Bilo je to davne 1743. i 1744. kada se najpoznatiji svjetski ljubavnik prvi put prošetao Vrsarom i za sobom ostavio kaos. Bilo mu je dovoljno samo par dana da se o njemu i dan danas priča. Ali nije bio neki veliki ljubitelj malog mjesta Vrsar, tada malog feudalnog primorskog gradića koje nije bilo ni sjena talijanskim gradovima gdje je Casanova njegovao svoj lik i djelo. Ali na svim tim mjestima, u svim tim gradovima, Casanova je znao što da radi i u čiju postelju da se uvuče.
I dan danas legenda ga prati da je u Vrsaru zaveo služavku jednog lokalnog plemića. Prvi je put u Vrsaru boravio tri dana, i tada je bio siromašan svećenik. Ali dovoljno zgodan i šarmantan da pobere simpatije tamošnjih dama, ali i njihov gnjev nakon što su shvatile da su iskorištene i ostavljene. Drugi put došao je pak kao časnik u službi Mletačke Republike, čiji je brod prevozio mletačke vojnike i topove, barem kako kažu njegovi memoari.
Njegova sjena još je nad Vrsarom, a utjelovljuje ga mladi glumac Istra Inspirita koji me vraća u ovo malo mjesto prije 276 godina.
Kruh s pečatom
-Užasan je ovaj grad, ali dobrodošli, kazao nam je novovjekovni Giacomo Casanova u centru Vrsara koji mi želi pokazati najljepše dijelove mjesta i objasniti kakav se život ovdje odvijao. Kaže mi kako su nekada u Vrsaru vladali vrlo strogi propisi koje je definirao Vrsarski statut iz 17. stoljeća. Donijeli su ga u tadašnju Vrsarsku grofoviju porečki biskupi. Primjerice u starogradskoj se jezgri strogo kontrolirao ulaz ljudi u grad kod gradskih vratiju, pa su svi muškarci morali biti obrijani.
Kruh se pekao pod kontroliranim uvjetima kako se u njega ne bi ubacivao životinjski izmet, pa se morao kontrolirati da bi dobio svoj pečat. Samo takav pečatirani kruh se mogao prodavati u mjestu. Isto tako, vino je moralo biti vrhunske kvalitete, a na trgu je bio i stup srama gdje bi bili sankcionirani oni koji nisu poštivali te stroge propise. No upravo su ti strogi propisi, kaže povijest, zaslužni da su Vrsar zaobišle mnoge bolesti iz tog doba, pa tako i kuga. No, neke ipak nisu uspjele zaobići Vrsar saznajemo od lokalnog liječnika koji je susreo Casanovu na skalinadi u starom gradu.
Ljubavne uspomene
-Hvala vam gospodine Casanova što ste tada došli jer ste ostavili za sobom ljubavne uspomene zbog čega sam imao mjesecima posla. Zamolio bih vas ako mi možete ponovno učiniti istu uslugu i ovaj put, zamolio je lokalni liječnik Casanovu dok mi je pokazivao grad. No, Casanova se nije osvrtao na njegove riječi, tek mu je dobacio da je sada izliječen, te mi je dalje nastavio pokazivati znamenitosti grada.
Bio bi sigurno koncentriraniji u prikazu Vrsara, koji mu nije toliko mio srcu, ali je ipak njime oduševljen, da ga na svakom koraku nisu salijetale žene. Jedna mu je tako u glavu bacila salatu kao odmazdu što ju je iskoristio i nestao. A druga mu se svukla nasred ulice. I to ni više, ni manje nego redovnica.
Uživam tradiciju
Sve ovo nije kazališna predstava, nego tematsko turističko vođenje po staroj jezgri Vrsara pod nazivom Casanova tour koje se održava nekoliko puta ljeti. Ja sam imala tu priliku u sklopu vođene ture “Uživam tradiciju po kulinarskoj transverzali od Panonije do Jadrana” koja je nastala na temelju europskog projekta Interreg V-A program suradnje Slovenija-Hrvatska.
A što ova posebna tematska tura sve obuhvaća i što možete vidjeti od Vrsara i okolice? Dakle, osim samog razgleda Vrsara uz pomoć najvećeg svjetskog ljubavnika, na ovoj ćete ruti upoznati upečatljiva povijesna i prirodna blaga ovog gradića te kušati ono što Vrsar čini jednim od najljepših malih ribarskih gradića u Istri – lokalnu ribu i njene specijalitete te vrsarske kolačiće, i to pješke i na biciklu, ovisno o preferencama. Kako ja ne mogu bez dva kotača, odlučila sam se vidjeti ljepote Vrsara na bicikli sa startom na rivi.
Vau rimski mozaici
Najprije sam se zaputila prema marini da bih došla do srednjovjekovne romaničke bazilike Sv. Marije od Mora koja možda nije toliko uočljiva kao neke druge crkve u ovom gradu. Ali je jako specifična jer vjerojatno leži na ostacima nekadašnje rimske ville rustice i jedna je od najstarijih građevina u gradu. Naime, samo desetak metara dalje od ove crkvice otkriveni su raskošniji antički mozaici uslijed gradnje stambenog kompleksa koji su istraženi i konzervirani, ali nažalost nisu predstavljeni trajno javnosti.
Riječ je o višebojnom mozaiku ukrašenom ukrašenog geometrijskim motivima koji prikazuju biljke i životinje ovog podneblja, prije svega iz predivne šume Kontije, danas posebnog šumskog rezervata, u čijem smjeru sam se zaputila nakon lagane vožnje vibrantnom ribarskom rivom.
Romualdova staza
Put kroz ovu stoljetnu šumu koja se prostire na čak 65 hektara, vodi Romualdovom stazom koja je dugačka 9,5 kilometara u jednom smjeru, a duž nje se nalazi niz atrakcija i zanimljivosti. Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju i u ljetnim mjesecima jer je većinom u dubokom hladu. Kružna je, pa jednim dijelom praktički prolazite uz rub Limskog kanala kojega možete vidjeti na dva vidikovca.
Ja sam krenula nižom stazom koja me nakon lokalnom sportskog aerodroma vodila do prvog vidikovca s kojeg se pruža poseban pogled na ulaz u zaštićeni Limski kanal kojega mnogi zbog njegova oblika zovu i fjord.
Samo nekoliko stotina metara nakon ovog vidikovca nalazi se veliko imanje obitelji Radovčić koja uzgaja masline te proizvodi ekstra djevičansko ekološko ulje pod brendom Ursaria.
Crljenka i maslina
Stari je to naziv za Vrsar koji se spominje još u srednjovjekovnim, latinskim dokumentima, i to u raznim varijantama: Ursaria, Ursarium, Vrsarium, Orsaria… Imenom Ursaria označavala se čak i obala između Funtane i Lima. Lingvisti smatraju da je taj naziv došao od staromediteranske riječi “ur” što znači izvor kojih ne nedostaje uz zapadnu obalu Istre između Funtane i Vrsara.
Kušaonica obitelji Radovčić nalazi se na malom brežuljku usred predivnih maslinika koji su u ovo vrijeme u punom cvatu, a pogled s tog vrha puca na Limski kanal. Kako nam objašnjava Franko Radovčić koji sa sinom Hrvojem vodi imanje, maslinici su podignuti na mjestu gdje su nekada bili stari nasadi, a imanje se zove Crljenka.
-Ovaj je maslinik bio označen kao maslinik još 1820. godine u tadašnjoj austrougarskoj izmjeri, a lokalitet se zove Crljenka po „crljenoj hiži“ koja se nalazila nekih 50 metara dalje prema moru. Nje više nema, a podignuta je 1620. godine. Nakon toga je stradala u požaru, a stancija Crljenka nastala je oko kuće koja se dan danas nalazi ovdje ispod maslinik. Naš maslinik na 21 hektar ima 5.000 stabala, od čega je 400 starih. Taj je maslinik nažalost bio zapostavljen od 1948. godine, pojeli su ga šuma i ljudski vandalizam. Međutim, dali smo si truda i ovo je deveta godina da radimo, priča nam maslinar Franko.
Prema centru Kontije
On i sin očuvali su tradiciju, ali i stvorili izvrstan proizvod koji je neizbježan na svakom istarskom stolu. Proizvode ulje od sorti buže, leccina, istarske bjelice, te rosignole, pendolina, picholina i oblice, a njihovu kantinu krase brojna priznanja za kvalitetu. Uz masline posadili su još i smokve, kaki, žižule te različito aromatično bilje poput lavande i smilja koji pružaju bioraznolikost i pravi aromaterapijski učinak ovog slikovitog imanja.
Nakon što smo kušali njihovu odličnu gorkasto-pikantnu istarsku bjelicu i blagi leccino spuštamo se ponovno na Romualdovu stazu te nastavljamo prema centru Kontije kojega označava veliki dub, odnosno raskošno stablo hrasta pored lovačke kuće. Srce je to šume s velikom livadom, odmorištem, poučnim pločama o staništima bilja i životinja, a na mjestu ruševine pored lovačke kuće u budućnosti bi se trebao urediti poseban znanstveni edukativan centar koji bi pričao priču o šumi i njenoj posebnosti.
Kako nam je rekla Manuela Hrvatin, koja je vodila europski projekt Enjoyheritage u Vrsaru u sklopu kojega su i postavljene klupe i razni sadržaji u ovoj šumi, tim bi se projektom uredile i staze za slabovidne osobe, djeca svih uzrasta mogla bi ovdje imati niz radionica i izleta, a bilo bi i okupljalište rekreativaca.
Freske svetog Mihovila
Nakon kratkog odmora u hladu stoljetnog hrasta kroz duboki hlad dok je na suncu više od 30 stupnjeva nastavljamo prema Kloštru, malom mjestu koje je dobilo naziv po samostanu svetog Mihovila. Izgrađen je u 10. stoljeću, a naravno da se uz njega veže i neka legenda. Navodno je samostan osnovao sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji su se zavjetovali na šutnju i samoću. Danas je u dosta ruševnom stanu, a obnovljena je crkva Sv. Mihovila u kojoj se nalaze vrijedni ostaci zidnih slika iz 11. stoljeća koje se povezuje sa južnonjemačkim slikarskim krugom.
Počišćeno je i ogromno dvorište koje plijeni pažnju svojom arhitekturom. Inače, kompleks samostana čine crkve Sv. Mihovila i Sv. Marije na istoku, dvorac Coletti na zapadu, samostansko krilo s usporednim gospodarskim prostorom, cisternom s tri grla i samostanskim vrtom na jugu, te dva otvorena prostora klaustra na sjeveru. Ovo je mjesto savršeno za meditaciji u uživanje u hladu stoljetne crkve u kojoj možete pogledati jedne od najstarijih istarskih fresaka.
Razgled staze zaključili smo u konobi Kod Patricije koja se nalazi odmah do mističnog samostana i ulaza u Kontiju, a odličan pršuti i sir dali su nam dodatan poticaj da se vratimo u Vrsar gdje moramo kušati ono najbolje iz mora. Konoba Sardela nedaleko rive u Vrsaru čekala nas je sa svojim tipičnim vrsaranskim ribljim jelima. Specijalnost su im brodet i plava riba.
Brodet na vrsaranski način
-Brodet pripremam po svojem receptu jer svatko zapravo od nas u Vrsaru ima neku svoju tajnu kako ga pripremiti. Radim ga nekoliko sati, a ribu i plodove mora dodajem po tvrdoći, a i ono što se taj dan ulovi. Dakle, u moj brodet idu lignje, sipice, morski pas, list, dagnje, dondole i kozice, a brodet je bolji što se više toga stavi unutra. U bordet se dodaje i riblja juha, vino, te šalša. Dodajem i malo peperončina, otkriva nam majstor od kužine i vlasnik konobe Mauricio Poropat svoj recept.
Svoga poslužuje klasično s palentom koja je neizostavni dio svake mediteranske kuhinje. Uz brodet, Vrsarani po tradiciji pripremaju na razne načine i sardelu te drugu plavu ribu pa se ovdje može kušati sardela na savor, pohana sardela, slana sardela i carpaccio od te male plave ribe. Naravno, tu je riblja pašteta kao neizostavni dio predjela.
Mnogi ne znaju da Vrsar osim odličnih starih ribljih recepata ima i svoju slasticu, a to su amareti. To su mali okrugli slasni keksi čiji glavni sastojak, za razliku od talijanske verzije, nisu bademi, već lješnjaci, tipični za okolicu Vrsara.
Lijeska i amareti
– Svaka je obitelj u Vrsaru nekada uzgajala lijesku. Upravo zbog toga se kod nas rade amareti od lješnjaka. Oni su klasični recept vrsarskih domaćinstava koji su ih posebno pekli za velike blagdane. Njihova je izrada zahtjevna jer se lješnjaci moraju mljeti ručno, nikako u nekakvom multipraktiku, kako bi se zadržala masnoća lješnjaka. Prave se od lješnjaka, šećera i jaja te se peku nekih 15 minuta. Od ove godine mogu se kušati i u našoj slastičarnici Istra na rivi u Vrsaru, otkriva nam Vrsaranka i voditeljica ovog projekta Tea Štifanić.
Uz ugodne razgovore o gastronomiji i lokalnim specijalitetima završava naša biciklističko-kulinarska ruta kroz Vrsar i ovom okolicom koja će nam dugo ostati u pamćenju da ćemo je morati ponoviti čim prije.
