Odavno se nismo susreli s ovakvom situacijom kakvu proživljavamo zadnjih mjesec dana. Mnogima u glavi prolazi misao da je to sve jedna najobičnija noćna mora koja se zapravo ne dešava. Ali dešava se. Epidemija izazvana koronavirusom je tu, kao i izolacija, zaustavljanje ekonomije, putovanja, bezbrižnog života kakvog znamo… No, nije to kraj svijeta. Iako više nitko ne živi kako je nekad prije živio i pita se što će donijeti sutrašnji dan, ovo su situacije s kojima se čovječanstvo susretalo oduvijek, ali s puno kobnijim posljedicama. Međutim, kako epidemije odavno nisu „harale“ ovim našim područjem, to se skoro zaboravilo, ali kolektivna memorija se sada probudila. Ona ne nestaje tako lako, a podsjeća na 400 godina unazad kada je Istrom harala jedna druga epidemija, koja je bila zastrašujuća. Kuga.

Kolektivna memorija

Sama njena riječ izaziva nelagodan osjećaj, strah, želju da pobjegnemo negdje daleko, da se sakrijemo u neku mišju rupu. Je li osjećaj poznat? E da, to je očito ta kolektivna memorija. Jer samo spominjanje riječi kuga asocira nas na strašnu smrt.

Koliko puta smo samo upotrijebili tu riječ, a nismo joj pridavali veliko značenje. Bila je i prošla. Pa što! To je neka davna povijesna bolest. Hvala Bogu je. Ostala je stoljećima iza nas, ali je u povijesti Istre ostavila velike posljedice. Kuga i ratovi. Skupa i odvojeno. Upravo ovakve epidemije u povijesti su mijenjale društva iz temelja. Možda će i ova nedaća donijeti nešto sasvim novo. Tko to zna. No, znamo što je kuga donijela Istri, odnosno oduzela.

Sveti Rok je zaštitnik od kuge – crkvica u Draguću na rubu mjesta

Kada sam malo prošla kroz materijale uglednih povjesničara, koji su pisali i objavljivali članke i knjige o temi kuga, čitam da je od 14. do 18. stoljeća u Istri bilo nebrojeno epidemija te bolesti, ali i malarije. Prema Schiavuzziju, od rimskoga doba do 1632. Istru su zahvatile 54 epidemije bolesti kuga. To je dovelo do velikog pada broja stanovnika, a posljedično i do doseljavanja stanovnika s područja Dalmacije, Albanije i Grčke. Istra je danas takva kakva jest i „zahvaljujući“ tim epidemijama.

Epidemiju nadzirali vojnici

Čitam da su se i tada ljudi protiv nekontroliranog širenja zaraznih bolesti branili na sličan način kao i danas. Primjerice, Venecija je nakon dvije godine teške epidemije koja je zadesila i njeno područje, ali i čitavu jadransku obalu gdje se trgovalo, uvela strožu kontrolu istarske obale koju su nadzirali naoružani vojnici. Tada su utemeljeni lazareti, a brodovi su morali predočiti potvrde o stanju i podrijetlu robe. Zanimljiv je i podatak da su epidemije kuge najteže bile na mletačkom teritoriju Istre, za razliku od austrijskog, a glavni razlog je trgovina, odnosno migracija ljudi. I danas je slična situacija.

Mletačka utvrda u Puli

Ono što se posebno pamti je velika epidemija koja je zadesila Istru, posebno Pulu, daleke 1630. Trajala je čak dvije godine, a u tom periodu nestala su neka mjesta, a i brojna sela na Puljštini. Bila je ujedno i posljednja. Mletačka je Istra u tom periodu prije samog izbijanja bolesti imala oko 50 tisuća stanovnika. To je četiri puta manje nego danas. Nakon dvije godine bolesti ostala je na samo 30 tisuća stanovnika što bi bilo negdje oko polovice današnje Pule. Navodno je u Puli tada ostalo živjeti samo 30 stanovnika. Strašne su to brojke koje su ostale zametene negdje u povijesnim arhivima.

Unutrašnjost zdanja

– Bila je riječ o pandemiji koja je zahvatila cijelo sredozemno područje te velik dio Europe. Godine 1631. stanovništvo grada spalo je na samo 30 duša, kuće su ostale prazne, a polja u okolici grada zapuštena.

Posljednja epidemija

– Iako se smatra najvećom epidemijom u istarskoj povijesti uopće, spomenuta je epidemija kuge bila i posljednja. U puljskim se maticama tih godina može uočiti velik broj umrlih, ali se pošast ne spominje pod svojim nazivom, piše povjesničar Slaven Bertoša u svom radu „Medicinsko osoblje u Puli // Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru: od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara“. A nakon toga područje je zahvatila malarija. Teško doba za Puljštinu.

Kaštel se gradio u doba kuge
Izgrađen kamenjem Velikog rimskog kazališta
Tihi svjedok vremena

Upravo iz tog perioda mračna povijest je Puli i Istri ostavila poznati kaštel na vrhu starog grada gdje se danas nalazi Povijesni i pomorski muzej Istre. Naime, Venecija je 1630. odlučila u Puli sagraditi utvrdu na mjestu utvrde stare pulske obitelji Castropola, koja je time potpuno srušena, a kamen-temeljac postavljen je 1. svibnja 1630. godine. Gradnju je između 1631. i 1633. u vrijeme najjače epidemije projektirao i vodio francuski vitez, vojni inženjer, strateg i matematičar Antoine De Ville kojemu je kuga u te dvije godine odnijela dva sina. No, on je za sobom ostavio veliki trag, pa i danas jedan uspon u starom gradu nosi njegovo ime.

Gradnja pulskog kaštela

Zanimljivo je da su kaštel gradili galijoti, majstori iz Venecije, ali i iz Rovinja. Koristio se kamen Velikog rimskog kazališta koje je bilo u ruševnom stanju. Bio je napušten i zapušten nakon velikog požara izazvanog udarom groma. To je kazalište bilo izgrađeno vjerojatno u 1. stoljeću izvan gradskih zidina na jednom od sedam brežuljaka Pule, Monte Zaru. Kazalište je primalo 4.000 gledatelja, a danas se od njega mogu vidjeti isključivo blokovi koji su temelji jednog ugla zgrade. Izgled Velikog rimskog kazališta može se vidjeti na srednjovjekovnim i novovjekovnim vedutama grada, te na crtežima koje je napravio baš De Ville. Zanimljivo je da je s druge strane upravo De Ville spriječio i rušenje poznatog pulskog amfiteatra.

Gradnju pulske utvrde za vrijeme epidemije nadzirao De Ville

Ništa bolje tih godina nije bilo ni u Poreču. Miroslav Bertoša u djelu “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” piše da je u prvim decenijama 17. stoljeća Poreč opisan kao grad u kojem su zamrli gospodarstvo, promet i demografski napredak.

De Ville spriječio rušenje poznatog pulskog amfiteatra

– Od druge polovice 16. stoljeća, a osobito u prva tri desetljeća Seicenta grad je pokazivao nedvojbene znakove gospodarske i populacijske kataklizme. Dok je 1554. godine imao 780 stanovnika, u prvoj polovici 17. stoljeća ono je spalo na 300, a 1630. godine, po nekim indicijama, na samo 30 osoba! Sve stanovništvo nije, dakako, umrlo već je velikim dijelom pobjeglo pred epidemijom koja je između 1630. i 1632. godine zahvatila čitav zapadno istarski gradski areal. Poreč se sporo oporavljao. Izvještaj iz 1634. godine još ga uvijek spominje kao ” nenastanjeni grad sa samo stotinu osoba, grad u kojemu se ne može više prebivati “, u koji malo tko želi doći i nastaniti se “zbog lošeg zraka i slabih mogućnosti zarade, piše Bertoša.

Kraj Dvigrada

Bolje nije bilo ni u unutrašnjosti Istre tih godina kada je jedan gradić napušten. Riječ je o Dvigradu kraj Kanfanara čije zidine i dan danas intrigiraju brojne znatiželjnike. Ovaj gradić ponad Limskog kanala da je preživio kugu, bio bi jednako pitoreskan kao jedan Grožnjan. „Zahvaljujući“ kugi postao je hrpa kamenja. Naime, upravo u vrijeme kada je počela gradnja pulskog kaštela, Dvigrađani bježe od bolesti u Kanfanar.

Nekad glavni trg Dvigrada

U mjestu s brojnim obrtnicima, koje je ime dobilo po dva grada – Moncastellu i Castelu Parentino, od kojih su se do danas sačuvale samo ruševine Moncastella, ostale su samo najsiromašnije obitelji koje nisu imale kuda. Dvadeset godina nakon toga biskup je u Dvigradu blagoslovio tri obitelji, da bi 20 godina nakon toga bila napuštena i sada urušena crkva Sv. Sofije na gradskom trgu. To je bio kraj srednjovjekovnog gradića, koji se prvi put spominje 879. godine, oko kojega su se odvijale mnogobrojne bitke i ratovi. A na kraju ga je „života“ stajala bolest. Ni dvostruke zidine te obrambena kula, kao ni tri zatvorena gradska vrata, kugu nisu mogli spriječiti da ne uđe.

Dvigrađani preselili u Kanfanar
U mjestu nakon kuge ostalo samo nekoliko obitelji

To je samo upozorenje da bolest ne bira. Društveni status je u toj priči nebitan. Pred bolešću su na kraju svi isti. I sada nam je to jasno, a bilo je jasno i našim precima iako nisu imali zdravstvo kakvo mi imamo danas. Umjetnici su takvu poruku pustili za budućnost.

Strah i mirenje sa sudbinom

-Kuga je izazivala strah, ali i mirenje sa sudbinom, želju da se iskoristi preostalo vrijeme na zemlji i prihvaćanje smrti kao neizbježnosti koja ispravlja zemaljske nepravde jer pogađa podjednako bogatog i siromašnog. Najpoznatiji je književni primjer Boccacciov Decameron, a u likovnoj umjetnosti nastao je novi simbolički prikaz, dance macabre. Prvi dance macabre, smatra se, naslikan je 1424. u Parizu, nakon čega se tijekom druge polovice 15. stoljeća žanr proširio po cijeloj Europi.

Pred bolešću svi su isti (Foto: TZ Središnje Istre)

– Riječ je o freskama, gotovo redovito naslikanima na zidovima crkve, klaustra ili obiteljskih grobnica, koje prikazuju kosture u plesu s predstavnicima različitih društvenih slojeva. Broj sudionika plesa je različit, no gotovo uvijek su tu kraljevi i plemići, svećenici i seljaci, djeca i razbojnici, združeni u plesu koji vodi smrt, jer smrt ne haje za društveni položaj, spol, bogatstvo ili dob ljudi koje poziva na ples, piše stalna suradnica Hrvatske revije Tatjana Buklijaš iz Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU te doktorandica na Sveučilištu u Cambridgeu u svom tekstu „Kuga: nastajanje identiteta bolesti“.

Ples mrtvaca Vincenta iz Kastva (Foto: TZ Središnje Istre)

I odmah mi pamet pada da je upravo epidemija kuge „zaslužna“ što danas na zapadnom zidu male crkvice Svete Marije na Škrilinah u Bermu imamo najpoznatije freske u državi „Ples mrtvaca“ djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474. Uz pulsku Arenu i Eufrazijevu baziliku upravo su ove freske najprepoznatljiviji kulturni spomenik Istre. Nastale su nakon epidemije bubonske kuge.

Sveti Rok zaustavlja ženu u bijelom

Beramska freska prikazuje desetero ljudi, i to predstavnike svećenstva od pape do kardinala i biskupa, zatim plemstva, odnosno kralja, kraljicu i viteza te na kraju obične ljude – gostioničara, trgovca, invalida i dijete. Ritam rasplesanim kosturima daje smrt koja svira gajde.

Crkva u Bermu s famoznim freskama (Foto: TZ Središnje Istre)

– Svakoga od njih prati smrt — prikazana kao ogoljeni kostur bez plašta. Trgovac joj nudi novac, no zemaljska bogatstva u trenutku smrti ne znače ništa, objašnjava Tatjana Buklijaš.

Sveta Marija na Škrilinah u Bermu (Foto: TZ Središnje Istre)

U Bermu se pored bočnih vrata kapele nalazi i freska sv. Sebastijana koji je uz svetog Roka i svetog Fabijana zaštitnik od kuge. Zato je u 15. i 16. stoljeću sagrađeno jako puno crkvica koje nose njihove nazive, prije svega na ulasku u mjesto.

Unutrašnjost crkve svetog Roka u Draguću

– Crkvice su se gradile na ulazu u mjesto kako bi zaustavile kugu i često se povezuju s predajom o sv. Roku, koji je pred mjestom zaustavio ženu u bijelom, smrt s kosom, crnog psa ili neku drugu personifikaciju kuge. Titular u središtu mjesta, u glavnoj crkvi ili pak na uzvisini u blizini mjesta u koje se hodočasti na blagdane, obično je znak zahvale za pruženu pomoć tijekom upravo okončane epidemije, zaključuje Tatjana Buklijaš. Jedna od njih je i pitoreskna crkvica u Draguću na samom kraju mjesta u kojoj su i freske mrtvaca iz kojih vire strelice, simboli smrti od kuge.

I tako su se ljudi branili od epidemija, zahvaljivali nakon toga gradnjom crkvi. Ostavljali za sobom svjedoke vremena. Pitam se što će ostati nakon ove nove pošasti koja će nas zasigurno sve izmijeniti iz korijena.

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.