Vrsar: Svađa s Casanovom i meditacija usred Kontije

14/06/2019

Bilo je to davne 1743. i 1744. kada se najpoznatiji svjetski ljubavnik prvi put prošetao Vrsarom i za sobom ostavio kaos. Bilo mu je dovoljno samo par dana da se o njemu i dan danas priča. Ali nije bio neki veliki ljubitelj malog mjesta Vrsar, tada malog feudalnog primorskog gradića koje nije bilo ni sjena talijanskim gradovima gdje je Casanova njegovao svoj lik i djelo. Ali na svim tim mjestima, u svim tim gradovima, Casanova je znao što da radi i u čiju postelju da se uvuče.

I dan danas legenda ga prati da je u Vrsaru zaveo služavku jednog lokalnog plemića. Prvi je put u Vrsaru boravio tri dana, i tada je bio siromašan svećenik. Ali dovoljno zgodan i šarmantan da pobere simpatije tamošnjih dama, ali i njihov gnjev nakon što su shvatile da su iskorištene i ostavljene. Drugi put došao je pak kao časnik u službi Mletačke Republike, čiji je brod prevozio mletačke vojnike i topove, barem kako kažu njegovi memoari.
Njegova sjena još je nad Vrsarom, a utjelovljuje ga mladi glumac Istra Inspirita koji me vraća u ovo malo mjesto prije 276 godina.

Kruh s pečatom

-Užasan je ovaj grad, ali dobrodošli, kazao nam je novovjekovni Giacomo Casanova u centru Vrsara koji mi želi pokazati najljepše dijelove mjesta i objasniti kakav se život ovdje odvijao. Kaže mi kako su nekada u Vrsaru vladali vrlo strogi propisi koje je definirao Vrsarski statut iz 17. stoljeća. Donijeli su ga u tadašnju Vrsarsku grofoviju porečki biskupi. Primjerice u starogradskoj se jezgri strogo kontrolirao ulaz ljudi u grad kod gradskih vratiju, pa su svi muškarci morali biti obrijani.

I redovnice su bile lude za svjetski poznatim ljubavnikom

Kruh se pekao pod kontroliranim uvjetima kako se u njega ne bi ubacivao životinjski izmet, pa se morao kontrolirati da bi dobio svoj pečat. Samo takav pečatirani kruh se mogao prodavati u mjestu. Isto tako, vino je moralo biti vrhunske kvalitete, a na trgu je bio i stup srama gdje bi bili sankcionirani oni koji nisu poštivali te stroge propise. No upravo su ti strogi propisi, kaže povijest, zaslužni da su Vrsar zaobišle mnoge bolesti iz tog doba, pa tako i kuga. No, neke ipak nisu uspjele zaobići Vrsar saznajemo od lokalnog liječnika koji je susreo Casanovu na skalinadi u starom gradu.

Ljubavne uspomene

-Hvala vam gospodine Casanova što ste tada došli jer ste ostavili za sobom ljubavne uspomene zbog čega sam imao mjesecima posla. Zamolio bih vas ako mi možete ponovno učiniti istu uslugu i ovaj put, zamolio je lokalni liječnik Casanovu dok mi je pokazivao grad. No, Casanova se nije osvrtao na njegove riječi, tek mu je dobacio da je sada izliječen, te mi je dalje nastavio pokazivati znamenitosti grada.

Bio bi sigurno koncentriraniji u prikazu Vrsara, koji mu nije toliko mio srcu, ali je ipak njime oduševljen, da ga na svakom koraku nisu salijetale žene. Jedna mu je tako u glavu bacila salatu kao odmazdu što ju je iskoristio i nestao. A druga mu se svukla nasred ulice. I to ni više, ni manje nego redovnica.

Uživam tradiciju

Sve ovo nije kazališna predstava, nego tematsko turističko vođenje po staroj jezgri Vrsara pod nazivom Casanova tour koje se održava nekoliko puta ljeti. Ja sam imala tu priliku u sklopu vođene ture “Uživam tradiciju po kulinarskoj transverzali od Panonije do Jadrana” koja je nastala na temelju europskog projekta Interreg V-A program suradnje Slovenija-Hrvatska.

A što ova posebna tematska tura sve obuhvaća i što možete vidjeti od Vrsara i okolice? Dakle, osim samog razgleda Vrsara uz pomoć najvećeg svjetskog ljubavnika, na ovoj ćete ruti upoznati upečatljiva povijesna i prirodna blaga ovog gradića te kušati ono što Vrsar čini jednim od najljepših malih ribarskih gradića u Istri – lokalnu ribu i njene specijalitete te vrsarske kolačiće, i to pješke i na biciklu, ovisno o preferencama. Kako ja ne mogu bez dva kotača, odlučila sam se vidjeti ljepote Vrsara na bicikli sa startom na rivi.

Vau rimski mozaici

Najprije sam se zaputila prema marini da bih došla do srednjovjekovne romaničke bazilike Sv. Marije od Mora koja možda nije toliko uočljiva kao neke druge crkve u ovom gradu. Ali je jako specifična jer vjerojatno leži na ostacima nekadašnje rimske ville rustice i jedna je od najstarijih građevina u gradu. Naime, samo desetak metara dalje od ove crkvice otkriveni su raskošniji antički mozaici uslijed gradnje stambenog kompleksa koji su istraženi i konzervirani, ali nažalost nisu predstavljeni trajno javnosti.

Riječ je o višebojnom mozaiku ukrašenom ukrašenog geometrijskim motivima koji prikazuju biljke i životinje ovog podneblja, prije svega iz predivne šume Kontije, danas posebnog šumskog rezervata, u čijem smjeru sam se zaputila nakon lagane vožnje vibrantnom ribarskom rivom.

Romualdova staza

Put kroz ovu stoljetnu šumu koja se prostire na čak 65 hektara, vodi Romualdovom stazom koja je dugačka 9,5 kilometara u jednom smjeru, a duž nje se nalazi niz atrakcija i zanimljivosti. Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju i u ljetnim mjesecima jer je većinom u dubokom hladu. Kružna je, pa jednim dijelom praktički prolazite uz rub Limskog kanala kojega možete vidjeti na dva vidikovca.

Kontiju obožavaju biciklist, a zašto i ne bi

Ja sam krenula nižom stazom koja me nakon lokalnom sportskog aerodroma vodila do prvog vidikovca s kojeg se pruža poseban pogled na ulaz u zaštićeni Limski kanal kojega mnogi zbog njegova oblika zovu i fjord.

Samo nekoliko stotina metara nakon ovog vidikovca nalazi se veliko imanje obitelji Radovčić koja uzgaja masline te proizvodi ekstra djevičansko ekološko ulje pod brendom Ursaria.

Crljenka i maslina

Stari je to naziv za Vrsar koji se spominje još u srednjovjekovnim, latinskim dokumentima, i to u raznim varijantama: Ursaria, Ursarium, Vrsarium, Orsaria… Imenom Ursaria označavala se čak i obala između Funtane i Lima. Lingvisti smatraju da je taj naziv došao od staromediteranske riječi “ur” što znači izvor kojih ne nedostaje uz zapadnu obalu Istre između Funtane i Vrsara.

Franko Radovčić sa sinom Hrvojem vodi imanje

Kušaonica obitelji Radovčić nalazi se na malom brežuljku usred predivnih maslinika koji su u ovo vrijeme u punom cvatu, a pogled s tog vrha puca na Limski kanal. Kako nam objašnjava Franko Radovčić koji sa sinom Hrvojem vodi imanje, maslinici su podignuti na mjestu gdje su nekada bili stari nasadi, a imanje se zove Crljenka.

-Ovaj je maslinik bio označen kao maslinik još 1820. godine u tadašnjoj austrougarskoj izmjeri, a lokalitet se zove Crljenka po „crljenoj hiži“ koja se nalazila nekih 50 metara dalje prema moru. Nje više nema, a podignuta je 1620. godine. Nakon toga je stradala u požaru, a stancija Crljenka nastala je oko kuće koja se dan danas nalazi ovdje ispod maslinik. Naš maslinik na 21 hektar ima 5.000 stabala, od čega je 400 starih. Taj je maslinik nažalost bio zapostavljen od 1948. godine, pojeli su ga šuma i ljudski vandalizam. Međutim, dali smo si truda i ovo je deveta godina da radimo, priča nam maslinar Franko.

Prema centru Kontije

On i sin očuvali su tradiciju, ali i stvorili izvrstan proizvod koji je neizbježan na svakom istarskom stolu. Proizvode ulje od sorti buže, leccina, istarske bjelice, te rosignole, pendolina, picholina i oblice, a njihovu kantinu krase brojna priznanja za kvalitetu. Uz masline posadili su još i smokve, kaki, žižule te različito aromatično bilje poput lavande i smilja koji pružaju bioraznolikost i pravi aromaterapijski učinak ovog slikovitog imanja.

Nakon što smo kušali njihovu odličnu gorkasto-pikantnu istarsku bjelicu i blagi leccino spuštamo se ponovno na Romualdovu stazu te nastavljamo prema centru Kontije kojega označava veliki dub, odnosno raskošno stablo hrasta pored lovačke kuće. Srce je to šume s velikom livadom, odmorištem, poučnim pločama o staništima bilja i životinja, a na mjestu ruševine pored lovačke kuće u budućnosti bi se trebao urediti poseban znanstveni edukativan centar koji bi pričao priču o šumi i njenoj posebnosti.

Kako nam je rekla Manuela Hrvatin, koja je vodila europski projekt Enjoyheritage u Vrsaru u sklopu kojega su i postavljene klupe i razni sadržaji u ovoj šumi, tim bi se projektom uredile i staze za slabovidne osobe, djeca svih uzrasta mogla bi ovdje imati niz radionica i izleta, a bilo bi i okupljalište rekreativaca.

Freske svetog Mihovila

Nakon kratkog odmora u hladu stoljetnog hrasta kroz duboki hlad dok je na suncu više od 30 stupnjeva nastavljamo prema Kloštru, malom mjestu koje je dobilo naziv po samostanu svetog Mihovila. Izgrađen je u 10. stoljeću, a naravno da se uz njega veže i neka legenda. Navodno je samostan osnovao sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji su se zavjetovali na šutnju i samoću. Danas je u dosta ruševnom stanu, a obnovljena je crkva Sv. Mihovila u kojoj se nalaze vrijedni ostaci zidnih slika iz 11. stoljeća koje se povezuje sa južnonjemačkim slikarskim krugom.

Počišćeno je i ogromno dvorište koje plijeni pažnju svojom arhitekturom. Inače, kompleks samostana čine crkve Sv. Mihovila i Sv. Marije na istoku, dvorac Coletti na zapadu, samostansko krilo s usporednim gospodarskim prostorom, cisternom s tri grla i samostanskim vrtom na jugu, te dva otvorena prostora klaustra na sjeveru. Ovo je mjesto savršeno za meditaciji u uživanje u hladu stoljetne crkve u kojoj možete pogledati jedne od najstarijih istarskih fresaka.

Razgled staze zaključili smo u konobi Kod Patricije koja se nalazi odmah do mističnog samostana i ulaza u Kontiju, a odličan pršuti i sir dali su nam dodatan poticaj da se vratimo u Vrsar gdje moramo kušati ono najbolje iz mora. Konoba Sardela nedaleko rive u Vrsaru čekala nas je sa svojim tipičnim vrsaranskim ribljim jelima. Specijalnost su im brodet i plava riba.

Brodet na vrsaranski način

-Brodet pripremam po svojem receptu jer svatko zapravo od nas u Vrsaru ima neku svoju tajnu kako ga pripremiti. Radim ga nekoliko sati, a ribu i plodove mora dodajem po tvrdoći, a i ono što se taj dan ulovi. Dakle, u moj brodet idu lignje, sipice, morski pas, list, dagnje, dondole i kozice, a brodet je bolji što se više toga stavi unutra. U bordet se dodaje i riblja juha, vino, te šalša. Dodajem i malo peperončina, otkriva nam majstor od kužine i vlasnik konobe Mauricio Poropat svoj recept.

Svoga poslužuje klasično s palentom koja je neizostavni dio svake mediteranske kuhinje. Uz brodet, Vrsarani po tradiciji pripremaju na razne načine i sardelu te drugu plavu ribu pa se ovdje može kušati sardela na savor, pohana sardela, slana sardela i carpaccio od te male plave ribe. Naravno, tu je riblja pašteta kao neizostavni dio predjela.

Mnogi ne znaju da Vrsar osim odličnih starih ribljih recepata ima i svoju slasticu, a to su amareti. To su mali okrugli slasni keksi čiji glavni sastojak, za razliku od talijanske verzije, nisu bademi, već lješnjaci, tipični za okolicu Vrsara.

Frigana i pohana sardela – klasika na meniju ribarskih gradića

Lijeska i amareti

– Svaka je obitelj u Vrsaru nekada uzgajala lijesku. Upravo zbog toga se kod nas rade amareti od lješnjaka. Oni su klasični recept vrsarskih domaćinstava koji su ih posebno pekli za velike blagdane. Njihova je izrada zahtjevna jer se lješnjaci moraju mljeti ručno, nikako u nekakvom multipraktiku, kako bi se zadržala masnoća lješnjaka. Prave se od lješnjaka, šećera i jaja te se peku nekih 15 minuta. Od ove godine mogu se kušati i u našoj slastičarnici Istra na rivi u Vrsaru, otkriva nam Vrsaranka i voditeljica ovog projekta Tea Štifanić.

Uz ugodne razgovore o gastronomiji i lokalnim specijalitetima završava naša biciklističko-kulinarska ruta kroz Vrsar i ovom okolicom koja će nam dugo ostati u pamćenju da ćemo je morati ponoviti čim prije.

Tematski park Sanc. Michael: Dvorac iz bajke kraj Savičente

Barbara Ban

04/06/2019

Nikad nisam ni pomislila na to da će moj kolega iz đačkih dana toliko zavoljeti povijest i na krilima te iste povijesti upustiti se u nevjerojatan biznis. Život piše priče, a život je Veseljka Otočana i njegovu suprugu Silviju iz malog sela Rapanji kraj Savičente odveo u nesvakidašnjem smjeru. Vrijedna obitelj iz okolice Savičente još je 2017. krenula u hrabar i neobičan pothvat – gradnju drvenog dvorca. I od toga su napravili pravi biznis. Te 2017. otvorili su srednjovjekovni tematski park Sanc. Michael koji je pravi mamac za klince. Zapravo može se slobodno reći da je to ostvarenje njihovih želja, bajka u realnosti.

– Park smo otvorili u srpnju 2017. godine i to je bila naša probna sezona. Sada smo se već uhodali i postali smo polako prepoznatljivi tako da je posjećenost sve veća. U pred i posezoni preko vikenda imamo oko 400 gostiju, a u sezoni to bude duplo više. A u sezoni smo otvoreni i po tjednu kada organiziramo srednjovjekovne večeri.

Djeca iz vrtića

Polako sada stvaramo i nove sadržaje kojima želimo iznenaditi naše goste, kazao nam je Veseljko Otočan jednog lijepog proljetnog jutra dok su on i supruga dočekivali prve male goste. Naime, tokom pred i posezone većinom u njihov dvorac iz bajke stižu djeca iz vrtića diljem Istre, ali i okolice Rijeke.

-Imamo jako puno posjeta najmlađe djece, posebno iz vrtića. To nam je glavnina gostiju u pred i posezoni. Tokom ljeta najviše nam dolaze domaći gosti s djecom, i to većinom iz okolice Rijeke jer smo se tamo i najviše reklamirali. Naravno, dolaze i strani gosti koji borave u kućama za odmor u okolici, ali je taj broj još uvijek manji od domaćih gostiju, veli nam on. Kaže da stranci većinom već imaju svoj itinerar koji si prije isplaniraju, ali se nada da će se i njihov tematski park, koji je prava atrakcija u prostoru sam od sebe, naći na njihovoj ruti.

Drveni dvorac izgrađen je od trupaca iz Gorskog Kotara

– Svake godine nadograđujemo naš park, i naravno da bismo morali i ulagati u marketing. U tom smjeru ćemo dalje raditi kako bismo bili nezaobilazna adresa za obitelji s djecom, veli nam on. Naime, ovaj je zabavni park u potpunosti prilagođen upravo najmlađima koji će ovdje pronaći baš sve što im treba za igru.

U samom dvorcu mogu šetati po njegovim zidinama i posjetiti glavne kule od kuda puca predivan pogled na okolicu, pa čak i more. Tu su i prostorije sa spravama za mučenje, ali i vještica koja će zastrašiti i one malo starije. Isto tako, u dvorcu se smjestio i Escape Room, odnosno igra zagonetki, kojega je osmislio sam vlasnik.

Igra zagonetki

– Kada dolaze roditelji s djecom, često im bude dosadno, pa vrijeme provedu u kantini dok im se djeca igraju vani. Zato smo za njih osmislili ovu igru zagonetki kako bismo ih zabavili i napravili im zanimljivo popodne, kazao je Veseljko. Osim toga, u dvorištu dvorca je i drveni vrtuljak, katapult, praćku za vodene balone. Međutim, kako nam kaže Veseljko, lani su uredili i niz drugih sadržaja van samog dvorca na ogromnom imanju usred zelenila tako da se djeca zapravo najmanje zadržavaju u samom dvorcu.

– Tu imaju i streličarstvo, labirint, šatore gdje se mogu igrati oni najmlađi, kućice na drvu, organiziramo im jahanje na konju, vožnju s magarcem, mogu pogledati naše domaće životinje. Imamo i kantinu gdje nudimo jela s roštilja, i to u srednjovjekovnom posuđu koje nam izrađuje jedna radionica iz Zagreba. U planu je da u budućnosti organiziramo i prave srednjovjekovne gozbe s maneštrama i pečenim kokoškama koje se jedu samo rukama, kaže nam Veseljko koji je po struci stolar. Zato je gotovo sve na dvorcu drveno.

-Sve smo napravili ja i moja obitelj sami uz veliku pomoć članova povijesne udruge Kaštel čiji sam član. Puno nam je pomogao i Anton Perković koji nam je osmislio statiku. Naime, ideja nam je bila ispočetka da cijeli dvorac bude drven, ali on nam je savjetovao da bi bilo dobro da je ipak konstrukcija željezna radi statike, priča nam Veseljko kako je sve počelo. Trupci su stigli iz Gorskog Kotara, i to nakon ledene kiše koja je nažalost uništila vrijedne šume na tom području.

Sreća u nesreći

– Žalosno je što se to dogodilo. Ali to je bila naša sreća u nesreći jer nikada ne bismo bili uspjeli napraviti dvorac da se to nije dogodilo. Potrošili smo u startu više od 200 kubika drva, a sada se bližimo brojci od 300 kubika kako širimo park. Te godine trupci su bili povoljniji nego inače, i mi smo krenuli u investiciju koja je vrijedna 2,5 milijuna kuna. Međutim, kada smo u to kretali, nismo razmišljali koliko sve košta, tim više što smo gotovo sve sami napravili svojim rukama. Inače, ne bismo bili ni počeli jer je to velika svota novca koju nismo imali. Ali radili smo dio po dio i uspjeli smo to ostvariti, priča nam dalje.

Ove godine osmislili su još jedan sadržaj, a to je zip line od dvorca prema odvojenoj utvrdi u kojoj je smještena mala „kuća strave“ Tu će vas dočekati vještica, ali i zmaj s posebnim vizualnim i zvučnim efektima, a preko zip linea će se vještica spustiti do kule uz posebne efekte. U osmišljavaju tog dodatnog sadržaja pomogli su im vlasnici obližnjeg adrenalinskog park Glavani Park. Ujedno, sprema se i poseban kutak gdje će biti smješteno streličarstvo, a posjetitelji će moći gađati mete samostrelom uz pomoć stručnog vodiča.

Aktivna obitelj

– Također, uređujemo i dva smještajna objekta na imanju gdje će posjetitelji moći prespavati, a želja nam je da ovdje otvorimo i kamp. Imanje je dovoljno veliko, a to je bila ideja od početka. Ne bi to bio klasičan kamp, već bi se gosti smjestili pod srednjovjekovnim šatorima kakve možemo vidjeti na Srednjovjekovnom festivalu u Savičenti, otkiva nam Veseljko koji je od prvih dana aktivan na tom festivalu, ali i u srednjovjekovnoj udruzi Kaštel. Bio je i jedan od začetnika te udruge.
-Da mi je netko rekao u osnovnoj školi, da će me toliko zanimati povijest, ne bih mu vjerovao. Danas me sve zanima oko toga i time sam fasciniran, kaže nam kroz smijeh. Veli da nikad u životu nije mislio da će se time baviti, ali da mu je to bio pun pogodak.

Na imanju je i magarac s kojim se svi vole fotografirati

– Na ovom projektu radimo ja i supruga s djecom Ninom i Davidom, moj brat Vedran, njegova supruga Nevia s djecom Antonijom i Mateom te naši roditelji. Svi smo uključeni u aktivnosti parka, od održavanja imanja do sudjelovanja u predstavama. Zasad nam je to dopunska djelatnost, ali vrlo brzo će nam to biti jedini posao. Zimi se još uvijek bavim svojim poslom, a to je stolarija, ali kada dođe ljeto, onda se skroz posvetim ovom poslu, priča nam ovaj stolar koji je među prvima počeo izrađivati drvene suvenire vezane za srednjovjekovlje. Prije svega mačeve i štitove za kojima su djeca „poludjela“.

Izazov je bio katapult

– Tih prvih godina mogu slobodno reći da je zarada od prodaje tih suvenira bila veća nego od posla sa stolarijom, priznaje nam Veseljko. Istodobno je počeo rasti i Srednjovjekovni festival, a time i razne ideje.
– Kada je počeo Srednjovjekovni festival, odlučilo se da se krene u izradu svih drvenih rekvizita, a ja sam dobio zadatak izraditi drvene katapulte. To mi je bio izazov jer nikad ništa slično nisam radio. I tako je krenulo sve veće zanimanje za čitavu tu priču. Potom mi je prijatelj Igor Macan predložio da krenemo u privatan biznis i napravimo ovakav tematski park. Rekao sam mu da ću mu rado pomoći, ali da se u to ne bih upuštao.

-On je u međuvremenu od toga odustao, a ja sam onda odlučio krenuti u sve to skupa jer se uz Savičentu veže takva ponuda. Povod je bila jedna reportaža u njemačkim medijima o jednom malom drvenom dvorcu. Prvo je bila vizija izraditi samo dvorac, a onda smo krenuli s projektom. I pokazalo se da je to bio pun pogodak, zaključuje Veseljko.

Zaštitnik ratnika

Park je dobio naziv po svetom Mihovilu budući da se i imanje tako zvalo, a to se i tematski lijepo posložilo. Naime, upravo je sveti Mihovil zaštitnik ratnika.
– Izradili smo svoj grb na kojem su dvije koze koje simboliziraju Istru. Dvorac naravno simbolizira naš kaštel, a tu su mač i vatra kao simboli svetog Mihovila koji je zaštitnik ratnika. Ova zemlja se oduvijek zove Sveta Mikula, a tu je blizu i jedna kapelica koja je njoj posvećena. Htjeli smo dati prepoznatljivo ime tematskom parku, i ovo se lijepo poklopilo, zaključuje Veseljko.

Završje i Momjan: Po Parenzani do muškata

Barbara Ban

13/05/2019

Bila je to Korinina rođendanska želja. I tko bi se tome usprotivio, ali i zašto. Biciklistička ruta na Bujštini po Parenzani, uz pitoreskni Grožnjan i finale u vinskom mjestu Momjan koji je nadasve poznat po svom muškatu. Jako lijepa ruta, koja isprva izgleda jako zahtjevno, ali zapravo je lagana i očaravajuća.

Iz Momjana puca pogled na Piranski zaljev

Na tom potezu posjetile smo osim Buja, koje su nam bila startna pozicija, Grožnjan, zatim Završje, sela ponad Oprtlja, slap Butori, mala sela oko Momjana, te u završnici sam Momjan, malo mjesto pored Buja koje očarava zbog svoje ponude vinskih podruma, vrhunskih restorana i više nego gostoljubivih domaćina.

Teški hedonizam

Ova ruta je nezamisliva bez momjanskog muškata

Dakle, Momjanštinu oduvijek doživljavam na skroz drugačiji način. Za mene je to područje teškog hedonizma. Kada pomislim na Momjan, mislim na Kabolinu vinsku stanciju, predivan moderni vinski podrum obitelji Kozlović, agroturizam San Mauro koji proizvodi nekoliko vrsta momjanskog muškata, zatim na nadaleko poznati restoran Stari podrum odmah do vinskog podruma Kozlović, ali i same čarobne okolice. Naime, Momjan se nalazi na maloj uzvisini s koje puca pogled na Piranski zaljev, posebno iz zaseoka San Mauro gdje se nalazi istoimeni agroturizam koju vodi nekadašnja plemićka obitelj Sinković, koju čine Libero i supruga Dora, sinovi Patrik i Sergej, s pisanom poviješću iz daleke 1656. godine.

Odmah ispod te uzvisine je dolina ponad koje bdije stari kaštel Momjan koji je donekle obnovljen, a uz njega se nalazi gurmanski raj. Svaki put kada se spuštam iz tog mjesta u tu šarmantnu dolinu, hvata me radost oko srca jer znam da ću se ovdje sigurno opustiti, zaboraviti na čitav svijet i jednostavno uživati u odličnoj istarskoj gastronomiji i vrhunskim vinima. Zato svima koji vole dobro pojesti i popiti preporučam ovo mjesto koje je prepuno dobrih vibracija.

Momjanski muškat

Međutim, moj, Korinin i Snježanin start je u Bujama, a tek na kraju ove hedonističke rute se smjestio Momjan. Želja za ukusnim momjanskim muškatom koji nas čeka na kraju ove staze čini nam se kao prava nagrada. I više od toga. Bit će to kruna ovog prelijepog izleta na samom sjeveru Istre.

Dakle, pakiramo se ispred nekadašnjeg željezničkog kolodvora Parenzane u Bujama koji nam je polazišna točka dalje prema Grožnjanu. Nakon kolodvora vrlo brzo stižemo na nekadašnju trasu uskotračne pruge koja je od Trsta vodila prema Poreču te je služila prije svega za prijevoz tereta.

Parenzana je puštena u promet daleke 1902. godine, a bila je aktivna sve do 1935. godine. Nakon toga su ju razmontirali Mussolinijevi poslušnici kako bi njezino željezo poslužilo u ratu u Abesiniji, ali je na sreću potopljeno nasred Mediterana.

Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju. Od Buja u smjeru Grožnjana susrećemo jako puno rekreativaca – šetača, trkača i biciklista. Nije naporna, ali nema na njoj odmora jer se cijelo vrijeme lagano diže. I tako sve do Grožnjana koji nam odmah nakon desetak kilometara „stiže“ na trasu. Oduševljava nas sam pogled na to malo pitoreskno umjetničko mjesto. Kao da ga je stvorio netko s onoga svijeta.

Put do Završja

Atmosfera u tom slikovitom kamenom gradiću na brdu koje je prepuno malih umjetničkih galerija, restorana, vinoteka, kušaonica tradicionalnih istarskih alkoholnih pića, je nestvarna. Odmah vas obuzme. Možda je zbog uskih ulica, možda zbog pitoresknih zgrada, možda su pogledi ti koji su presudni da zauvijek se zaljubite u Grožnjan. Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da jednostavno ovamo morate doći. Dovoljno je da popijete kavu, ili kada ste u vinskom štihu, dec malvazije, one svježe, na nekoj od terasa s predivima pogledom na okolicu, i bit će vam dovoljno antistresa za čitavih mjesec dana. A onda biste takvu kuru trebali ponavljati.

Iz ovog predivnog gradića naš put dalje vodi prema Završju koje s nestrpljenjem čekaju moje suputnice Korina i Snježana. I ja mu se radujem, iako znam da je Završje nažalost predivna skupina napuštenih i urušenih kamenih zgrada. Vrlo brzo nakon Grožnjana na trasi Parenzane stižem do do tog malog mjesta koje broji tek 40-tak stanovnika. Po samom obliku naselja, jasno je da je imalo bogatu povijest. Žalosno je onda vidjeti kako je u međuvremenu propalo, pa s tugom gledam sve te zgrade koje su se urušile i koje je “pojela” vegetacija. Ploče s povijesnim natpisima mogu me vratiti u povijest.

Natpis nad jednom starom kućom u Završju

Pehar za Louvre

Čitam da je Završje bilo opasano dvostrukim zidinama, a kroz njih se u gradić ulazilo kroz dvoja vrata. Nad njima su drevni bareljefi i grb obitelji Contarini, koja je ovim feudom vladala tri stoljeća. Kroz male popločene uličice dolazite do centra mjesta i crkve Blažene Djevice Marije sv. Krunice i zvonikom. Ogromna crkva sagrađena je u 16. stoljeću, a nekad je u inventaru imala i pehar s ocakljenim medaljonima iz 1476. Prodala ga je krajem 18. stoljeća i završio je u Rotschildovoj zbirci. Danas se ovo istarsko blago nalazi u pariškome Louvreu.

Povijesno mjesto često je filmska kulisa

Do same crkve su ostaci urušenog kaštela. Nekadašnji sjaj gotovo je nemoguće zamisliti jer je zarastao u bršljan, a da je nekada bio tu svjedoče samo njegove zidine i natpis s osnovnim informacijama. Sagrađen je još u 11. stoljeću i poznat kao palača plemenitih Contarinija. U unutrašnjosti se nalazi kućica na kojoj čitamo natpis “Hosteria di Valentino Valle”. Sagrađena je 1579.

Crkva Blažene Djevice Marije sv. Krunice i zvonikom

Iako se radi o zbilja malom mjestu, Završje nema samo jednu crkvu. Na ulazu u mjesto nalazi se i velika crkva sv. Ivana i Pavla, nova župna crkva, obnovljena 1792.

Piemonte ili Pemund

„Drevno ime ovog srednjovjekovnog gradića čuva se u talijanskom obliku Piemonte. Pod njime je poznat još od 1102., kada ga je istarski markiz Ulrich II. darovao akvilejskom patrijarhu. U dokumentima iz 1341. i 1508. spominje se kao Pyamont ili Poymont. Nijemci su ga 1427. nazvali Pemund. 1300. Završje je pripadalo pazinskim grofovima. Zatim ga zauzima Venecija, koja se morala oduprijeti hrvatskim jedinicama krčkoga grofa. 1360. Završje su bezuspješno napale tršćanske snage patrijarha Lodovica de’ Della Torrea i njihova biskupa Negrija, budući da su ovi u to doba bili u ratu s pazinskim grofovima. 1374. mjesto dolazi pod austrijsku vlast i biva uzdignuto na položaj feuda.

Na njegovom je čelu bio kapetan, imao je zasebnu upravu, vlastiti urbar i načelnika. Nakon 1412. Završje je više puta napadala Venecija, tijekom ratova koje je vodila protiv Mađara, Turaka i Austrijanaca. To je potrajalo do 1511., kada ga je i službeno zauzela. 1530. gospoštija Završje stavljena je u Veneciji na dražbu i dodijeljena Giustignanu Contariniju.

Njegovi nasljednici držali su ga do 19. stoljeća. Tada je potpao pod Napoleonovu vlast, a nedugo zatim pod Austriju. Dobro organizirana Austrijska vlast donijela je prosperitet ovom kraju, pogotovo izgradnjom uskotračne željezničke pruge “Parenzana”. Razvitak trgovine pridonijelo je intenziviranju poljoprivredne proizvodnje, posebno voćarstva i povrtlarstva. Obrtništvo je također doživjelo procvat. Za vrijeme vladavine austrijskog carstva kao i Republike Italije Završje je imalo poštu, školu, dvije trgovine, uljaru i razne druge obrte“, čitam o tom malom mjestu koje me zbilja oduševljava. Oduševio je i brojne filmske ekipe kojima je poslužio kao kulisa.

Hladna voda u Šterni

Možda ponovno doživi ponovi procvat, razmišljam dok se uzbrdicom dižem prema Šterni i nailazim na ostatke stare uljare. Šteta bi bilo prepustiti takvu povijest zaboravu, takvu arhitekturu propadanju. Završje je uistinu na posebnoj poziciji i zaslužuje da se život tamo ponovno vrati. Možda jednom i hoće. Ne samo na filmu.

U tim mislima već sam u Šterni, i polako bicikliram predivnom visoravni koju presijecaju seoceta, vinogradi, maslinici, pašnjaci. U nekom drugom svijetu sam. Kao da više nisam u Istri koju poznajem. Mislim o tome dok pijem s izvoda u mjestu Šterna koje je očito naziv dobilo po toj pitkoj svježoj hladnoj vodi koja pruža na ovoj cesti okrijepu slučajnim prolaznicima. Tu slijedi osvježavajuća pauza dok se plavetnilo rasprostire iznad ogromnog zvonika župne crkve sv. Mihovila arkanđela iz 1750.

Ovo se mjesto prvi put spominje 1102. kad je područje postalo feud akvilejskog patrijarha. Potom je prešlo u ruke knezova goričkih, zatim momjanske gospode, a 1358. Venecije. Naselje je poharano u ratovima početkom 16. st., pa je ponovno naseljeno izbjeglicama pred Osmanlijama. Tu skrećemo prema Momjanu, ali znamo da na stazi imamo još jedno stajalište – slap Butori.

Kapljice slapa Butori

Moram priznati da za tu lokaciju nisam baš znala, iako smatram da dosta dobro poznajem Istru. Ali to je dobro jer sam ostala oduševljena. Butori se nalaze negdje na pola puta od Šterne do Momjana, a svojevrsni su fenomen. Slap je na rječici Arđili, a ispod njega je i pomalo zastrašujuć ponor. Cijelo je područje ograđeno, a stepenicama se spuštate do samog slapa koji će vas uistinu oduševiti svojom ljepotom. Tu možete potražiti i osvježenje, ali i niz zanimljivih kadrova. Poznato je mjesto za obilazak, pa neka vas ne čudi ako ima više posjetitelja nego ste mislili. Teško je ovdje ne zaboraviti na vrijeme. Jednostavno vas ponese taj zvuk vode koja pada, kapljice, zelenilo, kraški fenomen. Sjeli biste na jednu stijenu i tu ostali u meditaciji.

Slap Butori nalazi se nekoliko kilometara od Momjana

Dok vam ne padne na pamet da vas u Momjanu čeka momjanski muškat. Zato pedale pod noge i zadnjim naporima idemo prema Momjanu. Stižemo tamo obilazno preko malih sela u okolici koja su nas nagradila predivnim pogledima. U Momjan stižemo iz smjera San Maura, a nagrada slijedi u agroturizmu obitelji Sinković. Iako ruta nije gotova, odlučile smo se počasti decom suhog momjanskog muškata. Na terasi smo, gledamo Buje i Piranski zaljev, uživamo u izvrsnom vinu i naručujemo se za ručak. Ovdje ne želimo ništa prepustiti slučaju.

Pomični drveni most

Pozdravljamo samo na kratko ljubazne domaćine i njihove vijetnamske svinje koje slobodno šetaju okolo i hitamo do zadnje postaje – momjanskog kaštela koji se kao utvrda spominje u 13. stoljeću za vrijeme Woscalca, sina moćnog akvilejskog vazala Stephana Devinskog (de Duwino) koji ujedno koristi naslov “Momjanski”(de Mimiliano).

Bio je ovo plemićki posjed i kaštel mnogih uglednika. Kada je ova utvrda srušena, zapravo se ne zna. Izgrađena je na visokoj stijeni koja je odvojena od samog mjesta, a u nju se ulazilo preko pomičnog drvenog mosta. Imala je i dvije luksuzne palače. Danas su nažalost od momjanskog kaštela ostale samo zidine i ruševine.

Ali su srećom sačuvane, kao i staza koja vodi do njega. Sve mu se više pridaje pažnje što bi značilo da je pred ovim povijesnim zdanjem nova svijetla budućnost. Možda ne kao što je nekad bila, ali šteta bi bilo ga zaobići dok lutate ovim dijelom Istre. A zbilja je poseban i vrijedan svake sekunde vašeg vremena i pažnje.

Evo i rute:

Trka na prstenac: Muzej u čast barbanskom ponosu i tradiciji

Barbara Ban

23/04/2019

Malo tko u Istri ne zna za feštu Trka na prstenac, oživljeno viteško natjecanje slično Sinjskoj alci koje se održava u Barbanu od 1976. godine svakog trećeg vikenda u kolovozu. Velika pučka fešta okupi na tisuće znatiželjnika koji vole vidjeti lijepe rasne konje, konjanike u staroj nošnji koji se bore za prstenac te još koju zanimljivu facu koja se tog vrelog popodneva muva po Barbanu. I tako već desetljećima. I nakon godina i godine tradicije, konačno je ove godine Trka dobila i svoj dom.

U centar se ulazi kroz svjetlosne i zvučne obruče (G. ŠEBELIĆ)

U centru Barbana, na samoj placi i povijesnoj palači iznad gradske lože otvoren je zanimljiv mali muzej, odnosno Centar za posjetitelje posvećen Trci na prstenac. U čast toj manifestaciji koja privlači na tisuće posjetitelja, općinska uprava odlučila je u središtu mjesta urediti centar za posjetitelje koji svim gostima Barbanštine i Istre predstavlja tradiciju tog viteškog natjecanja, ali i lokalnu povijest.

Crni obruči i prstenac

Kako zapravo izgleda ovaj prostor na placi iznad nekadašnje gradske lože? Na samom ulazu je info pult Turističke zajednice gdje se mogu dobiti sve potrebne informacije o Centru, ali i Barbanštini. Tu možete pogledati i film o Trci na prstenac, a potom se po stepeništu možete uputiti na prvi kat centra i najimpresivnijeg dijela ove male turističke atrakcije – crnog hodnika sa svjetlosnim efektima u obručima koji simboliziraju stazu Gradišće kroz koju jahači moraju proći da bi došli do prstenca.

Dok hodate kroz zanimljive obruče, prati vas topot konja, baš kao da ste na pravoj jahaćoj stazi. Naime, veliki prstenovi uz pomoć senzora detektiraju brzinu i ritam kretanja posjetitelja te svjetlosnim efektima dočaravaju pokret čime se stvara napetost i doživljaj konjanika pri ciljanju prstenca. Već tu ste zaintrigirani što vas dalje čeka.

Zid proslavljenih konjanika (G. ŠEBELIĆ)

Nakon što osjetite duh Trke na prstenac i tremu konjanika i njihovih konja na startu staze, ulazite u manju dvoranu s prezentacijom Trke kroz povijest i njezinih sudionika, eksponatom Ptice prstenac i koplja položenih oko nje u središtu prostorije te tradicionalnih narodnih nošnji i popratnih rekvizita.

Zid posvećen najboljima

Riječ je o replici skulpture Josipa Diminića koju svaki slavodobitnik prima kada osvoji prstenac. Ujedno na zidu ove prostorije ispisana su imena svih dosadašnjih slavodobitnika Trka uz godine kada su pobjeđivali, kao i pobjednici Trke za viticu koja se održava dan prije Trke na prstenac. Mjesta ima dovoljno i za neke buduće slavodobitnike koji će ponosno koračati Gradišćem.

U pozadini čujete glas poznatog radijskog voditelja Roberta Ferlina kako vodi Trku, a to vas u trenu odvede na Gradišće kada „svi puti vode u Barban“. Na drugom zidu te najveće prostorije nalazi se stara slika Barbanca u narodnoj nošnji gdje su opisani svi njeni elementi, kao i sve ono što sam konjanik na Trci mora imati od opreme.

Zabava za puk

Za one koji nisu toliko upućeni u povijest, dobro je znati da je Trka obnovljena 1976. godine i to zahvaljujući grupi entuzijasta koji su u sklopu tadašnje Istrijade odlučili ponovno u Barbanu pokrenuti staru vitešku igru, koja je starija i od Sinjske alke iz 1715. godine. Tada nisu ni slutili da će se iz tog druženja i zabave izroditi jedna od najpoznatijih istarskih manifestacija ovakvog tipa, koja spada u najmasovnije pučke ljetne fešte na Poluotoku.

Trka naravno ima i svoju povijesnu komponentu. U Barbanu i obližnjoj Savičenti održavala su se konjička natjecanja ovakvog tipa za vrijeme velikih sajmova i crkvenih proslava radi zabave puka i plemića. Barbanska se trka prvi put spominje 1696., a savičentska 1713. U Savičenti su ovakvom turniru mogli pristupiti samo plemići i građani, dok su u Barbanu mogli nastupiti svi koji su ispunjavali pravila objavljena u ‘Proglasu’ na slobodnom sajmu u Barbanu 10. lipnja 1696., prema kojima je na turniru mogao sudjelovati samo konjanik opremljen kao ratnik, vojnik ili vitez.

Video projekcije

Pravila su bila slična današnjima, iako tada nije bilo Časnog suda, mjerenja vremena… Natjecatelj bi s mjesta utrke kretao na znak trube u punoj opremi prema prstencu. Ukoliko bi postigao pogodak, morao se vratiti pred suce radi provjere punti. Pobjednik bi uz najveće počasti dobivao iznos u visini vrijednosti jednih svilenih čarapa i jednog srebrnog mača. Poticaj za ponovno oživljavanje Trke zasigurno je bio i rad dr. Danila Klena, koji je u svom znanstvenom radu, tragom prepiske starih dokumenata barbanskog načelnika Josipa Batela iz druge polovice 19. stoljeća, aktualizirao Trku. Sve ostalo sada je povijest, a ova dvorana sve će posjetitelje uputiti upravo u tu priču.

Ovalna dvorana s projekcijama (G. ŠEBELIĆ)

Prostor dalje vodi u kružnu galeriju u kojoj se vrti film u krugu, odnosno za 360 stupnjeva. Tu se mogu vidjeti video materijali o Trci i pripremi za samu Trku, ali i konjanicima. U budućnosti će se tu moći vidjeti i dodatnih 10-tak kratkih filmova od kojih će neki biti snimati u tehnici od 360 stupnjeva pa će se vrtjeti u kružnoj dvorani- o folkloru, crkvama na ovom prostoru. Snimanje filmova je već počelo, a projekt bi trebao biti gotov do kraja godine. Isto tako, planira se prikazivati i 3D mapping, odnosno nastajanje pojedinih barbanskih zgrada po uzoru na slične 3D mappinge koji su se prikazivali na pulskom festivalu Visualia.

Stari gradić

Time će se moći oživjeti neke stare barbanske vizure mjesta. Naknadno će se instalirati i zanimljiva 3D animacija, a i posjetitelji će moći naočalama za virtualnu stvarnost sjesti na konja i kopljem, odnosno joystickom gađati prstenac.

Ovdje možete saznati da je Barban stari gradić koji je u 13. stoljeću pripao pazinskom feudu pod vlašću goričkih grofova. U svojoj povijesti bio je kasnije i pod vlašću Austrijanaca, a najduže je pripadao mletačkoj obitelji Loredan, koja je Barban kupila 1535., a u njezinom je vlasništvu ostao čak 334 godine. Njihova ostavština definitivno je palača Loredan na barbarskoj placi, koja je izgrađena daleke 1606.

No, Barban se može podičiti i ostacima iz antičkog doba, glagoljicom, kulama, gradskim vratima, brojnim crkvama i freskama. Sve o tome, saznat ćete u ovom dijelu posjetiteljskog centra. Na kraju samog centra uređena je velika dvorana za prezentacije i okupljanja većeg broja ljudi te suvenirnica sa suvenirima koji su autentični u ovome kraju. A njih ne nedostaje, ako uzmemo u obzir koliko toga bude izloženo na svim ljetnim feštama u Barbanu i okolici. Bit će to idealno mjesto za održavanje raznih skupova i proslava.

Naočale za proširenu stvarnost

Posebnost čitave priče su arhitektonska rješenja. U osmišljavanju centra, arhitekti su nastojali primijeniti i osmisliti inovativni i zabavni sadržaj. Zabavno je odmah na početku dok hodate kroz obruče koji vas prate zvukom i svjetlošću pa imate osjećaj da ste i sami dio Trke. Drugi kuriozitet je što su svi eksponati prezentirani kroz Brailleovo písmo, ali i same taktilne površine koje vode kroz cijeli objekt radi razumijevanja i kretanja slabovidnih osoba.

Također, u čitavom centru instalirana je moderna LED rasvjeta. Općina Barban uređenjem ovog interaktivnog prostora o povijesti i tradiciji ovog kraja ne namjerava stati. Planovi su veliki. Želja im je obogatiti postav novim multimedijalnim sadržajima, naočalama za proširenu stvarnost i slično. Tada će doživljaj u svijetu virtualnosti biti potpun. I dovoljan do trećeg vikenda u kolovozu kada se sve to može vidjeti uživo i osjetiti prava uzavrela atmosfera starog konjičkog natjecanja.

Walk and Taste Barban: Gurmansko pješačenje po Barbanštini

Barbara Ban

04/04/2019

Svi oni koji su željni odmora u prirodi, upoznavanja lokalnih znamenitosti i dobre hrane s Barbanštine, najbolje da se zapute na najnoviju pješačko-biciklističku stazu Walk and Taste Barban. Riječ je o stazi koja je dugačka samo 13 kilometara, a vodi od sela Hrboki preko Palijona, Želiski, Majčići i Grandići do Orihi. Prolazi kroz zanimljiv kraj koji presjecaju šume, vinogradi i pašnjaci, te starinska sela kamenih kuća.

Osmislili su ju poduzetni Barbanci – mladi par Marko Radola i Katarina Družeta iz Hrboki zajedno s Tamarom Ljubić iz Orihi. U inicijativi im se pridružio i Edi Radola iz Grandići. Svi oni imaju drugačiju turističku ponudu na ovom području, a ovom stazom htjeli su da se svi željni avanture, aktivnog odmora, ali i dobre klope malo bolje upoznaju ovaj kraj dvadesetak kilometara od Pule u smjeru Labina.

Makadamskom stazom može se pješke i na bicikli

Naime, Tamara Ljubić vlasnica je konobe Vorichi, Marko Radola i Katarina Družeta proizvođači su ekstra djevičanskog maslinovog ulja i veliki ljubitelji poljoprivrede, dok je Edi Radola otvorio u Grandićima vinski muzej posvećen teranu, istarskoj sortu vina za koju kažu da najbolje uspijeva upravo na Barbanštini.
Svi oni koji žele uz vodiča proći kroz stazu kraj mjesta Barban, moraju se javiti organizatorima, a tada ih čeka zanimljiva ruta u pratnji domaćina koji im opisuje što ih sve čeka na putu- od crvkica do graditeljske baštine, prirodnih fenomena i na kraju restorana i OPG-ova.

Magareće mlijeko

Start staze je kušaonica ulja Marka i Katarine gdje se može kušati sedam različitih maslinovih ulja, a uz stručno vodstvo posjetitelji će proći kroz šest naselja da bi u konačnici došli do konobe Vorichi na okrjepu. Iz Hrboki dalje krećemo prema „Ranchu Radola“ gdje se mogu vidjeti konji i magarci, a može se kušati i dragocjeno magarčevo mlijeko. Naime, Marko i Katarina uz 800 stabala maslina, imaju i 11 magaraca te pet konja.
Uskim, šumovitim putevima nastavlja se prema Stanciji Palijon kroz netaknutu prirodu i šumu prema naselju Bateli gdje se posjetitelji upoznaju s autohtonom arhitekturom ovog područja. Nakon nekoliko stotinu metara penjući se na brdo dolazimo do predivne crkve Sv. Pavla.

Crkva je nastala između 14. i 15. stoljeća, vjerojatno zbog vjerskih potreba Hrvata doseljenih iz Dalmacije. Sagrađena je od pravilnog kamenja i ima malu izbočenu apsidu te ulaz zašiljen u obliku parabole. Svake godine se krajem lipnja na ovoj se uzvišenoj lokaciji održava svečana svetkovina koja privuče veliki broj posjetitelja. Zanimljivo je da je ona jedna od tri crkvice na brdima na ovom području koje su se nekad međusobno mogle vidjeti.

S njih su mještani jedni druge alarmirali u slučaju opasnosti. Sto metara dalje od crkve nalazi se kažun, prvi koji je na ovom području sagrađen nakon 1952. godine. Tipična je to građevina za Istru te ga zato čini neizostavnim dijelom ove staze.

Vicina pećina

Nakon predaha na ovom posebnom meditativnom mjestu, staza se nastavlja prema obližnjem selu Grandići. Na putu nas čeka jedna prirodna atrakcija – Vicina pećina koja je ime dobila po nekadašnjem vlasniku. Nalazi se u smjeru sela Fumeti. Njezin je ulaz širok i 40 metara, a svod je visok 20 metara. Zanimljiva je atrakcija jer se može obići iznutra. Duboka je sigurno 20 metara. Nikog neće ostaviti ravnodušnim, a za vrućih dana pruža pravu osvježavajuću okrjepu.

Nakon obilaska Vicine špilje put vodi dalje do sela Grandići gdje je smještena Kuća vina u kojem je moguće kušati barbanski teran i malvaziju te se upoznati s tradicionalnim načinom stanovanja na Barbanštini. Domaćin Edi Radola rado pokazuje staru kamenu kuću u kojoj su nekada stanovali stanoviti Johan i Matija, najveći proizvođači terana na ovom području. I objašnjava što se sve u kući nalazi i kakva je njena povijest.

U toj su kući, naime, očuvani stari predmeti vezani za stanovanje, ali i vinarstvo. Ispred kuće je i tajnovita skulptura posvećena kralju Tomislavu uz kojeg se veže legenda o njegovoj kruni koja je navodno skrivena negdje oko pitoreskne uvale Blaz. Istina ili legenda? Na vama je da povjerujete.

Pogled s Križice

Iz Grandići se širokom makadamskom cestom uzbrdo kreće prema Orihima i vrhu Križica na kojem se nalazi kapelica i križ. Ovo je uzvišeno mjesto ponad sela posebno je mjesto. U srpnju se ovdje odvija Mototrka na prstenac, a dan kasnije i sveta misa na otvorenom. Uređeno je i odmorište uz kapelicu i veliki križ pa ovdje možete predahnuti uz lijep pogled na okolicu.

Izlet na stazi završava u konobi Vorichi koja se nalazi u selu u vinogradu. Zbog svog neposrednog pristupa odmah po otvaranju postala je omiljeno mjesto za gurmane i one željne mira i seoske idile.

Kožljak i Brda: Vladari Ćepićkog polja

Barbara Ban

03/04/2019

Kada je nebo izrazito plavo, nema maglice, niskih oblaka ili sparine, pogled koji se pruža s Kožljaka je impresivan. Znajući to, trebalo je samo pogoditi dan kada treba otići do te stare ruševine na padinama Učke između Vozilići i Šušnjevice, naravno na bicikli. Proljeće, prije nego prolistaju stabla, idealno je vrijeme za to jer se tada ovaj stari kaštel koji se spominje još u 12. stoljeću, može dobro uočiti, ali i razgledati.

Kožljak se nalazi na šumovitim obroncima Učke

Naravno da je zub vremena učinio svoje, pa je teško razaznati njegove nekadašnje gabarite i zgrade, ali ipak će posjet biti poučan i nadahnjujuć. O ovom se kaštelu, naime, malo piše i govori. Kožljak je samozatajni čuvar Ćepićkog polja, i nalazi se točno preko puta Kršana. Skriven je u šumi na južnim obroncima Učke. Kada se približite istoimenom selu na cesti prema Šušnjevici, ugledat ćete ga na uzvisini. Bit će vam odjednom tu blizu, ali na bicikli ćete se ipak morati malo pomučiti da dođete do njega.

Preko Zagrada do Kožljaka

Moja je ruta ovaj put krenula od mjesta Vozilići cestom prema Šušnjevici, a kako se Kožljak ipak“ skriva“ u šumi, nekoliko puta smo promašili put koji nas je vodio na planinarske staze. Niti jedan put zapravo iz mjesta Kožljak, koji broji oko 200 stanovnika, ne vodi prema tom kaštelu. Barem ga mi nismo pronašle. Utabani put za stari kaštel, kazali su nam mještani Kožljaka, vodi preko mjesta Zagrad, pa onda bijelim širokim putem stižete do njegovih ulaznih vrata. Na tom putu prelazite staru prugu Lupoglav-Štalije i crkvu sv. Križa iz 18. st. koja se nalazi uz staro groblje.

Uzbrdica je malo strmija, pa morate skupiti snage da dođete do Zagrada, malog mjesta sa samo par kuća. Već dok se dižete prema seocetu, osjećate da vam se iza leđa otvaraju fantastični vidici na dolinu prošaranu poljima. Pravi mozaik raznih boja ranog proljeća.
Putem ćete svakako sresti nekog planinara koji se dalje diže prema Učki, a Kožljak im je nezaobilazna stanica za marendu.

Ruševina je poprilično očišćena od raslinja pa se po kojoj lijepo možete kretati, a u nju se ulazi kamenim stepenicama i kroz pravi prtun. Najprije se dolazi u svojevrsno dvorište sa starom kamenom kućom, a u nastavku je urušena crkva svetog Hadrijana. Šumski put i stepenice dalje vode prema vrhu kaštela koji smo na ovoj ruti jedva iščekivale.

Vrijeme je za marendu

Taman je sunce tog oblačnog dana provirilo iza oblaka, a naše su noge kročile na vrh Kožljaka. Odjednom vidimo sve. Pogled nam seže od obronaka Učke, preko Plomina pa dalje do Lupoglava. S druge strane nam se ukazuje i impozantni bijeli zvonik u mjestu Brdo, odnosno Brda. Tu je i Kršan, a po dnu Ćepićkog polja vidimo farme i traktore. Nije ni čudo kada je kaštel smješten na strmoj litici na 185 metara nadmorske visine.

Ta je pozicija idealno mjesto za predah, sendvič, pa čak i kavu iz termosice. Slobodno se može uvrstiti u jedan od najljepših vidika u Istri, a to što je toliko skrovit, čini ga još poželjnijim.

Čitajući povijesne podatke o ovoj građevini, koji me nose u daleku povijest od prije gotovo tisuću godina, saznajem da je ova utvrda sagrađena na mjestu histarske gradine, i to uz staru cestu koja je povezivala Liburniju i antičku Histriju.

Ime Kožljak prvi put se spominje 1102. godine među kaštelima koje grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde darovao akvilejskoj patrijaršiji. Imena pod kojim se ovo imanje spominje su i Iosilach, Giosilach, Wachsenstein, Kožljak i Kožlak. To bi značilo da je to bila litica u koju se sklanjamo, ali i kozji vrh.

Imao je i zatvor

Čemu je tak kaštel zapravo služio? Je li tu netko uopće živio ili je služio kao najobičnija obrambena tvrđava? Rezidencijalni dio kaže da je imao stanovnike, a kako je bio na granici Austrije i Mletačke republike, nije ni čudno da je bio i obrambenog karaktera pa je imao kule i obrambene zidine.

Zanimljivo je da se u njegovim sklopu nalazi i zatvor. Dosta je često mijenjao razne vlasnike – od goričkih grofova, Mlečana do akvilejskog patrijarha i Austrijanaca. Posebno je u povijesti ostala zapamćena vladavina obitelji Barbo koja je živjela u tom kaštelu u 16. stoljeću, a zanimljivo je da su bili protestanti.

Naime, jedan od najistaknutijih zaštitnika reformacije u Istri bio je upravo Franjo Barbo-Waxenstein, vlasnik Kožljaka. Navodno je u tom kaštelu nekada bila i najveća protestantska biblioteka, i to u mračno doba inkvizicije.

S mislima o nekadašnjim vlasnicima tisućljetnog kaštela spuštamo se nazad do pruge. Predivan proljetni zrak miluje nam lica dok uživamo u ovoj predivnoj nizbrdici s pogledom od milijun dolara. A sada želimo vidjeti nešto sasvim drugačije, a opet neobično.

“Pijana” pruga

Možda kilometar od Kožljaka nalazi se dio pruge koji se u narodu naziva „pijana pruga“. Nažalost, vrijeme je učinilo svoje, pa se jedan dio ovog nekad važnog prometnog pravca koji je povezivao Lupoglav s Raškim zaljevom i uvalom Bršica, urušio, a pruga je ostala visjeti u zraku. Totalno se izdeformirala.

Ipak nije zarasla, i kada se njome krećete imate osjećao kao da će svakog trenutka doći vlak. Inače, dugačka je oko 53 kilometra, a u svom prvom dijelu ide uz pitoreskno podnožje Učke.

Pruga se gradila nakon Drugog svjetskog rata

Gradila se poslije Drugog svjetskog rata, odnosno od 1948. do 1951., a u njenoj izgradnji sudjelovalo je na tisuću Istrijana. Građena je zbog prijevoza ugljena iz Raše, a smatralo se da će se kasnije povezati na riječku prugu kroz tunel Učka. To se nažalost nikad nije dogodilo, a izamiranjem rudnika i promet je na njoj bio sve tiši. Dok nije u potpunosti utihnuo.

“Pijana” pruga nalazi se nedaleko Kožljaka

Prema Šušnjevici

S „pijanih“ šina se polako spuštamo šumskim putem ponovno do ceste za Šušnjevicu jer želimo doći na drugu stranu polja, i to do bijelog zvonika na brdu. Ogroman je i prije nego dođete do njega, zamišljate veće mjesto koje bi ga krasilo. Međutim, ova grdosija od zvonika nalazi se u malom seocetu Brdo ili Brda nedaleko mjesta Ćepić.

Sastavni je dio mjesta Kostrčani. Sam naziv mjesta govori kakav nas put čeka do tamo – uzbrdica. Međutim, toliko smo fascinirane ovim zvonikom i njegovom veličinom da moramo doći do tog sićušnog mjesta koje si je ovom građevinom dalo na značaju. I ono je pripadalo kožljačkim vladarima.

Impozantni zvonik

Sada se tamo nalazi nekoliko starih kamenih kuća, jako puno mačaka, zvonik, župna crkva sv. Jurja izgrađena je 1622. te mjesno groblje. Na samom ulazu u selo nalazi se još jedna crkvica koja je posvećena svetoj Jeleni uz koju je mala lokva. Nikog nažalost nismo srele, a bili bi zanimljivo da smo ih čule kako međusobno razgovaraju. Naime, na ovo se područje od 15. do 18. stoljeća doseljavalo vlaško stanovništvo koje je bježalo pred Osmanlijama. Do danas su zadržali svoj specifični istrorumunjski govor. U tišini se ponovno spuštamo prema polju.
Put nas dalje vodi prema Ćepiću, a od tamo ponovno uzbrdo prema Kršanu, mjestu gdje je u 19. stoljeću pronađen Istarski razvod.

Istarski razvod

Ne možemo proći kroz to mjesto, a da ipak ne pogledamo i njihov kaštel, ili stari grad iz kojeg se razvilo današnje mjesto. Do njega se dolazi uskom asfaltiranom cestom, a nažalost put nije najbolje označen. Kaštel je napušten, može se razgledati samo jedan mali dio tog impozantnog objekta koji se prvi put spominje 1274. godine kao Castrum Carsach. Današnje ime Kršan dobiva u 15. stoljeću po tadašnjem vlasniku Henriku Pazinskim, koji potječe iz pazinske plemićke obitelji Kerstlein.

Iz Kršana, čitam, potjecalo je i puno uglednih plemića, a danas je od svega ostala samo visoka četverostrana kula te niz kamenih zgrada. U njenom središtu je dvorište sa starom cisternom. U kaštelu je nekad živjela vlastela, ali i vojska. Oko napuštenog kaštela, isto tako više-manje napuštene kamene kuće koje gledaju na Učku. Svatko bi im zavidio na ovom pogledu. Pa ipak, nisu uspjele zadržati stanovnike. Šteta. S nekom sjetom napuštamo ovo predivno mjesto da bi se vratile prema Vozilićima. I ovaj put ruta je bila ispunjena doživljajima i novim saznanjima o Istri i njenoj bogatoj povijesti.

Evo i rute:

Pisaričkina hiža: Kuća za ljubavnicu ili prva barbanska uljara?

Barbara Ban

26/03/2019

Čitava je priča zapravo počela od jedne seoske legende, priče, trača. Najpoznatiji Barbanac i jedan od najistaknutijih istarskih intelektualaca s kraja 18. i početka 19. stoljeća kanonik Petar Stanković (1771.-1852.) imao je ljubavnicu, i za nju je izgradio kuću nedaleko sela Bateli na ogromnom imanju. Desetljeća su prohujala, Petar Stanković, koji se uz vođenje župe bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, narodnim običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom, samo je jedna sličica u nekoj povijesnoj knjizi i arhivu, ali ova legenda je još uvijek živa i prepričava se od usta do usta.

„Petar Stanković bio je jako bogat i za svoju je ljubavnicu koju su zvali Pisarica sagradio kuću“, priča se u narodu.

Misteriozna Pisarica

Stara ogromna kamena kuća poznata kao Pisaričkina hiža nedaleko ceste koja od Spomenika vodi prema Batelima, sada u vlasništvu obitelji Ukota, svjedok je tome. Razrušen joj je krov, ali i dalje ponosno stoji kao svjedok nekom davnom vremenu. Ipak, legenda se nije pokazala istinitom. Naime, čitava je ova priča zaintrigirala arhitekta Antona Percana, velikog ljubitelja povijesti da dublje uđe u materiju i otkrije pozadinu legende i kome je ta kuća i za što bila namijenjena. Svoj je rad „Ognjišta obitelji Stanković“ izložio na nedavno održanom Memorijalu Petru Stankoviću Barban u srcu u Barbanu. I razotkrio istinu – Stanković kuću nije sagradio za svoju ljubavnicu koja su očito zvali Pisarica.

Zaseok Stankovichi

Kuća je sagrađena u zaseoku Stankovichi koja naravno nosi ime po Stankovićima koji su to imanje kupili kada su došli na ovo područje s današnje Stancije Pataj kraj Pazina gdje su doselili s područja Modruše ili Krbave.

Kameno zdanje izgrađeno kada i palača Stanković u Barbanu

-U starim katastrima našao sam podatak da je ta kuća bila u vlasništvu stanovite Francesce Salamon 1882. godine. Kada sam to saznao, zanimalo me je tko je bila ta žena i zašto je ona uvedena kao vlasnica jer to tada nije bilo uobičajeno, kao što nije bila uobičajena gradnja te kuće. Kao arhitekt mogu reći da se radi o urbanoj izgradnji u jednom ruralnom području i uvelike se razlikuje od ruralne gradnje u selu Bateli koje se nalazi uz tu kuću.

Francesca Salamon

To me je ponukalo da dalje istražujem tko je bila gospođa Francesca i čemu je ta kuća služila, priča nam ovaj zaljubljenik u povijest.

Istražujući rodoslovno stablo obitelji Stanković, Percan je saznao kako je kanonik imao dvojicu braće i devet ili deset sestara. Sestra Adriana udala se za bogatog barbanskog javnog bilježnika Alessandra Delletija i iz tog se braka 1809. rodio Stankovićev nećak Alessandro koji se oženio za kćerku barbanskog učitelja Ivan Malaboticha. Ta se kći zvala Francesca, a nadimak Pisarica dobila je jer je bila jedna od rijetkih žena, a uopće i barbanskog puka koja je znala pisati. Stanković je svoja imanja dvije godine prije smrti univerzalnom oporukom ostavio svom nećaku, a kada je on umro naslijedila ih je Francesca koja se kasnije udala za Antonia Salamona koji je živio preko puta Stankovića. I tako je postala suvlasnica tog imanja. Njeno ime, kao i ime njenog drugog supruga isklesano je na šterni palače Petra Stankovića u Barbanu.

Nije imala ognjišta

-Kada je Stanković preminuo, ona je imala samo 12 godina, tako da nije moguće da su bili u bilo kakvoj tjelesnoj ili emotivnoj vezi, razotkriva Percan odnose između ove dvije osobe.
Kaže da je zgrada s prizemljem, katom i tavanom sigurno vrlo neobična i da nije služila za stanovanje jer u njoj nije bilo ognjišta. Zanimljiva je i zato jer je bila i obrambenog karaktera jer ima uske prozorčiće, odnosno puškarnice. Činjenica je da se nalazi na osami i da je to bio jedan od načina kako da se zaštiti.

-Prema arhitektonskim elementima oluka koji su isti kao i na palači Petra Stankovića u centru Barbana dade se zaključiti da je kuća građena u istom vremenu jer je to zbilja neobičan arhitektonski element, a to je početak 19. stoljeća. U pitanju su isti graditelji i ista kamenoklesarska radionica. Isto tako vidi se da su ostavljeni elementi na kući koji ukazuju na to da će se ona nastaviti graditi, priča nam Percan. Veli i da se po otvorima na zgradi vidi da je u njoj trebao biti veliki stroj, odnosno neko veliko postrojenje.

Stroj za masline

-Poznato je i da je Petar Stanković izumio stroj za odvajanje i mljevenje koštica maslina. Bio je to njegov izum, ali nikad nismo saznali je li taj izum ikada zapravo priveden svrsi. U tom svom radu opisao je i kako bi trebala izgledati hala u kojoj će taj stroj biti, priča nam dalje Percan. Naime, Stanković je poznat po radovima u kojima je predstavio svoje poljodjelsko-tehničke izume. Dva su mu uređaja za preradbu maslina – spolpoliva (iz 1840) i torchioliva (iz 1841) priskrbila međunarodni ugled.

Percan zato smatra da je upravo taj stroj trebao biti smješten u ovoj kamenoj kući i veli da bi se onda radilo o prvoj barbanskoj uljari.
-Sve je bilo spremno da postrojenja budu u toj zgradi. To su počeci industrije. Stanković je bio i veliki posjednik imanja, a možda su oko te zgrade bili i nasadi maslina. Sada je tamo šuma. To nikad nećemo saznati. Kako ni to je li njegov izum ikada zapravo saživio i profunkcionirao, i to upravo u Pisaričkinoj hiži, zaključio je Percan.

Skitača: Plavi Kvarner i zaboravljena idila

Barbara Ban

28/02/2019

Samo sam jednom bila u mjestu Skitača, i to davnih dana. To malo mjesto na Labinštini sa spektakularnim pogledom privuklo me jedne godine na smotru vina istočne Istre. Bio je to skroz drugačiji osjećaj nego kada primjerice ideš na Vinistru. Malo kameno selo, daleko od svega, u starim kućama nudilo je vina iz tog dijela Istre koja baš i na vinskoj sceni Poluotoka, znanog po dobrom vinu, nisu razvikana. U jednoj kuću nudila su se bijela, a u drugoj kući crna vina.

Vinska kapljica pod dubom

Svi su se gosti fešte okupili pod starim dubom u centru sela, družili se i zabavljali. Zato je sve to skupa imalo neki poseban šarm i osjećaj da ste na kraju svijeta. Od tada, ponovno se želim vratiti u Skitaču. Tim više što znam da se iz tog mjesta na uzvisini s jedne strane vidi jug Istre, dok se sa druge otvara pogled na Kvarner te Rijeku u daljini.

Gdje je zapravo to malo čarobno mjesto? Nalazi se otprilike 15 kilometara od Labina, kada se ide u smjeru Koromačna na području općine Raša. Iz sela se pruža takav spektakularan pogled iz jednostavnog razloga – jedna je od najviših kota Labinštine. Do nje vode čak i planinarske staze. Prema popisu stanovništva trenutno tamo živi samo tri stanovnika.

Više od tisuću stanovnika

A kada bismo se vratili 150 godina unazad, situacija bi bila savim drugačija. Davne 1869. godine tamo je živjelo čak 576 stanovnika, a 1921., nevjerojatnih 1.080 stanovnika. Tu se radi o stanovnicima cijele tadašnje župe. Iz današnje perspektive, gotovo pa nemoguće. Seoski život bio je sasvim nešto drugo nego je to danas slučaj. Ljudi su živjeli od poljoprivrede i stočarstva, okruženi morem sa svih strana. Nešto malo seljana okrenulo se pomorstvu, a svojedobno se u blizini eksploatirao ugljen, pa je i to bio jedan od izvora prihoda. Kada je sve to nestalo i sama je Skitača opustjela. Danas je oživljavaju planinari koji ovdje imaju planinarski dom. Svrati poneki turist, i naravno biciklisti.

Ja spadam ovaj put u grupu biciklista, a u smjeru Skitače zaputila sam se iz Labina po stazi 401 pod nazivom Bela vista, iako ju nisam posve slijedila. Dugačka je 33 kilometra, a vodi od starog grada Labina preko Gore Glušići i malih sela do kojih čak ne vodi niti asfalt pa sve do Skitače. Od tamo staza skreće ponovno prema Labinu, pa dijelom uz more usponom se vraća do tog gradića. Dio uz more smo preskočili, ali će mi zato dio do Skitače zauvijek ostati urezan u pamćenje, iako dan nije bio baš idealan za potpuni doživljaj – bilo je oblačno i hladno. Ali prirodne ljepote tog dijela Istre su zbilja posebne da vam čak ni lošije vrijeme neće smetati.

Kombinacija uspona i spustova

Što vas do Skitače sve čeka na putu? Dio je ceste asfaltiran, dio je u makadamu. Staza je svojevrsna kombinacija uspona i spustova, taman da zadržite dinamiku kretanja. Dovoljno da se opustite i dovoljno da se umorite. Na kraju puta pomislila sam da je možda i bolje da nije bilo skroz lijepo vrijeme jer bismo više vremena izgubili na fotografiranje pogleda, nego na samo bicikliranje. A vrhunski se vidici počinju otvarati već par kilometara nakon Labina kada kreće uspon prema gori Glušići.

Osim što vam je Labin na dlanu s veličanstvenom pozadinom Učke i Ćićarije, s druge se strane otvara čitava istočna obala Istre. Nazirete obrise Barbana, Raklja, Krnice, u daljini vidite Marleru. Kada je vrijeme čisto, neki kažu da se vidi čak i Venecija. Svakim kilometrom dižete se sve više, a odjednom prije same Skitače dolazite na predivnu visoravan s koje vam se otvara spektakularan pogled na Kvarner, Učku, Cres, Lošinj.

Kada je ljepše vrijeme, vidi se jug Istre

Kako još uvijek nema zelenila, krajolik je nestvaran. Plavetnilo neba i mora te planine se stapaju. Samo se vide obrisi snijega na Učki. Visoravan je prošarana kamenitim stazama i puteljcima uz koje raste miomirisno bilje. Kakva šteta da nije proljeće. Sve bi bilo plavo od kadulje. Ovako je kamenjar prošaran sivilom bilja koje čeka prve proljetne zrake da u njemu doslovce procvjeta život.

“Kope” sijena – gotovo nestao prizor Istre

Takav krajolik prati vas sve do Skitače. A to mjesto, koje je bilo naseljeno još u brončano doba, o čemu svjedoče gradine Cuf, Brdo, Bobrine i pećina Trdačina, uočit ćete po kamenim kućama, suhozidima, puteljcima.

Crkva svete Lucije i čarobni izvor

Odjednom ćete se naći pred velikom crkvom svete Lucije i planinarskim domom. Nemojte se začuditi ako do tada na stazi nikoga ne sretnete. Ovaj dio Istre nije pretjerano naseljen. Mi smo po putu srele samo bicikliste koji su bili u istoj misiji – vidjeti Skitaču i vratiti se u Velo kafe na labinskoj placi.

Odjednom visoravan s koje se otvara plavetnilo Kvarnera

Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvo, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime veže legenda – o svetoj Luciji. I to dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela.

Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, dok vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda.

Gdje je sveti Matej?

Od njenih suza nastao je izvor koji se nalazi podno vrha Brdo sa sjeverne strane, nekih 30 minuta hoda od Skitače. Tamo se smjestila školnica Sv. Lucije, odnosno prirodna udubina u vapnencu ispunjena vodom, koja gotovo nikada ne presušuje.
Dakle, Lucija štiti Skitaču, iako je ona prazna, a i njene mrtve. Zato se uz crkvu nalazi malo groblje. Uz crkvu dalje vodi puteljak do najvišeg vrha ovog podneblja, a put do tog vrha prati Križni put sa stanicama.

Nakon što smo “osvojile” taj vrh, vraćamo se nazad, ali želimo pronaći kapelu posvećenu sv. Mateju. Riječ je o maloj crkvici u prirodi kraj zaseoka Prodol iz 14. stoljeća. Nažalost, nismo ju uspjeli pronaći, iako smo putem naletjele na zanimljivu sakralnu ostavštinu do koje dolaze planinarski putovi i šumske šetnice. Ovo je područje definitivno pametnije obići pješke jer su staze poprilično strme i kamenite, pa je često izazov proći dio tog puta na biciklu. Ali vrijedi svaki korak jer se stalno nižu novi pogledi.

I koliko god sam taj Kvarner vidjela iz više perspektiva, ova ga staza oživljava na jedan skroz drugačiji način. Možda zato jer ste daleko od civilizacije, usred šume, kamenjara. Samo ste – vi, stijene i sinje more. U svakom slučaju staza plavetnila na koju se vrijedi vratiti – bilo biciklom, bilo pješke.

Evo i rute:

Kontija, Vrsar i Funtana: Čarobna šuma i vinska prostranstva

Barbara Ban

11/02/2019

Kontija je uistinu čarobna šuma. Čak i zimi kada nema zelenila, tajanstveno je mjesto idealno za šetnju i samo biti u prirodi i uživati u toj njezinoj mirnoći. Kontija je naime, za one koji ne znaju, poseban rezervat šumske vegetacije od 1964. godine, 140-godišnja šuma pretežito bijelog grabra na potezu između sela Kloštar i Vrsara ponad Limskog kanala gdje je zabranjena sječa.

Šumske staze presjecaju Kontiju uzduž i poprijeko

Prostire se na 65 hektara, a presijecaju ju brojnije staze i puteljci. Osim bijelog grabra, ovdje raste i hrast medunac, crni jasen, maklen, cer, smrikva, leprin, kukurijek te brojne druge vrste. Bogata je i divljači u što sam se i sama uvjerila kada su mi dvije srne pretrčale preko staze. Naziv nosi po prezimenu plemićke obitelji Colleti.

Centar moćnog feuda

Stazu sam obišla na biciklu, a proširila sam ju obilaskom Funtane i tamošnje vinske ceste vinskog giganta Istre Agrolagune. Start staze bio je u Kloštru pored urušenog samostana svetog Mihovila, nekadašnjeg centra ovdašnjeg feuda.

To zdanje zbilja oduzima dah iako je u vrlo lošem stanju. Izgrađen je u 10. stoljeću, a naravno da se uz njega veže i neka legenda. Navodno je samostan osnovao sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji su se zavjetovali na šutnju i samoću.

U državnom vlasništvu od sredine 19. stoljeća

I sam je Romuald bio poznat po svom pustinjačkom životu i činjenici da je obitavao u obližnjoj spilji u Limskom kanalu koja po njemu nosi ime. Nekada je ova opatija bila moćna, na što ukazuje njezina grandioznost.
Imala je dvije crkve, od kojih je jedna posvećena svecu po kojem nosi i naziv, dok je druga posvećena sv. Mariji. Nisam ulazila u građevinu budući da je u ruševnom stanju, ali znam da još uvijek nisu propale sve freske kojima je prostor crkve svetog Mihovila bio oslikan.

Obitelj Coletti

Riječ je o romaničkim freskama koje oslikavaju suđenje svetom Stjepanu i njegovo kamenovanje, ali i samog sv. Romualda. Ovaj je samostan nakon osnutka vrlo brzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice istarskih plemića. Benediktinci su u njemu boravili do 1652., a potom je posjed postao feudom. Bio je u vlasništvu već spomenute obitelji Coletti koja je 1771. zamijenila vlasništvo nad svojim posjedom u blizini Venecije za kompleks samostana. Cijeli je kompleks postao državno vlasništvo za vrijeme Austrije, odnosno sredinom 19. stoljeća.

Nakon što sam obišla ruševine nekad raskošnog zdanja, sjedamo na biciklu i krećem sa svojom ženskom ekipom u šumu. Šuštavo lišće pokrilo je široku stazu. Miris zemlje me opija. Kroz ćakulu četveročlani tim skreće na stazu koja ide uz rub Limskog zaljeva. Pa ipak, ne vidimo ga dok ne ugledamo znak za Pirate bar, odnosno Gusarsku spilju. Riječ je o zanimljivom koktel baru smještenom u jednoj spilji na liticama ponad zaljeva gdje su se nekad skrivali gusari i motrili Limski zaljev u potrazi za plijenom.

Ljeti je ovdje savršenstvo popiti mohito nakon kupanja u zeleno-plavoj bočatoj vodi s pogledom na grimizne obronke Lima. Idealno je doći prije samog sutona, i s visine pratiti kako barke uplovljavaju i isplovljavaju iz kanala. Totalni smiraj dana. Zimi je bar zatvoren, ali pogled je i dalje fenomenalan. Poziva na ljeto i ljepše dane.

Vidikovac na ulazu u zaljev

Spilja nije posebno zanimljiva jer nije duboka. Međutim, interesantan je taj prirodni fenomen i činjenica da se iz nje pruža takav pogled. Biciklom joj teško možete pristupiti, pa ju je najbolje ostaviti na vrhu i stepenicama se spustiti do litice gdje se ulazi u njenu udubinu.

Na putu do Vrsara čeka vas još jedan vidikovac koji je nedavno uređen, s kojeg puca pogled na sam ulazak u Limski kanal. Tu je i malo odmorište, a čitav je taj predio kao i sama Romualdova staza od 9,5 kilometara koja vodi od Vrsara do samostana Svetog Mihovila uređena nedavno europskim novcem kroz projekt Enjoyheritage i nova je turistička atrakcija ovog kraja. Nakon fotkanja put se nastavlja uz vrsarski sportski aerodrom prema Kapetanovoj stanciji da bismo ugledali dobro poznate vizure Vrsara.

Obilazak starog mjesta na vrhu, kavica na rivi i idemo dalje za obližnju Funtanu. Na putu koji nas asfaltiranom biciklističkom stazom vodi uz glavnu prometnicu prema Poreču ne možemo a da ne zamijetimo možda jedno od najmeditativnijih mjesta u Istri- Park skulptura Dušana Džamonje, jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara.

Park meditacije

Predivni park i imanje na 30 tisuća kvadrata s kojega pogled puca na Vrsar i njegov arhipelag mjesto je gdje možete ležati na travi i promatrati umjetnička djela raspoređena po samom imanju. Ili jednostavno uživati u prirodi. Džamonja je park otvorio 1980. godine, a tu se nalazi i njegov ljetnikovac te atelje. Park je uvršten u Registar nacionalnog kulturnog dobra pod zaštitom države, a zanimljivo je da je Džamonja najviše volio stvarati upravo u Vrsaru.

Tek što smo napustile predivan Džamonjin park stižemo u Funtanu i skrećemo na vinsku cestu Agrolagune. Divan zimski krajolik i radnici koji obrezuju nepregledne vinograde kroz koje prolazi asfaltirana cesta do njegova vrha gdje se nalazi sjenica iz koje se vide vizure Vrsara i Funtane. Ovdje je na čak 175 hektara vinograda zasađeno 2,5 milijuna trsa, najviše terana, merlota i caberneta. Čitavo se područje može obići uređenim cesticama. Zamišljam ljeto i jesen u ovom vinogradu. I koju kapljicu vina u čaši. Pravo savršenstvo i teški hedonizam.

Staza nam se dalje nastavlja prema Kontiji kojoj se rado vraćamo. Znamo da nas na ovoj predivnoj tematskoj stazi čeka još jedno odredište. I to možda najupečatljivije – gradina Mukaba, koju mnogi opisuju kao jedan od ljepših primjera prapovijesnoga naselja s vidljivim i brojnim ostacima fortifikacija od suhozida.

Mukaba – nezaobilazni vidikovac

Smjer nije označen pa morate obratiti više pažnje na karte, a do tamo vode dva puta – planinarski i kolni, odnosno biciklistički. Poprilično su strmi, ali nagrada koja vas čeka na vrhu je neizmjerna.

Tu je odmorište s osmatračnicom gdje pogled seže na čitav Limski kanal. Preko brda se vide obrisi Rovinja i Svete Eufemije, a na desno je njegov susjed Vrsar. Vjetar huji na sve strane, a pogled opija. Zbilja nezaboravno. S tom slikom u glavi spuštamo se u šumu i lagano se primičemo svom cilju i startu već sada maštajući o nekoj novoj ruti.

Evo i rute:

Staza Hauser: Antistres terapija u Raklju

Barbara Ban

16/01/2019

Totalno me oduševila i ostavila bez riječi. Prava zimska idila uz more, a po fotografijama čovjek bi pomislio da je sredina ljeta. Staza Stjepana Hausera u Raklju, koje je posvećena ovom čuvenom svjetski poznatom violončelistu koji živi upravo u Raklju, a koju sam si skraćeno nazvala staza Hauser, idealna je za one koji se ne žele previše umoriti, koji žele pješačiti uz more, ali u divljini.

Jer staza podno Raklja pravi je djelić robinzonske osame. Tamo nema apartmana, cesta, automobila, lučica. Samo kamenita staza, makija, hrast crnika, predivne tirkizne uvalice i pogled na Raški zaljev, Cres i Lošinj. Idealan dan za šetnju ili vožnju biciklom rakljanskom stazom zdravlja i antistresa – zimski dan bez vjetra. Taman kada vam treba da napunite baterije.

Pogled na labinsku stranu Raškog zaljeva

Put do uvale Luka

Do staze se dolazi vrlo jednostavno. Automobilom se iz centra mjesta spustite do svjetionika Sveti Nikola i tamošnje lučice u koji se nalazi nekoliko kuća. Uz kuće i restoran krenete desno, odnosno u smjeru juga uz samo more. Nažalost, staza nije označena, ali teško da ćete pogriješiti put. Od tamo puteljak vas uz samo more vodi sve do uvale Luka. Ta predivna šljunčana uvala mamit će vam uzdahe još dok ste gore na vrhu, odnosno brežuljku gdje je nekad postojalo staro naselje Rakalj, odnosno kaštel Stari Rakalj.

Riječ je o ruševini koja se iz godine u godinu otkapa i javnosti pokazuje svoje nekadašnje lice. Prije 15 godina bila je to samo jedna gromača s kamenim zidom koji je upućivao nas, koji nismo veliki poznavatelji povijesti, da je tamo nekad nešto postojalo.

Vrijedni arheolozi i konzervatori počeli su s čišćenjem i otkrivanjem nekadašnjeg grada koji je stražario nad Raškim zaljevom. Danas se mogu vidjeti dijelovi zidina, odnosno bedema širokih dva i visokih šest metara. Tu je i obris nekadašnje kule koja gleda prema današnjem Raklju, a restaurirana je i stara šterna koja je otkopana ispod raslinja i kamenja. Povjesničari tvrde da je izvan bedema kaštela bilo je predgrađe, a danas su sačuvani samo temelji kuća po sjeverozapadnim padinama brežuljka.

Castellare de Rachir

Stari kaštel Rakalj ili Rachele prvi se put spominje u pisanim izvorima 1312., i to kao Castellare de Rachir. Riječ je o spisu kojim je gorički grof Henrik Castellare de Rachir dao svojoj kćeri Elizabeti kao miraz i njezinu zaručniku Nikoli Brambergu. Navodi se da je današnji naziv Stari Rakalj dobio u 16. stoljeću, a njegovo je ime izvedeno iz iskrivljene latinske riječi arcellae što znači mala tvrđava, kaštel ili hrid.

U zadnjim arheološkim istraživanjima utvrđeno je da se ovdje živjelo još u brončano doba, dakle prije 3.500 godina. Neki arheolozi smatraju da je tu bila gradina, a i početak razvoja ovog mjesta na istočnoj obali Istre. To su uspjeli saznati iz ostataka keramike koje su pronašli u najdonjem horizontu ovog nekadašnjeg kaštela.

Ova je utvrda u svojoj slavnoj povijesti imala značajan strateški položaj jer se nalazila na brežuljku ponad ulaza u Raški zaljev, pa je mogla kontrolirati ulaz i izlaz brodova. Stari je Rakalj bio opasan visokim bedemima, a jedan je još uvijek vidljiv. Zbog tako dobre arhitektonske obrane mogli su odolijevati raznim napadima. Tako se uspio obraniti 1330. od napada vojske pulske obitelji Castropola koja je željela proširiti svoje posjede. Četrdeset godina kasnije njime su zavladali Habsburgovci i tada je Rakalj nosio ime Ragkl, Rekel, Rachir i Roegkl.

Gusar Zuan Marija de Soldatis iz Muggie

Ovdje su Rakljanci živjeli negdje do 1510. godine. Tada je Stari Rakalj u potpunosti uništen u mletačko-habsburškom ratu. Uništili su ga mletački podanici iz Mutvorana, odnosno zloglasni gusar Zuan Marija de Soldatis iz Muggie koji je s mora napao kaštel. Nakon što su ga osvojili, opljačkali su sve što je imao, pa čak i zvono s crkvice Svete Agneze koja još uvijek stoji na istom mjestu. Stoga je stanovništvo odlučilo podignuti novo naselje, i to na području današnjeg Raklja koji se prvi put spominje 1508. pod imenom Castel Nuovo detto Rachel.

Crkvica svete Agneze – jednostavna, a tako čarobna

Osim dijela bedema, kule i šterne, u Starom Raklju sačuvana je crkvica svete Agneze ili Agnjije s koje pogled puca na pučinu i prema jugu Istre. Kada je vidljivost dobra, vidi se i sama Marlera na jugu Poluotoka. Mjesto je to koje mami mnoge mlade parove koji se ovdje odluče vjenčati. Jedan je od najljepših vidikovaca u Istri. Sama crkvica nije raskošna. Jednostavna je to građevina s upisanom apsidom te preslicom i kasnogotičkim ulaznim portalom iz 1495. Do 1555. bila je rakljanska župna crkva.

No, vratimo se mi na stazu podno Starog Raklja i svete Agneze. Odmah nakon što prođete lučicu, doći ćete do već spomenute uvale Luka. Mala šljunčana uvalica poprilično je izolirana od svega. Samo pokoji mali uski šumski put vodi skroz do Raklja.

Uz more do Kalavojne

Zato je idealna za one koji vole doći na kupanje s barkom. Zanimljiva je jer se uz njenu obalu nalazi i olupina jednog starog broda. Nakon što prođete ovu skrovitu uvalu, uski vas put dalje vodi uz samo more sve do uvale Kalavojna, ili u prijevodu uvale dobrog vina koja predstavlja kupalište i lučicu Rakljanaca i njihovih gostiju. Tu ona zasad i staje, pa se istim putem možete vratiti nazad, a tko želi malo više „potegnuti“, može se iz Kalavojne dignuti u Rakalj, pa pješice se ponovno spustiti do Svetog Nikole. Riječ je o nekih desetak kilometara staze. Za što god se odlučili, nećete sigurno požaliti i u Rakalj ćete se ponovno vratiti.

Evo i staze:

1...151617...24 Page 16 of 24

Kruh s pečatom

Ljubavne uspomene

Uživam tradiciju

Vau rimski mozaici

Romualdova staza

Crljenka i maslina

Prema centru Kontije

Freske svetog Mihovila

Brodet na vrsaranski način

Lijeska i amareti

Djeca iz vrtića

Igra zagonetki

Sreća u nesreći

Aktivna obitelj

Izazov je bio katapult

Zaštitnik ratnika

Teški hedonizam

Momjanski muškat

Put do Završja

Pehar za Louvre

Piemonte ili Pemund

Hladna voda u Šterni

Kapljice slapa Butori

Pomični drveni most

Crni obruči i prstenac

Zid posvećen najboljima

Zabava za puk

Video projekcije

Stari gradić

Naočale za proširenu stvarnost

Magareće mlijeko

Vicina pećina

Pogled s Križice

Preko Zagrada do Kožljaka

Vrijeme je za marendu

Imao je i zatvor

“Pijana” pruga

Prema Šušnjevici

Impozantni zvonik

Istarski razvod

Misteriozna Pisarica

Zaseok Stankovichi

Francesca Salamon

Nije imala ognjišta

Stroj za masline

Vinska kapljica pod dubom

Više od tisuću stanovnika

Kombinacija uspona i spustova

Crkva svete Lucije i čarobni izvor

Gdje je sveti Matej?

Centar moćnog feuda

Obitelj Coletti

Vidikovac na ulazu u zaljev

Park meditacije

Mukaba – nezaobilazni vidikovac

Put do uvale Luka

Castellare de Rachir

Gusar Zuan Marija de Soldatis iz Muggie

Uz more do Kalavojne

Najnovije objave