara i vodi prema Nardučima pa na Vižinadu, gdje se “ukrcavamo” na Parenzanu da bismo se spustile do Motovuna i Livada. Tu se “skidamo” s pruge i uz pritok Mirne ravnom se stazom vraćamo do Ponte Portona.

Ova zanimljiva staza počinje usponom od nekih šest kilometara prema Narudučima, malom selu koje je itekako poznato, i to po najboljim istarskim vinima iz vinskih podruma Franza i Marijana Armana. U blizini je i selo Bajkini gdje svoje podrume imaju ugledne vinarske obitelji Marina i Josipa Rossija. I one imaju podjednako zanimljive obiteljske priče vezane uz vinarstvo poput Armana.

Terasa vinarije Arman

Dok se uzbrdicom vozim u tom smjeru, razmišljam o njihovom vrijednom radu, terasi vinarije Marijana Armana gdje sam jednog svibnja uoči početka Vinistre guštala u savršenom sauvignon blancu. Toliko je to mjesto, kao i sam domaćin Marijan, bilo ugodno, da mi se nije dalo otići. Jednostavno te opije taj pogled na beskrajne istarske maslinike i vinograde na brežuljkastom terenu, a u daljini more i istarski gradići na obali. Ti ljudi žive u raju.

Vinarija Marijana Armana i njegove obitelji

Pa opet je ovaj dio Istre nekako, kao tobože, daleko od nekog centra i vreve. Iako doduše Poreč nije daleko, ali kroz Narduče ne možeš proći usput. Ovdje baš moraš doći. No, samo prije 30-tak godina situacija je bila drugačija. Narduči su se nalazili praktički uz glavnu sezonsku prometnicu koja je sve turiste, koji dolaze u Poreč, vodila kroz Vižinadu. Na tisuće je ljudi prolazilo tom cestom između Buja i Poreča. Sve je zamrlo gradnjom i otvaranjem Istarskog ipsilona. To se jasno vidi po konobama koje su ostale uz staru cestu. Terase su im sada obrasle bršljanom i kupinom. Više im se očito nije isplatilo ovdje poslovati. Turistima ovo više nije glavna cestovna ruta do njihovih primorskih odredišta. Ali vjerujem da ju ponovno otkrivaju kada se zna da je općina Vižinada pravi vinarski raj s mnoštvom malih butique vinarija i vinskih podruma.

Vinogradarski pogled iz Narduča prema Motovunu

Ovo je jedan od najvinarskijih krajeva Hrvatske s gotovo milijun posađenih trsa, a ovdašnji vinari osvajaju brojne medalje i priznanja – kako domaća, tako i strana. Uz Armane i Rossije, ovdje svoje podrume imaju i Eliđo Pilato, Đulio i Bruno Ferenac, Adriano Sošić, Marino Deklić te Marko Geržinić. Vižinadski vinari proizvode izvrsnu istarsku malvaziju, chardonnay, teran, cabernet sauvignon, muškat…

S druge strane more

U tim sam se mislima “popela” do Narduča, a nakon tog početnog zagrijavanja i jedine uzbrdice na ruti, pravi poklon je bio pogled na udaljeni Motovun kroz koji ćemo danas isto proći. Okrenem se, a s druge strane je more. Polako se gegamo kroz ovo malo pitoreskno selo s nekoliko kućnih adresa, nastavljamo prema Bajkinima, a onda stižemo na glavnu cestu koja vodi iz Poreča prema Vižinadi. Prelazimo ju kako bismo krenule na Parenzanu koja danas više nema niti jedan obris nekadašnje pruge. Bar ne na ovom dijelu koji vodi dalje prema Poreču. Ravan je teren, a pruga je predivan poljski put.

I vodi do Vižinade, tamošnjeg kolodvora i makete lokomotive koja je podignuta “Porečanki” u čast. Simbolizira četiri posve nove lokomotive tipa U 20, 21, 22 i 23 koje su izašle iz poznate tvornice Krauss u Linzu te stigle u Trst potkraj 1901. i početkom 1902. godine. Čitam da su to bili strojevi na zasićenu paru, jednostavne ekspanzije, karakterističnog austrijskog oblika, s visokim i četvrtastim spremnicima za vodu i štitnikom za vodu i iskre, koje je nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava uklonila. Te su prve četiri lokomotive prometovale do 1908., kad su radi povećanja broja vlakova i potrebe za pričuvnim lokomotivama kupljena još četiri stroja istoga tipa (U 37, 38, 39 i 40) iz tvornice Sigl iz Wiener Neustadta.

Lokomotive za Parenzanu stigle iz tvornice Krauss u Linzu

Inače, upravu nad Parenzanom, nakon što je puštena u promet 1902., preuzele su Austrijske državne željeznice. Nakon prvog svjetskog rata rata Parenzana je neko vrijeme bila jedina istarska pruga koja je nastavila redovito prometovati kada je austrijska uprava bila raspuštena. Tek 1924. godine uključena je u talijansku mrežu željeznica kojom su upravljale Državne željeznice. Na njoj se prometovalo do 1935. godine kada su tračnice rastavljene, odnešene na brod za Abesiniju i potonule usred Sredozemnog mora.

Vižinada i Clint Eastwood

Tu malo stajemo, slikamo se, marendamo i veselimo se spustu prema Motovunu. Mene posebno veseli postaja Rakotule. Ne znam točno zašto, ali želim posjetiti to mjesto gdje još nisam bila. U Vižinadi, istarskom gradiću koje je prije drugog svjetskog rata s okolicom imalo oko sedam tisuća stanovnika, da bi se potom stanovništvo razrijedilo na njih nešto više od tisuću, ne zaustavljamo se. Danas nije naše odredište iako je i to jedan od bisera malih istarskih mjesta sa starom placom koje zaslužuje više pažnje.

Šteta da je dio stare jezgre srušen radi snimanja ratne komedije “Kelly’s Heroes”, kod nas poznatije kao “Zlato za odvažne”, prije 50 godina. Mjesto je na snimanju ovog filma, u kojem je glumio i poznati Clint Eastwood, doživjelo velike preobrazbe. Prije svega, za potrebe filma srušen je dobar dio starogradske jezgre čime je nepovratno uništen izgled Vižinade. Danas je u centru mjesta u to ime uređen centar za posjetitelje koji se referira na snimanje filma na koja su još živa sjećanja. Mnogi se sjećaju kako je legendarni Prljavi Harry jurio na svom motoru makadamskim cestama u okolici Vižinade. Vjerojatno nije zaobišao ni Parenzanu.

Nizbrdica i konstantan pogled na Motovun

Nas nizbrdica praćena pogledima na Motovun s raznim motivima vodi dalje prema Rakotulama. Pruga prolazi kroz zanimljive i na momente dramatične usjeke te šume bagrema i hrastova. Miriše i tek procvala bazga, iako teško može nadmašiti miris bagrema. Bajkovito na trenutke. Prije dolaska na stanicu Rakotule prolazimo preko vijadukta Sabadin, koji se još naziva Veliki Most ili Sv. Vital. Dugačak je 64, a visok čak 20 metara. Premošćuje potok Sabadin.

Potom presjecamo asfaltiranu cestu prema Špinovcima gdje se nalazi istoimeni hvaljeni agroturizam i spuštamo se prema proširenju stanice Rakotule. Još jedan vidikovac za slikanje Motovuna. Ali gdje su baš Rakotule, pitam se. Iznad mene su, ali dalje se treba još malo voziti po Parenzani, pa se uskim šumskim putem probiti prema mjestu.

Sićušno groblje

Treba pratiti kartu, jer se uski put jedva nazire i po njemu je nemoguće voziti bicikl, pa ga je potrebno gurati. Do mjesta imamo sigurno za pješačiti oko dva kilometra. Bogami tim ljudima, koji su izašli na stanici Rakotule, doći do svog mjesta nije bilo baš blizu, a ni put nije bio baš najbolji. A on vodi do sićušnog groblja s crkvicom. Koji nadrealni prizor. Usred polja i šume odjednom zadnje počivalište s drevnom kamenom crkvom.

Riječ je o crkvici Sv. Nikole koja je kilometar udaljena od mjesta koji je zapravo zajednički naziv za više naselja raštrkanih u predivnom krajoliku s pogledom na Motovun – Konobare, Kramare, Kuzme, Martinele, Miliće, Močitad, Nadaline, Pahoviće, Pupičiće, Radoslave, Rapke i Špinovce.

Čitam da je crkvica izgrađena u 14. stoljeću. Ima iznad ulaza zanimljiv grb s uzdignutim lavom i dijagonalnom gredom, a pripada plemićkoj obitelji Barbo koja je svojedobno imala brojne posjede u Istri. Unutrašnjost je ukrašena freskama s prizorima Krista na prijestolju, te legendi o svetom Nikoli.

Racotole di Montona

Inače, Rakotule se prvi puta spominju u 13. stoljeću, a talijanski naziv mjesta Racotole di Montona govore da je mjesto oduvijek bilo povezano s Motovunom. Naime, tu su motovunske plemićke obitelji – Dolzan, Pramperga (ili Pamperga), Polesini i Barbo – imale svoje posjede. Čitam dalje i da je ovdje svoje posjede imao i motovunski Kaptol, a najviše im je prihoda donosila šuma na padinama prema potoku Krvaru. Drvena građa se rijekom Mirnom transportirala do mora pa u Veneciju i koristila se pri gradnji brodova mletačke flote.

Upravo nakon odlaska iz Rakotula i povratka na Parenzanu prelazimo vijadukt Krvar podno kojega je presušeno korito potoka. Moramo se vratiti kada bude više vode jer je prizor sigurno zadivljujuć. Inače, ovaj most je manji od prvoga i ima samo 39,9 metara, a visok je 15 metara. Polako se bližimo Motovunu.

Tajnovit i mračan

To nam signalizira skretanje za Brkač te tamošnji vinski podrum obitelji Fachin i Fakin. Još malo hedonizma za ljubitelje dobre kapljice. Pogled i lijepa cestica nas vuku da idemo tamo. Ali danas ipak nećemo.

Još koji kilometar i podno smo Motovuna, a Parenzana nas vodi do vinskog podruma Roxanich koji je prošle godine otvorio svoja vrata. To je ujedno i jedan od najluksuznijih vinskih hotela u državi. Parenzana praktički skreće do bačava. Stotinjak metara dalje je ulaz u tajnoviti mračni motovunski tunel.

Koji lijepi prizor, pomislim si odmah. I prava nagrada na kraju spusta iz Vižinade. Vodi ispod glavne ceste za Motovun. Lijepo je osvijetljen pa je vožnja kroz njega pravi gušt. Vjerujem da je ljeti za vrijeme vrućina dolazak u tunel dugačak 222 metra osvježavajuće iskustvo.

Stanicu Motovun još nismo vidjele. Ona se nalazi nakon izlaska iz tunela južno od grada, nešto prije naselja Kanal. Ovdje su i sada željezničke zgrade od kojih vodi asfaltna cesta lijevo uzbrdo do mjesta Kanal. No, mi nastavljamo dalje oko brda na kojem se uzdiže ovaj slikoviti istarski gradić. Spuštamo se u dolinu rijeke Mirne uz livade i šumice.

Posljednje poziranje i fotografiranje, a sada via Livade

Na jednom dijelu čini mi se kao da smo u nekoj čarobnoj šumi. Svježina mladog lišća drveća poslije noćne kiše osjeti se na svakom koraku. Na putu tu i tamo neka lokvica. Odjednom sve više rekreativaca i biciklista na stazi. Odlučili su kao i mi jednostavno se prepustiti ovom divnom danu i stazi koja se teško može izbrisati iz sjećanja. Napuštamo polako Parenzanu u Livadama i idemo dalje uz Mirnu prema Ponte Portonu. Staza je ravna, dijelom asfaltirana. Koji lijepi završetak zanimljive rute.

Evo i rute:

Pula u doba Austro-Ugarske: Sjecište građevinara, mornara, seljaka, radnika, plemstva, kurvi i oficira

By

Barbara Ban

-

26/04/2020

1

Bilo je to uistinu zlatno doba Pule. Austrougarska vladavina prije više od stotinu godina najvećem je istarskom gradu podarila neviđeni prosperitet za kojim Pula i dan danas kaska. Zahvaljujući njenoj vladavini, investicijama i činjenici da je Pulu proglasila glavnom vojnom lukom, u Puli je broj stanovnika u samo sto godina sa 924 osobe porastao na nevjerojatnih 60 tisuća stanovnika.

Postao je sjecište i susret građevinara, mornara, seljaka, radnika, plemstva i oficira koji su u Pulu doselili iz Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, ali i cijele Europe te naravno tadašnjeg prostora Austro-Ugarske. Bio je uz Zagreb najveći grad na ovom području. Taj melting pot obilježio je Pulu na prijelazu stoljeća kada je ovo bio grad velikih promjena – na bolje. Danas za tim uzbudljivim razdobljem samo možemo žaliti jer današnja Pula nažalost nije ni sjena gradu koji je to bio na prijelazu stoljeća.

Pulski forum (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Veliko gradilište

Samo da podsjetimo što se sve u to vrijeme u Puli događalo. Arsenal je zapošljavao 10 tisuća ljudi, izgradila se većina palača i objekata koja su danas zaštitni znak grada – Dom hrvatskih branitelja, odnosno tadašnji Marine-Kasino, hotel Riviera, pulsko kazalište, Pokrajinski ženski licej – današnji Filozofski fakultet, tržnica, brojne vile i palače, kako u gradu, tako i predgrađu, željeznički kolodvor i željeznica, tramvajska mreža, Arsenal….A tu i ne spominjemo ogromni obrambeni prsten i luku, elektrifikaciju, dovođenje vode, vojarne, škole…

Otok i brodogradnja (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Bilo je to veliko gradilište koje je upošljavalo oko 14 tisuća građevinskih radnika, od kojih su oni najstručniji kamenoklesari dolazili sa sjevera Italije i južnog Tirola.
Jer građevinari su tada morali imati posebna znanja kako bi mogli dati Puli onaj aristokratski i plemenitaški štih. Naime, u to je vrijeme u Puli živjelo oko 16 tisuća austrougarskih oficira i vojnika te plemića. A želja Austrije bila je stvoriti pravu carsku metropolu na moru.

Val doseljavanja

U tome su skoro i uspjeli, ali ih je u novim planovima, točnije u njenom daljnjem rapidnom razvoju zaustavio Prvi svjetski rat u kojem je Austro-Ugarska bila na gubitničkoj strani, a Istra je nakon rata potpala pod Italiju. Zlatni sjaj gotovo se u potpunosti ugasio nakon Drugog svjetskog rata kada Pula bilježi novi ogromni val doseljavanja stanovništva s Balkana koje nije cijenilo niti poznavalo carsku ostavštinu, pa su primjerice u nekadašnjim plemenitaškim vilama imali svinjce, a u wc školjkama kiselili kupus. To je sudbina grada koja se ponavlja od odlaska Francuza 1813. godine kroz iznova nove migracije stanovništva.

Pogled na Rivu iz današnje Kolodvorske ulice (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– Pula je od 1890. do 1914. godine zabilježila svoj najveći uzlet i bila je jedna od najuzbudljivijih destinacija i gradova u koje se dolazi, i to iz čitave Europe. Nije bilo kraljevske obitelji i kraljevske glave koja nije došla u Pulu u tom periodu, govori nam ugledni povjesničar Andrej Bader koji se posebno bavi izučavanjem povijesti Pule u tom razdoblju. Baderu su posebni interesi upravo sitnice i ljudi iz tadašnjeg života grada koji je bio poprilično vibrantan.

Franz Ferdinand kupio Fratarski otok

Veli nam da je Franz Ferdinand obožavao najveći istarski grad. Zato je prije izbijanja Prvog svjetskog rata kupio Fratarski otok, ali ga je rat omeo u planovima da od njega napravi svoju oazu mira kao što je primjerice na Brijunima napravio industrijalac Paul Kupelwieser.

I danas nije izgubio stari sjaj- hotel Riviera (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

-Franz Ferdinand je toliko bio zaljubljen u Pulu da je vrlo agresivno predlagao Kupelwieseru da postane novi vlasnik brijunskog otočja. Manje je poznato da je 1914. kupio Fratarski otok. To je fantastična pozicija, a vjerojatno je ondje htio napraviti svoj ljetnikovac. Svi su oni tada bili duboko svjesni što je to turizam i polako su se okretali toj grani. Kupelwieser je 1907. predlagao Franzu Ferdinandu da područje gdje su danas medulinski autokampovi pretvore u jedan veliki turistički kompleks.

Luksuzno odredište

– Dakle, Pula bi se bila bez problema mapirala kao luksuzno odredište na europskoj kulturno-ekonomskoj karti, smatra ovaj povjesničar.
Dodaje da je Pula bila subvencionirani grad u koji je monarhija ulagala jako puno novaca iz svog proračuna znajući da joj se taj novac neće vratiti, a svim je glavnim investicijama i ulaganjima u infrastrukturu rukovodila vojska. Zato se sve i brzo sagradilo, čak i promatrajući tadašnju situaciju iz današnje perspektive.

Lagodan život – šetnja na Monte Zaru (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Predivni Monte Zaro (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Pulska Mornarička zvjezdarnica na Monte Zaru 1871. (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Nakon bombardiranja 1944. (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– Nije bilo promišljanja kako će nešto biti napravljeno. Sve je bilo definirano i poznato jer je investicije vodila vojska. Nije sve bilo savršeno. I tada se pogodovalo određenim kapitalistima i ljudima iz određenih segmenta krupnog kapitala, ali oni svjesni činjenice da im je sjekira pala u med, nisu to zloupotrebljavali, nego su ispunjavali sve uvjete koje je vojska stavila pred njih, nastavlja Bader. Bila je to i na neki način sprega vojske i plemićkog sloja koji je došao živjeti u mali rustikalni malarični mediteranski gradić očekujući da Pula postane nova metropola.

Plemićke obitelji kao u filmovima

Tada je u Puli boravilo 27 plemićkih obitelji koji su živjeli životom i stilom koji se danas viđa u filmova. Družili su se u salonima, prije svega u onima današnjeg Doma hrvatskih branitelja, nekadašnjeg Marine-Kasina, a svoje su domove stvorili u predivnim vilama sa slugama u rezidencijalnom dijelu grada. Bader kaže da su za svoje domove tražili najbolje lokacije dalje od malarične ravnice. Zato su počeli vile graditi na uzvišenim područjima, točnije na Verudi, a poneki i na obližnjem Vidikovcu. Danas se te divne vile mogu vidjeti većinom u lošem i ofucanom stanju, ali tada su bile zadnji hit arhitektonske mode, i pravo odraz kreme monarhije koja je cvala. Ovdje su svoje rezidencije imali najviši vojni oficiri i generali poput poznatog von Trappa, pretočenog u filmski lik u filmskom klasiku „Moje pjesme, moji snovi“.

– Naravno da su birali takva mjesta jer nisu htjeli biti u smrdljivom gradu koji u to doba nije imao riješenu kanalizaciju pa su se prljava voda i fekalije izbacivale na ulice preko prozora. No, morate znati da se tada čitav život vodio zapravo na ulici. Velikoj većini radništva i sitnog građanstva život u kući je bio gotovo nemoguć. To je bilo samo mjesto spavanja. Sve ostalo se dešavalo vani. Vani se dakle i jelo i živjelo. Sve su ulice bile mjesto susreta i zabave. Tada je grad u svom najužem centru imao nekih 60 oštarija te brojne kavane.

Jeftina hrana u skupom gradu

– Jedna od rijetkih stvari koja je bila jeftina u Puli, a to je bio grad koji nikad nije bio jeftin te je slovio za jedan od najskupljih u Austro-Ugarskoj, je bila hrana. Ako je netko htio relativno brzo umiriti svoj prazni želudac, trebao je otići u neku od lokalnih oštarija gdje su se spremale jota i maneštra. Takva hrana je bila dosta jeftina za razliku od čitavog niza stvari koje su bile izuzetno skupe, opisuje nam Bader tadašnji gradski život.

Tržnica odmah nakon gradnje (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

U oštarijama i restoranima nudila se kontinentalna hrana, poput mesa, kobasica, kupusa, što je u istarskoj kulinarskoj tradiciji ostalo i do danas, a jelo se i puno ribe. S dolaskom Austrijanaca i Mađara također je procvalo slastičarstvo. Tada su se pincama, fritulama i kroštulama pridružile štrudle s jabukama, buhtle, sacher torte, a jedna od najpoznatijih i najelitnijih kavana bila je Miramar gdje je današnja Politehnika. Kavane su se otvarale na Forumu, Rivi, u Ulici Sergijevaca, Kandlerevoj i Arsenalskoj ulici, ali i Portarati, Šijanskoj ulici, u blizini kazališta, iza Augustova hrama i u Narodnom domu. Osim vina, pilo se pivo, a u gradu su bile i dvije pivovare koje su licencirano proizvodile njemačko pivo. Ujedno, u to je doba izumljena i pašareta, poznato istarsko gazirano piće karakteristično po narančastoj boji.

ViaTradonico-stari dio grada razrušen u bombardiranju u II. svjetskom ratu (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Javne kuće i farfaline

Kao i danas, i tada su u Puli bile jako skupe kuće i stanovi i puni ljudi si to nije moglo priuštiti. Zato je veli dio ljudi dnevno migrirao u grad zbog posla, a cvjetao je i najam stanova na crno.
– Najmodavci su tražili da se stanovi plate mjesec dana unaprijed, a tada su plaće bile tjedne. I praktički je bilo nemoguće osigurati neki iznos koji bi se najmodavcu platio mjesec dan ranije. Zbog toga se razvilo iznajmljivanje postelja na crno. Tako je porezna uprava Pule imala velike probleme i stalno je naplaćivala kazne, priča nam ovaj povjesničar koji je do svojih saznanja u svojoj karijeri došao u razgovoru s ljudima i izučavanjem arhivske građe u Hrvatskoj i van nje.

U to doba, zbog velikog broja vojnika te građevinara, odnosno muškaraca, radio je i velik broj javnih kuća. Njih čak sedam bilo je otvoreno na raznim lokacijama u gradu, od uspona prema franjevačkom samostanu, do Kandlerove i Castropoline ulice. Svaka je zapošljavala po dvadesetak prostitutki koje su se nazivala farfaline. Prostitucija je tada bila legalna, one su plaćale porez te svaki petak odlazile na liječnički pregled.

Pula je poticala žene poduzetnice

– I u tom segmentu je postojala gradacija, od elitne prostitucije do kućne radinosti. A to nije bilo jeftino. Za susret sa farfalinom trebalo je izdvojiti pet kruna, a morate znati da je tada prosječna radnička plaća u Arsenalu tjedno iznosila 2,8 kruna. U prosjeku tada je bicikla vrijedila 100 kruna, vožnja kočijom pet kruna, navodi Bader. Najpovoljnije je osim hrane bila vožnja tramvajem i karta za kino. Cijene su iznosile 10 helera, a 100 helera je jedna kruna. Zabavu su osim u bordelima, muškarci pronalazili i u nekom od sedam kina koji su tada egzistirali u centru. Bili su to redom kina Minerva, Edison, Leopold, Idel, Eden, Marine-Kasino i kino-kazalište Politeami Ciscutti. Život je bio raznolik, zabave za sve društvene slojeve nije nedostajalo, s obzirom na toliki broj kavana, kazalište, kina, pivnica, plesnih dvorana, salona, vinarija.

Pulski tramvaj (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– To je grad koji je pružao lepezu ogromnih mogućnosti. Ljudi su brzo napredovali, a i izuzetno puno žena je imalo svoj obrt. To je novost u jednom društvu u kojem žene postaju samostalne, vlasnice većih i manjih obrta. Vodile su oštarije, razne radnje, praonice, zaključuje Bader.

Život na ulici (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

U takvom okruženju kada Pula samo nije izrasla u pravu austrijsku metropolu na moru, ne samo po građevinama, nego i kroz stvaranje građanskog sloja, počinje Prvi svjetski rat koji je zauvijek promijenio povijest ovog grada čije su najsjajnije godina nažalost iza njega. Velik dio stanovnika je tada evakuiran u izbjegličke logore iz kojih se dobar dio njih nikad nije vratio. A nakon toga počinje neka druga povijest kroz kraću talijansku vladavinu, ponovno urušavanje grada u Drugom svjetskom ratu te socijalističku obnovu i novo doseljavanje.

Kuga u Istri: Pula ostala na 30 stanovnika, nestao Dvigrad, ali nastao Ples mrtvaca

By

Barbara Ban

-

21/04/2020

0

Odavno se nismo susreli s ovakvom situacijom kakvu proživljavamo zadnjih mjesec dana. Mnogima u glavi prolazi misao da je to sve jedna najobičnija noćna mora koja se zapravo ne dešava. Ali dešava se. Epidemija izazvana koronavirusom je tu, kao i izolacija, zaustavljanje ekonomije, putovanja, bezbrižnog života kakvog znamo… No, nije to kraj svijeta. Iako više nitko ne živi kako je nekad prije živio i pita se što će donijeti sutrašnji dan, ovo su situacije s kojima se čovječanstvo susretalo oduvijek, ali s puno kobnijim posljedicama. Međutim, kako epidemije odavno nisu „harale“ ovim našim područjem, to se skoro zaboravilo, ali kolektivna memorija se sada probudila. Ona ne nestaje tako lako, a podsjeća na 400 godina unazad kada je Istrom harala jedna druga epidemija, koja je bila zastrašujuća. Kuga.

Kolektivna memorija

Sama njena riječ izaziva nelagodan osjećaj, strah, želju da pobjegnemo negdje daleko, da se sakrijemo u neku mišju rupu. Je li osjećaj poznat? E da, to je očito ta kolektivna memorija. Jer samo spominjanje riječi kuga asocira nas na strašnu smrt.

Koliko puta smo samo upotrijebili tu riječ, a nismo joj pridavali veliko značenje. Bila je i prošla. Pa što! To je neka davna povijesna bolest. Hvala Bogu je. Ostala je stoljećima iza nas, ali je u povijesti Istre ostavila velike posljedice. Kuga i ratovi. Skupa i odvojeno. Upravo ovakve epidemije u povijesti su mijenjale društva iz temelja. Možda će i ova nedaća donijeti nešto sasvim novo. Tko to zna. No, znamo što je kuga donijela Istri, odnosno oduzela.

Sveti Rok je zaštitnik od kuge – crkvica u Draguću na rubu mjesta

Kada sam malo prošla kroz materijale uglednih povjesničara, koji su pisali i objavljivali članke i knjige o temi kuga, čitam da je od 14. do 18. stoljeća u Istri bilo nebrojeno epidemija te bolesti, ali i malarije. Prema Schiavuzziju, od rimskoga doba do 1632. Istru su zahvatile 54 epidemije bolesti kuga. To je dovelo do velikog pada broja stanovnika, a posljedično i do doseljavanja stanovnika s područja Dalmacije, Albanije i Grčke. Istra je danas takva kakva jest i „zahvaljujući“ tim epidemijama.

Epidemiju nadzirali vojnici

Čitam da su se i tada ljudi protiv nekontroliranog širenja zaraznih bolesti branili na sličan način kao i danas. Primjerice, Venecija je nakon dvije godine teške epidemije koja je zadesila i njeno područje, ali i čitavu jadransku obalu gdje se trgovalo, uvela strožu kontrolu istarske obale koju su nadzirali naoružani vojnici. Tada su utemeljeni lazareti, a brodovi su morali predočiti potvrde o stanju i podrijetlu robe. Zanimljiv je i podatak da su epidemije kuge najteže bile na mletačkom teritoriju Istre, za razliku od austrijskog, a glavni razlog je trgovina, odnosno migracija ljudi. I danas je slična situacija.

Ono što se posebno pamti je velika epidemija koja je zadesila Istru, posebno Pulu, daleke 1630. Trajala je čak dvije godine, a u tom periodu nestala su neka mjesta, a i brojna sela na Puljštini. Bila je ujedno i posljednja. Mletačka je Istra u tom periodu prije samog izbijanja bolesti imala oko 50 tisuća stanovnika. To je četiri puta manje nego danas. Nakon dvije godine bolesti ostala je na samo 30 tisuća stanovnika što bi bilo negdje oko polovice današnje Pule. Navodno je u Puli tada ostalo živjeti samo 30 stanovnika. Strašne su to brojke koje su ostale zametene negdje u povijesnim arhivima.

– Bila je riječ o pandemiji koja je zahvatila cijelo sredozemno područje te velik dio Europe. Godine 1631. stanovništvo grada spalo je na samo 30 duša, kuće su ostale prazne, a polja u okolici grada zapuštena.

Posljednja epidemija

– Iako se smatra najvećom epidemijom u istarskoj povijesti uopće, spomenuta je epidemija kuge bila i posljednja. U puljskim se maticama tih godina može uočiti velik broj umrlih, ali se pošast ne spominje pod svojim nazivom, piše povjesničar Slaven Bertoša u svom radu „Medicinsko osoblje u Puli // Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru: od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara“. A nakon toga područje je zahvatila malarija. Teško doba za Puljštinu.

Izgrađen kamenjem Velikog rimskog kazališta

Upravo iz tog perioda mračna povijest je Puli i Istri ostavila poznati kaštel na vrhu starog grada gdje se danas nalazi Povijesni i pomorski muzej Istre. Naime, Venecija je 1630. odlučila u Puli sagraditi utvrdu na mjestu utvrde stare pulske obitelji Castropola, koja je time potpuno srušena, a kamen-temeljac postavljen je 1. svibnja 1630. godine. Gradnju je između 1631. i 1633. u vrijeme najjače epidemije projektirao i vodio francuski vitez, vojni inženjer, strateg i matematičar Antoine De Ville kojemu je kuga u te dvije godine odnijela dva sina. No, on je za sobom ostavio veliki trag, pa i danas jedan uspon u starom gradu nosi njegovo ime.

Gradnja pulskog kaštela

Zanimljivo je da su kaštel gradili galijoti, majstori iz Venecije, ali i iz Rovinja. Koristio se kamen Velikog rimskog kazališta koje je bilo u ruševnom stanju. Bio je napušten i zapušten nakon velikog požara izazvanog udarom groma. To je kazalište bilo izgrađeno vjerojatno u 1. stoljeću izvan gradskih zidina na jednom od sedam brežuljaka Pule, Monte Zaru. Kazalište je primalo 4.000 gledatelja, a danas se od njega mogu vidjeti isključivo blokovi koji su temelji jednog ugla zgrade. Izgled Velikog rimskog kazališta može se vidjeti na srednjovjekovnim i novovjekovnim vedutama grada, te na crtežima koje je napravio baš De Ville. Zanimljivo je da je s druge strane upravo De Ville spriječio i rušenje poznatog pulskog amfiteatra.

Gradnju pulske utvrde za vrijeme epidemije nadzirao De Ville

Ništa bolje tih godina nije bilo ni u Poreču. Miroslav Bertoša u djelu “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” piše da je u prvim decenijama 17. stoljeća Poreč opisan kao grad u kojem su zamrli gospodarstvo, promet i demografski napredak.

De Ville spriječio rušenje poznatog pulskog amfiteatra

– Od druge polovice 16. stoljeća, a osobito u prva tri desetljeća Seicenta grad je pokazivao nedvojbene znakove gospodarske i populacijske kataklizme. Dok je 1554. godine imao 780 stanovnika, u prvoj polovici 17. stoljeća ono je spalo na 300, a 1630. godine, po nekim indicijama, na samo 30 osoba! Sve stanovništvo nije, dakako, umrlo već je velikim dijelom pobjeglo pred epidemijom koja je između 1630. i 1632. godine zahvatila čitav zapadno istarski gradski areal. Poreč se sporo oporavljao. Izvještaj iz 1634. godine još ga uvijek spominje kao ” nenastanjeni grad sa samo stotinu osoba, grad u kojemu se ne može više prebivati “, u koji malo tko želi doći i nastaniti se “zbog lošeg zraka i slabih mogućnosti zarade, piše Bertoša.

Kraj Dvigrada

Bolje nije bilo ni u unutrašnjosti Istre tih godina kada je jedan gradić napušten. Riječ je o Dvigradu kraj Kanfanara čije zidine i dan danas intrigiraju brojne znatiželjnike. Ovaj gradić ponad Limskog kanala da je preživio kugu, bio bi jednako pitoreskan kao jedan Grožnjan. „Zahvaljujući“ kugi postao je hrpa kamenja. Naime, upravo u vrijeme kada je počela gradnja pulskog kaštela, Dvigrađani bježe od bolesti u Kanfanar.

U mjestu s brojnim obrtnicima, koje je ime dobilo po dva grada – Moncastellu i Castelu Parentino, od kojih su se do danas sačuvale samo ruševine Moncastella, ostale su samo najsiromašnije obitelji koje nisu imale kuda. Dvadeset godina nakon toga biskup je u Dvigradu blagoslovio tri obitelji, da bi 20 godina nakon toga bila napuštena i sada urušena crkva Sv. Sofije na gradskom trgu. To je bio kraj srednjovjekovnog gradića, koji se prvi put spominje 879. godine, oko kojega su se odvijale mnogobrojne bitke i ratovi. A na kraju ga je „života“ stajala bolest. Ni dvostruke zidine te obrambena kula, kao ni tri zatvorena gradska vrata, kugu nisu mogli spriječiti da ne uđe.

U mjestu nakon kuge ostalo samo nekoliko obitelji

To je samo upozorenje da bolest ne bira. Društveni status je u toj priči nebitan. Pred bolešću su na kraju svi isti. I sada nam je to jasno, a bilo je jasno i našim precima iako nisu imali zdravstvo kakvo mi imamo danas. Umjetnici su takvu poruku pustili za budućnost.

Strah i mirenje sa sudbinom

-Kuga je izazivala strah, ali i mirenje sa sudbinom, želju da se iskoristi preostalo vrijeme na zemlji i prihvaćanje smrti kao neizbježnosti koja ispravlja zemaljske nepravde jer pogađa podjednako bogatog i siromašnog. Najpoznatiji je književni primjer Boccacciov Decameron, a u likovnoj umjetnosti nastao je novi simbolički prikaz, dance macabre. Prvi dance macabre, smatra se, naslikan je 1424. u Parizu, nakon čega se tijekom druge polovice 15. stoljeća žanr proširio po cijeloj Europi.

Pred bolešću svi su isti (Foto: TZ Središnje Istre)

– Riječ je o freskama, gotovo redovito naslikanima na zidovima crkve, klaustra ili obiteljskih grobnica, koje prikazuju kosture u plesu s predstavnicima različitih društvenih slojeva. Broj sudionika plesa je različit, no gotovo uvijek su tu kraljevi i plemići, svećenici i seljaci, djeca i razbojnici, združeni u plesu koji vodi smrt, jer smrt ne haje za društveni položaj, spol, bogatstvo ili dob ljudi koje poziva na ples, piše stalna suradnica Hrvatske revije Tatjana Buklijaš iz Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU te doktorandica na Sveučilištu u Cambridgeu u svom tekstu „Kuga: nastajanje identiteta bolesti“.

Ples mrtvaca Vincenta iz Kastva (Foto: TZ Središnje Istre)

I odmah mi pamet pada da je upravo epidemija kuge „zaslužna“ što danas na zapadnom zidu male crkvice Svete Marije na Škrilinah u Bermu imamo najpoznatije freske u državi „Ples mrtvaca“ djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474. Uz pulsku Arenu i Eufrazijevu baziliku upravo su ove freske najprepoznatljiviji kulturni spomenik Istre. Nastale su nakon epidemije bubonske kuge.

Sveti Rok zaustavlja ženu u bijelom

Beramska freska prikazuje desetero ljudi, i to predstavnike svećenstva od pape do kardinala i biskupa, zatim plemstva, odnosno kralja, kraljicu i viteza te na kraju obične ljude – gostioničara, trgovca, invalida i dijete. Ritam rasplesanim kosturima daje smrt koja svira gajde.

Crkva u Bermu s famoznim freskama (Foto: TZ Središnje Istre)

– Svakoga od njih prati smrt — prikazana kao ogoljeni kostur bez plašta. Trgovac joj nudi novac, no zemaljska bogatstva u trenutku smrti ne znače ništa, objašnjava Tatjana Buklijaš.

Sveta Marija na Škrilinah u Bermu (Foto: TZ Središnje Istre)

U Bermu se pored bočnih vrata kapele nalazi i freska sv. Sebastijana koji je uz svetog Roka i svetog Fabijana zaštitnik od kuge. Zato je u 15. i 16. stoljeću sagrađeno jako puno crkvica koje nose njihove nazive, prije svega na ulasku u mjesto.

Unutrašnjost crkve svetog Roka u Draguću

– Crkvice su se gradile na ulazu u mjesto kako bi zaustavile kugu i često se povezuju s predajom o sv. Roku, koji je pred mjestom zaustavio ženu u bijelom, smrt s kosom, crnog psa ili neku drugu personifikaciju kuge. Titular u središtu mjesta, u glavnoj crkvi ili pak na uzvisini u blizini mjesta u koje se hodočasti na blagdane, obično je znak zahvale za pruženu pomoć tijekom upravo okončane epidemije, zaključuje Tatjana Buklijaš. Jedna od njih je i pitoreskna crkvica u Draguću na samom kraju mjesta u kojoj su i freske mrtvaca iz kojih vire strelice, simboli smrti od kuge.

I tako su se ljudi branili od epidemija, zahvaljivali nakon toga gradnjom crkvi. Ostavljali za sobom svjedoke vremena. Pitam se što će ostati nakon ove nove pošasti koja će nas zasigurno sve izmijeniti iz korijena.

Svetvinčenat: Povijest uklesana u kamen

By

Barbara Ban

-

10/04/2020

0

Za povjesničare, zaljubljenike u baštinu i povijest rodnog kraja građe u Istri uvijek ima u izobilju. Istra je kraj koji ima bogatu povijest još od prapovijesti, a kontinuitet života je ostao neprekinut. Mnogi su narodi ovuda prošli i vladali. Svatko je nešto ostavio za sobom. No, ljudi k’o ljudi. Često zaborave i ono što je bilo prije samo 30 godina, a kako neće ono što je bilo prije stotinu, ili 500 godina. Zato nam kulturna i graditeljska baština priča umjesto naših predaka. Potrebno ju je samo dešifrirari da malo više upoznamo njih, mjesto, a na kraju krajeva i svoje korjene. I dok šetam kroz Svetvinčenat, uzmem si vremena i dešifriram.

Naime, mene posebno privlači ono što nikome drugome previše ne upada u oči ili se negdje skriva iza neke stare žbuke ili bršljana. Što li znači ovaj grb, pitam se kada vidim tako nešto na zidu neke crkve, kaštela, zgrade? Kada je izrađen i gdje je prvotno stajao? Je li originalno ova erta bila na tom prozoru ili je šetala kao kamena građa mjestom i okolicom? Koje su obitelji živjele nekada u ovom mjestu? Znam li njihove potomke? Jesu li bili bogati? Kako su živjeli? Tako se zabavljam dok prolazim nekom ulicom.

Renesansni trg

Posebno me fascinira Svetvinčenat, možda zato jer mi je od malena tu na dlanu, praktički rodno mjesto. Mjesto je to od 300-tinjak stanovnika kojega zbog njegova oblika često nazivaju gradićem, a može se pohvaliti jednim od najljepših renesansnih trgova u državi. A tu je i drevni velebni kaštel Morosini-Grimani čija se konačna kompletna obnova bliži kraju. Od uvijek je bio svojevrsni centar ovog područja, odnosno okolnih sela i zaseoka, pa se ovdje oduvijek išlo kod stolara, kovača, potkivača, postolara, kovača…

Danas starih obrtnika nema. Nema ni njihovih obitelji. Neka ti tuga obavije srce kada znaš da je ta romantična prošlost iza nas, koliko god ona bila teška. Ali ne bi li bilo lijepo da je bar neki od tih potomaka obrtnika danas ostao u mjestu, pa da bar pokazno prikazuje stare zanate. Bar neki kovač…

Još mi je u sjećanju kada sam posjetila staru kolarsku radnju u centru mjesta prije deset i više godina. Pokazao mi ju je barba Tonin kojega se u djetinjstvu sjećam kao jednog od najvedrijih poštara. Nema sada ni njega, a što je s tom radnjom koja je bila pravi etnološki izvor znanja, ne znam.

Šutljivi kamen

Vrtlog prošlosti, a posebice drugog svjetskog rata promijenio je krvnu sliku mjesta, ali nam zato kameni znakovi, predaja te povijest otkrivaju gdje su imali svoje kuće, imanja i radnje te kako se mjesto širilo. Šutljivi kameni blokovi iznenađujuće progovaraju kada se odjednom otkriju na stepeništu razrušene kuće koja je vodila u savičentske vrtove.

Upravo je tamo kamenu ertu sa znakom noža i grbom plemićke obitelji Morosini prije puno godina pronašao savičentski oštar Mario Ferlin dok je čistio zemljište. Pronašao ju se sasvim slučajno u uličici koja od kaštela vodi prema mjesnom groblju u nizu starih urušenih kamenih kuća nedaleko kojih je uredio prostor za zbirku svog starog oružja. Bila je najobičnija stepenica, dok je nije okrenuo i ugledao grb plemićke obitelji koja je vladala gradićem Svetvinčenat. Prema oznakama potječe iz 15. stoljeća. Očito je bila na mjestu neke obrtničke radnje.

Naime, na kamenu širom Savičente mogu se naći i urezani znakovi cipela ili nekog alata. To je zapravo reklama, a ovakvi su natpisi nekada stajali iznad pojedinih obrtničkih radnji ovog malog mjesta.

Jure Marinčić

I oni su samo dio kamenog mozaika Svetvinčenta koje je osnovano na mjestu gdje su benediktinci iz Ravenne podignuli svoj samostan. Šetate li ulicom prema izlazu iz mjesta u smjeru pitoreskne crkvice sv. Katarine koju krase predivne freske, primijetila sam natpis koji govori o namjerama stanara. “Ostium non hostium 1793” nad ulaznim vratima jedne stare zgrade govori da je ulaz u kuću dozvoljen samo prijateljima. Kada se prevede naziv, jasno je da se radi o igri riječi, a natpis konkretno znači “vrata koja nisu za neprijatelje”.

Nešto malo dalje iznad jednog prozora uočila sam još jedan zanimljiv natpis, a čak ni stručnjaci ne znaju što znači, osim kratice F. F. koja se često susreće na kamenim materijalima, a govori o onome tko je njegovu izradu naručio. Naime, ta kratica znači “fieri fecit”, a u prijevodu znači “naručio je”, odnosno “dao je izraditi”.

Diljem mjesta Svetvinčenat mogu se naći uklesana i neka prezimena koja nisu plemićke obitelji Morosini ili Grimani. Tako primjerice nedaleko crkvice sv. Antona pogled privlači jedna volta iznad koje je isturena kamena glava. Kada sam joj se približila, uočila sam urezana slova koja svjedoče da je ovdje bio Anton Stanković.

Iz župnog arhiva saznajem da je Stanković bio kanonik skolastik koji je u ovoj župi službovao od 1736. do 1759. Još se jedno ime župnika spominje na obližnjem natpisu, i to ono Jure Marinčića koji je župu vodio od daleke 1647. do 1653. godine.

Kaštel i požar

A još nisam došla ni do kaštela koji nam isto priča svoju priču kroz grbove i napise na svojim zidovima, prije svega ulazu. Naime, jedan od najočuvanijih natpisa u malom mjestu Svetvinčenat nalazi se iznad ulaza u kaštel. Ovdje su zapisane godina njegova nastanka, i godina njegove obnove.

“Ovaj kaštel, uništen slučajnim požarom godine 1586. od Kristova rođenja obnovio je i uredio prikladnijim za uporabu 1589. Marino Grimani, vitez i namjesnik svetog Marka”, stoji na latinskom jeziku i prkosi vremenu. Naime, obitelj Morosini izgradila je velebni savičentinski kaštel kada je preuzela ovaj feud, a služio je kao simbol moći, ali i dobro utočište u nemirnim vremenima.

Potom prelazi u ruke venecijanske obitelji Grimani, ali je nažalost izgorio u požaru. Iznova je sagrađen po nacrtu venecijanskih arhitekata Scamozzija i Campagne, ali ovaj put u obliku kakav se danas može vidjeti u centru mjesta.

Na zgradi kaštela može se vidjeti i grb mjesta Svetvinčenat. Na njemu je kula koja simbolizira kaštel. Tu su i grbovi obiju plemićkih obitelji koje se nalaze i na župnoj crkvi te na mjesnom groblju. Grb obitelji Morosini ima dijagonalnu traku, a onaj obitelji Grimani ispunjavaju vertikalne linije. Zajednički je grb nastao 1560. godine, a predstavlja kombinaciju oba grba.

I tako bih mogla cijeli dan. Što li bih svašta otkrila o tom mjestu koje je kroz povijest bilo na graničnom području. Svašta. No, ipak se odlučujem za malo maštanja i manje istraživanja na kavi terase oštarije kod Marija. Gledam kako radnici završavaju kaštel koji konačno nakon drugog svjetskog rata kada je zadnji put uništen, poprima nove konture. Bolje i ljepše. Konačno će biti na ponos svima koji ovdje živimo, a njegov budući postav puno će govoriti o možda pomalo zaboravljenoj povijesti mjesta i ovdašnjih ljudi.

Biciklom iz Cerovlja u Hum: U kolijevci glagoljice i biske

By

Barbara Ban

-

28/02/2020

1

Točno mi je u glavi ostalo to hladno zimsko jutro usred veljače. Prelijepo plavo bistro nebo, a prsti mi se smrzavaju. I noge. I sada treba na bicikl pa smjer Hum. Ništa, nema druge neko raskrcati ih s auta i krenuti u ovu zimsku avanturu. Oko 8 sati je ujutro, a iz kafića trešti muzika. Čujemo neku trubu i harmoniku. Veseli su ovi ljudi u Cerovlju, pomislimo si. Da, naš start je tog ranog jutra bio Cerovlje u unutrašnjosti Istre gdje su maškare cijeli vikend harale, i nije im bilo dosta, nego su svoju zabavu nastavile nakon burne noći i tog jutra. Svaka im čast.

Sigurno su nas zbunjeno gledali kada smo naoružane kapama, rukavicama i šuškavcima ušle u kafić. I što smo pile kavu, za razliku od njih. Njima glasna muzika tako rano ujutro nije smetala iako je jasno bilo da te noći nisu ni oka sklopili. Nama, koje smo odmorne i spremne na novu rutu po središnjoj Istri na dva kotača, ipak je to bilo previše i preglasno. Brzinski smo ispile kavu i krenule smjer Cerovlje – Hum, i to slijedeći stazu 502 u smjeru Boruta.

Spuštamo se prema tom mjestu po asfaltu, gledamo ispred nas predivnu Učku i vičemo kako nam je zima. “Smrzli su mi se prsti”, viče jedna. Druga kaže da ne osjeća noge, treća oblači još jedan šuškavac.

Željeznička stanica Hum

Tješimo se da ćemo se brzo ugrijati, samo neka više krenu uzbrdice. I naravno da je bilo tako. Uzbrdica u ovim dijelu Istre uistinu ne nedostaje, tako da je prošlo malo vremena od kada smo navlačile robu na sebe, do trenutka kada smo doslovce zakuhale, zagrijale noge, ali i srce.

Evo ga najmanji grad na svijetu u daljini

Predivna staza vodi nas brežuljkastim krajem u okolici Cerovlja pa sve do podvožnjaka ispod vijadukta Istarskog ipsilona kuda stižemo na željezničku stanicu Hum u Istri. Cijelim nas putem uz niske šumarke hrasta i pinija prate vidici na mala mjesta u tom kraju. Gledamo koliko još moramo probiciklirati da bismo ih dosegle, ali znamo da hoćemo. I tamo namjeravamo sigurno kušati bisku, rakiju po kojoj je najmanji gradić na svijetu nadelako poznat. Hum, stižemo.

Kratko stajemo na željezničkoj stanici na pruzi Lupoglav-Pula. Ne zato da bismo dočekale vlak, koji ovim krajem prolazi jako rijetko pa je svjevrsna atrakcija, nego da bismo malo predahnule prije novih brežuljaka. Istodobno fotografiramo čaroban krajolik. Lijep je i kada nema zelenila. S jedne strane Učka i dolina podno nje, s druge blagi brežuljci u smjeru Buzeštine. A svakome preporučam, ako već ne voli biciklu, da dođe ovdje u šetnju. Tu se polako prešaltavano na stazu 506 koja nas uzbrdicama i nizbrdicama vodi u smjeru Hum.

Crkvica uz cestu – neizostavni dio istarskog krajolika

Najmanji grad na svijetu

Zanimljivo je bilo tih nekoliko kilometara proći na bicikli jer ne samo da vas očekuju jako lijepi vidici koji s ove uske ceste pružaju na najmanji grad na svijetu, nego jer se stalno izmjenjuju kratke uzbrdice i nizbrdice koje su uistinu pravi užitak za sve one koji vole biciklirati. Putem nailazimo i na stare crkvice – zaštitni znak Istre. Cesta je pitoreskna. Uska, s malo automobila, okružena šumicom, a na dijelovima je krcata borovim iglicama.

A onda strminom do Huma. Nije problem ni to jer kao i uvijek kada dođem u to mjesto, obuzme me oduševljenje. Jednostavno je Hum sretna lokacija. Valjda zato jer smo na vrhu. Tko će ga znati. Kroz dvostruka ulazna vrata iz 12. stoljeća ulazimo u gradić, ako se mjesto s nekoliko kamenih kuća i crkvom tako može zvati. Prolazimo kroz nadsvođeni kameni ulaz s pločama na glagoljici. Srce ti pomalo zaigra. A onda se pred nama pružio stari trg.

Sve je tu na tom malom prostoru – i gradska loža, kuće za vlastelu i mještane te župna crkva s rezidencijom za župnika. Obilazak završava jako brzo jer je ipak ovo najmanji grad na svijetu, a onda se lagano upućujemo do kamene klupice pored male kušaone lokalnih proizvoda. Vrijeme je za marendu. No, vrag nam ne da mira. Moramo ući i pogledati što se nudi.

Domaća biska

Opće je poznato u Istri da je Hum centar rakija i da se ovdje svakog listopada održava smotra istarskih rakija. Ovdje ih ima jako puno tko želi kušati i kupiti. Bacamo oko, ali ne želimo ništa popiti, bar ne dok nas ljubazna prodavačica ne ponudi. Kako smo u Humu, odlučile smo se za degustaciju biske.

Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Zapisan je bio na glagoljici, a danas je sastavni dio tipične ponude istarskih proizvoda. Na zimskom suncu lagano guštamo. Marendamo i ispijamo kapljicu ljekovite biske. Pripremamo se za ostatak puta koji nas nakon Huma vodi sve do Kotli, jednog od najromatičnijih mjesta u Istri kojeg znam. Ovaj se put ne zaustavljamo u poznatoj humskoj konobi koja je nadaleko poznata po tradicionalnoj istarskoj kuhinji i supi – slasnom crnom vinu u bukaleti u koje je umočen prepečeni kruh.

Inače, Hum je isto kao i većina istarskih malih mjestašaca na brdu nekada imao svoj kaštel koji se spominje kao Castelum Cholm već 1102. godine u darovnici kojom istarski markgrof Ulrich II. daje u feud Hum akvilejskom patrijarhu. Nalazio se na mjestu današnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je izgrađena početkom 19. stoljeća. Bio je to obrambeni kaštel, kao i većina njih u Istri.

Naime, Hum je bio na graničnom području, često je bio razaran i obnavljan, a uništen je u Uskočkom ratu u 17. stoljeću. Tada je kaštel spaljen, i nikada više nije poprimio nekadašnji oblik.

Aleja starog pisma

Nakon okrijepe nastavljamo dalje prema Kotlima, spuštajući se predivnom nizbrdicom uz Aleju glagoljaša. Spomenik je to našem starom pismu, a upravo je ročko i humsko područje bilo središte glagoljaštva u Istri. Na cesti Roč -Hum u dužini od sedam kilometara na deset je mjesta postavljeno kameno znamenje koje simbolizira ovo staro hrvatsko pismo. Aleja počinje Stupom čakavskog sabora, a završava bakrenim vratima Huma koje smo za sobom ponovno zatvorile kada smo se opraštale od grada.

Mi se zaustavljamo kod Uspona Istarskog razvoda, koji je posvećen tom dokumentu iz 14. stoljeća, a govori o razgraničenju između posjeda akvilejskog patrijarha, pazinskog kneza i Mletačke Republike. Uspon započinje kamenim vratima u obliku glagoljskog slova L, nastavlja se glagoljskim slovima koja se uspinju pored utabane staze, a tvore natpis Istarski razvod.

A onda nastavljamo put do sela Brnobići gdje ponovno skrećemo na stazu 502 i opet se spuštamo predivnim nizbrdicom do Kotli. Tu ćemo stazu gotovo čitavim putem pratiti do Draguća i kasnije od Draguća do Cerovlja – kako nam snaga i volja budu dopuštali. Ne razgovaramo ovim dijelom puta nego uživamo u vjetru u kosi.

Slapovi i mlinovi

Kada je nizbrdica u pitanju, samo se treba prepustiti, ćakule su za ravnu stazu. Čujemo vodu, što znači da smo stigle u Kotle. Što reći o ovom malom kamenom napuštenom selu koje je postalo izletnička oaza zbog vodopada i napuštenih mlinova? Uvijek te iznenadi – bilo ljeto, zima ili proljeće. Voda teče bez obzira na sve, podsjeća te na protok vremena.

Kotli su navodno dobili ime po kamenom koritu koje je izdubila voda. Selo i okolni prostor 1994. godine dobili su status spomeničke baštine. Dakle, to je zaštićena ruralna sredina sa sačuvanim kortama i baladurima te mlinom na vodu smještena u dolini Rečine čije vode dalje teku prema Mirni. Tu su nekad živjeli razni obrtnici, a mjesto je napušteno nakon 2. svjetskog rata. Život se polako vraća u ovo mjesto kroz mali restoran ponad slapova, a polako se obnavljaju stare kuće. No, daleko je to od onoga što su Kotli nekada bili.

Ne zaustavljamo se puno, osim za fotografije da nas ne uhvati zima. A i nismo svjesne baš što je pred nama. Jer karta govori jedno, a iskustvo drugo. Čeka nas teška uzbrdica gdje prešaltavamo brzine na jedinicu. I onda svaka u svojim mislima polako idemo korak po korak, ali na bicikli, do vrha. Treba ustrajati i vidjeti koliko možemo izdržati. To su mali izazovi koji svaku rutu čine zanimljivom, a po njima je se kasnije i sjećamo.

Dragućka vala

Stižemo na novi vrh i u selo Krušvari, a tada se pogled širi na drugu stranu – prema Draguću. Tamo moramo doći da bi se nakon toga vratile do Cerovlja. Lagana se maglica diže iz Dragućke vale, okolo su maslinici, čeka nas lijepi široki makadamski put. Obećavajuće.

Opet smo na valu nizbrdice, a sunce nas kupa. Oko nas maslinici, a po putu vidimo i urušene stare kamene kuće. Tko je tamo živio? Zašto su napuštene, pitamo se i nastavljamo put. I tako do dna. Znamo da nam poslije neće biti lako, ali se ne zamaramo. Barem ne tada. Bolje da i nismo kada se sjetim nastavka puta. Dakle, najbolje je ovaj dio staze izbjeći ako ikako možete, posebno nakon velikih kiša.

Staza je strma, a bujice su je bile skroz odnijele tako da je bicikliranje bilo nemoguće. Put je bio sličniji suhom koritu neke rijeke. Zato je guranje bicikle po tom nemogućem terenu bilo jedino moguće. Mukotrpan put je poprilično trajao, a Draguću ni traga ni glasa. No, kada sam stigla do male crkvice svetog Roka na travnatoj uzvisini na samom kraju mjesta, jednostavno sam se legle i više se nisam dizala. Bila sam skroz iscrpljena.

Trava je mirisala na proljeće, a dok si tako stopljen sa zemljom osjećaš neki neobični mir. Ni nakon 15 minuta ležanja nije mi bilo do ustajanja, ali vrijeme je za pokret. Razgledale smo ovu vrijednu crkvicu bogatu freskama, i naravno grafitima na glagoljici. A onda bez previše zaustavljanja u ovom biseru unutrašnjosti Istre koji je izgrađen planski nakon što je uništen u Uskočkom ratu, nastavljamo dalje.

Sada smo preumorne i želimo doći čim prije do cilja. Zato umjesto makadamskog puta preko brda do Cerovlja, uzimamo rutu po cesti Buzet – Pazin. To je bio pun pogodak. U samo 15-tak minuta smo do automobila. Tko bi to bio rekao. Cerovlje je pred nama.

Medeni peron

Za one koji žele uživati u nastavku dana, ali možda manje aktivno, svakako preporučam da ostanu na ručku u konobi 2. Peron u Cerovlju. Ova konoba postaje sve popularnija u unutrašnjosti Istre, a njeni ljubazni i uslužni vlasnici Mariela i Armando Lušetić dali su joj ime po željeznici koja prolazi par metara od restorana.

U veljači za vrijeme Dana meda imaju poseban jelovnik koji će oduševiti sladokusce. Jer nije klasičan, a svako je jelo obogaćeno domaćim medom iz ovog kraja. Za početak će vas zasititi energetska medena salata na kremi od koprive, a potom će vas oduševiti rafioli u umaku od meda, kadulje i pinjola. Ako želite ostati na medu, preporučam confit pačjih prsa zapečenih u medu i bademima, a za kraj tu je medeni zalogaj od skute, datulja, grožđica, suhih smokava i naravno meda.

Slatko za kraj – bombastične palačinke na drugačiji način

Za ljubitelje mesa – ovdje nemojte propustiti biftek, fiorentinu ili svinjska rebra koji se pripremaju na ognjištu pred vama. I ne samo to, u ovoj konobi možete kušati i domaću tjesteninu na razne načine – fuže, njoke i pljukance sa šugom, ali i nešto drugačije poput rafiola od sira s kušem ili kaduljom, zatim tartufima i sezonskim gljivama poput vrganja i divljači. Što reći nego pravi gastronomski doživljaj na kraju uzbudljivog dana. Tako bi uvijek i trebalo biti.

Evo i rute:

Draguć: Tišina središnje Istre

Mjesta

By

Barbara Ban

-

02/01/2020

2

Moram priznati da ne znam puno toga o mjestu Draguć. Nisam proučavala njegovu povijest, niti arhitekturu, niti sam ikada s niti jednim stanovnikom razgovarala i o njemu napravila reportažu. Pa ipak osjećam veliku potrebu nešto napisati o tom malom istarskom gradiću koji se smjestio u idiličnom krajoliku na vijugavom putu između Pazina i Buzeta.

Pitomo je malo mjesto koje zrcali sliku unutrašnjosti Istre. Mirni blagi gradić, srednjovjekovnih kamenih vizura. Pokoja mačka izležava se na toplom suncu, poneki pas zalaje. Ljudi malo. To je slika malih mjesta u samom srcu Poluotoka koji su napušteni. Doduše, život se u njih pokušava vratiti kroz turizam i kulturu.

Srećom ili nesrećom to im polazi za rukom. Srećom jer se obnavljaju, nesrećom jer se baš i ne pazi na stare vizure i izvornu arhitekturu, a to je ono što čini njihovu dušu. Tako danas Gračišće, Motovun, Grožnjan, Savičenta žive nekim svojim ritmom, manje ili više sezonalnim. Svake godine imaju sve više turista, izletnika, vreva ljeti sve je veća.

No, ne i Draguć. On je ostao zatvoren u toj svojoj miroći daleko od očiju svijeta. Ovdje ne možete proći usput. Tu baš morate doći. I kada dođete, neće vam biti žao niti jednog kilometra koji ste morali potegnuti.

Ono što će vas najprije oboriti s nogu i prije nego skrenete prema mjestu je pogled. Sa ceste Draguć nam je kao na dlanu, a iza njega vidimo Dragućku valu. I tamo sam bila pa se penjala do gradića na vrhu po makadamskoj razrovanoj cesti nakon velikih kiša i bujica. I to biciklom.

Vala i bicikliranje uzbrdo

Definitivno jedan od doživljaja koji nikad neću zaboraviti kao i umor koji me savladao kada sam došla do crkvice svetog Roka. Legla sam se na travu i gledala u plavo nebo dok mi je srce kucalo sto na sat. Ali mi ništa nije bilo teško jer sam znala da ću se, kada se dignem sa zemlje, naći na jednom od najljepših mjesta u Istri s kojega se pogled pruža na valu, ali i Butonigu te obližnje vrhove. Veličanstveno.

Ležim na zemlji pored crkvice svetog Roka

Sveti Rok je inače poznati zaštitinik od kuge, a ova je crkvica, očito kao branik toj zloglasnoj bolesti koja je svojedobno poharala mnoga mjesta u Istri, izgrađena početkom 16. stoljeća. Fascinantna je ne samo zbog svoje prekrasne lokacije i pogleda, nego i moćnih fresaka kojima ju je obogatio 1529. Antun iz Padove, zapravo Kašćerge. Tu možete vidjeti palu s likovima Sv. Roka, Fabijana i Sebastijana na zidu iznad oltara.

Na svodu je ciklus od 28 slika s prizorima iz Isusova života, od Naviještanja do Euharistijskog krista, a zidovi ove male sakralne građevine ispunjeni su likovima svetaca, crkvenih otaca, papa, biskupa i običnih ljudi. Ako znate glagoljicu, moći ćete iščitati i neke od natpisa, odnosno grafita po zidovima. Da, u Draguću se pisalo glagoljicom.

Zanimljiva unutrašnjost crkvice svetog Roka

No, vratimo se mi ulazu u gradić jer će vas ipak crkvica svetog Roka dočekati na samom kraju nakon što popijete kavu na trgu i pod voltama se zaputite prema njoj. Ono što ćete sigurno primjetiti je njegova skladna arhitektura i organizacija. Razlog tome je planska gradnja nakon što je gradić izgorio u velikom požaru za Uskočkog rata početkom 17. stoljeća.

Organiziran Draguć

Zato Draguć danas ima centralnu ulicu i glavni trg s reprezentativnim zgradama u klasicističkom i baroknom stilu. No, Draguć se prvobitno nije nalazio na tom mjestu, već na takozvanoj lokaciji Stari Draguć gdje se i dan danas mogu ispod naslaga zemlje otkriti ostaci nekadašnjeg života na tom području.

Prije nego dođete do glavne ulice možete malo sjesti i odmoriti uz crkvu crkvu svetog Elizeja iz 12. stoljeća koja je okružena lokalnim grobljem. Budući da me uvijek zanimaju nadgrobni spomenici, posebno oni stariji koji otkrivaju neke tajne ljudske sudbine iz prošlosti, rado sam pogledala i lapidarij. Zanimljivo. Tu možete vidjeti spomenik dragućkom županu za vrijeme francuske vladavine Giovanniju Grozichu (umro 1833.) koji je dobio austrijski orden časti. Tu je pokopan i gradonačelnik Giovanni Grossich (1796. – 1861.) koji je izgradio školu, župnu kuću, groblje te 1847. podigao markantan 28-metara visok zvonik koji Draguću daje njegovu prepoznatljivu vizuru.

Nismo prošli ni nekoliko metara evo još jedne crkve, ovaj put crkve Gospe od Ružara koja je sagrađena 1641. godine. Nastala je s formiranjem novog naselja, a u unutrašnjosti se nalazi svojevrsni muzej sakralne umjetnosti. Uz tri već spomenute crkvice ovo malo mjesto koje danas broji niti 70 stanovnika, ima i crkvu Svetog Križa. To je pak župna crkva koja se nalazi na glavnom gradskom trgu, a spominje se još u 16. stoljeću. Dakle, četiri crkve bdiju danas nad malim Dragućem. Na trgu nek vas ne iznenadi fontana s pitkom vodom. Izgrađena je 1888., a do nje se voda, iz podnožja Starog Draguća, spuštala slobodnim padom. Danas je ukras centra mjesta.

Mala konoba

Sada je vrijeme da malo uživate u toj mirnoći o kojoj sam pisala na početku ovog bloga. Možete do zidina pa pogledati valu i krajolik i diviti se vidicima dok vam vjetar fijuće u kosi, a možete i do obližnje lokalne konobe. Jedina je u mjestu i nikad zapravo ne znam je li otvorena ili nije. Ali ne zamaram se previše. Sjednem vani i znam da će netko prije ili kasnije doći. I nikad nisam pogriješila. I lijepo je piti tursku kavu na placi u Draguću dok nema nikoga. Koja blagodat tako pobjeći od svakodnevnog stresa. Sami u svojim mislima ili dragim društvom ovo je idealno mjesto za provesti pola sata i jednostavno uživati. A možete i šutjeti. Draguć ionako voli svoju tišinu.

GDJE U OKOLICI JESTI

2. Peron, Cerovlje 6

Konoba Volte, Kozari 16

Tar i okolica: Antičke ruševine, hrastove šume i vinske ćakule u hramu gastronomije

By

Barbara Ban

-

09/12/2019

4

Krenula sam na ovu rutu bez ikakvih očekivanja. Jedino sam znala da želim biti na svježem zraku, da mi staza bude većinom ravna, da budem uz more i da škicnem neke dijelove Istre koje dosad nisam vidjela. Zato sam si već odavno u mobitel ucrtala rutu oko mjesta Tar kraj Poreča. Mjesto je to koje se nalazi na maloj uzvisini između Poreča i Novigrada, i nije da me je opčinilo svojom ljepotom i graditeljskom baštinom, iako ima nekoliko zanimljivih znamenitosti. Htjela sam u Tar i oko njega zbog njegovih lučica i uvala – Santa Marine i Tarske vale, ali i velikih maslinika koje se protežu preko puta njih.

Netipične uvale i luke

To su po meni skroz netipične uvale i luke za zapadnu obalu Istre. Totalno nas vraćaju u prošlost, jer nisu betonizirane ni komericializirane. Iste su desetljećima i to je ona njihova čar koja me davno privukla da dođem ponovno, ali ovaj put na bicikli te da upijem taj miris mora u gotovo netaknutoj prirodi. Ove su dvije lučice tim više zanimljive jer se između njih nalazi jedan od najboljih i najvećih kampova u Hrvatskoj – Lanterna gdje ljeti bude i više od 10 tisuća ljudi. S jedne strane imate veliki mir i tišinu, a s druge pravu košnicu.

Naša ruta je započela u Červar-Portu gdje sam bila po prvi put. Zbog toga sam na neki način ostala i šokirana jer je to mjesto pravi primjer arhitekture iz doba socijalizma koja jednostavno nije zaživjela s okolinom. Možda je u doba svoje gradnje bilo to moderno mjesto, međutim danas je to nažalost pravo ruglo apartmanizacije. Koja uzalud potrošena zemlja, i to na jednoj od najljepših lokacija – usred velike i bogate šume hrasta medunca koja očarava. I ne samo to, oko porta, pa do lučice Santa Marine ispod Vabrige nalazi se i čitav niz arheoloških antičkih nalazišta uz samo more. Na prve nailazimo odmah čim smo krenule iz Červar-Porta prema Santa Marini uz samu obalu.

Arheološka iskapanja i istraživanja iznjedrila su zanimljiva otkrića. U ovom malom zaljevu ispred kojega se u kasnoj antici nalazio otok nazvan Cervaria, već se u 1. stoljeću nalazio proizvodni keramičarski kompleks s opekarskom peći, a u 2. stoljeću poljoprivredno-prerađivački kompleks – uljara. Definitivno je to jedna od najstarijih uljara u Istri.

Osnutak Poreča i červarska vila

Ovo arheološko nalazište zove se Lorun, a osim gospodarskog objekta ovdje je bila izgrađena i rimska ladanjska vila te cisterna za prikupljanje vode. Čitam da se gradnja najstarijih zidova vile poklapa s vremenom osnutka kolonije Poreč, 46. godine prije Krista, u doba Cezara. Ovdje su se prerađivale i masline, ali i grožđe. Vjeruje se da je uljara radila do provale barbara. Također, ovo je bio centar proizvodnje amfora.

Uz obalu i arheološke iskopine vrlo brzo dolazimo do lučice Santa Marina koja se nalazi ispod mjesta Vabriga. Prije nego smo stigle do male luke s nekoliko ribarskih brodica te kafića i konoba na samom moru, ponovno nailazimo na arheologiju. Ona nas prati čitavim putem. Samo ne kroz kamp Lanternu od kuda puca predivan pogled na Novigrad. Šteta oblačnog vremena. Mjesto gdje ljetuje na tisuće kampista, sada je pusto, rezervirano samo za nas. Lagano uz šalu prelazimo ovaj ravni dio sve do Tarske vale. Straza je kroz kamp asfaltirana.

A onda pred nama Antenal, most koji na ušću rijeke Mirne povezuje Poreštinu i Bujštinu. Znak da ulazimo u Tarsku valu koja je bila poznata po svojim ribnjacima u srednjem vijeku u vlasništvu porečkih biskupa, a danas po izlovu cipla. No, Tarska vala imala je velik značaj i u rimsko doba. To je sasvim razumljivo ako se sjetimo arheoloških iskopina koje su ostale iza nas. Danas se malo tih ostataka vidi s obzirom da je ovdje dugo godina bio aktivan kamenolom. No, povjesničari i arheolozi znaju da je Tarska vala imala rivu i dva mola.

Ribarenje na ovom području ima dugu i bogatu povijest, a dokumenti, koji govore o pravu na izlov ribe porečkih biskupa, su to zauvijek zapečatili. Lovilo se na način da se mrežama zatvorio zaljev, a onda bi se one vukle prema kraju.

Cipli i Tarska vala

Najbolji bi bio ulov brancina i cipli koji bi dolazili na ušće Mirne budući da se ovdje miješa slatka i slana voda. Čitam da je nekada izlov cipli trajao i po 15 dana, a da bi u tome sudjelovali svi mještani Tara i okolice.

Nevjerojatan je to povijesni kontinuitet ovog kraja. Kada bi barem ta mirna i gotovo zapuštena luka danas mogla pričati. Svašta bismo mogli čuti dok u daljini gledamo most Istarskog ipsilona preko Mirne. No, ljudi ovdje gotovo da i nema. Zima je, gostionica ne radi, samo jedan barba sprema nešto po dvorištu. Pozdravljamo ga i krećemo uzbrdo po asfaltiranoj cesti prema Taru, mjestu koje je nastalo nakon osnutka starog Tara. Naime, stari Tar koji je bio jedan od kaštela u dolini Mirne, nalazio se na području današnje Stancije Blek. Tu je najprije bila rimska vila rustica, a s tog je nalazišta i žrvanj za tiještenje maslina ili grožđa koji je danas izložen u podzemnom hodniku pulske Arene. Na ostacima te vile sagrađen je stari tarski kaštel.

Navodno je kaštel izgrađen u razdoblju između 5. stoljeća i 788. godine, u dokumentima se prvi put pod nazivom Turris navodi 983. godine. Poslije se na mjestu današnjeg Tara razvilo naselje koje se u dokumentima spominje u 13. stoljeću kao Novi Tar.

Danas ostatke starog Tara više ne možemo vidjeti osim nešto od dijelova debelih zidova. Kaštel je propao negdje u 15. stoljeću. Uzbrdicom dolazimo do samog vrha gdje se smjestilo ovo mjesto kojim dominira velika župna crkva Sv. Martina, izgrađena 1800. na mjestu srednjovjekovne iz 14. st. kao spomen na boravak pape Pija VII. u Tarskoj vali.

Veliki planovi

No, mene više fascinira stari kaštel iz druge polovice 19. stoljeća koji je sagrađen na temeljima ranije palače iz 18. stoljeća. Velika je to i reprezentativna gospodarsko-stambena zgrada, upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, koja se danas koristi samo u jednom dijelu te čeka bolje dane. Nekada je bila u vlasništvu u obitelji Rogović, Čemerić, De Freschi i Hausbrandt, a nakon drugog svjetskog rata je nacionalizirana.

Općina Tar s tom zgradom ima velike planove. Kako je ovaj kraj bogat maslinama i izvrsnim maslinovim uljem, a i na obali je još u antičko doba bila uljara, ovaj bi prostor u budućnosti trebao postati Ekomuzej maslinovog ulja na četiri etaže. U prizemlju će biti prijamni prostor za posjetitelje te restoran, caffe bar i suvenirnica. Upravo ovo bi trebalo biti mjesto gdje ćete jednog dana doći i saznati sve o povijesti mjesta Tar i okolice, same zgrade, ali i gastronomije te poljoprivrede koja čini okosnicu razvoja mjesta uz turizam.

Bit će svojevrsni nastavak dva druga javna projekta koji su vezani za maslinovo ulje, ali i vina tarskog kraja – La Botegu i Kuću tradicijske gastronomije. Naime, upravo zahvaljujući izvozu vina i ulja Tar se u 18. i 19. stoljeću naglo obogatio. Oba su hrama enogastronomije uređena u starim kamenim zgradama i otvorene su svaki dan – zimi i ljeti. Zato nam je njihova terasa bila idealna za ispijanje kavice.

No, ipak nismo mogle proći bez dobrog vina, i to misnog Porečko pulske biskupije. Ne bismo mi se toga ni bile sjetile, da nam čitavu priču o Kući tradicijske gastronomije nije ispričao elokventni konobar i sommelier Edi Brčić koji je niz godina radio u Valamaru. Iskustva i znanja ima toliko da ga je gušt slušati. Odmah nam je izložio filozofiju Kuće gastronomije.

Misno vino porečke biskupije

-To je prezentacija naših lokalnih proizvođača i hrane. Mi u Taru imamo jako puno vinara i maslinara i ovo je idealna prilika da ih promoviramo. Zato ćemo ovdje organizirati vinske probe, a odmah tko god želi može u La Botegi kupiti sve što mu treba. Tu imemo i domaće sireve, pršut i druge suhomesnate proizvode, ali ne samo iz Istre. Nudimo mi i dalmatinske i slavonske proizvode koje onda sljubljujem s njihovim vinima. Želimo svima pokazati što mi radimo, i to im ponuditi, veli nam pričljiv konobar koji nas odmah nagovara da probamo jednu tarsku malvaziju, a onda na sva usta hvali misno vino malvaziju Porečke i pulske biskupije koja osvaja svojom svježinom.

– Možete ju popiti i ujutro. Ona osvježava, priča nam dalje dok obilazimo ovaj lijepo uređeni centar koji želi posjetiteljima približiti gastronomsku ponudu Tara, Vabrige i regije. Nude i cjelovite menije za one koji žele uživati u ručku ili večeri.

Čule smo mi i više od priče o tarskoj malvaziji i Kući gastronomije. Edi nam je ispričao i kako je počela Vinistra, najveća vinska manifestacija u Istri na kojoj su na početku sudjelovala samo tri vinara. Malo tko zna da se ona taj prvi put održala u Bujama. Priča nam on i o tajnama pjenušaca, ali i terana te kako je upravo teran bio zaslužan što je Parenzana, nekadašnja uskotračna pruga prošla preko Bujštine. I sve smo to saznala dok smo degustirane izvrstan istarski sir i pile misno vino. Je li nam se dalo otići iz Tara? Naravno da nije, ali veselim se dolasku u veliki maslinik pa teška srca ostavljamo našeg Edija i Kuću gastronomije. Tar, doviđenja zasad.

Put nas dalje vodi prema naselju Kukci i Stanciji Vodopija da bismo prešli preko glavne ceste Poreč-Novigrad i ušli u vinograde u smjeru starog Červara. Tek ovdje skrećemo ponovno prema moru i kampu Ulika.

Veliki maslinik

I tu se nalazimo na ulazu u veliki maslinik kroz koji vodi makadamsko-asfaltirana cesta i drvored akacija. Impresivno. Kroz maslinik vode asfaltirane cestice, ali mi idemo dalje prema Punta Busoli.

Mala je to muljevita uvala ispod Červara koja nije ništa spektakularno, ali me opet pomalo očarala. Očarala me jer s jedne strane imam more i plažu, a s druge predivnu šumu ogromnih hrastova, i to ne crnike, nego medunca. Lišće šušti i valovi pljuskaju. Koji spoj mora i kopna. Ludo nešto. Saznajem kasnije i da su ovdje arheolozi imali posla. Nedaleko same obale otkrili su prije nekoliko godina antičko ribogojilište iz 1. ili 2. stoljeća. Uz ribogojilište pronađeno je nešto keramike, tegula i dijelova amfora. A tu je nekada bio i antički mol. Tako je ovdje mirno i spokojno, tek koji šetač. S druge strane punte opet vidimo Novigrad, a pred nama jato gnjuraca.

Duboka šuma hrasta medunca nedaleko Červar-Porta

Znamo da smo pri kraju naše rute od tridesetak kilometara. Svaka u svojim mislima nastavljamo put do Červar-Porta. Udišemo šumsko-morski zrak dok biciklom šaramo između bogate hrastove šume i velikog maslinika. Koji divan put i dan. Uistinu nas je obogatio.

Gdje stati i okrijepiti se

Kuća tradicijske gastronomije, Tar

Stancija Špin, Tar

Čuvarica grada

Prapovijesna gradina

Nastala nad podzemnim hodnicima

Sveti Toma u poljima

Pjenušac i Salma Hayek

Godine za pamćenje

Malvazija u amforama

Vino ispred svog vremena

Note konjaka

Osvajanje svijeta

Ugostiteljska obitelj

Nova izletnička atrakcija

Na klisuri iznad Bračane

Plemić Nicola Gravisi

Lopatom po glavi

Stup srama

Uljem po neželjenim gostima

GDJE NA RUČAK NAKON PETRAPILOSE

Obiteljske vinarije

Terasa vinarije Arman

S druge strane more

Vižinada i Clint Eastwood

Sićušno groblje

Racotole di Montona

Tajnovit i mračan

Veliko gradilište

Val doseljavanja

Franz Ferdinand kupio Fratarski otok

Luksuzno odredište

Plemićke obitelji kao u filmovima

Jeftina hrana u skupom gradu

Javne kuće i farfaline

Pula je poticala žene poduzetnice

Kolektivna memorija

Epidemiju nadzirali vojnici

Posljednja epidemija

Gradnja pulskog kaštela

Kraj Dvigrada

Strah i mirenje sa sudbinom

Sveti Rok zaustavlja ženu u bijelom

Renesansni trg

Šutljivi kamen

Jure Marinčić

Kaštel i požar

Željeznička stanica Hum

Najmanji grad na svijetu

Domaća biska

Aleja starog pisma

Slapovi i mlinovi

Dragućka vala

Medeni peron

Vala i bicikliranje uzbrdo

Organiziran Draguć

Mala konoba

Netipične uvale i luke

Osnutak Poreča i červarska vila

Cipli i Tarska vala

Veliki planovi

Misno vino porečke biskupije

Veliki maslinik

Najnovije objave