Skitača: Plavi Kvarner i zaboravljena idila

Samo sam jednom bila u mjestu Skitača, i to davnih dana. To malo mjesto na Labinštini sa spektakularnim pogledom privuklo me jedne godine na smotru vina istočne Istre. Bio je to skroz drugačiji osjećaj nego kada primjerice ideš na Vinistru. Malo kameno selo, daleko od svega, u starim kućama nudilo je vina iz tog dijela Istre koja baš i na vinskoj sceni Poluotoka, znanog po dobrom vinu, nisu razvikana. U jednoj kuću nudila su se bijela, a u drugoj kući crna vina.

Vinska kapljica pod dubom

Svi su se gosti fešte okupili pod starim dubom u centru sela, družili se i zabavljali. Zato je sve to skupa imalo neki poseban šarm i osjećaj da ste na kraju svijeta. Od tada, ponovno se želim vratiti u Skitaču. Tim više što znam da se iz tog mjesta na uzvisini s jedne strane vidi jug Istre, dok se sa druge otvara pogled na Kvarner te Rijeku u daljini.

Gdje je zapravo to malo čarobno mjesto? Nalazi se otprilike 15 kilometara od Labina, kada se ide u smjeru Koromačna na području općine Raša. Iz sela se pruža takav spektakularan pogled iz jednostavnog razloga – jedna je od najviših kota Labinštine.  Do nje vode čak i planinarske staze. Prema popisu stanovništva trenutno tamo živi samo tri stanovnika.

Više od tisuću stanovnika

A kada bismo se vratili 150 godina unazad, situacija bi bila savim drugačija. Davne 1869. godine tamo je živjelo čak 576 stanovnika, a 1921., nevjerojatnih 1.080 stanovnika. Tu se radi o stanovnicima cijele tadašnje župe. Iz današnje perspektive, gotovo pa nemoguće. Seoski život bio je sasvim nešto drugo nego je to danas slučaj. Ljudi su živjeli od poljoprivrede i stočarstva, okruženi morem sa svih strana. Nešto malo seljana okrenulo se pomorstvu, a svojedobno se u blizini eksploatirao ugljen, pa je i to bio jedan od izvora prihoda. Kada je sve to nestalo i sama je Skitača opustjela. Danas je oživljavaju planinari koji ovdje imaju planinarski dom. Svrati poneki turist, i naravno biciklisti.

Ja spadam ovaj put u grupu biciklista, a u smjeru Skitače zaputila sam se iz Labina po stazi 401 pod nazivom Bela vista, iako ju nisam posve slijedila. Dugačka je 33 kilometra, a vodi od starog grada Labina preko Gore Glušići i malih sela do kojih čak ne vodi niti asfalt pa sve do Skitače. Od tamo staza skreće ponovno prema Labinu, pa dijelom uz more usponom se vraća do tog gradića. Dio uz more smo preskočili, ali će mi zato dio do Skitače zauvijek ostati urezan u pamćenje, iako dan nije bio baš idealan za potpuni doživljaj – bilo je oblačno i hladno. Ali prirodne ljepote tog dijela Istre su zbilja posebne da vam čak ni lošije vrijeme neće smetati.

Kombinacija uspona i spustova

Što vas do Skitače sve čeka na putu? Dio je ceste asfaltiran, dio je u makadamu. Staza je svojevrsna kombinacija uspona i spustova, taman da zadržite dinamiku kretanja. Dovoljno da se opustite i dovoljno da se umorite. Na kraju puta pomislila sam da je možda i bolje da nije bilo skroz lijepo vrijeme jer bismo više vremena izgubili na fotografiranje pogleda, nego na samo bicikliranje. A vrhunski se vidici počinju otvarati već par kilometara nakon Labina kada kreće uspon prema gori Glušići.

Osim što vam je Labin na dlanu s veličanstvenom pozadinom Učke i Ćićarije, s druge se strane otvara čitava istočna obala Istre. Nazirete obrise Barbana, Raklja, Krnice, u daljini vidite Marleru. Kada je vrijeme čisto, neki kažu da se vidi čak i Venecija. Svakim kilometrom dižete se sve više, a odjednom prije same Skitače dolazite na predivnu visoravan s koje vam se otvara spektakularan pogled na Kvarner, Učku, Cres, Lošinj.

Kako još uvijek nema zelenila, krajolik je nestvaran. Plavetnilo neba i mora te planine se stapaju. Samo se vide obrisi snijega na Učki. Visoravan je prošarana kamenitim stazama i puteljcima uz koje raste miomirisno bilje. Kakva šteta da nije proljeće. Sve bi bilo plavo od kadulje. Ovako je kamenjar prošaran sivilom bilja koje čeka prve proljetne zrake da u njemu doslovce procvjeta  život.

Takav krajolik prati vas sve do Skitače. A to mjesto, koje je bilo naseljeno još u brončano doba, o čemu svjedoče gradine Cuf, Brdo, Bobrine i pećina Trdačina, uočit ćete po kamenim kućama, suhozidima, puteljcima.

Crkva svete Lucije i čarobni izvor

Odjednom ćete se naći pred velikom crkvom svete Lucije i planinarskim domom. Nemojte se začuditi ako do tada na stazi nikoga ne sretnete. Ovaj dio Istre nije pretjerano naseljen. Mi smo po putu srele samo bicikliste koji su bili u istoj misiji – vidjeti Skitaču i vratiti se u Velo kafe na labinskoj placi.

Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvo, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime veže legenda – o svetoj Luciji. I to dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela.

Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, dok vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda.

Gdje je sveti Matej?

Od njenih suza nastao je izvor koji se nalazi podno vrha Brdo sa sjeverne strane, nekih 30 minuta hoda od Skitače. Tamo se smjestila školnica Sv. Lucije, odnosno prirodna udubina u vapnencu ispunjena vodom, koja gotovo nikada ne presušuje.
Dakle, Lucija štiti Skitaču, iako je ona prazna, a i njene mrtve. Zato se uz crkvu nalazi malo groblje. Uz crkvu dalje vodi puteljak do najvišeg vrha ovog podneblja, a put do tog vrha prati Križni put sa stanicama.

Nakon što smo “osvojile” taj vrh, vraćamo se nazad, ali želimo pronaći kapelu posvećenu sv. Mateju. Riječ je o maloj crkvici u prirodi kraj zaseoka Prodol iz 14. stoljeća. Nažalost, nismo ju uspjeli pronaći, iako smo putem naletjele na zanimljivu sakralnu ostavštinu do koje dolaze planinarski putovi i šumske šetnice. Ovo je područje definitivno pametnije obići pješke jer su staze poprilično strme i kamenite, pa je često izazov proći dio tog puta na biciklu. Ali vrijedi svaki korak jer se stalno nižu novi pogledi.

I koliko god sam taj Kvarner vidjela iz više perspektiva, ova ga staza oživljava na jedan skroz drugačiji način. Možda zato jer ste daleko od civilizacije, usred šume, kamenjara. Samo ste – vi, stijene i sinje more. U svakom slučaju staza plavetnila na koju se vrijedi vratiti – bilo biciklom, bilo pješke.

Evo i rute: