Parenzana: Putovima Clinta Eastwooda do Motovuna

Još od kada sam prvi put bila na Parenzani, predivnoj biciklističkoj i pješačkoj stazi koja vodi kroz Istru od Plovanije pa sve do Poreča, htjela sam proći predio od Vižinade do Motovuna. Naime, u svom sam prvom pohodu po stazi prošla dio od Grožnjana do Livada koji smatram najljepšim dijelom Parenzane jer prolazi kroz tunele i nadvožnjake na Bujštini. Drugi put sam prošla dio od Buja do Grožnjana gdje me Parenzana opet oduševila, da bih treći put provozala dio od Savudrije pa sve do Pirana.

Obiteljske vinarije

Naime, Parenzana je bila uskotračna pruga koja je Poreč povezivala s Trstom pa je prolazila kroz mjesta u slovenskom primorju. I taj me je dio staze oduševio, kako onaj hrvatski, tako i slovenski, jer su vidici na Piranski zaljev i solane nešto što si svatko mora priuštiti. I od tada me kopkalo da prođem i dio staze od Vižinade do Motovuna znajući da na tom predjelu stoje dva nadvožnjaka, a tu je i fascinantan tunel koji vodi podno Motovuna. No, krenimo redom.

Nisam taj dan sa svojim prijateljicama Korinom i Snježanom krenula baš iz Vižinade jer svaka naša staza mora biti kružna kako bismo se lakše organizirale radi transporta bicikala. Start nam je bio Ponte Porton podno Vižinade, a staza koju smo si ucrtale dugačka je 37 kilometara i vodi prema Nardučima pa na Vižinadu, gdje se “ukrcavamo” na Parenzanu da bismo se spustile do Motovuna i  Livada. Tu se “skidamo” s pruge i uz pritok Mirne ravnom se stazom vraćamo do Ponte Portona.

Ova zanimljiva staza počinje usponom od nekih šest kilometara prema Narudučima, malom selu koje je itekako poznato, i to po najboljim istarskim vinima iz vinskih podruma Franza i Marijana Armana. U blizini je i selo Bajkini gdje svoje podrume imaju ugledne vinarske obitelji Marina i Josipa Rossija. I one imaju podjednako zanimljive obiteljske priče vezane uz vinarstvo poput Armana.

Terasa vinarije Arman

Dok se uzbrdicom vozim u tom smjeru, razmišljam o njihovom vrijednom radu, terasi vinarije Marijana Armana gdje sam jednog svibnja uoči početka Vinistre guštala u savršenom sauvignon blancu. Toliko je to mjesto, kao i sam domaćin Marijan, bilo ugodno, da mi se nije dalo otići. Jednostavno te opije taj pogled na beskrajne istarske maslinike i vinograde na brežuljkastom terenu, a u daljini more i istarski gradići na obali. Ti ljudi žive u raju.

Pa opet je ovaj dio Istre nekako, kao tobože, daleko od nekog centra i vreve. Iako doduše Poreč nije daleko, ali kroz Narduče ne možeš proći usput. Ovdje baš moraš doći. No, samo prije 30-tak godina situacija je bila drugačija. Narduči su se nalazili praktički uz glavnu sezonsku prometnicu koja je sve turiste, koji dolaze u Poreč, vodila kroz Vižinadu. Na tisuće je ljudi prolazilo tom cestom između Buja i Poreča. Sve je zamrlo gradnjom i otvaranjem Istarskog ipsilona. To se jasno vidi po konobama koje su ostale uz staru cestu. Terase su im sada obrasle bršljanom i kupinom. Više im se očito nije isplatilo ovdje poslovati. Turistima ovo više nije glavna cestovna ruta do njihovih primorskih odredišta. Ali vjerujem da ju ponovno otkrivaju kada se zna da je općina Vižinada pravi vinarski raj s mnoštvom malih butique vinarija i vinskih podruma.

Ovo je jedan od najvinarskijih krajeva Hrvatske s gotovo milijun posađenih trsa, a ovdašnji vinari osvajaju brojne medalje i priznanja – kako domaća, tako i strana. Uz Armane i Rossije, ovdje svoje podrume imaju i Eliđo Pilato, Đulio i Bruno Ferenac, Adriano Sošić, Marino Deklić te Marko Geržinić. Vižinadski vinari proizvode izvrsnu istarsku malvaziju, chardonnay, teran, cabernet sauvignon, muškat…

S druge strane more

U tim sam se mislima “popela” do Narduča, a nakon tog početnog zagrijavanja i jedine uzbrdice na ruti, pravi poklon je bio pogled na udaljeni Motovun kroz koji ćemo danas isto proći. Okrenem se, a s druge strane je more. Polako se gegamo kroz ovo malo pitoreskno selo s nekoliko kućnih adresa, nastavljamo prema Bajkinima, a onda stižemo na glavnu cestu koja vodi iz Poreča prema Vižinadi. Prelazimo ju kako bismo krenule na Parenzanu koja danas više nema niti jedan obris nekadašnje pruge. Bar ne na ovom dijelu koji vodi dalje prema Poreču. Ravan je teren, a pruga je predivan poljski put.

I vodi do Vižinade, tamošnjeg kolodvora i makete lokomotive koja je podignuta “Porečanki” u čast. Simbolizira četiri posve nove lokomotive tipa U 20, 21, 22 i 23 koje su izašle iz poznate tvornice Krauss u Linzu te stigle u Trst potkraj 1901. i početkom 1902. godine. Čitam da su to bili strojevi na zasićenu paru, jednostavne ekspanzije, karakterističnog austrijskog oblika, s visokim i četvrtastim spremnicima za vodu i štitnikom za vodu i iskre, koje je nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava uklonila. Te su prve četiri lokomotive prometovale do 1908., kad su radi povećanja broja vlakova i potrebe za pričuvnim lokomotivama kupljena još četiri stroja istoga tipa (U 37, 38, 39 i 40) iz tvornice Sigl iz Wiener Neustadta.

Inače, upravu nad Parenzanom, nakon što je puštena u promet 1902., preuzele su Austrijske državne željeznice. Nakon prvog svjetskog rata rata Parenzana je neko vrijeme bila jedina istarska pruga koja je nastavila redovito prometovati kada je austrijska uprava bila raspuštena. Tek 1924. godine uključena je u talijansku mrežu željeznica kojom su upravljale Državne željeznice. Na njoj se prometovalo do 1935. godine kada su tračnice rastavljene, odnešene na brod za Abesiniju i potonule usred Sredozemnog mora.

Vižinada i Clint Eastwood

Tu malo stajemo, slikamo se, marendamo i veselimo se spustu prema Motovunu. Mene posebno veseli postaja Rakotule. Ne znam točno zašto, ali želim posjetiti to mjesto gdje još nisam bila. U Vižinadi, istarskom gradiću koje je prije drugog svjetskog rata s okolicom imalo oko sedam tisuća stanovnika, da bi se potom stanovništvo razrijedilo na njih nešto više od tisuću, ne zaustavljamo se. Danas nije naše odredište iako je i to jedan od bisera malih istarskih mjesta sa starom placom koje zaslužuje više pažnje.

Šteta da je dio stare jezgre srušen radi snimanja ratne komedije “Kelly’s Heroes”, kod nas poznatije kao “Zlato za odvažne”, prije 50 godina. Mjesto je na snimanju ovog filma, u kojem je glumio i poznati Clint Eastwood, doživjelo velike preobrazbe. Prije svega, za potrebe filma srušen je dobar dio starogradske jezgre čime je nepovratno uništen izgled Vižinade. Danas je u centru mjesta u to ime uređen centar za posjetitelje koji se referira na snimanje filma na koja su još živa sjećanja. Mnogi se sjećaju kako je legendarni Prljavi Harry jurio na svom motoru makadamskim cestama u okolici Vižinade. Vjerojatno nije zaobišao ni Parenzanu.

Nas nizbrdica praćena pogledima na Motovun s raznim motivima vodi dalje prema Rakotulama. Pruga prolazi kroz zanimljive i na momente dramatične usjeke te šume bagrema i hrastova. Miriše i tek procvala bazga, iako teško može nadmašiti miris bagrema. Bajkovito na trenutke. Prije dolaska na stanicu Rakotule prolazimo preko vijadukta Sabadin, koji se još naziva Veliki Most ili Sv. Vital. Dugačak je 64, a visok čak 20 metara. Premošćuje potok Sabadin.

Potom presjecamo asfaltiranu cestu prema Špinovcima gdje se nalazi istoimeni hvaljeni agroturizam i spuštamo se prema proširenju stanice Rakotule. Još jedan vidikovac za slikanje Motovuna. Ali gdje su baš Rakotule, pitam se. Iznad mene su, ali dalje se treba još malo voziti po Parenzani, pa se uskim šumskim putem  probiti prema mjestu.

Sićušno groblje

Treba pratiti kartu, jer se uski put jedva nazire i po njemu je nemoguće voziti bicikl, pa ga je potrebno gurati. Do mjesta imamo sigurno za pješačiti oko dva kilometra. Bogami tim ljudima, koji su izašli na stanici Rakotule, doći do svog mjesta nije bilo baš blizu, a ni put nije bio baš najbolji. A on vodi do sićušnog groblja s crkvicom. Koji nadrealni prizor. Usred polja i šume odjednom zadnje počivalište s drevnom kamenom crkvom.

Riječ je o crkvici Sv. Nikole koja je kilometar udaljena od mjesta koji je zapravo zajednički naziv za više naselja raštrkanih u predivnom krajoliku s pogledom na Motovun – Konobare, Kramare, Kuzme, Martinele, Miliće, Močitad, Nadaline, Pahoviće, Pupičiće, Radoslave, Rapke i Špinovce.

Čitam da je crkvica izgrađena u 14. stoljeću. Ima iznad ulaza zanimljiv grb s uzdignutim lavom i dijagonalnom gredom, a pripada plemićkoj obitelji Barbo koja je  svojedobno imala brojne posjede u Istri. Unutrašnjost je ukrašena freskama s prizorima Krista na prijestolju, te legendi o svetom Nikoli.

Racotole di Montona

Inače, Rakotule se prvi puta spominju u 13. stoljeću, a talijanski naziv mjesta  Racotole di Montona govore da je mjesto oduvijek bilo povezano s Motovunom. Naime, tu su motovunske plemićke obitelji – Dolzan, Pramperga (ili Pamperga), Polesini i Barbo – imale svoje posjede. Čitam dalje i da je ovdje svoje posjede imao i motovunski Kaptol, a najviše im je prihoda donosila šuma na padinama prema potoku Krvaru. Drvena građa se rijekom Mirnom transportirala do mora pa u Veneciju i koristila se pri gradnji brodova mletačke flote.

Upravo nakon odlaska iz Rakotula i povratka na Parenzanu prelazimo vijadukt Krvar podno kojega je presušeno korito potoka. Moramo se vratiti kada bude više vode jer je prizor sigurno zadivljujuć. Inače, ovaj most je manji od prvoga i ima samo 39,9 metara, a visok je 15 metara. Polako se bližimo Motovunu.

Tajnovit i mračan

To nam signalizira skretanje za Brkač te tamošnji vinski podrum obitelji Fachin i Fakin. Još malo hedonizma za ljubitelje dobre kapljice. Pogled i lijepa cestica nas vuku da idemo tamo. Ali danas ipak nećemo.

Još koji kilometar i podno smo Motovuna, a Parenzana nas vodi do vinskog podruma Roxanich koji je prošle godine otvorio svoja vrata. To je ujedno i jedan od najluksuznijih vinskih hotela u državi. Parenzana praktički skreće do bačava. Stotinjak metara dalje je ulaz u tajnoviti mračni motovunski tunel.

Koji lijepi prizor, pomislim si odmah. I prava nagrada na kraju spusta iz Vižinade. Vodi ispod glavne ceste za Motovun. Lijepo je osvijetljen pa je vožnja kroz njega pravi gušt. Vjerujem da je ljeti za vrijeme vrućina dolazak u tunel dugačak 222 metra osvježavajuće iskustvo.

Stanicu Motovun još nismo vidjele. Ona se nalazi nakon izlaska iz tunela  južno od grada, nešto prije naselja Kanal. Ovdje su i sada željezničke zgrade od kojih vodi asfaltna cesta lijevo uzbrdo do mjesta Kanal. No, mi nastavljamo dalje oko brda na kojem se uzdiže ovaj slikoviti istarski gradić. Spuštamo se u dolinu rijeke Mirne uz livade i šumice.

Na jednom dijelu čini mi se kao da smo u nekoj čarobnoj šumi. Svježina mladog lišća drveća poslije noćne kiše osjeti se na svakom koraku. Na putu tu i tamo neka lokvica. Odjednom sve više rekreativaca i biciklista na stazi. Odlučili su kao i mi jednostavno se prepustiti ovom divnom danu i stazi koja se teško može izbrisati iz sjećanja. Napuštamo polako Parenzanu u Livadama i idemo dalje uz Mirnu prema Ponte Portonu. Staza je ravna, dijelom asfaltirana. Koji lijepi završetak zanimljive rute.

Evo i rute: