Turnina: Dobro skrivena tajna Rovinja

Pomislite na Rovinj… I što vam prvo pada na pamet? Sigurno ne Turnina, nego kako se barčice lagano ljuljaškaju u pitoresknoj luci, šetači koji lijeno šeću rivom, turisti koji ispijaju svoj živopisni Aperol Spritz na suncu i domaći kako ćakulaju uz neizostavnu kavu. Pogled na svetu Eufemiju i sve je dobro. Neka dobra atmosfera i ugodan osjećaj vam obuzmu srce. I nije to samo zbog lijepog vremena. Ne, to je isključivo zbog Rovinja.

Ovo je definitivno jedan od najprepoznatljivijih istarskih gradova koji svatko mora posjetiti kada je u Istri, kao što se mora posjetiti pulska Arena ili porečka Eufrazijeva bazilika. Toliko je slika tog slikovitog gradića umjetnika i ribara oplovilo svijet… I nikad ne gubi na atrakciji, koliko god turista svake godine primao, pozdravljao, udovoljavao im i zauvijek ih pridobio za sebe. Rovinj je jednostavno takav, bilo u njemu 100 ljudi, milijun ili ama baš nitko. On je duša Istre.

Čuvarica grada

No, zapravo nisam ovaj blog htjela posvetiti dobro razvikanom istarskom dragulju, već jednoj njegovoj tajni za koju, moram priznati, ni ja baš nisam znala. Mislim, čula sam da postoji, ali nisam imala ideje što bi to trebalo biti. A zove se Turnina.

Kada se u Rovinj spuštate preko Rovinjskog Sela, odnosno iz smjera izlaza s Istarskog ipsilona, vidjet ćete znak Turina prije ulaska u grad. To sam i ja više puta vidjela, ali nisam ga povezivala sa srednjovjekovnom utvrdom, čuvaricom Rovinja i okolice, već mi je to u glavi bio predio Rovinja. I srećom da sam ju obišla i shvatila o kakvoj se impresivnoj lokaciji radi. Kako kažu stručnjaci, ovo je jedinstveni fortifikacijski objekt kakvog ne pronalazimo na području Istre, ali ni u širem okružju. Dominira širim područjem Rovinja kako bi se s te lokacije mogli nadzirati kopneni pristupi gradu, ali i plovni putovi od Limskog kanala pa sve do brijunskog otočja.

Dakle, ako želite fantastičan pogled na more, Rovinj i čitavu okolicu, Turninu morate posjetiti, a mogu samo misliti kako izgleda sve to kada je sumrak i kada sunce zapada u more. Ja sam bila u jutarnjim satima, ali ću večernji đir jednom sigurno isprobati. Zašto to kažem? Zato jer je rovinjski kraj pretežito ravan s pokojim blagim brežuljkom koji su počele osvajati masline. Turnina se nalazi na jednom od njih visokom 107 metara, ali u gustoj šumi.

Ja sam došla do nje biciklom iz Rovinja, i to krećući se u smjeru Bala, pa sam onda nedaleko kamenoloma skrenula lijevo na put prema napuštenom rasadniku. Biciklistička staza broj 202 vodi do podno brda na kojem je izgrađena Turnina, koja je nekad bila visoka čak 16 metara. Sada je upola manja. Cijelo vrijeme vas do tog brežuljka prate bogata plodna polja ispresijecana kanalima. Povrća ovdje ne nedostaje, pa mi je jasno što se svakog jutra prodaje na rovinjskoj tržnici. Ne nedostaje ni vinograda. Tu je početak i kraj odlične rovinjske malvazije.

Prapovijesna gradina

Kada za vama ostanu plodna polja, počinjete se makadamskim putem, i daje slijedeći stazu 202, dizati prema brdu i kuli koja je izgrađena na nekadašnjem mjestu prapovijesne gradine. Na pola puta prema brdu, vidjet ćete stazu koji vodi na desno. Malo je strmija i ide kroz šumicu sve do kule koja  je izgrađena u kasnoj antici, što potvrđuju bačvasti svodovi. Navodno se u antici nazivala Arupinum. Impresivna je ne samo zbog lokacije i visine, nego i veličine. Utvrda je duga 23,5 i široka 14 metara.

Što znamo o ovom do prije nekoliko godina u potpunosti zapuštenom lokalitetu koji se srećom počeo obnavljati? Turnina se prvi put spominje 789. godine, i to ne radi dobroga. Te je godine razorena. Do 1211. godine bila u vlasništvu porečkih biskupa, a potom postaje vlasništvo pulske obitelji Castropola. U njihovom je vlasništvu sve do 1332. godine kada je uvrštena u mletački fortifikacijski sustav, čiji je kapetan stolovao u Svetom Lovreču.

Nastala nad podzemnim hodnicima

U srednjem vijeku, čitam dalje, kula se zvala Torre di Boraso, a o nastanku tog imena ima više priča. Prva je da je dobila ime po rimskoj obitelji Burro (Burrasia Turris), dok je druga da se nazivala Turris Voraginis, po latinskoj riječi vorago (ponor ili provalija) jer se vjerovalo da je kula nastala nad podzemnim hodnicima iskopanima u živoj stijeni. Međutim, najvjerojatnije je dobila naziv po dukljanskim velikašima Borisi iz Bara, kada je 1595. godine, zajedno s feudom Funtana, prešla u njihov posjed.

Ovo zanimljivo zdanje odavno je napušteno. Već četiri stoljeća samuje. Doduše, kulu  početkom 19. stoljeća kupuje obitelj Gianelli koja ju je pokušala obnoviti. Tada su pronašli rimske i bizantske novčiće, razno oružje te metalne i kamene artefakte. Posljednji vlasnici bili su obitelj Rismondo, a potom obitelj Vianelli, nakon kojih je kula nacionalizirana 1945. godine.

Turnina osim što je bila obrambenog karaktera, služila je i za stanovanje, smatraju povjesničari i arheolozi. To dokazuje vestibul u prizemlju i otvori na prva dva kata. Međutim, treći kat nema nikakvih otvora pa je još uvijek misterija čemu je služio. Prvotno je Turnina imala prizemlje i kat, a ostatak je nadograđen u 12. stoljeću. Služila je prije svega za smještaj kapetana i vojske. Imala je i svoju cisternu.

U svakom slučaju treba ići do Turnine. Ako ne radi upoznavanja lokalne povijesti i arhitekture, onda barem radi pogleda. No, da vam put ne bude prekratak, ako se odlučite na rutu biciklom, predlažem da nastavite stazom Rubinum oko Rovinja, odnosno stazom 202, koje je dugačka 27,5 kilometara, jer ćete na tom putu vidjeti još nekoliko zanimljivih točaka.

Svakako je uz Turninu najzanimljivija crkvica svetog Tome, za koju se čak vjerovalo da je s Turninom povezana podzemnim hodnicima. Ipak, lokacije nisu baš tako blizu – dijeli ih tri kilometra, pa vjerujem da se ipak tu radi o pučkoj legendi.

Sveti Toma u poljima

Sveti Toma je predivna poljska crkva koja je također u poluruševnom stanju, ali svejedno plijeni pozornost. Nalazi se uz staru napuštenu prugu između Kanfanara i Rovinja na predjelu nazvanom Santuman, i do nje se može i automobilom. Uz nju je uređeno i odmorište pa vam ovo može biti idealno mjesto za marendu i odmor.

Ovaj je objekt sagrađen krajem 8. ili početkom 9. stoljeća. No, zapravo oblik kakav danas ima potječe iz 16. stoljeća kada je renovirana. Čitam i da je crkvica bila jedna od stanica drugog dana procesija uoči blagadana Spasova tijekom kojeg se obilazilo sve rovinjske poljske crkvice uz druženje i molitve za usjeve. Stručnjaci kažu da je lijep primjer crkvene arhitekture karolinškog razdoblja u Istri. Ja kažem da je predivno odmorište, zanimljiva točka usred zelenog krajolika obrađenih i zapuštenih njiva te vinograda koja poziva da ju fotkate i kraj nje jednostavno uživate.

Sigurno će biti još posjećenija kada se dovrši započeto preuređenje nekadašnje željezničke pruge od Kanfanara do Rovinja u biciklističku i pješačku stazu po uzoru na Parenzanu. Trenutno se čisti od raslinja.  Zasad je,  nažalost, nemoguće po njoj se voziti zbog toga jer podloga nije za to namijenjena. Ali kada to bude riješeno, tada ćete bez problema moći od Rovinja do nešto udaljenijeg Kanfanara bez traženja dodatnih putova i staza.

Sada, ako se odučite za tu rutu, i to uz samu prugu, malo više morate istraživati staze uz koje ćete vidjeti prugu. Predlažem vam za tu priliku da koristite stazu 201, 274 i 271. Sve su u odličnom stanju i gušt se po njima voziti, a uz njih ćete svako toliko naići i na neku lokvu s bogatim biljnim i životinjskim svijetom.  Posebno kada se vraćate nazad iz Kanfanara za Rovinj. Tada vam treba sat i pol vremena ugodne vožnje nizbrdicom.

Evo i rute: