Spas od vrućine i sparine najbolje je pronaći u morskoj vodi koja liječi i odnosi sve brige i tegobe. Dovoljno je jednom zaroniti i odjednom se zaborave sve svađe, konflikti i stresovi. Voda odnosi sve, kažem sebi dok se kupam na sada derutnom kupalištu Stoja koji predstavlja svojevrsni derutni spomenik drugim vremenima.

Pa ipak, običaj kupanja u moru bio je nakon antike zanemaren da bi ponovno dobio na svojoj atraktivnosti razvojem turizma u 19. stoljeću. Tako je bilo i u Puli gdje je prvo gradsko kupalište izgrađeno daleke 1867. godine Pula koje danas više ne  postoji. Bilo je smješteno u nekadašnjoj uvali svetog Petra, na današnjem području Mandraća u pulskoj luci. Danas bi se rijetko tko ondje kupao, ali Pula tada nije bila izgrađena kao danas, niti je u njenoj luci bilo toliko brodova. Ondje se kupalo negdje do 60-tih godina prošlog stoljeća.

Bagno Polese usred pulskog zaljeva

Za njegovo otvaranje bio je zaslužan Arsenal budući da je kupalište izgrađeno od ostataka drvene građe koja se upotrebljavala u pulskom brodogradilištu. Ubrzo nakon toga nastalo je kupalište Bagno Polese, i to ni više ni manje, nego u samom srcu pulskog zaljeva, na sprudu nedaleko Otoka pulskog brodogradilišta. Izgrađeno je 1885., a izgradila su ga braća Schiavon. Danas je to gotovo nezamislivo. Bilo je to elitno kupalište do kojega se dolazili brodicama koje su polazile ispred zgrade „Admiraliteta“ na Rivi.

Muški i ženski dio

-Na kupalištu su vrijedile posebne regule. Bilo je podijeljeno na muški i ženski dio. Tamo su dolazile bogatije obitelji, a na tom se mjestu kupalo do 1937. godine, priča Anton Percan, pulski arhitekt koji je veliki ljubitelj povijesti, posebno pulske pa istražuje ono što je većina već odavno zaboravila. Danas primjerice malo tko zna da je baš u sredini pulske luke bila plaža.

Pogled na kupalište Stoja

Vojnici su se pak kupali na vojničkom kupalištu kod otoka svetog Petra koji ne nasipavanjem postao poluotok 1862. godine. Od 1904. godine to je vojno kupalište postalo najpopularnije jer je do njega vodio tramvaj. Vargarola je nakon toga preuzela primat i bila je ne samo kupalište, već i izletište. Međutim, ona je ostala u tragičnoj memoriji grada zbog eksplozije bombe 18. kolovoza 1946. godine kada je svoj život izgubilo oko 70 ljudi, a ozlijeđeno je bilo njih stotinu.

Tragična sudbina

– Posebno je tragična bila sudbina pulskog liječnika Geppina Michelettija koji je bio kirurg u civilnoj bolnici. U toj tragediji izgubio je dva sina – Renza u dobi od devet godina i četverogodišnjeg Carla, te tri člana šire obitelji. No unatoč osobnoj tragediji nastavio je operirati i spašavati ljude koji su nastradali dok nije pao s nogu, govori Percan.

Početkom stoljeća, Pula je dobila još jedno kupalište, a to su Valkane. Austrijska vojska je 1914. godine za svoje oficire sagradila impozantno kupalište od kojega nažalost danas nema gotovo ni traga jer je u bombardiranju u drugom svjetskom ratu poprilično bilo razoreno, a kasnije je srušeno. Zanimljivo je da je bilo sagrađeno bez gradskih dozvola. Nakon rata zadržalo je svoju popularnost 50-tih godina kada su se tamo okupljali brojni pulski sportaši i boksači. Razvojem javnog prijevoza i turizma počela su se otvarati i druga kupalište diljem grada – Gortanova uvala, Valsaline, Sacorggiana, Zlatne stijene i Verudela, ali i Stoja.

Valkane sagrađene bez dozvola

To kupalište danas nažalost nema zasluženu pažnju, ali je povijesno jako zanimljivo.  Bio je to logičan slijed budući da se više zbog kvalitete vode u pulskom zaljevu nije više moglo kupati tamo, pa su se tražile druge lokacije. A do Stoje je od prvih dana vozio autobus tako da je ona uvijek bila dostupna.

Prve tri barake

Stoja je postala okupljalište kupača još prije 100 godina kada su postavljenje prve tri barake. Odmah nakon prvog svjetskog rata izgradilo se kupalište od drveta, a 30-tih godina gradska uprava odlučila je novce građana sagraditi današnji objekt. Projekt se izradio 1932. godine, a osmislio ga je arhitekt Enrico Trolis koji je projektirao i fontanu na Danteovom trgu te na Monte Zaru kao i dječju ustanova na usponu Sv. Stjepana u Puli. Kada je počela gradnja zna se točno. Prvi dio kupališta otvoren je 19. srpnja 1936. godine, a drugi dio 28. lipnja 1938. godine.

Kupalište Stoja danas

Između dva rata to je bilo dječje odmaralište, a potom je 1948. godine kupalište preuzelo poduzeće Riviera, a kasnije Arenaturist. Dok obilazim ovo područje koje danas nije ni sjena onim zlatnim vremenima kada se ovdje kupala elita Pule, vidim mural. Ne znam odmah ispočetka o kome se radim, ali brzo saznajem da je to bio prvi spasio u Puli koji je na Stoji radio u tom svojstvu od 1933. godine do 1983. kada je preminuo.

Mural posvećen Ivanu Niniju Načinoviću

Ivan Nini Načinović mu je ime, a od otvaranja kupališta bio je čuvar  Stoje. Bio je prvi pulski čuvar plaže i spasilac, ali i pružatelj hitne pomoći, čistač, kabinjer. Sve što je trebalo. Taj mu je posao povjeren još davne 1933. godine i njime se bavio sve do svoje smrti 1983. godine.
– Praktički do zadnjega je dana bio na plaži i spašavao živote, prisjeća se njegov sin Miro koji je na neki način nastavio očevim stopama.

Licenca za spasioca

Ninijeva licenca

– Moj je tata u 51 godinu, koliko je bio spasilac na plaži, spasio čak 636 osoba, a zadnjega kupača spasio je sa 77 godina. Sjećam se da je to bio jedan Čeh. Na zidu još uvijek držim njegovu licencu za spasioca koju je dobio nakon školovanja u Genovi. A za taj se posao javio nakon što je radio u vojnoj bolnici u sanitetu. Ukazala mu se prilika, posao mu je bio blizu kuće i odlučio se javiti. Ujedno, dobio je i stan na ulazu u kupalište gdje ja i dan danas živim. U tih 60 kvadrata smo živjeli i radili cijeli život, prisjeća se Miro koji je imao koncesiju nad kupalištem 90-tih godina sve do 2005. Sada kupalištem upravlja grad, ali Miro je i dalje tu i pomaže sve što treba.

Miro Načinović rado se prisjeća povijesti Stoje

– Tu živim, kupalište Stoja je praktički moje dvorište. Naravno da vodim računa što se događa na kupalištu i oko njega. Svaku večer nakon 21 sat zatvaram vrata kupališta. Kosim i uređujem prostor, veli nam on. Znamo i da daje savjete turistima koji dolaze u kamp gdje da parkiraju i nađu svoje odredište, a pomaže i svima koji se zateknu na Stoji. Dovoljno je pitati za barba Mira. Nekada je u kupalište, dok je bio koncesionar, sam ulagao, imao je ovdje svoj bar, uredio je dječje igralište, kabine za presvlačenje. I sam je bio čuvar na plaži i spasilac, baš kao i njegov otac. Ipak, intervencija je bilo puno manje nego tih 30-tih godina.

Tjelohranitelj, a ne spasioc

– Ljudi, kada se otvorilo kupalište tih tridesetih godina, nisu znali plivati pa je potreba za spasiocem bila nužna. Otac mi je pričao da bi nekada morao svakih 20 minuta ići u more kako bi nekoga spasio. U jednom danu imao je i po osam spašavanja. Kasnije su ljudi počeli sve bolje plivati i potrebe za spašavanjem je bilo sve manje. Ali ljudi ga se sjete i dan danas. Kada sam njegove stare slike stavljao na Facebook, javio se jedan Amerikanac koji je ovdje ljetovao i kaza za njega da on nije bio kao besposleni spasilac na kalifornijskim plažama, nego pravi tjelohranitelj, priča nam Miro.

Prvi pulski spasioc- Nini Načinović

Kupalište je nastalo  prije susjednog autokampa, a kada se kamp otvorio, mnogi bi se zabunili, pa su kamperima i automobilima htjeli direkt na kupalište.
– Sve je to stasalo jedno s drugim. Sjećam se kada sam se vratio iz vojske, više nisam imao svoju sobu. Moj je tata moju sobu i još jedan dio stana dao tadašnjem Arenaturistu da koriste za potrebe recepcije, prisjeća se Miro kroz smijeh kraja šezdesetih godina. Naime, i njegov otac bio je uvijek svima na usluzi, ali se time nikada nije hvalio. Stoja i kupači bili su mu sve. Ali i supruga Eleonora koja je bila domaćica te zajedno s Ninijem živjela na kupalištu.

 

Nikada na godišnjem

– Nikada u životu nije bio na godišnjem, niti na bolovanju dok se nije razbolio od raka mokraćnog mjehura. Nažalost, od te je bolesti umro u samo šest mjeseci, a praktički do posljednjeg dana je radio, priča nam Miro. Osim što je spašavao kupače, vodio je brigu o brodicama koje su privezane na Stoji, mjerio je temperaturu mora i zraka te je svaki dan te informacije pisao na ploči koja je bila obješena na kupalištu. Te bi podatke svaki dan dolazili gledati ne samo kupači, nego i nadležna služba te bi se oni objavljivali kao službeni. Miro još uvijek ljubomorno čuva taj termometar.

Na Stoji se nekad kupala gradska elita

Svjedok je pokretanja ljetovališnog turizma na ovom području, ali i odlaska mnogih generacija iz Pule nakon drugog svjetskog rata.
– Znao je naravno talijanski, a znao se snalaziti i na njemačkom i engleskom jeziku. To mu nije bio problem. A kako je početkom dvadesetih godina bio u talijanskoj vojsci koju je služio u Africi, znao je i arapski jezik. Znam da je studentima koji su dolazili iz tih zemalja prevodio. Bio je to zbilja kuriozitet, priča nam dalje Miro koji priča da je Stoja bilo mjesto gdje su se dolazili kupati odvjetnici, doktori i drugi pulski intelektualci sa svojim obiteljima. Ovdje su imali svoje kabine, a kupalište je bilo najuređenije 60-tih godina kada je gradom vladao gradonačelnik Josip Lazarić. Upravo je on na Stoji imao svoju kabinu, pa su mnogi govorili da se zato Stoji poklanja tolika pažnja. Česti gost bila je i pokojna Vesna Girardi-Jurkić, hrvatska ministrica kulture, obrazovanja i sporta početkom devedesetih godina, sa svojom obitelji, koja je svojedobno pomogla i inicijativi da se kupalište ne sruši.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.