Bila je to Korinina rođendanska želja. I tko bi se tome usprotivio, ali i zašto. Biciklistička ruta na Bujštini po Parenzani, uz pitoreskni Grožnjan i finale u vinskom mjestu Momjan koji je nadasve poznat po svom muškatu. Jako lijepa ruta, koja isprva izgleda jako zahtjevno, ali zapravo je lagana i očaravajuća.

Iz Momjana puca pogled na Piranski zaljev

Na tom potezu posjetile smo osim Buja, koje su nam bila startna pozicija, Grožnjan, zatim Završje, sela ponad Oprtlja, slap Butori, mala sela oko Momjana, te u završnici sam Momjan, malo mjesto pored Buja koje očarava zbog svoje ponude vinskih podruma, vrhunskih restorana i više nego gostoljubivih domaćina.

Teški hedonizam

Ova ruta je nezamisliva bez momjanskog muškata

Dakle, Momjanštinu oduvijek doživljavam na skroz drugačiji način. Za mene je to područje teškog hedonizma. Kada pomislim na Momjan, mislim na Kabolinu vinsku stanciju, predivan moderni vinski podrum obitelji Kozlović, agroturizam San Mauro koji proizvodi nekoliko vrsta momjanskog muškata, zatim na nadaleko poznati restoran Stari podrum odmah do vinskog podruma Kozlović, ali i same čarobne okolice. Naime, Momjan se nalazi na maloj uzvisini s koje puca pogled na Piranski zaljev, posebno iz zaseoka San Mauro gdje se nalazi istoimeni agroturizam koju vodi nekadašnja plemićka obitelj Sinković, koju čine Libero i supruga Dora, sinovi Patrik i Sergej, s pisanom poviješću iz daleke 1656. godine.

Odmah ispod te uzvisine je dolina ponad koje bdije stari kaštel Momjan koji je donekle obnovljen, a uz njega se nalazi gurmanski raj. Svaki put kada se spuštam iz tog mjesta u tu šarmantnu dolinu, hvata me radost oko srca jer znam da ću se ovdje sigurno opustiti, zaboraviti na čitav svijet i jednostavno uživati u odličnoj istarskoj gastronomiji i vrhunskim vinima. Zato svima koji vole dobro pojesti i popiti preporučam ovo mjesto koje je prepuno dobrih vibracija.

Momjanski muškat

Međutim, moj, Korinin i Snježanin start je u Bujama, a tek na kraju ove hedonističke rute se smjestio Momjan. Želja za ukusnim momjanskim muškatom koji nas čeka na kraju ove staze čini nam se kao prava nagrada. I više od toga. Bit će to kruna ovog prelijepog izleta na samom sjeveru Istre.

Grožnjan – grad umjetnika

Dakle, pakiramo se ispred nekadašnjeg željezničkog kolodvora Parenzane u Bujama koji nam je polazišna točka dalje prema Grožnjanu. Nakon kolodvora vrlo brzo stižemo na nekadašnju trasu uskotračne pruge koja je od Trsta vodila prema Poreču te je služila prije svega za prijevoz tereta.

Parenzana

Parenzana je puštena u promet daleke 1902. godine, a bila je aktivna sve do 1935. godine. Nakon toga su ju razmontirali Mussolinijevi poslušnici kako bi njezino željezo poslužilo u ratu u Abesiniji, ali je na sreću potopljeno nasred Mediterana.

U Grožnjanu

Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju. Od Buja u smjeru Grožnjana susrećemo jako puno rekreativaca – šetača, trkača i biciklista. Nije naporna, ali nema na njoj odmora jer se cijelo vrijeme lagano diže. I tako sve do Grožnjana koji nam odmah nakon desetak kilometara „stiže“ na trasu. Oduševljava nas sam pogled na to malo pitoreskno umjetničko mjesto. Kao da ga je stvorio netko s onoga svijeta.

Put do Završja

Atmosfera u tom slikovitom kamenom gradiću na brdu koje je prepuno malih umjetničkih galerija, restorana, vinoteka, kušaonica tradicionalnih istarskih alkoholnih pića, je nestvarna. Odmah vas obuzme. Možda je zbog uskih ulica, možda zbog pitoresknih zgrada, možda su pogledi ti koji su presudni da zauvijek se zaljubite u Grožnjan. Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da jednostavno ovamo morate doći. Dovoljno je da popijete kavu, ili kada ste u vinskom štihu, dec malvazije, one svježe, na nekoj od terasa s predivima pogledom na okolicu, i bit će vam dovoljno antistresa za čitavih mjesec dana. A onda biste takvu kuru trebali ponavljati.

Kao u bajci – Završje

Iz ovog predivnog gradića naš put dalje vodi prema Završju koje s nestrpljenjem čekaju moje suputnice Korina i Snježana. I ja mu se radujem, iako znam da je Završje nažalost predivna skupina napuštenih i urušenih kamenih zgrada. Vrlo brzo nakon Grožnjana na trasi Parenzane stižem do do tog malog mjesta koje broji tek 40-tak stanovnika. Po samom obliku naselja, jasno je da je imalo bogatu povijest. Žalosno je onda vidjeti kako je u međuvremenu propalo, pa s tugom gledam sve te zgrade koje su se urušile i koje je “pojela” vegetacija. Ploče s povijesnim natpisima mogu me vratiti u povijest.

Natpis nad jednom starom kućom u Završju

Pehar za Louvre

Čitam da je Završje bilo opasano dvostrukim zidinama, a kroz njih se u gradić ulazilo kroz dvoja vrata. Nad njima su drevni bareljefi i grb obitelji Contarini, koja je ovim feudom vladala tri stoljeća. Kroz male popločene uličice dolazite do centra mjesta i crkve Blažene Djevice Marije sv. Krunice i zvonikom. Ogromna crkva sagrađena je u 16. stoljeću, a nekad je u inventaru imala i pehar s ocakljenim medaljonima iz 1476. Prodala ga je krajem 18. stoljeća i završio je u Rotschildovoj zbirci. Danas se ovo istarsko blago  nalazi u pariškome Louvreu.

Povijesno mjesto često je filmska kulisa

Do same crkve su ostaci urušenog kaštela. Nekadašnji sjaj gotovo je nemoguće zamisliti jer je zarastao u bršljan, a da je nekada bio tu svjedoče samo njegove zidine i natpis s osnovnim informacijama. Sagrađen je još u 11. stoljeću i poznat kao palača plemenitih Contarinija. U unutrašnjosti se nalazi kućica na kojoj čitamo natpis “Hosteria di Valentino Valle”. Sagrađena je 1579.

Crkva Blažene Djevice Marije sv. Krunice i zvonikom

Iako se radi o zbilja malom mjestu, Završje nema samo jednu crkvu. Na ulazu u mjesto nalazi se i velika crkva sv. Ivana i Pavla, nova župna crkva, obnovljena 1792.

Piemonte ili Pemund

„Drevno ime ovog srednjovjekovnog gradića čuva se u talijanskom obliku Piemonte. Pod njime je poznat još od 1102., kada ga je istarski markiz Ulrich II. darovao akvilejskom patrijarhu. U dokumentima iz 1341. i 1508. spominje se kao Pyamont ili Poymont. Nijemci su ga 1427. nazvali Pemund. 1300. Završje je pripadalo pazinskim grofovima. Zatim ga zauzima Venecija, koja se morala oduprijeti hrvatskim jedinicama krčkoga grofa. 1360. Završje su bezuspješno napale tršćanske snage patrijarha Lodovica de’ Della Torrea i njihova biskupa Negrija, budući da su ovi u to doba bili u ratu s pazinskim grofovima. 1374. mjesto dolazi pod austrijsku vlast i biva uzdignuto na položaj feuda.

Na njegovom je čelu bio kapetan, imao je zasebnu upravu, vlastiti urbar i načelnika. Nakon 1412. Završje je više puta napadala Venecija, tijekom ratova koje je vodila protiv Mađara, Turaka i Austrijanaca. To je potrajalo do 1511., kada ga je i službeno zauzela. 1530. gospoštija Završje stavljena je u Veneciji na dražbu i dodijeljena Giustignanu Contariniju.

Njegovi nasljednici držali su ga do 19. stoljeća. Tada je potpao pod Napoleonovu vlast, a nedugo zatim pod Austriju. Dobro organizirana Austrijska vlast donijela je prosperitet ovom kraju, pogotovo izgradnjom uskotračne željezničke pruge “Parenzana”. Razvitak trgovine pridonijelo je intenziviranju poljoprivredne proizvodnje, posebno voćarstva i povrtlarstva. Obrtništvo je također doživjelo procvat. Za vrijeme vladavine austrijskog carstva kao i Republike Italije Završje je imalo poštu, školu, dvije trgovine, uljaru i razne druge obrte“, čitam o tom malom mjestu koje me zbilja oduševljava. Oduševio je i brojne filmske ekipe kojima je poslužio kao kulisa.

Hladna voda u Šterni

Možda ponovno doživi ponovi procvat, razmišljam dok se uzbrdicom dižem prema Šterni i nailazim na ostatke stare uljare. Šteta bi bilo prepustiti takvu povijest zaboravu, takvu arhitekturu propadanju. Završje je uistinu na posebnoj poziciji i zaslužuje da se život tamo ponovno vrati. Možda jednom i hoće. Ne samo na filmu.

Na putu prema Šterni
Šterna

U tim mislima već sam u Šterni, i polako bicikliram predivnom visoravni koju presijecaju seoceta, vinogradi, maslinici, pašnjaci. U nekom drugom svijetu sam. Kao da više nisam u Istri koju poznajem. Mislim o tome dok pijem s izvoda u mjestu Šterna koje je očito naziv dobilo po toj pitkoj svježoj hladnoj vodi koja pruža na ovoj cesti okrijepu slučajnim prolaznicima. Tu slijedi osvježavajuća pauza dok se plavetnilo rasprostire iznad ogromnog zvonika župne crkve sv. Mihovila arkanđela iz 1750.

Ovo se mjesto prvi put spominje 1102. kad je područje postalo feud akvilejskog patrijarha. Potom je prešlo u ruke knezova goričkih, zatim momjanske gospode, a 1358. Venecije. Naselje je poharano u ratovima početkom 16. st., pa je ponovno naseljeno izbjeglicama pred Osmanlijama. Tu skrećemo prema Momjanu, ali znamo da na stazi imamo još jedno stajalište – slap Butori.

Kapljice slapa Butori

Moram priznati da za tu lokaciju nisam baš znala, iako smatram da dosta dobro poznajem Istru. Ali to je dobro jer sam ostala oduševljena. Butori se nalaze negdje na pola puta od Šterne do Momjana, a svojevrsni su fenomen. Slap je na rječici Arđili, a ispod njega je i pomalo zastrašujuć ponor. Cijelo je područje ograđeno, a stepenicama se spuštate do samog slapa koji će vas uistinu oduševiti svojom ljepotom. Tu možete potražiti i osvježenje, ali i niz zanimljivih kadrova. Poznato je mjesto za obilazak, pa neka vas ne čudi ako ima više posjetitelja nego ste mislili. Teško je ovdje ne zaboraviti na vrijeme. Jednostavno vas ponese taj zvuk vode koja pada, kapljice, zelenilo, kraški fenomen. Sjeli biste na jednu stijenu i tu ostali u meditaciji.

Slap Butori nalazi se nekoliko kilometara od Momjana
Osvježavajuća idila
Slap ponire u podzemlje

Dok vam ne padne na pamet da vas u Momjanu čeka momjanski muškat. Zato pedale pod noge i zadnjim naporima idemo prema Momjanu. Stižemo tamo obilazno preko malih sela u okolici koja su nas nagradila predivnim pogledima. U Momjan stižemo iz smjera San Maura, a nagrada slijedi u agroturizmu obitelji Sinković. Iako ruta nije gotova, odlučile smo se počasti decom suhog momjanskog muškata. Na terasi smo, gledamo Buje i Piranski zaljev, uživamo u izvrsnom vinu i naručujemo se za ručak. Ovdje ne želimo ništa prepustiti slučaju.

Momjan – pogled iz San Maura

Pomični drveni most

Pozdravljamo samo na kratko ljubazne domaćine i njihove vijetnamske svinje koje slobodno  šetaju okolo i hitamo do zadnje postaje – momjanskog kaštela koji se kao utvrda spominje u 13. stoljeću za vrijeme Woscalca, sina moćnog akvilejskog vazala Stephana Devinskog (de Duwino) koji ujedno koristi naslov “Momjanski”(de Mimiliano).

Kaštel se spominje još u 13. stoljeću
I nalazi se na visokoj stijeni

Bio je ovo plemićki posjed i kaštel mnogih uglednika. Kada je ova utvrda srušena, zapravo se ne zna. Izgrađena je na visokoj stijeni koja je odvojena od samog mjesta, a u nju se ulazilo preko pomičnog drvenog mosta. Imala je i dvije luksuzne palače. Danas su nažalost od momjanskog kaštela  ostale samo zidine i ruševine.

Do njega vodi uska staza

Ali su srećom sačuvane, kao i staza koja vodi do njega. Sve mu se više pridaje pažnje što bi značilo da je pred ovim povijesnim zdanjem nova svijetla budućnost. Možda ne kao što je nekad bila, ali šteta bi bilo ga zaobići dok lutate ovim dijelom Istre. A zbilja je poseban i vrijedan svake sekunde vašeg vremena i pažnje.

 

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.