Kontija je uistinu čarobna šuma. Čak i zimi kada nema zelenila, tajanstveno je mjesto idealno za šetnju i samo biti u prirodi i uživati u toj njezinoj mirnoći. Kontija je naime, za one koji ne znaju, poseban rezervat šumske vegetacije od 1964. godine, 140-godišnja šuma pretežito bijelog grabra na potezu između sela Kloštar i Vrsara ponad Limskog kanala gdje je zabranjena sječa.

Šumske staze presjecaju Kontiju uzduž i poprijeko

Prostire se na 65 hektara, a presijecaju ju brojnije staze i puteljci. Osim bijelog grabra, ovdje raste i hrast medunac, crni jasen, maklen, cer, smrikva, leprin, kukurijek te brojne druge vrste. Bogata je i divljači u što sam se i sama uvjerila kada su mi dvije srne pretrčale preko staze. Naziv nosi po prezimenu plemićke obitelji Colleti.

Centar moćnog feuda

Stazu sam obišla na biciklu, a proširila sam ju obilaskom Funtane i tamošnje vinske ceste vinskog giganta Istre Agrolagune. Start staze bio je u Kloštru pored urušenog samostana svetog Mihovila, nekadašnjeg centra ovdašnjeg feuda.

Urušeni samostan svetog Mihovila

To zdanje zbilja oduzima dah iako je u vrlo lošem stanju. Izgrađen je u 10. stoljeću, a naravno da se uz njega veže i neka legenda. Navodno je samostan osnovao sv. Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana, koji su se zavjetovali na šutnju i samoću.

U državnom vlasništvu od sredine 19. stoljeća

I sam je Romuald bio poznat po svom pustinjačkom životu i činjenici da je obitavao u obližnjoj spilji u Limskom kanalu koja po njemu nosi ime. Nekada je ova opatija bila moćna, na što ukazuje njezina grandioznost.
Imala je dvije crkve, od kojih je jedna posvećena svecu po kojem nosi i naziv, dok je druga posvećena sv. Mariji. Nisam ulazila u građevinu budući da je u ruševnom stanju, ali znam da još uvijek nisu propale sve freske kojima je prostor crkve svetog Mihovila bio oslikan.

Obitelj Coletti

Riječ je o romaničkim freskama koje oslikavaju suđenje svetom Stjepanu i njegovo kamenovanje, ali i samog sv. Romualda. Ovaj je samostan nakon osnutka vrlo brzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice istarskih plemića. Benediktinci su u njemu boravili do 1652., a potom je posjed postao feudom. Bio je u vlasništvu već spomenute obitelji Coletti koja je 1771. zamijenila vlasništvo nad svojim posjedom u blizini Venecije za kompleks samostana. Cijeli je kompleks postao državno vlasništvo za vrijeme Austrije, odnosno sredinom 19. stoljeća.

Propao sjaj nekadašnjeg imanja

Nakon što sam obišla ruševine nekad raskošnog zdanja, sjedamo na biciklu i krećem sa svojom ženskom ekipom u šumu. Šuštavo lišće pokrilo je široku stazu. Miris zemlje me opija. Kroz ćakulu četveročlani tim skreće na stazu koja ide uz rub Limskog zaljeva. Pa ipak, ne vidimo ga dok ne ugledamo znak za Pirate bar, odnosno Gusarsku spilju. Riječ je o zanimljivom koktel baru smještenom u jednoj spilji na liticama ponad zaljeva gdje su se nekad skrivali gusari i motrili Limski zaljev u potrazi za plijenom.

Ovdje su se skrivali gusari
Gusarska spilja kao koktel bar

Ljeti je ovdje savršenstvo popiti mohito nakon kupanja u zeleno-plavoj bočatoj vodi s pogledom na grimizne obronke Lima. Idealno je doći prije samog sutona, i s visine pratiti kako barke uplovljavaju i isplovljavaju iz kanala. Totalni smiraj dana. Zimi je bar zatvoren, ali pogled je i dalje fenomenalan. Poziva na ljeto i ljepše dane.

Vidikovac na ulazu u zaljev

Spilja nije posebno zanimljiva jer nije duboka. Međutim, interesantan je taj prirodni fenomen i činjenica da se iz nje pruža takav pogled. Biciklom joj teško možete pristupiti, pa ju je najbolje ostaviti na vrhu i stepenicama se spustiti do litice gdje se ulazi u njenu udubinu.

Novouređeni vidikovac
Pogled na Lim

Na putu do Vrsara čeka vas još jedan vidikovac koji je nedavno uređen, s kojeg puca pogled na sam ulazak u Limski kanal. Tu je i malo odmorište, a čitav je taj predio kao i sama Romualdova staza od 9,5 kilometara koja vodi od Vrsara do samostana Svetog Mihovila uređena nedavno europskim novcem kroz projekt Enjoyheritage i nova je turistička atrakcija ovog kraja. Nakon fotkanja put se nastavlja uz vrsarski sportski aerodrom prema Kapetanovoj stanciji da bismo ugledali dobro poznate vizure Vrsara.

Slikoviti Vrsar
Ulaz u stari grad

Obilazak starog mjesta na vrhu, kavica na rivi i idemo dalje za obližnju Funtanu. Na putu koji nas asfaltiranom biciklističkom stazom vodi uz glavnu prometnicu prema Poreču ne možemo a da ne zamijetimo možda jedno od najmeditativnijih mjesta u Istri- Park skulptura Dušana Džamonje, jednog od najpoznatijih hrvatskih kipara.

Park meditacije

Predivni park i imanje na 30 tisuća kvadrata s kojega pogled puca na Vrsar i njegov arhipelag mjesto je gdje možete ležati na travi i promatrati umjetnička djela raspoređena po samom imanju. Ili jednostavno uživati u prirodi. Džamonja je park otvorio 1980. godine, a tu se nalazi i njegov ljetnikovac te atelje. Park je uvršten u Registar nacionalnog kulturnog dobra pod zaštitom države, a zanimljivo je da je Džamonja najviše volio stvarati upravo u Vrsaru.

Na imanju je ljetnikovac i atelje

 

Park je otvoren 1980.

Tek što smo napustile predivan Džamonjin park stižemo u Funtanu i skrećemo na vinsku cestu Agrolagune. Divan zimski krajolik i radnici koji obrezuju nepregledne vinograde kroz koje prolazi asfaltirana cesta do njegova vrha  gdje se nalazi sjenica iz koje se vide vizure Vrsara i Funtane. Ovdje je na čak 175 hektara vinograda zasađeno 2,5 milijuna trsa, najviše terana, merlota i caberneta. Čitavo se područje može obići uređenim cesticama. Zamišljam ljeto i jesen u ovom vinogradu. I koju kapljicu vina u čaši. Pravo savršenstvo i teški hedonizam.

Ceste vode kroz čitav vinograd
Pogled sa sjenice na Vrsar

Staza nam se dalje nastavlja prema Kontiji kojoj se rado vraćamo. Znamo da nas na ovoj predivnoj tematskoj stazi čeka još jedno odredište. I to možda najupečatljivije – gradina Mukaba, koju mnogi opisuju kao jedan od ljepših primjera prapovijesnoga naselja s vidljivim i brojnim ostacima fortifikacija od suhozida.

Mukaba – nezaobilazni vidikovac

Smjer nije označen pa morate obratiti više pažnje na karte, a do tamo vode dva puta – planinarski i kolni, odnosno biciklistički. Poprilično su strmi, ali nagrada koja vas čeka na vrhu je neizmjerna.

Pogled s gradine
Rovinj i Sveta Fuma u daljini

Tu je odmorište s osmatračnicom gdje pogled seže na čitav Limski kanal. Preko brda se vide obrisi Rovinja i Svete Eufemije, a na desno je njegov susjed Vrsar. Vjetar huji na sve strane, a pogled opija. Zbilja nezaboravno. S tom slikom u glavi spuštamo se u šumu i lagano se primičemo svom cilju i startu već sada maštajući o nekoj novoj ruti.

3 KOMENTARA

  1. Pozdrav
    Ima Poreština još hrpu skrivenih kutaka, inače sam aktivan biciklist lokalnog biciklističkog kluba, a radim i kao bike vodič.
    Jako rado bi pokazao skrivene kantune Poreštine 🙂
    lp
    Bojan

  2. P.s. gusara nije nikada bilo u Limu, malo izmišljanja za potrebe turizma, ali je bilo itekako švercera…

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.