Kožljak i Brda: Vladari Ćepićkog polja

Kada je nebo izrazito plavo, nema maglice, niskih oblaka ili sparine, pogled koji se pruža s Kožljaka je impresivan. Znajući to, trebalo je samo pogoditi dan kada treba otići do te stare ruševine na padinama Učke između Vozilići i Šušnjevice, naravno na bicikli. Proljeće, prije nego prolistaju stabla, idealno je vrijeme za to jer se tada ovaj stari kaštel koji se spominje još u 12. stoljeću, može dobro uočiti, ali i razgledati.

Naravno da je zub vremena učinio svoje, pa je teško razaznati njegove nekadašnje gabarite i zgrade, ali ipak će posjet biti poučan i nadahnjujuć. O ovom se kaštelu, naime, malo piše i govori. Kožljak je samozatajni čuvar Ćepićkog polja, i nalazi se točno preko puta Kršana. Skriven je u šumi na južnim obroncima Učke. Kada se približite istoimenom selu na cesti prema Šušnjevici, ugledat ćete ga na uzvisini. Bit će vam odjednom tu blizu, ali na bicikli ćete se ipak morati malo pomučiti da dođete do njega.

Preko Zagrada do Kožljaka

Moja je ruta ovaj put krenula od mjesta Vozilići cestom prema Šušnjevici, a kako se Kožljak ipak“ skriva“ u šumi, nekoliko puta smo promašili put koji nas je vodio na planinarske staze. Niti jedan put zapravo iz mjesta Kožljak, koji broji oko 200 stanovnika, ne vodi prema tom kaštelu. Barem ga mi nismo pronašle. Utabani put za stari kaštel, kazali su nam mještani Kožljaka, vodi preko mjesta Zagrad, pa onda bijelim širokim putem stižete do njegovih ulaznih vrata. Na tom putu prelazite staru prugu Lupoglav-Štalije i crkvu sv. Križa iz 18. st. koja se nalazi uz staro groblje.

Uzbrdica je malo strmija, pa morate skupiti snage da dođete do Zagrada, malog mjesta sa samo par kuća. Već dok se dižete prema seocetu, osjećate da vam se iza leđa otvaraju fantastični vidici na dolinu prošaranu poljima. Pravi mozaik raznih boja ranog proljeća.
Putem ćete svakako sresti nekog planinara koji se dalje diže prema Učki, a Kožljak im je nezaobilazna stanica za marendu.

Ruševina je poprilično očišćena od raslinja pa se po kojoj lijepo možete kretati, a u nju se ulazi kamenim stepenicama i kroz pravi prtun. Najprije se dolazi u svojevrsno dvorište sa starom kamenom kućom, a u nastavku je urušena crkva svetog Hadrijana. Šumski put i stepenice dalje vode prema vrhu kaštela koji smo na ovoj ruti jedva iščekivale.

Vrijeme je za marendu

Taman je sunce tog oblačnog dana provirilo iza oblaka, a naše su noge kročile na vrh Kožljaka. Odjednom vidimo sve. Pogled nam seže od obronaka Učke, preko Plomina pa dalje do Lupoglava. S druge strane nam se ukazuje i impozantni bijeli zvonik u mjestu Brdo, odnosno Brda. Tu je i Kršan, a po dnu Ćepićkog polja vidimo farme i traktore. Nije ni čudo kada je kaštel smješten na strmoj litici na 185 metara nadmorske visine.

Ta je pozicija idealno mjesto za predah, sendvič, pa čak i kavu iz termosice. Slobodno se može uvrstiti u jedan od najljepših vidika u Istri, a to što je toliko skrovit, čini ga još poželjnijim.

Čitajući povijesne podatke o ovoj građevini, koji me nose u daleku povijest od prije gotovo tisuću godina, saznajem da je ova utvrda sagrađena na mjestu histarske gradine, i to uz staru cestu koja je povezivala Liburniju i antičku Histriju.

Ime Kožljak prvi put se spominje 1102. godine među kaštelima koje grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde darovao akvilejskoj patrijaršiji. Imena pod kojim se ovo imanje spominje su i Iosilach, Giosilach, Wachsenstein, Kožljak i Kožlak. To bi značilo da je to bila litica u koju se sklanjamo, ali i kozji vrh.

Imao je i zatvor

Čemu je tak kaštel zapravo služio? Je li tu netko uopće živio ili je služio kao najobičnija obrambena tvrđava? Rezidencijalni dio kaže da je imao stanovnike, a kako je bio na granici Austrije i Mletačke republike, nije ni čudno da je bio i obrambenog karaktera pa je imao kule i obrambene zidine.

Zanimljivo je da se u njegovim sklopu nalazi i zatvor. Dosta je često mijenjao razne vlasnike – od goričkih grofova, Mlečana do akvilejskog patrijarha i Austrijanaca. Posebno je u povijesti ostala zapamćena vladavina obitelji Barbo koja je živjela u tom kaštelu u 16. stoljeću, a zanimljivo je da su bili protestanti.

Naime, jedan od najistaknutijih zaštitnika reformacije u Istri bio je upravo Franjo Barbo-Waxenstein, vlasnik Kožljaka. Navodno je u tom kaštelu nekada bila i najveća protestantska biblioteka, i to u mračno doba inkvizicije.

S mislima o nekadašnjim vlasnicima tisućljetnog kaštela spuštamo se nazad do pruge. Predivan proljetni zrak miluje nam lica dok uživamo u ovoj predivnoj nizbrdici s pogledom od milijun dolara. A sada želimo vidjeti nešto sasvim drugačije, a opet neobično.

“Pijana” pruga

Možda kilometar od Kožljaka nalazi se dio pruge koji se u narodu naziva „pijana pruga“. Nažalost, vrijeme je učinilo svoje, pa se jedan dio ovog nekad važnog prometnog pravca koji je povezivao Lupoglav s Raškim zaljevom i uvalom Bršica, urušio, a pruga je ostala visjeti u zraku. Totalno se izdeformirala.

Ipak nije zarasla, i kada se njome krećete imate osjećao kao da će svakog trenutka doći vlak. Inače, dugačka je oko 53 kilometra, a u svom prvom dijelu ide uz pitoreskno podnožje Učke.

Gradila se poslije Drugog svjetskog rata, odnosno od 1948. do 1951., a u njenoj izgradnji sudjelovalo je na tisuću Istrijana. Građena je zbog prijevoza ugljena iz Raše, a smatralo se da će se kasnije povezati na riječku prugu kroz tunel Učka. To se nažalost nikad nije dogodilo, a izamiranjem rudnika i promet je na njoj bio sve tiši. Dok nije u potpunosti utihnuo.

Prema Šušnjevici

S „pijanih“ šina se polako spuštamo šumskim putem ponovno do ceste za Šušnjevicu jer želimo doći na drugu stranu polja, i to do bijelog zvonika na brdu. Ogroman je i prije nego dođete do njega, zamišljate veće mjesto koje bi ga krasilo. Međutim, ova grdosija od zvonika nalazi se u malom seocetu Brdo ili Brda nedaleko mjesta Ćepić.

Sastavni je dio mjesta Kostrčani. Sam naziv mjesta govori kakav nas put čeka do tamo – uzbrdica. Međutim, toliko smo fascinirane ovim zvonikom i njegovom veličinom da moramo doći do tog sićušnog mjesta koje si je ovom građevinom dalo na značaju. I ono je pripadalo kožljačkim vladarima.

Impozantni zvonik

Sada se tamo nalazi nekoliko starih kamenih kuća, jako puno mačaka, zvonik, župna crkva sv. Jurja izgrađena je 1622. te mjesno groblje. Na samom ulazu u selo nalazi se još jedna crkvica koja je posvećena svetoj Jeleni uz koju je mala lokva. Nikog nažalost nismo srele, a bili bi zanimljivo da smo ih čule kako međusobno razgovaraju. Naime, na ovo se područje od 15. do 18. stoljeća doseljavalo vlaško stanovništvo koje je bježalo pred Osmanlijama. Do danas su zadržali svoj specifični istrorumunjski govor. U tišini se ponovno spuštamo prema polju.
Put nas dalje vodi prema Ćepiću, a od tamo ponovno uzbrdo prema Kršanu, mjestu gdje je u 19. stoljeću pronađen Istarski razvod.

Istarski razvod

Ne možemo proći kroz to mjesto, a da ipak ne pogledamo i njihov kaštel, ili stari grad iz kojeg se razvilo današnje mjesto. Do njega se dolazi uskom asfaltiranom cestom, a nažalost put nije najbolje označen. Kaštel je napušten, može se razgledati samo jedan mali dio tog impozantnog objekta koji se prvi put spominje 1274. godine kao Castrum Carsach. Današnje ime Kršan dobiva u 15. stoljeću po tadašnjem vlasniku Henriku Pazinskim, koji potječe iz pazinske plemićke obitelji Kerstlein.

Iz Kršana, čitam, potjecalo je i puno uglednih plemića, a danas je od svega ostala samo visoka četverostrana kula te niz kamenih zgrada. U njenom središtu je dvorište sa starom cisternom. U kaštelu je nekad živjela vlastela, ali i vojska. Oko napuštenog kaštela, isto tako više-manje napuštene kamene kuće koje gledaju na Učku. Svatko bi im zavidio na ovom pogledu. Pa ipak, nisu uspjele zadržati stanovnike. Šteta. S nekom sjetom napuštamo ovo predivno mjesto da bi se vratile prema Vozilićima. I ovaj put ruta je bila ispunjena doživljajima i novim saznanjima o Istri i njenoj bogatoj povijesti.

Evo i rute: