Bilo je to uistinu zlatno doba Pule. Austrougarska vladavina prije više od stotinu godina najvećem je istarskom gradu podarila neviđeni prosperitet za kojim Pula i dan danas kaska. Zahvaljujući njenoj vladavini, investicijama i činjenici da je Pulu proglasila glavnom vojnom lukom, u Puli je broj stanovnika u samo sto godina sa 924 osobe porastao na nevjerojatnih 60 tisuća stanovnika.

Postao je sjecište i susret građevinara, mornara, seljaka, radnika, plemstva i oficira koji su u Pulu doselili iz Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, ali i cijele Europe te naravno tadašnjeg prostora Austro-Ugarske. Bio je uz Zagreb najveći grad na ovom području. Taj melting pot obilježio je Pulu na prijelazu stoljeća kada je ovo bio grad velikih promjena – na bolje. Danas za tim uzbudljivim razdobljem samo možemo žaliti jer današnja Pula nažalost nije ni sjena gradu koji je to bio na prijelazu stoljeća.

Pulski forum (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Veliko gradilište

Samo da podsjetimo što se sve u to vrijeme u Puli događalo. Arsenal je zapošljavao 10 tisuća ljudi, izgradila se većina palača i objekata koja su danas zaštitni znak grada – Dom hrvatskih branitelja, odnosno tadašnji Marine-Kasino, hotel Riviera, pulsko kazalište, Pokrajinski ženski licej – današnji Filozofski fakultet, tržnica, brojne vile i palače, kako u gradu, tako i predgrađu, željeznički kolodvor i željeznica, tramvajska mreža, Arsenal….A tu i ne spominjemo ogromni obrambeni prsten i luku, elektrifikaciju, dovođenje vode, vojarne, škole…

Otok i brodogradnja (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Bilo je to veliko gradilište koje je upošljavalo oko 14 tisuća građevinskih radnika, od kojih su oni najstručniji kamenoklesari dolazili sa sjevera Italije i južnog Tirola.
Jer građevinari su tada morali imati posebna znanja kako bi mogli dati Puli onaj aristokratski i plemenitaški štih. Naime, u to je vrijeme u Puli živjelo oko 16 tisuća austrougarskih oficira i vojnika te plemića. A želja Austrije bila je stvoriti pravu carsku metropolu na moru.

Val doseljavanja

U tome su skoro i uspjeli, ali ih je u novim planovima, točnije u njenom daljnjem rapidnom razvoju zaustavio Prvi svjetski rat u kojem je Austro-Ugarska bila na gubitničkoj strani, a Istra je nakon rata potpala pod Italiju. Zlatni sjaj gotovo se u potpunosti ugasio nakon Drugog svjetskog rata kada Pula bilježi novi ogromni val doseljavanja stanovništva s Balkana koje nije cijenilo niti poznavalo carsku ostavštinu, pa su primjerice u nekadašnjim plemenitaškim vilama imali svinjce, a u wc školjkama kiselili kupus. To je sudbina grada koja se ponavlja od odlaska Francuza 1813. godine kroz iznova nove migracije stanovništva.

Pogled na Rivu iz današnje Kolodvorske ulice (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– Pula je od 1890. do 1914. godine zabilježila svoj najveći uzlet i bila je jedna od najuzbudljivijih destinacija i gradova u koje se dolazi, i to iz čitave Europe. Nije bilo kraljevske obitelji i kraljevske glave koja nije došla u Pulu u tom periodu, govori nam ugledni povjesničar Andrej Bader koji se posebno bavi izučavanjem povijesti Pule u tom razdoblju. Baderu su posebni interesi upravo sitnice i ljudi iz tadašnjeg života grada koji je bio poprilično vibrantan.

Franz Ferdinand kupio Fratarski otok

Veli nam da je Franz Ferdinand obožavao najveći istarski grad. Zato je prije izbijanja Prvog svjetskog rata kupio Fratarski otok, ali ga je rat omeo u planovima da od njega napravi svoju oazu mira kao što je primjerice na Brijunima napravio industrijalac Paul Kupelwieser.

I danas nije izgubio stari sjaj- hotel Riviera (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

-Franz Ferdinand je toliko bio zaljubljen u Pulu da je vrlo agresivno predlagao Kupelwieseru da postane novi vlasnik brijunskog otočja. Manje je poznato da je 1914. kupio Fratarski otok. To je fantastična pozicija, a vjerojatno je ondje htio napraviti svoj ljetnikovac. Svi su oni tada bili duboko svjesni što je to turizam i polako su se okretali toj grani. Kupelwieser je 1907. predlagao Franzu Ferdinandu da područje gdje su danas medulinski autokampovi pretvore u jedan veliki turistički kompleks.

Luksuzno odredište

– Dakle, Pula bi se bila bez problema mapirala kao luksuzno odredište na europskoj kulturno-ekonomskoj karti, smatra ovaj povjesničar.
Dodaje da je Pula bila subvencionirani grad u koji je monarhija ulagala jako puno novaca iz svog proračuna znajući da joj se taj novac neće vratiti, a svim je glavnim investicijama i ulaganjima u infrastrukturu rukovodila vojska. Zato se sve i brzo sagradilo, čak i promatrajući tadašnju situaciju iz današnje perspektive.

Lagodan život – šetnja na Monte Zaru (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)
Predivni Monte Zaro (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)
Pulska Mornarička zvjezdarnica na Monte Zaru 1871. (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)
Nakon bombardiranja 1944. (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– Nije bilo promišljanja kako će nešto biti napravljeno. Sve je bilo definirano i poznato jer je investicije vodila vojska. Nije sve bilo savršeno. I tada se pogodovalo određenim kapitalistima i ljudima iz određenih segmenta krupnog kapitala, ali oni svjesni činjenice da im je sjekira pala u med, nisu to zloupotrebljavali, nego su ispunjavali sve uvjete koje je vojska stavila pred njih, nastavlja Bader. Bila je to i na neki način sprega vojske i plemićkog sloja koji je došao živjeti u mali rustikalni malarični mediteranski gradić očekujući da Pula postane nova metropola.

Plemićke obitelji kao u filmovima

Tada je u Puli boravilo 27 plemićkih obitelji koji su živjeli životom i stilom koji se danas viđa u filmova. Družili su se u salonima, prije svega u onima današnjeg Doma hrvatskih branitelja, nekadašnjeg Marine-Kasina, a svoje su domove stvorili u predivnim vilama sa slugama u rezidencijalnom dijelu grada. Bader kaže da su za svoje domove tražili najbolje lokacije dalje od malarične ravnice. Zato su počeli vile graditi na uzvišenim područjima, točnije na Verudi, a poneki i na obližnjem Vidikovcu. Danas se te divne vile mogu vidjeti većinom u lošem i ofucanom stanju, ali tada su bile zadnji hit arhitektonske mode, i pravo odraz kreme monarhije koja je cvala. Ovdje su svoje rezidencije imali najviši vojni oficiri i generali poput poznatog von Trappa, pretočenog u filmski lik u filmskom klasiku „Moje pjesme, moji snovi“.

Obitelj von Trapp živjela i u Puli
Vila obitelji von Trapp

– Naravno da su birali takva mjesta jer nisu htjeli biti u smrdljivom gradu koji u to doba nije imao riješenu kanalizaciju pa su se prljava voda i fekalije izbacivale na ulice preko prozora. No, morate znati da se tada čitav život vodio zapravo na ulici. Velikoj većini radništva i sitnog građanstva život u kući je bio gotovo nemoguć. To je bilo samo mjesto spavanja. Sve ostalo se dešavalo vani. Vani se dakle i jelo i živjelo. Sve su ulice bile mjesto susreta i zabave. Tada je grad u svom najužem centru imao nekih 60 oštarija te brojne kavane.

Jeftina hrana u skupom gradu

– Jedna od rijetkih stvari koja je bila jeftina u Puli, a to je bio grad koji nikad nije bio jeftin te je slovio za jedan od najskupljih u Austro-Ugarskoj, je bila hrana. Ako je netko htio relativno brzo umiriti svoj prazni želudac, trebao je otići u neku od lokalnih oštarija gdje su se spremale jota i maneštra. Takva hrana je bila dosta jeftina za razliku od čitavog niza stvari koje su bile izuzetno skupe, opisuje nam Bader tadašnji gradski život.

Tržnica odmah nakon gradnje (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

U oštarijama i restoranima nudila se kontinentalna hrana, poput mesa, kobasica, kupusa, što je u istarskoj kulinarskoj tradiciji ostalo i do danas, a jelo se i puno ribe. S dolaskom Austrijanaca i Mađara također je procvalo slastičarstvo. Tada su se pincama, fritulama i kroštulama pridružile štrudle s jabukama, buhtle, sacher torte, a jedna od najpoznatijih i najelitnijih kavana bila je Miramar gdje je današnja Politehnika. Kavane su se otvarale na Forumu, Rivi, u Ulici Sergijevaca, Kandlerevoj i Arsenalskoj ulici, ali i Portarati, Šijanskoj ulici, u blizini kazališta, iza Augustova hrama i u Narodnom domu. Osim vina, pilo se pivo, a u gradu su bile i dvije pivovare koje su licencirano proizvodile njemačko pivo. Ujedno, u to je doba izumljena i pašareta, poznato istarsko gazirano piće karakteristično po narančastoj boji.

ViaTradonico-stari dio grada razrušen u bombardiranju u II. svjetskom ratu (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

Javne kuće i farfaline

Kao i danas, i tada su u Puli bile jako skupe kuće i stanovi i puni ljudi si to nije moglo priuštiti. Zato je veli dio ljudi dnevno migrirao u grad zbog posla, a cvjetao je i najam stanova na crno.
– Najmodavci su tražili da se stanovi plate mjesec dana unaprijed, a tada su plaće bile tjedne. I praktički je bilo nemoguće osigurati neki iznos koji bi se najmodavcu platio mjesec dan ranije. Zbog toga se razvilo iznajmljivanje postelja na crno. Tako je porezna uprava Pule imala velike probleme i stalno je naplaćivala kazne, priča nam ovaj povjesničar koji je do svojih saznanja u svojoj karijeri došao u razgovoru s ljudima i izučavanjem arhivske građe u Hrvatskoj i van nje.

U to doba, zbog velikog broja vojnika te građevinara, odnosno muškaraca, radio je i velik broj javnih kuća. Njih čak sedam bilo je otvoreno na raznim lokacijama u gradu, od uspona prema franjevačkom samostanu, do Kandlerove i Castropoline ulice. Svaka je zapošljavala po dvadesetak prostitutki koje su se nazivala farfaline. Prostitucija je tada bila legalna, one su plaćale porez te svaki petak odlazile na liječnički pregled.

Živahna Pula

Pula je poticala žene poduzetnice

– I u tom segmentu je postojala gradacija, od elitne prostitucije do kućne radinosti. A to nije bilo jeftino. Za susret sa farfalinom trebalo je izdvojiti pet kruna, a morate znati da je tada prosječna radnička plaća u Arsenalu tjedno iznosila 2,8 kruna. U prosjeku tada je bicikla vrijedila 100 kruna, vožnja kočijom pet kruna, navodi Bader. Najpovoljnije je osim hrane bila vožnja tramvajem i karta za kino. Cijene su iznosile 10 helera, a 100 helera je jedna kruna. Zabavu su osim u bordelima, muškarci pronalazili i u nekom od sedam kina koji su tada egzistirali u centru. Bili su to redom kina Minerva, Edison, Leopold, Idel, Eden, Marine-Kasino i kino-kazalište Politeami Ciscutti. Život je bio raznolik, zabave za sve društvene slojeve nije nedostajalo, s obzirom na toliki broj kavana, kazalište, kina, pivnica, plesnih dvorana, salona, vinarija.

Giardini
Pulski tramvaj (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

– To je grad koji je pružao lepezu ogromnih mogućnosti. Ljudi su brzo napredovali, a i izuzetno puno žena je imalo svoj obrt. To je novost u jednom društvu u kojem žene postaju samostalne, vlasnice većih i manjih obrta. Vodile su oštarije, razne radnje, praonice, zaključuje Bader.

Život na ulici (Fotografija s Facebook stranice Istra od Austrougarske vladavine do 1940.)

U takvom okruženju kada Pula samo nije izrasla u pravu austrijsku metropolu na moru, ne samo po građevinama, nego i kroz stvaranje građanskog sloja, počinje Prvi svjetski rat koji je zauvijek promijenio povijest ovog grada čije su najsjajnije godina nažalost iza njega. Velik dio stanovnika je tada evakuiran u izbjegličke logore iz kojih se dobar dio njih nikad nije vratio. A nakon toga počinje neka druga povijest kroz kraću talijansku vladavinu, ponovno urušavanje grada u Drugom svjetskom ratu te socijalističku obnovu i novo doseljavanje.