Tako je obična, pa rekla bih čak i neugledna. Kada prođete kroz Barban na istočnoj strani Istre teško da ćete ju uopće primijetiti iako je praktički na cesti. Međutim, barbanska kula itekako je intrigantna, posebno od kada su na tom lokalitetu počela sustavna arheološka istraživanja te restauracija. Upravo ti radovi ne samo da su ovu vrijednu graditeljsku baštinu oslobodili dugogodišnjeg raslinja i spriječili je od urušavanja, nego su javnosti otkrili i neka nova saznanja oko nekadašnjeg barbanskog kaštela. A ona nisu uvijek romantična i ružičasta.
Gradska vrata i kula u Barbanu
Jedna od njih je da je u kuli pronađena lubanja. Ali to možda samo po sebi ne bi bilo toliko interesantno da se ne radi o glavi koja je odrubljena, i to muškoj. Lubanju su našli znanstvenici iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, a kažu da se radi o muškarcu u dobi od 35 do 45 godina. Analiza trauma i fraktura kosti upućuje na to da je usmrćen dekapitacijom.
Tko je bio taj čovjek i kako je umro?
Pronađena je tijekom arheoloških istraživanja unutrašnjosti kule 2017. i 2018. godine, a nakon što je iskopana, proučili su ju znanstvenici u Antropološkom centru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, no nije utvrđeno kada je čovjek ubijen.
Koja je njihova sudbina?
Isto tako, pronađen je i segment kosti lubanje još jedne muške osobe, ali nije otkriveno ni kako i kada je i on preminuo. Tko su mogli bi ti ljudi? Koja je njihova sudbina i zašto su skončali baš u barbanskoj kuli, odnosno zašto je ovo mjesto do praktički prije godinu dana bilo njihovo zadnje počivalište? Pitanja su to koja se tek trebaju otkriti, ako se uopće uspiju otkriti do kraja.
U ovoj kuli je nekada bio zatvor
No, kada se malo uđe u neke povijesne podatke te se približe prohujala stoljeća jasno je da je ta kula bila mjesto patnje. U njoj je nekada bio smješten zatvor, a bila je dio barbanskog kaštela koji je ima četiri obrambene kule, od kojih je sačuvana samo ova kraj župne crkve svetog Nikole i gradskih vratiju.
Danas se ne mogu više vidjeti bedemi tog utvrđenog srednjovjekovnog kaštela, ali baš su ova zadnja arheološka istraživanja uz sjeveroistočni kut kule otkrila zid građen većim kamenim blokovima povezanim žbukom koji se pruža u smjeru istok-zapad te je naslonjen na sam zid kule. Arheolozi pretpostavljaju da se radi o južnom zidu bedema kaštela koji je širok oko metar i pol. Međutim, novim istraživanjima u smjeru istoka u budućnosti će se moći potvrditi je li doista riječ o južnom zidu bedema samog kaštela ili pak o nekoj kasnijoj pregradnji.
Inače, oko Barbana su se u srednjem vijeku, barem tako pišu povjesničari, stalno sukobljavali moćnici – pulski biskupi, akvilejski patrijarsi, feudalci. Nije ni čudno što je potreba za kaštelom bila nepresušna.
Srednjovjekovni kaštel
A taj se srednjovjekovni kaštel, koji je nestao kroz niz povijesnih okolnosti, sastojao od desetak zgrada, imao je skladište i crkvu. Izvan njega nalazila se gradska loža te male barbanske crkvice svetog Antuna Pustinjaka i svetog Jakova. Dvije kule kaštela nekada su se nalazile na lokacijama usred današnje velebne crkve svetog Nikole koja je 1701. godine nastala na mjestu starije manje crkve. Jedna kružna kula je bila na mjestu sakristije, a zvonik je 1585. nadograđen na četverokutnu kulu.
Povijest piše romane
No, promjene na kaštelu počele su puno prije. Još je 1606. tadašnji upravitelj barbanskog feuda Antonio Capelo, kako bi od robusnog kaštela stvorio aristokratsku zgradu za venecijansku gospodu Loredan koja su vladala ovim feudom od 1535. do 1869, na istočnom dijelu ruševine kaštela gradi unutarnje krilo feudalne palače s trijemom na kamenim stupovima. On je i obnovio zidove barbanskog kaštela, koji su 1328. bili porušeni.
Barban je stoljećima bio u vlasništvu obitelji Loredan
O tom građevinskom pothvatu svjedoči grb s natpisom. Time je i srednjovjekovni Barban, kojega je Austrija u tim nemirnim vremenima prodala obitelji Loredan na javnoj dražbi, skroz primijenio svoj izgled. Ali promjene tu nisu stale. U 18. stoljeću kapetan Antun Franković obnavlja gradske bedeme između četverokutne kule i zapadnih gradskih vrata, te su tada izgrađena zapadna Vela vrata i istočna Mala vrata s nazubljenim kruništem. Zapadno krilo kaštela nestalo je u 19. stoljeću radi potrebe gradnje vrta palače.
Noću su se vrata zatvarala
Inače, u kaštel se ulazilo uz crkvicu svetog Antuna, kroz kamena vrata, a noću su se ona zatvarala. Tu su uglavnom živjeli upravitelji, obrtnici, svećenici i liječnik. Za vrijeme vladavine Loredana, u kaštelu je glavni čovjek bio gospoštijski kapetan, koji je upravljao feudom. Loredani ovdje nisu boravili. Barbanom su, kao i obližnjim Rakljem upravljali iz Venecije.
Svi su htjeli Barban
Pa ipak, iako su ljudi u vrijeme duge trostoljetne vladavine Loredan mislili da joj nikad neće doći kraj, stvari se itekako mijenjaju. Loredana i drevnog kaštela već odavno nema, ali njihovi tragovi su još tu, kao i ostaci koje ne znamo kamo smjestiti. Zagonetke su to koje će i u budućnosti zaokupljati znanstvenike, ali i sve ostale koji žele znati nešto više o svom kraju i kako je nekad Barban izgledao. Nadamo se da ćemo na njih dobiti odgovor i da će zakopane povijesne tajne ugledati svetlost dana.
Zimski kratki dani i kiša. Ama baš ništa vam se zapravo ne da i pitate se kada će konačno neki lijepi sunčani dan da odete negdje u prirodu, na neku kavu uz more, na neki izlet. Ali zapravo za uživanje vrijeme ne bi trebalo biti presudno. Sve više razmišljam o tome da je zapravo potrebna dobra kabanica i gumene čizme i da prkosim vremenu ili jednostavno uživam u kiši. Možda da upravo takvu “obleku” uzmete sa sobom ako želite negdje na kraći izlet, a da nije u Istri. Prijedlog – Lošinj.
O more, more
Taj slatki otočić koji je povezan sa Cresom od Pule je udaljen točno dva sata vožnje autom, ne računajući trajekt između Brestove i Porozine koji vozi 20 minuta u jednom smjeru. Dakle, otočić koji je tako blizu, a tako daleko, idealan je za jednodnevni izlet s kojim ćete si stvoriti osjećaj da ste otišli tko zna gdje, a zapravo ste skočili tu do prvog sudjeda.
Hedonistički raj
Riječ je o hedonističkom raju, bilo da je riječ o zimi, ljeti, jeseni ili proljeću. Ljeti će vas mamiti njihove predivne plaže, miris smilja i borova, lagana šetnja po rivi, ljuljuškanje brodica. Ali tada računajte na turističke gužve. Zato je otok fantastično posjetiti baš van glavne turističke sezone kada u Lošinju možete uživati baš u svemu što on nudi.
Mali Lošinj i nezaobilazni jedrenjaci
Otok Lošinj dio je cresko-lošinjske otočne skupine koja obuhvaća uz Cres i otoke Unije, Ilovik, Susak i Vele Srakane kao i niz manjih, nenaseljenih otočića. Dugačak je 33 kilometra, a ovdje živi oko 9,5 tisuća stanovnika, i to prije svega u mjestima Osor, Nerezine, Sveti Jakov, Ćunski, Artatore, Mali Lošinj i Veli Lošinj. Njegova povijest seže još u doba antike kada se ovo otočje nazivalo zajedničkim imenom Apsyrtides ili Apsirtovi otoci. Taj je naziv ovaj skup otoka na Kvarneru dobio po jednoj zanimljivoj, ali krvavoj mitološkoj priči.
Tipični lošinjski motiv
Apsirt je bio grčki junak koji je slijedio Argonaute koji su pobjegli na lađi noseći zlato ili argo. To je zlato Jazon oteo kralju Etu iz Kolhide na crnomorskoj obali Kavkaza. No, nije Jazon ukrao samo zlato, već i Medeju, kraljevu kćer, a da bi ju vratio kući za njima je u potjeru krenuo njezin brat Apsirt. Sustigao ih je baš kod Osora, mjesta koji spaja, odnosno razdvaja Cres i Lošinj. Ali nije sve prošlo kako si je on zamislio. Njegova sestra i Jazon su ga na prevaru ubili i raskomadali ga. Medeja je za sobom bacala komade njegova tijela, da je otac, skupljajući ostatke svojega sina, ne dostigne. I po dijelovima njegova tijela nastao je Lošinj i otoci koji ga okružuju.
Krvave li priče
Krvave li priče za ovakav arkadijski raj malih mjestašaca, suhozida, predivnih vidika, plavetnila i dramatičnih uskih cestica uz morsku obalu. No, koja mitološka priča nije krvava, pomislite si i krenete dalje. Previše je lijepo da biste imali crne misli. Svakako ih se otarasite dok ne stignete do Osora koji je specifičan po mostu koji se diže i spušta te zbog kojega biste mogli zakasniti na trajekt, pa si svakako računaje satnicu kada se on diže da bi propustio brodove. Pa i ako naiđete na taj trenutak i zakasnite na trajekt, neće vam biti žao jer je to stvarno zanimljiva atrakcija.
Barke i barčice
Cijeli svijet stane, ljudi izlaze iz svojih automobila i svjedoče mehaničkom micanju mosta koji predstavlja koridor za nautičare. Most je otvoren, a vesele jedrilice nastavljaju svoja putovanja, neka prema sjeveru, neka prema jugu. Veselo mnoštvo ih pozdravlja, i zaboravlja da nije stiglo na trajekt. U tom ćete trenu osjetiti onaj predivan osjećaj slobode putovanja i poziva da odete u plavetnilo s tim barkama. Tko zna kamo idu, mislite dok se vraćate u svoje auto.
Otočki krajolik Cresa
No, preporučam vam da stanete u ovom mjestu duže nego što treba mostu da se digne i spusti. Zašto? Pa zato jer je to mjesto pravi muzej na otvorenom. Naime, Lošinj je i prije Krista bio pod okriljem rimske vlasti, a Osor je bio njegovo glavno središte. I to baš zbog ovog kanala kuda su jedrilice krenule dalje. Još su Liburni, prvi stanovnici otoka, probili taj kanal radi brže plovidbe. Osor je zbog toga postao važna luka i mjesto na Jadranskoj obali.
Rimski grad
Zbog toga je imao sve značajke klasičnog rimskog grada – forum, hram, kazalište i druge javne zgrade te vile. Međutim, ovo mjesto vrvi i drugom kulturnom i graditeljskom baštinom. Ovdje možete vidjeti dijela suvremenog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, utvrdu, prvu ranokršćansku baziliku, renesansne portale i samostan. Dođete li ljeti, možete u ovom predivnom malom mjestu uživati i u kulturnim događanjima poput Osorskih glazbenih večeri.
Aromatično bilje je zaštitni znak LošinjaLošinjski miomirisni vrt
No, Osor je tek početak. Već tada počinjete se osjećati kao da je Mali Lošinj tu negdje iza ugla. Ali nije. No, nestrpljenje možete utišati zureći kroz prozor. Baš tada ćete se nauživati uistinu nevjerojatnih plavih i zelenih vidika. Za to vam nije potrebno ljeto. Stanite malo sa strane, i udahnite miris aromatičnog i miomirisnog bilja koje raste na ovom kamenjaru koji je oblikovao život lokalnog stanovništva. Bit će to zrak koji liječi dušu. Baš zato Lošinj se često naziva otokom vitalnosti. Otok ima uistinu poseban zrak zbog čega su nekada u povijesti ovdje i bile poznate zračne toplice u Velom Lošinju, a i danas je ovdje smješteno Lječilište za alergijske bolesti dišnog sustava i kože.
Tipični lošinjski pjat
U tim mislima stižemo do Malog Lošinja čije obrise naziremo u daljini dok se vozimo cestom uz samo more uz dugačak zaljev koji je zbog svoje zaštićene pozicije idealno sklonište za jedrilice i jahte. Zato je teško ovaj zaljev vidjeti bez jarbola i brodova. Mali Lošinj je tipično malo primorsko turističko mjesto okrenuto moru i životu na rivi. Tu se sve događa i tu je najviše ljudi. Ovdje možete uživati u prvoj jutarnjoj kavi, ali i slasnoj večeri u sutonu. Možete uživati i na jedrenjaku koji je taj dan došao u Lošinj s biciklama. Ako ste probiciklirali bar dio otoka, uživat ćete na palubi lagano se njišući i ispijajući neko vama omiljeno piće.
Opuštanje i nova znanja
Riva je dakle mjesto i života i opuštanja, ali je i mjesto novih saznanja. Jer glupo bi bilo biti na malološinjskoj rivi, a ne svratiti do jednog od najboljih hrvatskih muzeja – Muzeju Apoksiomena. Tko je taj lik?
Brončani kip ugledao konačno svjetlost dana
Definitivno najpopularniji lošinjski junak iz doba antike. Riječ je o antičkom brončanom kipu atlete, koji je visok čak 192 centimetra. Dugo se za njega nije znalo iako je stoljećima bio tu negdje. A onda je izvađen iz podmorja između otočića Vele Orjule i otoka Lošinja 27. travnja 1999. i postao velika senzacija. Pretpostavlja se da je u more dospio početkom 1. stoljeća, kamo su ga tijekom jaka nevremena bacili zbog opasnosti od prevrtanja broda ili kao žrtvu bogovima za siguran nastavak putovanja kroz Osorski kanal.
Božanstvo muzeja – Apoksiomen
Original kip predstavlja mladog sportaša u trenutku dok čisti strigil, odnosni strugaljku kojom je sa svoga tijela strugao ulje, prašinu i znoj nakon natjecanja. Toliko je impresivan, da je zapravo to centralni izložak ovog originalnog muzeja oko kojega su stručnjaci izgradili čitavu priču i nezaboravni doživljaj koji ćete nakon posjete muzeju dugo nositi u sebi.
Pogled na rivu iz muzeja
Muzej na originalan način priča priču o sportašu savršenih tjelesnih proporcija, umjetničkom djelu koje impresionira svojom cjelovitošću i ljepotom izvedbe. Muzej priča i priču o njegovu pronalasku te što su u njemu sve arheolozi pronašli. A kip se nalazi na specijalnom mjestu – posebnoj bijeloj sobi koja zrači božanskom energijom.
Kada izađete iz muzeja dugo će vam trebati vremena da se slegnu dojmovi. Zato je najbolje da se uputite prema Velom Lošinju, drugom biseru ovog otoka. Iako mu naziv kaže da je veći od Malog Lošinja, vjerujte mi nije. Tek je nekoliko kilometara udaljen od svog imenjaka, a pravi je primjer sićušnog primorskog mjesta.
Nije toliko sređen kao Mali Lošinj, ali ima tu neku posebnu dušu i draž. Dođite do obale, prošećite po maloj simpatičnoj rivi, sjednite na neku klupicu i gledajte u more. Pravo uživanje.
Kula i pomorstvo
Tko želi saznati nešto više o povijesti mjesta, ali i pomorstva ovog otoka, neka se vrati do kule iz 15. stoljeća koju ne možete promašiti. Ona je stoljećima štitila stanovnike mjesta od napada gusara i pljačkaša. Danas je tu smješten muzejsko galerijski prostor koji svjedoči o pomorskoj tradiciji otoka. Ovdje su izložene amfore koje su pronađene u podmorju Ilovika, austrijsko i tursko oružje iz 18. i 19. stoljeća, makete jedrenjaka, brodska oprema, navigacijski instrumenti, ali i portreti uglednih lošinjskih kapetana.
Veli LošinjVeli Lošinj u sumrak
Kada sve to obiđete, možete i do lošinjskog miomirisnog vrta, gdje možete kupiti razne otočne suvenire ili do vidikovca iznad Lošinja Providenca do kojega vodi zanimljiva šetnica. Ili se možete opet vratiti na rivu i jednostavno uživati u danu. Kakav god da bio.
Duge noći i kratki dani “kao rođeni” su za loše raspoloženje i depresiju. No početak studenog ipak zna razveseliti i one najtužnije. Martinje je pravi povod za to, a srećom u Istri vinskih pučkih fešti koje će proslaviti krštenje mladog vina ne nedostaje. Svatko može naći neki kutak za sebe, ali nek si prije svega organizira prijevoz do kuće. Jer nikad se ne zna kako će takva večer završiti. Istarska su vina zbilja nešto posebno pa ih je šteta propustiti. Svakako si takav prijevoz osigurajte ako ćete i do Motovuna. Bez obzira bilo Martinje ili ne. Naime, baš je Motovun ovih dana proglašen drugom najboljom vinskom regijom Europe u oštroj konkurenciji s etabliranim francuskim vinskim regijama Pays d’Armagnac i dolinom Loire.
Crno vino je zaštitni znak Motovuna
Time je još jednom potvrđeno da je ovaj gradić, koji je napose poznat po dobroj klopi, tartufima i teranu, pravo mjesto za vinoljupce i hedoniste zbog čega ga svake godine obiđe između 350 i 400 tisuća posjetitelja.
Miris tartufa
Posebno je atraktivan u jesenskim mjesecima kada se njegovim ulicama jednostavno širi miris tartufa. Čim krenete uzbrdo od groblja pa prema glavnom trgu, na uskoj kamenoj uličici zapljusnut će vas taj predivni “parfem”. Boce terana, koji daje ono najbolje od sebe baš u okolici Motovuna, izložene su na svakom koraku, kao i staklenke s tartufatom i ekstra djevičanskim maslinovim uljem.
Glavna ulica mami da sjednete na neku od terasa
Mjesto je to koje jednostavno vabi svojim malim šarmantnim konobama i restoranima. Kako da se oduprete svim tim mirisima i slikama koje vam se pojave pred očima? Dosta teško. Zato se ja niti ne borim nego odmah na početku posustanem i odem na dec nekog dobrog vina u neku od konoba s predivnim pogledom na dolinu Mirne koja se ljeska ispod mene. A iznad toga gledam Bujštinu kako mi se smije. Iznad nje veselo prolijeću pufasti oblaci.
Teran kao jedinstveni vinski brend Istre
Međutim, za uživanje nije potrebno da u Motovunu bude lijepo vrijeme. Bilo da pada kiša, da sunce sija, ili je magla obavila ovaj gradić na vrhu brežuljka, ja uživam. A i svi koji dođu jer je ipak Motovun nešto specijalno i jedinstveno. Koliko god čovjek pomislio da ga je vidio i doživio, doći ovdje je uvijek iznova potpuno nova priča. Posebno se hedonistima preporuča dolazak na Festival terana i tartufa sredinom listopada kada su svi vrijedni proizvođači Motovuna i Kaldira te njihove okolice na okupu. Osim što stvarno ovdje možete fino popiti i pojesti, možete sve saznati i o lokalnim vinskim proizvođačima i njihovim etiketama. A ako ipak taj vikend niste u tom điru, nećete ostati uskraćeni ni ako dođete neki drugi dan. No krenimo redom, barem kada je o vinarima riječ.
Ekskluziva u podnožju
Iako nemaju službenu vinsku cestu, svi koji se odluče doći u Motovun moraju posjetiti neke od devet etabliranih vinara, njihovih podruma i kušanica. Izbor je velik – kako vina, tako i ugođaja i priča koje sami vinari daju svojim gostima.
Odmah u podnožju Motovuna ove je godine otvoren ekskluzivan Wine and Heritage Hotel Roxanich koji je vinsku scenu Istre, a posebno Motovuna digao na skroz novu razinu. Hotel se prostire na površini od gotovo 3.000 kvadratnih metra, ima 28 hotelskih soba i četiri apartmana, restoran, lobby, bar, trgovinu, konferencijsku dvoranu, kuhinju, saunu i garažu. Vinski se pak podrum na površini od 3.136 kvadratnih metara obuhvaća prostor za proizvodnju, vrenje, odležavanje vina, skladište i arhivu vina, te prostor za degustaciju i izložbeni prostor.
U podnožju Motovuna na mjestu starog podruma smjestio se novi Roxanichev podrum
Osim što je sagrađen ultra moderni dizajnerski podrum kojega je projektirao ugledni riječki arhitekt Idis Turato, ovdje se vina Roxanich vinara Mladena Rožanića mogu kušati na jedan sasvim novi način. Hotel i restoran su uvijek otvoreni, pa tko god da dođe u Motovun, lako svrate na tu adresu i traži sve potrebne informacije.
Odmah do Roxanicha je i poznati vinski „vitez“ koji se posebno borio za teran – Klaudio Tomaz koji će vam strastveno ispričati priču o svom teranu, terroiru i svemu što Motovun daje vinovoj lozi.
Vinski borac
Dok još nije bio gotov spor između Hrvatske i Slovenije oko mogućnosti korištenja naziva za to vino, Tomaz je prkosio, pa čak i u Sloveniji gdje je sa svojim teranom nastupao na vinskim izložbama. Nije se bojao na svoje vino staviti etiketu terana, iako se to nije smjelo. Odlučno i hrabro je zastupao interese svi istarskih proizvođača koji umalo da su ostali bez svog vina. Jer teran je tipična istarska sorta, nešto što se s Istrom, a posebno Motovunom podno čijeg brežuljka Tomaz ima vinograde i podrum, izvrsno sljubljuje i neraskidivo je povezano.
Omiljen među vinoljupcima – Klaudio TomazUlaz u gradić hedonizma
Ići ćete s njim pod svaku bačvu, a on će o svakoj imati štošta za ispričati. Naravno, ovdje se isto bez daljnjega mora kušati iskonski motovunski teran. Klaudio će vam o njemu zasigurno ispričati hvalospjeve da ovo opojno crveno vino koje karakterizira istarskog seljaka, nikad nećete zaboraviti.
Isto treba učiniti i u podrumu Fakin, Fachin, Benvenuti, Bertoša, Novak i Valenta te Vinogradima Benčić. Podrumi im se nalaze ili u Motovunu ili i okolici, raspoređeni po malim mjestašcima na brdašcima koji su prekriveni vinovom lozom i voćkama. I kada dođete u svaki od njih, imat ćete pogled od milijun dolara. Što više hedonistu treba.
Posjet uz najavu
Podrumi se mogu posjetiti uz najavu, a u špici sezone i posezoni možete uvijek doći jer će netko biti u kantini. A vinari će vam uz svoja vina nerijetko ponuditi i dobar istarski pršut, sir i štošta drugo. Ćakulom na ćakulu proći ćete čitavu povijest kraja i vinarstva. I dobit ćete upute kako doći do drugog vinara.
Krčit će se novi vinogradi
-Motovunski vinari imaju velik broj etiketa, od terana i malvazije do profinjenih pjenušaca i drugih ekskluzivnih etiketi. Svatko može naći nešto za sebe. Svi oni na najbolji mogući način koriste prirodne blagodati Motovinštine za proizvodnju kvalitetnog grožđa, samim time i vrhunskih vina, u vidu optimalne kombinacije bijele zemlje koja daje mineralnost, fantastičnih ekspozicija, značajnih temperaturnih razlika i dovoljnih količina vjetra. Svi imaju kantine i podrume gdje organiziraju kušanje vina i svaki od njih je po nečemu specifičan. Puno njih ima u planu i gradnju novih podruma i kušaonica, a potaknuti su izgradnjom novog vinskog podruma Roxanich na mjestu starog vinskog podruma iz 1902. godine. To pokazuje kako Motovun već dugo ima vinsku tradiciju koju gaji, čujemo od Davida Matkovića iz TZ-a Motovuna.
Vinska sila
Ti vinari osim što će graditi nove kušanice, namjeravaju i širiti svoje nasade čime će se u budućnosti itekako promjeriti ovaj slikoviti i pitoreskni krajobraz. Naime, trenutno je na ovom području oko 70 do 80 hektara zemlje pod vinogradima, što se može i vidjeti na vizurama koje se pružaju s vrha Motovuna. Ta bi brojka u budućnosti trebala porasti za 50 hektara jer će uskoro krenuti čišćenje starih zaraslih vinograda koji su nestali pod navalom prirode i nebrigom. Tada će Motovun postati prava vinska sila.
Baš zato Motovun u budućnosti planira urediti i mali muzej posvećen vinarstvu ovog kraja gdje bi se moglo na licu mjesta vidjeti kako se nekad uzgajala vinova loza, koja se mehanizacija upotrebljavala u vinogradu te u podrumu, ali to bi i bilo mjesto gdje bi se na jednom mjestu mogle kušati i kupiti sve vinske etikete ovog slikovitog kraja.
Pogled na dolinu Mirne
Svi oni koji vole dobru kapljicu, vole i dobro pojesti pa će svakako poželjeti otići do nekog dobrog agroturizma koji je simbol unutrašnjosti Istre ili konobe. Zasada je na području ove općine samo jedan registrirani agroturizam, i to Štefanić kod Kaldira do kojega se dolazi uskom vijugavom cesticom među voćkama i vinogradima.
Ništa bez Parenzane
Vrlo često je prepun, pa ne bi bilo loše prije nazvati. U okolici je još nekoliko agroturizama kamo se nakon degustacija možete uputiti kao što su obližnji Špinovci, tu je i Tončić u Zrenju te mnogi drugi. Svi će vam ono ponuditi i svoja domaća vina.
Motovun je atraktivan i u kasnu jesen
Tko pak želi spojiti aktivni odmor i vina, ovaj kraj je kao stvoren za njih. Kroz Motovun i okolici prolazi Parenzana, nekadašnja uskotračna pruga između Trsta i Poreča koja je prometovala početkom 20. stoljeća. Danas je to jedna od najpoznatijih pješačkih i biciklističkih ruta Istre. Uz nju, kroz Motovun prolazi i nekoliko označenih biciklističkih i trail staza uz koje možete kombinirati i posjet nekom od podruma. Čisto da se ojačate i osnažite na nastavak puta. Nakon deca terana nekako je sve lakše i jednostavnije. A pogled na jedan od najljepših istarskih gradića dat će vam snagu da izdržite sve uspone koji su pred vama. I kako onda ne doći u Motovun.
Kamo na dobru kapljicu
Hotel Wine & Heritage hotel Roxanich, Kanal 30, Motovun
Taj dan mi nimalo nije bio problem probuditi se u cik zore. Čim je u pet sati zazvonila budilica, iskočila sam iz kreveta, popila svoju prvu kavu, obukla tajice, stavila kacigu i uzela bicikl te krenula. Najprije do auta, a potom je veselo žensko društvo krenulo s tri bicikle na autu prema cilju, a to su danas Savudrija i Piran. Ja, Korina i Snježana taj smo dan zacrtale da bismo voljele vidjeti nekoliko zanimljivih punktova na putu između ta dva susjeda svakih na svoj strani Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale. Pa, opet, nismo se ni nadale da ćemo baš toliko uživati na ovoj ruti koja pokazuje bogatstvo raznolikosti Istre i njenih susjednih krajeva – u ovom slučaju to su bili Piran i Portorož s okolicom. I opet smo se prevarile i oduševljene se vratile kućama, srcima punima utisaka, impresija i sjećanja.
“Viseće” barke nad morem
Naš start je tog ranog predivnog i prohladnog jutra bio u maloj savudrijskoj ribarskoj lučici čija prošlost seže iz antičkog doba. No, prije prve kavice na startu, nismo mogle preskočiti obilazak najstarijeg hrvatskog svjetionika u funkciji. To bi ipak bio grijeh. On se nalazi s druge strane lučice, a uz njega vodi cesta i staza te se praktički nalazi usred kampa.
Ljubavna priča i legende
Obara svakog svojom grandioznošću i velebnošću, a oni koji su se malo više raspitivali o njemu, znaju i da se iza njegove gradnje krije i zanimljiva ljubavna priča. Doduše, pitanje je koliko u svemu ima istine, ali to na kraju nije ni bitno.
Romantični svjetionik
Po legendama se pamte mjesta i doživljaji. Navodno ga je grof Metternich dao sagraditi davne 1818. jer je bio zaljubljen u jednu lokalnu ljepoticu. Tu je s njom htio saviti ljubavno gnijezdo, ali je tragična sudbina htjela da umre prije nego je svjetionik dovršen. Ta je priča u više navrata bila i uprizorena na ovom slikovitom mjestu gdje vladaju galebovi i valovi u sklopu projekta kulturnog turizma Istra Inspirit.
Svjetionik je izgrađen 1818.
Prava istina i skup svjetionik
Naravno da u ovoj legendi nema prave istine o gradnji savudrijskog svjetionika. Projektirao ga je arhitekt Pietro Nobile na osnovu narudžbe tršćanske »Deputazione di Borsa«. Kako bi se namaknula sredstva za izgradnju tog svjetionika, Deputacija tršćanske burze izdala je 1817. godine 350 dionica nominale od stotinu florina.
Pečat povijesti
Zemljište je kupljeno od Carla Appolonia za 300 florina, a ukupno je izgradnja svjetionika s ostalim zgradama koštala čak 38.372 florina, više nego duplo od prvotnih izračuna. Zato se Deputacija morala kreditno zadužiti te je odgođena gradnja premanturskog svjetionika koji je također bio u planu zajedno s tršćanskim. Savudrijski svjetionika sagrađen je od lokalnog kamena, a prvo svjetlo upaljeno je 17. travnja 1818.
Prvi svjetionik na istočnoj obali Jadrana
Na početku je postrojenje za proizvodnju plina zauzimao najveći dio prostora svjetionika, pa su svjetioničar i njegov pomoćnik imali na raspolaganju samo jednu prostoriju. Zbog toga je tri godina kasnije Deputacija sagradila stambenu zgradu za svjetioničare za 5.967 florina koju potpisuje tršćanski arhitekt Matteo Pertsch.
Svjetionik je visok 36 metara
Impresivan svjetionik koji i dan danas moreplovcima pokazuje put, visok je čak 36 metara. Njegova je izgradnje uvelike pomogla pomorcima koji su plovili prema tršćanskoj luci.
Zanimljivo je i da nije bilo lako naći prve svjetioničare jer nitko nije bio obučen za taj posao. Raspisan je javni natječaj, svjetioničari su morali se educirati za novi posao, a glavni je svjetioničar dobio 400 florina godišnje i smije biti oženjen. Njegov je pomoćnik dobivao 300 florina godišnje i mora biti samac jer nije bilo dovoljno stambenog prostora. Obojica moraju biti visokih moralnih standarda, dobre naravi i ponašanja. Prvi svjetioničar bio je Stefano Schmidt, a njegov je pomoćnik bio Bartolo Micala.
Spašavanje kralja
Hladno nam je i brzinski se idemo ugrijati u mali restoran u ribarskoj lučici dok nas prate slike brodica koje „vise“ na drvenim kolcima. Klasična razglednica sa sjevera Istre i Savudrije, malog mjesta pored Umaga koje je dobilo ime po spašavanju kralja. Naime, 1177. u vodama oko Savudrije odigrala se bitka između Mlečana i flote prevođene Otonom – sinom cara Fridrika Barbarosse. Nakon poraza sin slavnog Barbarosse pokušao se sakriti u obližnjoj cisterni. Od tuda naziv mjesta „Salvo-re“ što bi u prijevodu značilo „spas kralja“.
Morska jutarnja idila
Mi i lokalni ribari raspravljamo o dnevnoj politici i onome što nas čeka taj dan. Njih more i uvijek zanimljiva plovidba Piranskim zaljevom u pratnji policije, a nas pogranična biciklistička avantura. Počela je laganim zagrijavanjem prema Crvenom Vrhu kuda vodio dio službene biciklističke staze broj 13. Pratimo ju skroz do priključka na Parenzanu i nekadašnju stanicu Valica gdje se Parenzana trebala nastaviti prema Umagu, ali taj projekt nikad nije zaživio.
Parenzana je imala stanicu Savudrija
Put nas vodi dijelom po asfaltu uz turističke komplekse, a dijelom po makadamu s veličanstvenim pogledom na Piranski zaljev i slovensku obalu. Ne možemo, a ne stati i diviti se tom plavetnilu i malim gradićima na drugoj strani, posebno gradiću Piran koji se nalazi na samom vrhu tog spornog zaljeva. Usput prolazimo i pored Velike Stancije ili Stancije Grande koja stoji nažalost urušena i zapuštena.
Do Dragonje
Pričam prijateljicama kako sam nedavno o njoj čitala jednu knjigu koja također govori o jednoj legendi kako je ta stancija sagrađena i zašto je i dan danas ukleta. Ponovno je riječ o ljubavnoj priči, ovaj put jedne tršćanske ljepotice i bogatašice te tamošnjeg trgovca koji su u ime svoje strastvene ljubavi ovdje sagradili dom. Nažalost, velika ljubav na kraju je postala razočarenje i Francesca, vladarica Stancije Grande, na kraju je svog ljubavnika otrovala oleandrima koji su bili zasađeni po imanju i poludjela. Tragično, kao što je tragično da to imanje stoji tako zapušteno i ostavljeno od svijeta.
Piran u daljiniPlavetniloOd Crvenog Vrha prema Plovaniji
S takvim mislima stižem do Parenzane, nekadašnje uskotračne pruge koja je od Trsta vodila do Poreča. Ovim dijelom još nikad nisam prošla pa me jako zanima kako izgleda. Znam da nema tunela i vijadukata kao njen najatraktivniji dio od Grožnjana do Vižinade, ali jedva čekam da ju prođem.
Gušt se voziti po Parenzani
Navodno je vlaku od Portoroža do stanice Valica, odnosno Savudrija, trebalo 40-tak minuta. Spuštamo se prema dolini Dragonje predivnim utabanim makadamskim širokim putem. I nismo jedine koje u tome uživamo. Jako puno rekreativaca bilo je taj dan na Parenzani.
Pogled s Parenzane
Pred sam njen kraj uređen je vidikovac s kojeg pogled puca na solane. E to je pogled i pol. Polja soli, stare kamene urušene kuće za najamnu snagu i spremanje soli, močvare, trstika, u daljini gradići i brdašca prošarana vinogradima i čempresima. Jedva se čekamo spustiti do njih i vidjeti kako to izgleda izbliza. Zato jurimo prema graničnom prijelazu Plovanija, prelazimo s automobilima granicu i Dragonju i evo nas u Sloveniji. Ugodna asfaltirana staza vodi nas do Sečovlja uz mirnu Dragonju i nasade voćaka pa sve do solana. I tu slijedi nezaboravna vožnja uz živopisnu slikovnicu.
Veličanstvene solane
Solane čija je povijest duga preko 700 godina, gdje su stoljećima radili mnogi Istrani, proglašena je parkom prirode i kulturnim spomenikom od državnog značaja i uvrštena u Ramsarski popis močvara. Osim proizvodnjom soli bavi se prodajom originalnih suvenira, izletničkim turizmom i wellnessom.
Bogata povijest solane na ovom području
Piranske solane predstavljaju tri zasebna kompleksa solana na području piranske općine, kažu enciklopedijski podaci. Sečovljanske solane na 650 hektara nastale su na ušću Dragonje, a sastavljene su od starijih (Fontanigge) i mlađih (Lera). Lucijske solane na 35 hektara nastale su pak na ušću potoka Fazan kraj Lucije, a strunjanske na 17 hektara na ušću Strunjanskoga potoka. Prvi put se spominju 1278. godine.
Uz park prirode
Piranci su slobodno prodavali svoju sol sve do 1283., kada su potpali pod vlast Venecije, koja je proizvodnju soli ograničila i propisala obveznu predaju. Solane su najveći opseg imale za vrijeme Austro-Ugarske koja je 1904. većinu solana otkupila od privatnih vlasnika. Za vrijeme Jugoslavije na mjestu lucijskih solana izgrađena je marina, a proizvodnja soli sačuvana je dijelom u strunjanskim te u sečovljanskim solanama, koje su postale parkom prirode i u njemu je 1991. otvoren Muzej solinarstva. Sečovljanske solane uvrštene su 1993. na Popis močvara međunarodnog značaja.
Muzej soli
Piranska je solana jedina aktivna solana na ovom dijelu Jadrana kod koje se održao tradicionalni postupak ručne proizvodnje soli. Godišnje proizvodi oko 5.000 do 6.000 tona soli i izvozi u EU, SAD, Kanadu, Australiju, Japan, Tajvan pa čak i Rusiju. Cilj im je polako povećavati količinu proizvodnje obnovom starih zapuštenih polja.
Zaštićeni park prirode
A ono što privlači posjetitelje i ljeti i zimi je Park prirode “Solana Sečovlje” na 700 hektara uređen 2003. godine uz pomoć novaca iz Europske unije. Uređen je multimedijalni centar za posjetitelje gdje se prikazuje nekadašnji način proizvodnje soli te alati koju su se koristili kroz stoljeća u ovoj maloj solani. Također, uređen je i muzej, odnosno nekadašnje kuće gdje su boravili sezonski radnici koju su se iz područja Bujštine i okolnih mjesta u Sloveniji spuštali do ušća Dragonje svakog proljeća na branje soli.
Pitoma Dragonja
Godišnje park posjeti između 40.000 do 45.000 posjetitelja, a razgled traje sat i pol pješke. Gosti mogu do solane osim autobusom doći i vodenim putem. Razgled je moguć i na biciklu. Park je zanimljiv i zbog raznih biljnih i životinjskih vrsta koje borave na ovom području. Ekosustav predstavlja stanište za čak 296 vrsta ptica, među kojima je mala bijela čaplja zaštitni znak parka. Također, solana je i specifična po maloj čigri budući da se radi o jedinom gnjezdilištu ove ptice u čitavoj Sloveniji.
Posebno je bogat i svijet kukaca, a zanimljivi je podatak da na ovom području obitava čak 650 vrsta raznih vrsta leptira.
Stvarno uživamo dok se vozimo uz taj predivni i nestvarni park nakon kojega se biciklistička staza D8 staza nastavlja do mjesta Lucija i dalje sve do gradića Portorož i Piran.
Nema automobila
Dijelom te trase nekada je prolazila Parenzana. Čitav je taj put ravan, asfaltiran i vodi uz more. Krcat je šetačima i biciklistima. Automobila nema. Prolazimo uz kanale gdje su usidrene razne brodice, da bismo tim nestvarnim krajolikom stigle do mondenog Portoroža.
Zelenilo Dragonje kod graničnog prijelazaKanali uz moreMirno i idilično
Ne zaustavljamo se u ovom turističkom biseru slovenskog primorja koji je praktički spojen s Lucijom i našim ciljem – gradićem Piran. Hoteli, restorani, kafići i široka plaža ostaju za nama. Idemo dalje rivom do starog mediteranskog mjesta Piran koji nam je cilj. Iako nam je sasvim blizu, nikad tamo nisam bila. Ne znam točno razlog, jer bi ovo malo slovensko primorsko mjesto svakome iz Istre trebalo biti na popisu za posjet. Blizu je, a pruža potpuni odmak od stvarnosti.
Mala luka
Onog koji prvi put bude išao tamo, dočekat će ga mala zaštićena luka krcata jedrilicama i ribarskim brodovima. Svi su stisnuti kao ptičice u jedno malo zaštićeno jato. Lučicu opasuju kamene zgrade i živopisna riva u čijem se centru nalazi slikoviti Tartinijev trg s katedralom svetog Jurja koji jednostavno poziva na uživanje, tu je i crkva Svete Marije od Zdravlja sa svjetionikom na samom kraju poluotoka na kojem se gradić smjestio. Da, to je Piran. To je gradić čija je srž Mediteran. Čije uske srednjovjekovne kamene uličice pozivaju da njime prošećete da se odmorite i buljite u to plavetnilo mora i neba.
Jato brodica
Ovaj autentičan kameni gradić jedan je od najočuvanijih na Mediteranu koji osvaja svojom jednostavnom ljepotom pa ga mnogi nazivaju muzejom na otvorenom. Ne morate puno znati o njegovoj povijesti da biste ovdje ostali cijeli dan.
Tartinijev trgMediteranski biserGrad bogate povijestiCrkva Svete Marije od ZdravljaTuristički biser SlovenijeNagrada na vrhu
Jednostavno biste malo sjedili na trgu, pa na rivi, pa s druge strane grada, pa biste išli do njegova vrha gdje puca savršen pogled na grad. I dan bi prošao u dokolici. Piran i njegova atmosfera jako vas brzo mogu obuzeti. Nas je zadržala barem dva sata. I onda smo teška srca odlučile ići nazad. Inače nikada ne prakticiramo ići istim putem do auta, odnosno starta. Ovaj put nam je bilo toliko lijepo da smo još jednom htjele sve upiti. I nismo pogriješile.
Evo i rute:
GDJE SE OKRIJEPITI
Lucija: Restavracija a ‘la carte Papa’ Giovanin (Residenca Čeligo), Seča 198
Grupija: A casa
Savudrija: Villa Rosetta, Pergola, Santa Andrea, Toni, Edda
Bašanija: vinski podrum Degrassi
Frančeskija: kušaonica vrhunskih ekstra djevičanskih maslinovih ulja Pavlović
Sveti Petar u Šumi za mene će uvijek biti jedno posebno mjesto. Zato jer sam tu provela prve svoje godine radnog staža odmah nakon što sam diplomirala. Kada i dan danas krenem prema tom malom mjestu u samom centru centra Istre, vidim uz cestu vinograde, kažune i polja, obuzme me neko posebno veselje. Otvorim prozor i udišem zrak unutrašnjosti Istre.
Impozantna crkva sa samostanom
Doduše, tada nisam razgledavala mjesto, crkvu i njihov poznati pavlinski samostan. Uvijek sam si govorila da za to imam vremena, iako su mi svi govorili da obavezno moram razgledati poznati samostan koji je bio ishodište kulture na ovom području. Prošle su godine od tada, a ja sam ponovno u mjestu Sveti Petar u Šumi, ovaj put imam dovoljno vremena da se malo prošetam, i na miru razgledam crkvu i samostan.
Nema tipično središte
Doduše, ovdje nikad nećete sresti puno ljudi jer Sveti Petar u Šumi nema tipično središte – trg s restoranima, kafićima kao što to imaju primjerice Bale, Žminj ili Svetvinčenat. Sveti Petar u Šumi je mjesto s više raštrkanih zaseoka koje se smjestilo ponad drage, plodne udoline koju okružuju mala mjesta. Dakle, nije istarski gradić zbijenih starih kuća na nekom brežuljku u čijem je centru crkva, nekakav kaštel ili obrambene zidine. Sveti Petar je drugačiji. Karakteriziraju ga polja, vinogradi, pa čak i maslinici, a tu ima i farmi peradi koje više nisu u funkciji. Sve to ispremiješano je s obiteljskim kućama – novima i starima, par agroturizama i kafića.
Kipove na pročelju crkve izradio Pavao Riedl
Prije nego je bio uređen trg ispred župne crkve Svetog Petra i Pavla Apostola, koja je po meni jedna od najljepših u Istri, gotovo se nije znalo ni gdje je centar. Ovime je taj dio mjesta postao ipak prepoznatljiviji i upečatljiviji. Poziva svakoga tko se namjeri u Sveti Petar da ovdje stane. I uđe u crkvu uz koju je pavlinski samostan.
Crkva bez pauka
A ta je crkva zbilja nešto posebno. Njezina je unutrašnjost toliko bogato oslikana i ukrašena da će svakog ostaviti bez daha. Svaki centimetar njena zida je u živopisnim bojama u baroknom duhu, a kuriozitet je da u njoj nikad nije viđen pauk. Crkva je posvećena 1755. i tada je dobila svoje barokno pročelje kakvo se može vidjeti i na crkva u blizini, primjerice Kringi i Tinjanu, a taj se stil prelijeva u njenu unutrašnjost. Zanimljivo je da su oltar i kipove, pa čak i oltarne slike izradili sami pavlini.
Barokna unutrašnjost crkve
Primjerice oltare, propovjedaonicu, kućište orgulja te kipove na pročelju crkve izradio je pavlin Pavao Riedl, a upravitelj samostanskog gospodarstva Leopold Keckheisen naslikao je oltarne slike. Osim u Svetom Petru, oslikali su i opremili i druge crkve, primjerice onu u Pazinu, ali i Senju, Puntu i Crikvenici. Raritet su i oslikane kožne tapete na bočnim kapelama, a orgulje su djelo ljubljanskog orguljara Johana Georga Eisla. Ta je crkva postala župnom krajem 18. stoljeća kada je car Josip II. ukinuo pavlinski red, kao i mnoge druge crkvene redove u austrijskim zemljama.
Red koji okuplja pustinjake
A tko su ti zanimljivi pavlini koji su oslikavali i opremili svoju crkvu u Svetom Petru? Zašto su došli ovdje i po čemu ih Supetarci i dan danas hvale. Red je to Sv. Pavla Prvog Pustinjaka koji je nastao u 13. stoljeću u Mađarskoj i Hrvatskoj, a okupio je pustinjake. Red je ukinuo car Josip II. 1786. na terenu Austro-Ugarske i tada su nestali svi njihovi samostani na ovom području. Očuvali su se u Poljskoj od kuda se red počeo obnavljati pa se ponovno vratio u Hrvatsku, pa čak i Sveti Petar 1993. godine nakon što ih nije ovdje bilo nekoliko stoljeća.
Orgulje su djelo ljubljanskog majstora Johana Georga Eisla
A oni su u Sveti Petar prvotno došli još davne 1459. na mjesto gdje je prije njihova djelovanja bio benediktinski samostan. Upravo se taj benediktinski samostan spominje među prvima kada govorimo on povijesnim zapisima o Supetarcima – 1174. pod nazivom Monasterium Sancti Petri in Sylvis – samostan sv. Petra u Šumama. Po tom samostanu danas mjesto nosi ime.
Ćirilica i glagoljica
Iz tog vremena sačuvana je jedna latinska knjiga pisana karolinom s kraja 11. i početka 12. stoljeća te Supetarski ulomak. To je kamen koji je bio u zidu samostana u kojemu su uklesana slova na glagoljici i ćirilici. Postoji čak i legenda da je u Svetom Petru živio i mađarski kralj Salomon (1089.) nakon što je zbačen s prijestolja. Nakon nekog vremena, benediktinci napuštaju samostan.
Upečatljivi klaustar
Pavlini ovdje dolaze nekoliko stoljeća kasnije u napuštenu zgradu da bi proveli pravu malu obrazovnu i kulturnu revoluciju. Osnivaju svoj samostan, a u njemu i novicijat i osnovnu školu za svu istarsku djecu. Samostan je vrlo brzo postao sjedište Istarsko-primorske provincije, a nakon 1770. ovdje su se čak organizirala i predavanja iz filozofije, a kratko je vrijeme možda djelovao i studij filozofije.
Natpis nad ulazom u samostan
Teško je stradanje ova zgrada doživjela u Uskočkom ratu početkom 17. stoljeća, pa je zato obnovljen temeljito 1731. To piše i na ploči iznad njegova ulaza:
Fredericus III
imperator donavit mo
nasterium s. Petri in sylvis
fratribus ordinis s. Pauli primi eremitae
1459.
De novo erectum 1731.
Knjige prodane na dražbi
Po veličini ovaj je samostan bio odmah iza samostana u Lepogavi. Koliko je veličanstven, dovoljno je zaviriti kroz ulazna vrata i vidjeti klaustar. Mnogi će se zapitati, gdje je to u Istri. Može se podičiti malim vrtom te stambenim i radnim dijelom na dva kata u čijem je središtu čuveni klaustar. On ima dva kata s trijemom, a u sredini je vodosprema. Samostan je pregrađen 1474. kada su elementi stare lođe benediktinskog klaustra sa stupićima umetnuti na prvi kat. Klaustar je dograđen i proširen 1731. nizom prostorija baroknih svodova.
Crteži mjesta u klaustaru
Čitam da su razvijali kult kulta Majke Božje Częstochowske te time privlačili hodočasnike. Nakon raspuštanja reda samostanski je sklop služio u gospodarske svrhe, knjige su prodane na javnoj dražbi, pa čak i poznati Pavlinski zbornik iz 1644., rukopis sa mnoštvom notama zabilježenih jednoglasnih crkvenih i duhovnih napjeva na hrvatskom jeziku. Zbog zanemarivanja i nebrige, u 20. stoljeću ovaj je kompleks skroz propao. Od potpunog raspada spašavaju ga ponovno pavlini koji se vraćaju u centar Istre 1993. godine i dan danas ovdje djeluju. U ovom samostanu su trenutno tri pavlina, koji upravljaju župom Sv. Petar u Šumi.
Supetarci rado odlaze u crkvu
Domoljublje i crkva
Vjerojatno zbog tako bogate crkvene tradicije, ovdašnji su žitelji iznimno okrenuti crkvi koja je puna svake nedjelje. Također, veliki su domoljubi. To domoljublje posebno osjećaju stoljećima, a Supetarci su posebno bili aktivni još od polovice 19. stoljeća. Upravo u to vrijeme pa sve do početka 20. stoljeća na ovom je području jačao Hrvatski narodni preporod čije su ideje još uvijek duboko ukorijenjene u supetarskim obiteljima.
Tu je djelovala i Hrvatska čitaonica, koja je otvorena 19. svibnja 1889. Tada im je telegram podrške poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji je od 1891. bio i počasni član ove čitaonice. Uz njega su počasni članovi bili i dr. Matko Laginja, dr. Ivan Crnčić, dr. Ivan Šusl, dr. Fran Volarić te prof. Vjekoslav Spinčić. Svi su oni redom bili poznati po tome što su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh. Predsjednik čitaonice je do njenog gašenja bio dugogodišnji supetarski župnik i narodnjak Liberat Sloković.
Sveti Petar se smjestio iznad pitoreskne drage
Knjižnice među Supetarcima
U njoj su se mogle pročitati sve knjige Matice hrvatske, Društva sv. Jeronima, a posebno se čitala “Naša Sloga”. Dolaskom fašizma i talijanske okupacije, kad su knjige mogle nastradati, Sloković je sve knjige podijelio aktivnijim i pouzdanijim rodoljubima i tako ih spasio od uništenja, propasti i lomače. Još i se te danas knjige čuvaju u supetarskim obiteljima.
Tradicija, kultura, religija i obiteljske vrijednosti su ono što prije svega obilježava ovo mjesto neobičnog imena i povijesti.
Nisu pojma imali da je ikada tu bilo naselje, a kamoli predivno veliko kameno imanje koje je ni više, ni manje nego izrađivalo amfore za držanje vina. Zakopano pod naslagama zemlje skrivalo je tu tajnu dosta dugo – negdje do 2005. Tada su bageri na trasi magistralnog plinovoda nedaleko mjesta Marčana zagrebali ispod površine i imali su što vidjeti. Nije prošlo nekoliko dana, a to su područje preplavili arheolozi koji su željeli vidjeti što je to otkriveno.
Zanimljivo nalazište na plinovodu kraj Pule
I tada su se nakon stoljeća mraka javnosti ponovno pokazali zidovi nekad predivne ville rustice kraj sela Krvavići u općini Marčana na lokaciji koja se zove Boškina. Danas je konzervatorski očuvano samo nekoliko zidova uz samu trasu plinovoda, a nažalost put nije označen.
Posebna energija
Međutim, želite li doći na ovu lokaciju, preporučam vam da uzmete biciklu i slijedite trasu biciklističke staze općine Marčana koja kružno vodi od Divšići do Krvavići na Stanciju Celija pa ponovno na Divšiće. Put je prohodan i za automobile, ako vam se ne da biciklirati ili pješačiti. Stanite kada ugledate trasu magistralnog plinovoda i krenite desno po trasi. Nakon nekih 300 metara nalazi se ovo nalazište koje je nekad vrvilo životom.
Slika s arheoloških iskapanja 2005. godine
Danas možda ovdje nećete moći vidjeti bogznašto, ali lokacija poznato kao Boškina odiše nekom posebnom energijom. Volim tamo proći, samo da ju osjetim, da iskusim zašto su ti Rimljani prije tisuće i tisuće godine odlučili baš na ovoj lokaciji nekih 20-tak kilometara od mora sagraditi tako lijepo imanje koje je bilo bogato opremljeno, a služilo je u brojne svrhe.
Ostatke ville ponovno osvaja priroda
Arheolozi koji su vrijedno radili na nalazištu kažu da je to bilo oko 1. i 2. stoljeća, te da je vila bila začudo nastanjena samo 150 godinate za razliku od sličnih objekata nema kontinuitet života od nekoliko stotina godina, odnosno do propasti Rimskog Carstva i prodora barbara na ovo područje. Prozvodila je hranu za svoje potrebe, ali i za tržište. Po ostacima amfora, vjeruju da su se upravo one ovdje proizvodile, i to one za čuvanje vina. Po arheološkim iskopinama i ostacima koji su nađeni na lokalitetu, pretpostavlja se da se na imanju proizvodilo vino, maslinovo ulje, te da su se bavili stočarstvom.
Propast vlasnika
Ova je vila, tvrde arheolozi, jako dobro očuvana i na njoj se od rimskog doba nije ništa promijenilo. Izgleda da je vlasnik ovog gospodarskog imanja ekonomski propao, pa je villa relativno rano napuštena. Sve je ostalo onako kako je bilo u 2. stoljeću, što je velika prednost u istraživanju tadašnjeg načina života u odnosu na iskopine u Puli gdje je
zbog stoljetnog kontinuiteta života na građevinama puno toga izmijenjeno.
Ovdje su se proizvodile amfore
Zgrada površine najvjerojatnije 400 četvornih metara prostire se na dva krila i vjerojatno je građena u obliku slova U, što pokazuje konfiguracija terena, ali istraživanja. Između je bilo dvorište, a sve je omeđeno ogradnim zidovima. Također prema naznakama na terenu arheolozi smatraju da je iz ovog objekta vodila rimska cesta prema Vodnjanu gdje se vjerojatno odvozila roba.
Ništa bez vina i ulja
Prema njihovim nalazima, u tom su dijelu zgrade bile gospodarske prostorije koje s jedne strane nisu bile omeđene zidom, te nisu ni imale popločeni pod. Na tom su području nađena dva pitosa, odnosno veliki glineni spremnici, kamenica, ostaci tijeska, kamenog kanala, keramike koja se koristila u domaćinstvu, novac iz doba Vespazijana, cijela uljanica te brončana igla za šivanje. Arheolozi stoga zaključuju da je ova prostorija služila za proizvodnju maslinovog ulja.
Pronađen antički novac
Isto tako, ovdje su iskopani i ostaci fresaka, odnosno razni sitni ulomci pa se pretpostavlja da su zidovi ovog velikog kompleksa bili prekriveni raznim slikarijama. Vila je bila sagrađena od lokalnog kamena. Vjeruje se da se vadio u jednom antičkom kamenolomu između mjesta Marčana i Mutvorana, odnosno u poznatoj u Marčanskoj kavi. Tim kamenom izgrađeni su i razni antički spomenici u Puli te obližnjem Nezakciju.
Antička cesta od Pule prema Liburniji
Zanimljivo da tragovi kasnijeg života na lokaciji nisu pronađeni, ali je zato pronađeno nešto keramike iz brončanog doba što upućuje na naseljenost tog područja i prije antike. Bilo je to za Puljštinu zlatno doba. Naime, između 1. i 3. stoljeća na području Istre bilo je čak 300 ovakvih imanja, takozvanih villa rustica. Većinom su proizvodile za vlastite potrebe, a viškove su davali na tržište.
Boškina
Posebno se hvalilo istarsko maslinovo ulje koje se preko Akvileje izvozilo u sjevernu Italiju, Norik i Panoniju. Osim toga, od Pule prema Nezakciju, pa dalje prema Liburniji vodila je antička cesta koja je prolazila pored Marčane i Barbana. Na nju se vezao i čitav niz puteva koji su ovakva imanja povezivali s cestom.
Njeni se ostaci i dan danas jako lijepo vide kada se iz Marčane ide u smjeru uvale Budave prema nekadašnjem starom kamenolomu. Put je obrubljen kamenjem te se i dan danas koristi. Zanimljivo je i da je na ovom području otkriveno čak 9 antičkih nalazišta, pa povjesničari i arheolozi smatraju da je predio oko mjesta Marčana bio gušće naseljen. A i sam toponom mjesta potječe upravo iz antičkog doba. Lijepa i bogata ostavština.
Ma neka mi se javi taj koji ne voli domaću paštu. Onaj njen slatkasti okus kada se sljubi s domaćim šugom, bilo od kokoške, kobasica, junetine, divljači ili pak šalše. Svježe ručno rađena pašta ili tjestenina jednostavno ima drugačiji gušt, a još ako je sa šugom od kokoške… E tada je gurmanski doživljaj potpun i uistinu se može uživati u svakom zalogaju.
Podatna svilenkasta mekana tjestenina okupana slatkasto slanim crvenkastim umakom. To je moj favorit. Posebno s pljukancima ili lazanjama, koje u Istri ne znače zapečenu tjesteninu u pećnici, već tanko izvaljanu tjesteninu rezanu na dugačke trake.
Ništa bolje od domaće pašte
Ali sve varijante su izvrsne kada se svježa tjestenina može odmah pripremiti i baciti u kipuću vodu, kuhati par minuta i poslužiti s čime god. Istra je po svojoj tjestenini itekako poznata, posebno po pljukancima, fužima pa i pasuticama koji se mogu smatrati tipično istarskom tjesteninom.
Često na meniju
Nažalost, danas u vrijeme kada se zbog posla ne stigne više ništa, a najmanje raditi domaću paštu, taj se okus još više cijeni. Nije da ti za to treba puno vremena, ali jednostavno svakodnevica te ponese. Nekada naravno nije bilo tako jer uostalom u istarskim selima nije bilo trgovine, pa je pašta bila uistinu često na stolovima u istarskim obiteljima.
Tako i u Žminju, malom mjestu u centralnoj Istri koje posebno njeguje tu tradiciju izrade svježe tjestenine, a usred ljeta imaju i prelijepi festival domaće pašte. Tamo možete kušati makarune, fuže, fideline, pasutice, rafiole punjene sirom, njoke, tajadelice, lazanje… Nema čega nema u tom malom istarskom mjestu u centralnoj Istri koje već šest godina za redom organizira ovu gastronomsku manifestaciju i time promovira kulinarske sposobnosti svojih domaćica i nonica koji pokazuju kako se radi tradicionalna istarska svježa tjestenina.
Pasutice
Upravo sa šugom od domaće kokoške, žminjske su domaćice pripremale svježu tjesteninu za najveće blagdane. Birale su ili makarune, ili fuže je su radili ili na štap ili bez njega, njoke, a one bogatije obitelji i rafiole. Pojašnjava nam to Gracijela Damijanić iz okolice Žminja koju izrada domaće tjestenine opušta.
Žminjski makaruni
-Kako napraviti makarune i drugu tjesteninu naučile su me moja mama i nona. Makarune smo radili dosta često jer su vrlo jednostavno. U tijesto ide mlaka voda, malo ulja i malo soli. Tijesto ne bi trebalo biti niti pretvrdo, niti premekano, nego bi moralo biti takvo da se mogu trljati po dasci, tvrdi nam teta Gracijela koja izrađuje fine sitne makarune koji su se u Žminju uvijek jeli sa šugom od kokoške, i to na najvećim feštama – pirima, za Uskrs, Božić.
Gracijela Damijanić zna kako treba umijesiti makarune
– Za bilo koju veću feštu u Istri, radila se tjestenina. Bilo koja. Uglavnom se posluživalo uz domaće šugo, ali i kuhani kupus. Kuhalo se ono što je bilo kod kuće, priča nam teta Gracijela i odaje recepte s čime se koja tjestenina u centralnoj Istri slaže i kada se priprema. Primjerice tajadelice, mala sitna kvadratna paštica, sprema se za maneštrice, a fidelini za juhu. Pasutice se pak konzumiraju za Veliki petak, i to obavezno s bakalarom na bijelo i broskvom.
Pljukanci ili makaruni
Štrunci na žlicu
– Moja mama ih je pripremala na način da bi bijeli luk popržila na ulju, naribala onda suhi kruh i u to uvaljala pasutice koje su se onda posluživale s broskovom i bakalarom. Kada govorimo o fužima, to je pašta koja se kao i sve ostale tjestenine osim makaruna pripremala s jajima. U fuže ih ide najviše, čak i 4 na kilograma brašna jer moraju biti žuti. Moja nona naravno nije stavljala toliko jer su se rada jaja mijenjala za neku drugu robu, prisjeća se Gracijela onoga što joj je pričala njena nona. Radili su se ili na štap da umak može ući između tjestenine, ili su se stiskali. Žminci posebno vole pripremati i štrunce na žlicu.
Najpoznatija istarska tjestenina – fuži
– Priprema se mekano tijesto od kuhane slave vode koje se lijeva na brašno i dodaje mu se ulje. Potom se reže žlicom i stavlja u kuhanu slanu vodu u lonac. Uvijek ih se kuha u puno vode koja mora ključati. Kuhaju se nekih 5 minuta. Isto se poslužuju sa šugom od kokoške, otkriva nam ova kuharica koja svu svoju tjesteninu radi na drvenoj dasci s drvenim valjkom.
I što odabrati?
Veli da nikakve mašinice ne upotrebljava jer vjeruje da zapravo tjestenina ima najveći gušt kada se radi na drvetu. Nekada se tjestenina nije sušila niti čuvala u zamrzivaču kao što je to danas slučaj.
– Sve što se napravilo, se pojelo, zaključuje ova kuharica, spacijalistica kada je u pitanju pašta. I što reći za kraj, naravno da jesu kada je domaća tjestenina jednostavno za prste polizati.
Crkvica Sveti Petar na Vrhu ponad poznatog Tundulona sjeveroistočno od Bala iznimno je zanimljiva i pravo blago za istraživače povijesti i kulturne baštine. Iako spada pod župu Bale, teritorijalno je bliža Savičenštini, a najbliže joj je selo Kranjčići. Tom području također gravitiraju mještani sela Bibići, Štokovci i Čabrunići koji generacijama odlaze na kampanju i u šparuge upravo prema tom kraju.
Crkva se nalazi na hridiDaleko od ljudiUistinu magično mjesto
Čime je ova crkvica zaslužila takvu pažnju i zašto izaziva interes onih koji su je uspjeli posjetiti? Uspjeli, kažem, jer do nje vodi nekoliko makadamskih i šumskih putova, a sam je prilaz u stjenovitoj usjeklini iz smjera Tundulona obrastao vegetacijom.
Lokva na Tundulonu
Stoga ne čudi da prije pronalaska same crkvice, znatiželjnici mogu i lutati okolicom oko poznate lokve na Tundulonu te se uspeti na brežuljak s kojeg pogled puca na Savičenštinu, Vodnjanštinu i baljansko primorje.
Put kroz šumu
Najbliži je put svakako preko obližnjih Kranjčića, a uz upute mještana bez problema se danas može doći do crkvice makadamskim putom koji vodi prema Balama. Isto tako, označena je i biciklistička staza 690 koja vodi do crkvice.
Nakon kiše voda se s krškog brda slijeva u lokvuBogat biljni svijet
Do nje se može i iz smjera Čabrunići, ali i iz smjera Bala makadamskim putem koji se nalazi točno preko puta uljare. Prije ulaska u šumu Šeraja gdje se Sveti Petar na Vrhu skriva, na samom se putu nalazi odmorište s opisom crkvice i staze. Kada krenete tim putem, sigurno nećete pogriješiti. Za avanturiste zanimljiv je prilaz stazi iz smjera lokve na Tundulonu jer se kroz šumu i impresivnu stjenovitu usjeklinu dolazi do skrivene crkvice.
Crkva je obrasla šumom Šerajom
A trud će namjerniku svakako biti primjereno nagrađen, jer će mu se putem na velikoj hridi slikovitog brežuljka ukazati ova skromna i jednostavna crkvica. Potpuno je obnovljena daleke 1904. o čemu čemu svjedoči natpis nad ulazom.
Natpis nad ulazom u crkvuUski prozorčić na začelnom zidu
Nešto o nastanku i izgledu ove crkvice ukratko je zabilježio Ante Šonje u svojoj knjizi “Crkvena arhitektura zapadne obale Istre”. Građevina je pačetvorinastog tlocrta bez apside, a na njenom je začelnom zidu uzak pravokutni prozorčić sličan ranoromaničkim crkvicama na području Porečko-pulske biskupije.
Legenda o konjaniku i zavjetu
Na sjevernoj je strani prezidana mala kapela presvođena šiljastim svodom iz gotičkog razdoblja koja svjedoči da je crkva starija od nje. Po tome Šonje tvrdi da je porečki biskup crkvicu Sveti Petar na Vrhu podigao na svom posjedu najkasnije u 14. stoljeću. Naime, u srednjem je vijeku bila vlasništvo biskupske menze u Poreču, dok je poslije drugog svjetskog rata tadašnji baljanski župnik posjede oko crkvice prodao žiteljima obližnjih Kranjčića.
Jednostavna, a impresivna
Budući da je prilično udaljena od naseljenih mjesta, mnogi se pitaju zašto je crkva upravo tamo sagrađena. Neki kažu da poput crkve Svete Foške u Batvačima, odnosno da taj položaj zrači posebnom energijom, ali potvrde za to nismo našli među mještanima Kranjčići. Oni su nam pak svojedobno bili rekli da sve potječe od jedne zanimljive legende. Ispričali su nam da je crkva navodno nastala u znak zahvale svetom Petru. Legenda kaže da je jedan konjanik bježao ispred Turaka, put ga je doveo upravo do stijene gdje se sada nalazi crkva.
Crkva je izgrađena u 14. stoljeću
Kada je vidio da nema kuda, obratio se svetom Petru i zamolio ga je za pomoć, a zauzvrat mu je obećao da će na tom mjestu, ako preživi, podignuti crkvu, što se i dogodilo. Žitelji okolnih mjesta prisjećanju se njenih boljih dana. Kažu da se jednom godišnje tamo održavala misa, na koju su podjednako dolazili i Baljani i žitelji savičentskih sela.
Procesije i mise
Devastirana unutrašnjost
Prema njihovim se sjećanjima preko Kranjčići išle i procesije prema crkvici gdje su se ljudi zadržavali i po nekoliko dana.
Crkvica je danas nažalost urušena i devastirana. Mještani su rekli i da je svojedobno bila opljačkana. Sačuvani su samo natpisi. Onaj iznad ulaznih vrata govori posjetitelju kada je crkva zadnji put obnovljena, a na kamenoj ploči ispod zvonika piše “Tibi dabo claves” što znači “Dat ću ti ključeve”.
Crkvu okružuju veliki hrastovi
Doduše, prije nekoliko godina pokrenuta je inicijativa za njenu obnovu, a možda će se nešto u bližoj budućnosti i dogoditi, budući da se ove godine ponovno na tom prostoru održala misa, a i šuma je oko same crkvice očišćena, kao i puteljak koji s glavnog puta vodi do nje. Kako ju posjećuje sve više biciklista, šetača i vjernika, vjerujemo da će konačno Sveti Petar na Vrhu dobiti zasluženu pažnju.
Vrlo često niti ne zamjećujemo pored kakvih ljepota prolazimo. Postaju nam sasvim obična stvar jer su nam ili navika, ili nam se neke druge misli roje glavom. A onda u jednom trenu, kada imamo nešto više vremena misliti, dosađivati se, biti kreativni, shvatimo čime smo zbilja okruženi. Već se godinama spuštam na plažu na rt Punta Sika ili Seka, kako ju neki nazivaju, nedaleko Kavrana na istočnoj istarskoj obali. I uvijek iznova kada se s vrha počinjem spuštati prema obali, kažem sebi „koji vau pogled“. Parkiram auto i krenem prema svjetioniku koji viri iz vode nasred mora.
Valovi i Punta SikaDokoličarenje
Izlazeći s puta i zelenila hrasta crnike, planike i kupine, koje mi brani pogled, odjednom dolazim na more i morska sol i vjetar pljusnu mi tijelo. U trenu se cijela opustim. Takav učinak na mene ima ta Punta Sika koja je, dok nije bila asfaltirana cesta do nje, bila poprilično nepoznata i pusta. Danas ovdje dolazi sve više kupača, a kako im i zamjeriti kada je ovo uistinu čisti kutak netaknute prirode.
Pogled prema Val Kavranu
Purpurno i plavičasto
Za razliku od većine plaža na istočnoj obali Istre, ovdje se sunce spušta jako kasno pa je predivno mjesto za popodnevno i večernje kupanje, a suton će vas dočekati u purpurnim i plavičastim bojama neba. Zalazak sunca u more ovdje nećete vidjeti jer sunce zalazi na drugoj strani iza zelenih brda koja skrivaju zapad.
Suton je ovdje drugačijiVečer na moru
Stjenovita obala osvojit će one koji žele samoću i intimnost, koji žele sami uživati u ljenčarenju bez prevelike buke. I ne samo to. Kud god da dignete pogled, okružuje vas čista ljepota. Prema jugu vidite krajičak Marlere i šišansku obalu koja polako skreće prema tajanstvenoj zelenoj uvali Budava. Odmah do Punta Sike je predivna uvala Val Kavran. Do nje se može doći samo pješke šumskim putovima ili pak brodicom, a tipična je mala šarmantna šljunčana uvala kakvih na ovoj strani obale Istre ima na pregršt. Pogledate li prema horizontu otvara vam se Kvarner, točnije vidite Cres, Mali Lošinj, pa čak i Unije. Pogled dalje seže prema ulazu u Raški kanal i Koromačnu. Dalje iza njih vide se planine. Dramatičnih li vizura i pogleda.
Netaknuta priroda
Do ove je punte nekada vodila samo makadamska cesta, a ovaj su dio obale itekako znali pomorci jer je more poprilično plitko na što upozorava i svjetionik koji je postavljen nasred pličine.
Rimski građevni materijal
Podvodni arheolozi svojedobno su ovdje otkrili i mnoštvo ulomaka tegula, pa su zaključili da se vjerojatno ovdje u antičko doba dogodio brodolom te je potonuo brod s građevinskim materijalom. Na većoj dubini pronašli su pak cjeloviti imbreks i veći dio tegule s nepročitanim pečatom, te za stijenu srašteno grlo amfore. Zato smatraju da bi ova pozicija mogla biti vrijedno arheološko nalazište.
Pogled prema uvali Budava
A ne tako davno, samo prije stotinu godina za vrijeme Austro-Ugarske upravo na ovoj slikovitoj punti Sika s koje puca pogled na predivne kvarnerske otoke, bila je vojska koja se zadržala i za vrijeme bivše Jugoslavije. Dokaz tome je betonski bunker koji je danas skroz zarastao u zelenilo koje kao da želi da se taj dio istarske povijesti zaboravi. Naime, do Kavrana je sezao nekadašnji fortifikacijski prsten austro-ugarske obrane Pule, glavne vojne luke tadašnje austrougarske carevine, i to obrambeni krug broj 16.
Na Punta Siki nekad je bila vojskaBetonski bunker na obali
Tada je svo to područje bilo rezervirano za vojsku, a 1916. godine cijelo je obližnje mjesto Kavran evakuirano i ovdje se smjestilo čak 40 tisuća vojnika koji su čekali invaziju Talijana.
Uskotračna željeznica
Tada je izgrađena i uskotračna željeznica koje više nema, uvedena je struja i voda u mjesto. Od Kavrana prema rtu Punta Sika bila je smještena i mornarička zgrada koju su Kavranci zvali Štacijom. Tu su još godinama djeca nalazila streljivo zaostalo s početka 20. stoljeća. Kasnije su ovdje bili prokopani rovovi za tenkove iz doba jugoslavenske armije.
Ljetni gušti
Nije prošlo ni stotinu godina, a gotovo se tog dijela povijesti više nitko ne sjeća. Jedino povijesne knjige podsjećaju na ta vremena koja su sada iza Kavrana i Punta Sike. A nisam vam objasnila kako uopće doći do ovog mjesta koje je nekih 35 kilometara udaljeno od Pule. Jedini put je iz Kavrana do kojega možete doći ili iz smjera Valture ili Marčane. Pored crkve skrenite lijevo i jedini put vodi vas do mora. Dakle, Kavran vam je polazište.
Kavran je dobio ime po kozama
Malo je to selo koje se 150 metara diže iznad uvale i luke Budava, a naziv je dobilo ni više, ni manje nego po kozama. Pretpostavlja se da je naziv mjesta Kavran došao od latinske riječi capra. Još u rimsko doba ovo je mjesto bilo naseljeno, a zvalo se Caprianum.
Od prapovijesti
Zanimljivo je da postoje i neki arheološki ostaci koji upućuju na to da je ovo područje bilo naseljeno u dalekoj prapovijesti, točnije 5.000 godina prije Krista. Mjesto je gotovo opustjelo poslije kuga i ratova u 16.stoljeću da bi se ponovno napučilo u 17. i 18. stoljeću izbjeglicama iz Dalmacije i Boke kotorske.
Dalmatinci su “donijeli” svetog Jeronima
Danas ovdje živi 90-tak žitelja, a centralni dio sela je naravno crkvica. Ova u Kavranu posvećena je svetom Jeronimu koji se slavi 30. rujna. Seljani govor da su doseljenici iz Dalmacije u 18. stoljeću sa sobom u Kavran doveli i svog sveca i posvetili mu ovo pitoreskno zdanje s upečatljivim zvonikom koje je nastalo na temeljima starije crkve iz 15. stoljeća.
Spas od vrućine i sparine najbolje je pronaći u morskoj vodi koja liječi i odnosi sve brige i tegobe. Dovoljno je jednom zaroniti i odjednom se zaborave sve svađe, konflikti i stresovi. Voda odnosi sve, kažem sebi dok se kupam na sada derutnom kupalištu Stoja koji predstavlja svojevrsni derutni spomenik drugim vremenima.
Pa ipak, običaj kupanja u moru bio je nakon antike zanemaren da bi ponovno dobio na svojoj atraktivnosti razvojem turizma u 19. stoljeću. Tako je bilo i u Puli gdje je prvo gradsko kupalište izgrađeno daleke 1867. godine Pula koje danas više ne postoji. Bilo je smješteno u nekadašnjoj uvali svetog Petra, na današnjem području Mandraća u pulskoj luci. Danas bi se rijetko tko ondje kupao, ali Pula tada nije bila izgrađena kao danas, niti je u njenoj luci bilo toliko brodova. Ondje se kupalo negdje do 60-tih godina prošlog stoljeća.
Bagno Polese usred pulskog zaljeva
Za njegovo otvaranje bio je zaslužan Arsenal budući da je kupalište izgrađeno od ostataka drvene građe koja se upotrebljavala u pulskom brodogradilištu. Ubrzo nakon toga nastalo je kupalište Bagno Polese, i to ni više ni manje, nego u samom srcu pulskog zaljeva, na sprudu nedaleko Otoka pulskog brodogradilišta. Izgrađeno je 1885., a izgradila su ga braća Schiavon. Danas je to gotovo nezamislivo. Bilo je to elitno kupalište do kojega se dolazili brodicama koje su polazile ispred zgrade „Admiraliteta“ na Rivi.
Muški i ženski dio
-Na kupalištu su vrijedile posebne regule. Bilo je podijeljeno na muški i ženski dio. Tamo su dolazile bogatije obitelji, a na tom se mjestu kupalo do 1937. godine, priča Anton Percan, pulski arhitekt koji je veliki ljubitelj povijesti, posebno pulske pa istražuje ono što je većina već odavno zaboravila. Danas primjerice malo tko zna da je baš u sredini pulske luke bila plaža.
Pogled na kupalište Stoja
Vojnici su se pak kupali na vojničkom kupalištu kod otoka svetog Petra koji ne nasipavanjem postao poluotok 1862. godine. Od 1904. godine to je vojno kupalište postalo najpopularnije jer je do njega vodio tramvaj. Vargarola je nakon toga preuzela primat i bila je ne samo kupalište, već i izletište. Međutim, ona je ostala u tragičnoj memoriji grada zbog eksplozije bombe 18. kolovoza 1946. godine kada je svoj život izgubilo oko 70 ljudi, a ozlijeđeno je bilo njih stotinu.
Tragična sudbina
– Posebno je tragična bila sudbina pulskog liječnika Geppina Michelettija koji je bio kirurg u civilnoj bolnici. U toj tragediji izgubio je dva sina – Renza u dobi od devet godina i četverogodišnjeg Carla, te tri člana šire obitelji. No unatoč osobnoj tragediji nastavio je operirati i spašavati ljude koji su nastradali dok nije pao s nogu, govori Percan.
Početkom stoljeća, Pula je dobila još jedno kupalište, a to su Valkane. Austrijska vojska je 1914. godine za svoje oficire sagradila impozantno kupalište od kojega nažalost danas nema gotovo ni traga jer je u bombardiranju u drugom svjetskom ratu poprilično bilo razoreno, a kasnije je srušeno. Zanimljivo je da je bilo sagrađeno bez gradskih dozvola. Nakon rata zadržalo je svoju popularnost 50-tih godina kada su se tamo okupljali brojni pulski sportaši i boksači. Razvojem javnog prijevoza i turizma počela su se otvarati i druga kupalište diljem grada – Gortanova uvala, Valsaline, Sacorggiana, Zlatne stijene i Verudela, ali i Stoja.
Valkane sagrađene bez dozvola
To kupalište danas nažalost nema zasluženu pažnju, ali je povijesno jako zanimljivo. Bio je to logičan slijed budući da se više zbog kvalitete vode u pulskom zaljevu nije više moglo kupati tamo, pa su se tražile druge lokacije. A do Stoje je od prvih dana vozio autobus tako da je ona uvijek bila dostupna.
Prve tri barake
Stoja je postala okupljalište kupača još prije 100 godina kada su postavljenje prve tri barake. Odmah nakon prvog svjetskog rata izgradilo se kupalište od drveta, a 30-tih godina gradska uprava odlučila je novce građana sagraditi današnji objekt. Projekt se izradio 1932. godine, a osmislio ga je arhitekt Enrico Trolis koji je projektirao i fontanu na Danteovom trgu te na Monte Zaru kao i dječju ustanova na usponu Sv. Stjepana u Puli. Kada je počela gradnja zna se točno. Prvi dio kupališta otvoren je 19. srpnja 1936. godine, a drugi dio 28. lipnja 1938. godine.
Kupalište Stoja danas
Između dva rata to je bilo dječje odmaralište, a potom je 1948. godine kupalište preuzelo poduzeće Riviera, a kasnije Arenaturist. Dok obilazim ovo područje koje danas nije ni sjena onim zlatnim vremenima kada se ovdje kupala elita Pule, vidim mural. Ne znam odmah ispočetka o kome se radim, ali brzo saznajem da je to bio prvi spasio u Puli koji je na Stoji radio u tom svojstvu od 1933. godine do 1983. kada je preminuo.
Mural posvećen Ivanu Niniju Načinoviću
Ivan Nini Načinović mu je ime, a od otvaranja kupališta bio je čuvar Stoje. Bio je prvi pulski čuvar plaže i spasilac, ali i pružatelj hitne pomoći, čistač, kabinjer. Sve što je trebalo. Taj mu je posao povjeren još davne 1933. godine i njime se bavio sve do svoje smrti 1983. godine.
– Praktički do zadnjega je dana bio na plaži i spašavao živote, prisjeća se njegov sin Miro koji je na neki način nastavio očevim stopama.
Licenca za spasioca
Ninijeva licenca
– Moj je tata u 51 godinu, koliko je bio spasilac na plaži, spasio čak 636 osoba, a zadnjega kupača spasio je sa 77 godina. Sjećam se da je to bio jedan Čeh. Na zidu još uvijek držim njegovu licencu za spasioca koju je dobio nakon školovanja u Genovi. A za taj se posao javio nakon što je radio u vojnoj bolnici u sanitetu. Ukazala mu se prilika, posao mu je bio blizu kuće i odlučio se javiti. Ujedno, dobio je i stan na ulazu u kupalište gdje ja i dan danas živim. U tih 60 kvadrata smo živjeli i radili cijeli život, prisjeća se Miro koji je imao koncesiju nad kupalištem 90-tih godina sve do 2005. Sada kupalištem upravlja grad, ali Miro je i dalje tu i pomaže sve što treba.
Miro Načinović rado se prisjeća povijesti Stoje
– Tu živim, kupalište Stoja je praktički moje dvorište. Naravno da vodim računa što se događa na kupalištu i oko njega. Svaku večer nakon 21 sat zatvaram vrata kupališta. Kosim i uređujem prostor, veli nam on. Znamo i da daje savjete turistima koji dolaze u kamp gdje da parkiraju i nađu svoje odredište, a pomaže i svima koji se zateknu na Stoji. Dovoljno je pitati za barba Mira. Nekada je u kupalište, dok je bio koncesionar, sam ulagao, imao je ovdje svoj bar, uredio je dječje igralište, kabine za presvlačenje. I sam je bio čuvar na plaži i spasilac, baš kao i njegov otac. Ipak, intervencija je bilo puno manje nego tih 30-tih godina.
Tjelohranitelj, a ne spasioc
– Ljudi, kada se otvorilo kupalište tih tridesetih godina, nisu znali plivati pa je potreba za spasiocem bila nužna. Otac mi je pričao da bi nekada morao svakih 20 minuta ići u more kako bi nekoga spasio. U jednom danu imao je i po osam spašavanja. Kasnije su ljudi počeli sve bolje plivati i potrebe za spašavanjem je bilo sve manje. Ali ljudi ga se sjete i dan danas. Kada sam njegove stare slike stavljao na Facebook, javio se jedan Amerikanac koji je ovdje ljetovao i kaza za njega da on nije bio kao besposleni spasilac na kalifornijskim plažama, nego pravi tjelohranitelj, priča nam Miro.
Prvi pulski spasioc- Nini Načinović
Kupalište je nastalo prije susjednog autokampa, a kada se kamp otvorio, mnogi bi se zabunili, pa su kamperima i automobilima htjeli direkt na kupalište.
– Sve je to stasalo jedno s drugim. Sjećam se kada sam se vratio iz vojske, više nisam imao svoju sobu. Moj je tata moju sobu i još jedan dio stana dao tadašnjem Arenaturistu da koriste za potrebe recepcije, prisjeća se Miro kroz smijeh kraja šezdesetih godina. Naime, i njegov otac bio je uvijek svima na usluzi, ali se time nikada nije hvalio. Stoja i kupači bili su mu sve. Ali i supruga Eleonora koja je bila domaćica te zajedno s Ninijem živjela na kupalištu.
Nikada na godišnjem
– Nikada u životu nije bio na godišnjem, niti na bolovanju dok se nije razbolio od raka mokraćnog mjehura. Nažalost, od te je bolesti umro u samo šest mjeseci, a praktički do posljednjeg dana je radio, priča nam Miro. Osim što je spašavao kupače, vodio je brigu o brodicama koje su privezane na Stoji, mjerio je temperaturu mora i zraka te je svaki dan te informacije pisao na ploči koja je bila obješena na kupalištu. Te bi podatke svaki dan dolazili gledati ne samo kupači, nego i nadležna služba te bi se oni objavljivali kao službeni. Miro još uvijek ljubomorno čuva taj termometar.
Na Stoji se nekad kupala gradska elita
Svjedok je pokretanja ljetovališnog turizma na ovom području, ali i odlaska mnogih generacija iz Pule nakon drugog svjetskog rata.
– Znao je naravno talijanski, a znao se snalaziti i na njemačkom i engleskom jeziku. To mu nije bio problem. A kako je početkom dvadesetih godina bio u talijanskoj vojsci koju je služio u Africi, znao je i arapski jezik. Znam da je studentima koji su dolazili iz tih zemalja prevodio. Bio je to zbilja kuriozitet, priča nam dalje Miro koji priča da je Stoja bilo mjesto gdje su se dolazili kupati odvjetnici, doktori i drugi pulski intelektualci sa svojim obiteljima. Ovdje su imali svoje kabine, a kupalište je bilo najuređenije 60-tih godina kada je gradom vladao gradonačelnik Josip Lazarić. Upravo je on na Stoji imao svoju kabinu, pa su mnogi govorili da se zato Stoji poklanja tolika pažnja. Česti gost bila je i pokojna Vesna Girardi-Jurkić, hrvatska ministrica kulture, obrazovanja i sporta početkom devedesetih godina, sa svojom obitelji, koja je svojedobno pomogla i inicijativi da se kupalište ne sruši.
