Taj dan mi nimalo nije bio problem probuditi se u cik zore. Čim je u pet sati zazvonila budilica, iskočila sam iz kreveta, popila svoju prvu kavu, obukla tajice, stavila kacigu i uzela bicikl te krenula. Najprije do auta, a potom je veselo žensko društvo krenulo s tri bicikle na autu prema cilju, a to su danas Savudrija i Piran. Ja, Korina i Snježana taj smo dan zacrtale da bismo voljele vidjeti nekoliko zanimljivih punktova na putu između ta dva susjeda svakih na svoj strani Piranskog zaljeva, odnosno Savudrijske vale. Pa, opet, nismo se ni nadale da ćemo baš toliko uživati na ovoj ruti koja pokazuje bogatstvo raznolikosti Istre i njenih susjednih krajeva – u ovom slučaju to su bili Piran i Portorož s okolicom. I opet smo se prevarile i oduševljene se vratile kućama, srcima punima utisaka, impresija i sjećanja.

“Viseće” barke nad morem

Naš start je tog ranog predivnog i prohladnog jutra bio u maloj savudrijskoj ribarskoj lučici čija prošlost seže iz antičkog doba. No, prije prve kavice na startu, nismo mogle preskočiti obilazak najstarijeg hrvatskog svjetionika u funkciji. To bi ipak bio grijeh. On se nalazi s druge strane lučice, a uz njega vodi cesta i staza te se praktički nalazi usred kampa.

Ljubavna priča i legende

Obara svakog svojom grandioznošću i velebnošću, a oni koji su se malo više raspitivali o njemu, znaju i da se iza njegove gradnje krije i zanimljiva ljubavna priča. Doduše, pitanje je koliko u svemu ima istine, ali to na kraju nije ni bitno.

Romantični svjetionik

Po legendama se pamte mjesta i doživljaji. Navodno ga je grof Metternich dao sagraditi davne 1818. jer je bio zaljubljen u jednu lokalnu ljepoticu. Tu je s njom htio saviti ljubavno gnijezdo, ali je tragična sudbina htjela da umre prije nego je svjetionik dovršen. Ta je priča u više navrata bila i uprizorena na ovom slikovitom mjestu gdje vladaju galebovi i valovi u sklopu projekta kulturnog turizma Istra Inspirit.

Svjetionik je izgrađen 1818.

Prava istina i skup svjetionik

Naravno da u ovoj legendi nema prave istine o gradnji savudrijskog svjetionika. Projektirao ga je arhitekt Pietro Nobile na osnovu narudžbe tršćanske »Deputazione di Borsa«.  Kako bi se namaknula sredstva za izgradnju tog svjetionika, Deputacija tršćanske burze izdala je 1817. godine 350 dionica nominale od stotinu florina.

Pečat povijesti

Zemljište je kupljeno od Carla Appolonia za 300 florina, a ukupno je izgradnja svjetionika s ostalim zgradama koštala čak 38.372 florina, više nego duplo od prvotnih izračuna. Zato se Deputacija morala kreditno zadužiti te je odgođena gradnja premanturskog svjetionika koji je također bio u planu zajedno s tršćanskim.  Savudrijski svjetionika sagrađen je od lokalnog kamena, a prvo svjetlo upaljeno je 17. travnja 1818.

Prvi svjetionik na istočnoj obali Jadrana

Na početku je postrojenje za proizvodnju plina zauzimao najveći dio prostora svjetionika, pa su svjetioničar i njegov pomoćnik imali na raspolaganju samo jednu prostoriju. Zbog toga je tri godina kasnije Deputacija sagradila  stambenu zgradu za svjetioničare za 5.967 florina koju potpisuje tršćanski arhitekt Matteo Pertsch.

Svjetionik je visok 36 metara

Impresivan svjetionik koji i dan danas moreplovcima pokazuje put, visok je čak 36 metara. Njegova je izgradnje uvelike pomogla pomorcima koji su plovili prema tršćanskoj luci.

Zanimljivo je i da nije bilo lako naći prve svjetioničare jer nitko nije bio obučen za taj posao. Raspisan je javni natječaj, svjetioničari su morali se educirati za novi posao, a glavni je svjetioničar dobio 400 florina godišnje i smije biti oženjen. Njegov je pomoćnik dobivao 300 florina godišnje i mora biti samac jer nije bilo dovoljno stambenog prostora. Obojica moraju biti visokih moralnih standarda, dobre naravi i ponašanja. Prvi svjetioničar bio je Stefano Schmidt, a njegov je pomoćnik bio Bartolo Micala.

Spašavanje kralja

Hladno nam je i brzinski se idemo ugrijati u mali restoran u ribarskoj lučici dok nas prate slike brodica koje „vise“ na drvenim kolcima. Klasična razglednica sa sjevera Istre i Savudrije, malog mjesta pored Umaga koje je dobilo ime po spašavanju kralja. Naime, 1177. u vodama oko Savudrije odigrala se bitka između Mlečana i flote prevođene Otonom – sinom cara Fridrika Barbarosse. Nakon poraza sin slavnog Barbarosse pokušao se sakriti u obližnjoj cisterni. Od tuda naziv mjesta „Salvo-re“ što bi u prijevodu značilo „spas kralja“.

Morska jutarnja idila

Mi i lokalni ribari raspravljamo o dnevnoj politici i onome što nas čeka taj dan. Njih more i uvijek zanimljiva plovidba Piranskim zaljevom u pratnji policije, a nas pogranična biciklistička avantura. Počela je laganim zagrijavanjem prema Crvenom Vrhu kuda vodio dio službene biciklističke staze broj 13. Pratimo ju skroz do priključka na Parenzanu i nekadašnju stanicu Valica gdje se Parenzana trebala nastaviti prema Umagu, ali taj projekt nikad nije zaživio.

Parenzana je imala stanicu Savudrija

Put nas vodi dijelom po asfaltu uz turističke komplekse, a dijelom po makadamu s veličanstvenim pogledom na Piranski zaljev i slovensku obalu. Ne možemo, a ne stati i diviti se tom plavetnilu i malim gradićima na drugoj strani, posebno gradiću Piran koji se nalazi na samom vrhu tog spornog zaljeva. Usput prolazimo i pored Velike Stancije ili Stancije Grande koja stoji nažalost urušena i zapuštena.

Do Dragonje

Pričam prijateljicama kako sam nedavno o njoj čitala jednu knjigu koja također govori o jednoj legendi kako je ta stancija sagrađena i zašto je i dan danas ukleta. Ponovno je riječ o ljubavnoj priči, ovaj put jedne tršćanske ljepotice i bogatašice te tamošnjeg trgovca koji su u ime svoje strastvene ljubavi ovdje sagradili dom. Nažalost, velika ljubav na kraju je postala razočarenje i Francesca, vladarica Stancije Grande, na kraju je svog ljubavnika otrovala oleandrima koji su bili zasađeni po imanju i poludjela. Tragično, kao što je tragično da to imanje stoji tako zapušteno i ostavljeno od svijeta.

Piran u daljini
Plavetnilo
Od Crvenog Vrha prema Plovaniji

S takvim mislima stižem do Parenzane, nekadašnje uskotračne pruge koja je od Trsta vodila do Poreča. Ovim dijelom još nikad nisam prošla pa me jako zanima kako izgleda. Znam da nema tunela i vijadukata kao njen najatraktivniji dio od Grožnjana do Vižinade, ali jedva čekam da ju prođem.

Gušt se voziti po Parenzani

Navodno je vlaku od Portoroža do stanice Valica, odnosno Savudrija, trebalo 40-tak minuta. Spuštamo se prema dolini Dragonje predivnim utabanim makadamskim širokim putem. I nismo jedine koje u tome uživamo. Jako puno rekreativaca bilo je taj dan na Parenzani.

Pogled s Parenzane

Pred sam njen kraj uređen je vidikovac s kojeg pogled puca na solane. E to je pogled i pol. Polja soli, stare kamene urušene kuće za najamnu snagu i spremanje soli, močvare, trstika, u daljini gradići i brdašca prošarana vinogradima i čempresima. Jedva se čekamo spustiti do njih i vidjeti kako to izgleda izbliza. Zato jurimo prema graničnom prijelazu Plovanija, prelazimo s automobilima granicu i Dragonju i evo nas u Sloveniji. Ugodna asfaltirana staza vodi nas do Sečovlja uz mirnu Dragonju i nasade voćaka pa sve do solana. I tu slijedi nezaboravna vožnja uz živopisnu slikovnicu.

Veličanstvene solane

Solane čija je povijest duga preko 700 godina, gdje su stoljećima radili mnogi Istrani, proglašena je parkom prirode i kulturnim spomenikom od državnog značaja i uvrštena u Ramsarski popis močvara. Osim proizvodnjom soli bavi se prodajom originalnih suvenira, izletničkim turizmom i wellnessom.

Bogata povijest solane na ovom području

Piranske solane predstavljaju tri zasebna kompleksa solana na području piranske općine, kažu enciklopedijski podaci. Sečovljanske solane na 650 hektara nastale su na ušću Dragonje, a sastavljene su od starijih (Fontanigge) i mlađih (Lera). Lucijske solane na 35 hektara nastale su pak na ušću potoka Fazan kraj Lucije, a strunjanske na 17 hektara na ušću Strunjanskoga potoka. Prvi put se spominju 1278. godine.

Uz park prirode

Piranci su slobodno prodavali svoju sol sve do 1283., kada su potpali pod vlast Venecije, koja je proizvodnju soli ograničila i propisala obveznu predaju. Solane su najveći opseg imale za vrijeme Austro-Ugarske koja je 1904. većinu solana otkupila od privatnih vlasnika. Za vrijeme Jugoslavije na mjestu lucijskih solana izgrađena je marina, a proizvodnja soli sačuvana je dijelom u strunjanskim te u sečovljanskim solanama, koje su postale parkom prirode i u njemu je 1991. otvoren Muzej solinarstva. Sečovljanske solane uvrštene su 1993. na Popis močvara međunarodnog značaja.

Muzej soli

Piranska je solana jedina aktivna solana na ovom dijelu Jadrana kod koje se održao tradicionalni postupak ručne proizvodnje soli. Godišnje proizvodi oko 5.000 do 6.000 tona soli i izvozi u EU, SAD, Kanadu, Australiju, Japan, Tajvan pa čak i Rusiju. Cilj im je polako povećavati količinu proizvodnje obnovom starih zapuštenih polja.

Zaštićeni park prirode

A ono što privlači posjetitelje i ljeti i zimi je Park prirode “Solana Sečovlje” na 700 hektara uređen 2003. godine uz pomoć novaca iz Europske unije. Uređen je multimedijalni centar za posjetitelje gdje se prikazuje nekadašnji način proizvodnje soli te alati koju su se koristili kroz stoljeća u ovoj maloj solani. Također, uređen je i muzej, odnosno nekadašnje kuće gdje su boravili sezonski radnici koju su se iz područja Bujštine i okolnih mjesta u Sloveniji spuštali do ušća Dragonje svakog proljeća na branje soli.

Pitoma Dragonja

Godišnje park posjeti između 40.000 do 45.000 posjetitelja, a razgled traje sat i pol pješke. Gosti mogu do solane osim autobusom doći i vodenim putem. Razgled je moguć i na biciklu. Park je zanimljiv i zbog raznih biljnih i životinjskih vrsta koje borave na ovom području. Ekosustav predstavlja stanište za čak 296 vrsta ptica, među kojima je mala bijela čaplja zaštitni znak parka. Također, solana je i specifična po maloj čigri budući da se radi o jedinom gnjezdilištu ove ptice u čitavoj Sloveniji.

Posebno je bogat i svijet kukaca, a zanimljivi je podatak da na ovom području obitava čak 650 vrsta raznih vrsta leptira.
Stvarno uživamo dok se vozimo uz taj predivni i nestvarni park nakon kojega se biciklistička staza D8 staza nastavlja do mjesta Lucija i dalje sve do gradića Portorož i Piran.

Nema automobila

Dijelom te trase nekada je prolazila Parenzana. Čitav je taj put ravan, asfaltiran i vodi uz more. Krcat je šetačima i biciklistima. Automobila nema. Prolazimo uz kanale gdje su usidrene razne brodice, da bismo tim nestvarnim krajolikom stigle do mondenog Portoroža.

Zelenilo Dragonje kod graničnog prijelaza
Kanali uz more
Mirno i idilično

Ne zaustavljamo se u ovom turističkom biseru slovenskog primorja koji je praktički spojen s Lucijom i našim ciljem – gradićem Piran. Hoteli, restorani, kafići i široka plaža ostaju za nama. Idemo dalje rivom do starog mediteranskog mjesta Piran koji nam je cilj. Iako nam je sasvim blizu, nikad tamo nisam bila. Ne znam točno razlog, jer bi ovo malo slovensko primorsko mjesto svakome iz Istre trebalo biti na popisu za posjet. Blizu je, a pruža potpuni odmak od stvarnosti.

Mala luka

Onog koji prvi put bude išao tamo, dočekat će ga mala zaštićena luka krcata jedrilicama i ribarskim brodovima. Svi su stisnuti kao ptičice u jedno malo zaštićeno jato. Lučicu opasuju kamene zgrade i živopisna riva u čijem se centru nalazi slikoviti Tartinijev trg s katedralom svetog Jurja koji jednostavno poziva na uživanje, tu je i crkva Svete Marije od Zdravlja sa svjetionikom na samom kraju poluotoka na kojem se gradić smjestio. Da, to je Piran. To je gradić čija je srž Mediteran. Čije uske srednjovjekovne kamene uličice pozivaju da njime prošećete da se odmorite i buljite u to plavetnilo mora i neba.

Jato brodica

Ovaj autentičan kameni gradić jedan je od najočuvanijih na Mediteranu koji osvaja svojom jednostavnom ljepotom pa ga mnogi nazivaju muzejom na otvorenom. Ne morate puno znati o njegovoj povijesti da biste ovdje ostali cijeli dan.

Tartinijev trg
Mediteranski biser
Grad bogate povijesti
Crkva Svete Marije od Zdravlja
Turistički biser Slovenije
Nagrada na vrhu

Jednostavno biste malo sjedili na trgu, pa na rivi, pa s druge strane grada, pa biste išli do njegova vrha gdje puca savršen pogled na grad. I dan bi prošao u dokolici. Piran i njegova atmosfera jako vas brzo mogu obuzeti. Nas je zadržala barem dva sata. I onda smo teška srca odlučile ići nazad. Inače nikada ne prakticiramo ići istim putem do auta, odnosno starta. Ovaj put nam je bilo toliko lijepo da smo još jednom htjele sve upiti. I nismo pogriješile.

Evo i rute:

GDJE SE OKRIJEPITI

Lucija: Restavracija a ‘la carte Papa’ Giovanin (Residenca Čeligo), Seča 198
Grupija: A casa
Savudrija: Villa Rosetta, Pergola, Santa Andrea, Toni, Edda
Bašanija: vinski podrum Degrassi
Frančeskija: kušaonica vrhunskih ekstra djevičanskih maslinovih ulja Pavlović

1 COMMENT

  1. Inače dobar dio ovog prostora je do kraja drugog svjetskog rata bio dio općine Piran, čak je i Savudrija u jednom trenutku bila dio piranske općine. Nedavno sma u sjećanjima osobe s vogo područja naletio na paradoksalnu situaciju, čovjek je Talijan rođen u Kaštelu, da bi dobio hrvatsko državljstvo treba izvaditi rodni list da je rođen na području današnje Hrvatske, kako je tada Kaštel bio dio piranske općine zapisan je u pirnaskim matičnim knjigama i mora vaditi rodnilist na području današnje Slovenije 😀
    Još jedna zanimljivost, stanica Parenzane u Savudriji je jedina zadržala original natpis na zgradi – Salvore.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.