Za povjesničare, zaljubljenike u baštinu i povijest rodnog kraja građe u Istri uvijek ima u izobilju. Istra je kraj koji ima bogatu povijest još od prapovijesti, a kontinuitet života je ostao neprekinut. Mnogi su narodi ovuda prošli i vladali. Svatko je nešto ostavio za sobom. No, ljudi k’o ljudi. Često zaborave i ono što je bilo prije samo 30 godina, a kako neće ono što je bilo prije stotinu, ili 500 godina. Zato nam kulturna i graditeljska baština priča umjesto naših predaka. Potrebno ju je samo dešifrirari da malo više upoznamo njih, mjesto, a na kraju krajeva i svoje korjene. I dok šetam kroz Svetvinčenat, uzmem si vremena i dešifriram.

Predivna simetrija

Naime, mene posebno privlači ono što nikome drugome previše ne upada u oči ili se negdje skriva iza neke stare žbuke ili bršljana. Što li znači ovaj grb, pitam se kada vidim tako nešto na zidu neke crkve, kaštela, zgrade? Kada je izrađen i gdje je prvotno stajao? Je li originalno ova erta bila na tom prozoru ili je šetala kao kamena građa mjestom i okolicom? Koje su obitelji živjele nekada u ovom mjestu? Znam li njihove potomke? Jesu li bili bogati? Kako su živjeli? Tako se zabavljam dok prolazim nekom ulicom.

Renesansni trg

Posebno me fascinira Svetvinčenat, možda zato jer mi je od malena tu na dlanu, praktički rodno mjesto. Mjesto je to od 300-tinjak stanovnika kojega zbog njegova oblika često nazivaju gradićem, a može se pohvaliti jednim od najljepših renesansnih trgova u državi. A tu je i drevni velebni kaštel Morosini-Grimani čija se konačna kompletna obnova bliži kraju. Od uvijek je bio svojevrsni centar ovog područja, odnosno okolnih sela i zaseoka, pa se ovdje oduvijek išlo kod stolara, kovača, potkivača, postolara, kovača…

Uklesani obrti

Danas starih obrtnika nema. Nema ni njihovih obitelji. Neka ti tuga obavije srce kada znaš da je ta romantična prošlost iza nas, koliko god ona bila teška. Ali ne bi li bilo lijepo da je bar neki od tih potomaka obrtnika danas ostao u mjestu, pa da bar pokazno prikazuje stare zanate. Bar neki kovač…

U kolarskoj radionici

Još mi je u sjećanju kada sam posjetila staru kolarsku radnju u centru mjesta prije deset i više godina. Pokazao mi ju je barba Tonin kojega se u djetinjstvu sjećam kao jednog od najvedrijih poštara. Nema sada ni njega, a što je s tom radnjom koja je bila pravi etnološki izvor znanja, ne znam.

Šutljivi kamen

Vrtlog prošlosti, a posebice drugog svjetskog rata promijenio je krvnu sliku mjesta, ali nam zato kameni znakovi, predaja te povijest otkrivaju gdje su imali svoje kuće, imanja i radnje te kako se mjesto širilo. Šutljivi kameni blokovi iznenađujuće progovaraju kada se odjednom otkriju na stepeništu razrušene kuće koja je vodila u savičentske vrtove.

Kaštel Morosini-Grimani

Upravo je tamo kamenu ertu sa znakom noža i grbom plemićke obitelji Morosini prije puno godina pronašao savičentski oštar Mario Ferlin dok je čistio zemljište. Pronašao ju se sasvim slučajno u uličici koja od kaštela vodi prema mjesnom groblju u nizu starih urušenih kamenih kuća nedaleko kojih je uredio prostor za zbirku svog starog oružja. Bila je najobičnija stepenica, dok je nije okrenuo i ugledao grb plemićke obitelji koja je vladala gradićem Svetvinčenat. Prema oznakama potječe iz 15. stoljeća. Očito je bila na mjestu neke obrtničke radnje.

Ukrasi i natpisi

Naime, na kamenu širom Savičente mogu se naći i urezani znakovi cipela ili nekog alata. To je zapravo reklama, a ovakvi su natpisi nekada stajali iznad pojedinih obrtničkih radnji ovog malog mjesta.

Jure Marinčić

I oni su  samo dio kamenog mozaika Svetvinčenta koje je osnovano na mjestu gdje  su benediktinci iz Ravenne podignuli svoj samostan.  Šetate li ulicom prema izlazu iz mjesta u smjeru pitoreskne crkvice sv. Katarine koju krase predivne freske,  primijetila sam natpis koji govori o namjerama stanara. “Ostium non hostium 1793” nad ulaznim vratima jedne stare zgrade govori da je ulaz u kuću dozvoljen samo prijateljima. Kada se prevede naziv, jasno je da se radi o igri riječi, a natpis konkretno znači “vrata koja nisu za neprijatelje”.

Samo za prijatelje

Nešto malo dalje iznad jednog prozora uočila sam još jedan zanimljiv natpis, a čak ni stručnjaci ne znaju što znači, osim kratice F. F.  koja se često susreće na kamenim materijalima, a govori o onome tko je njegovu izradu naručio. Naime, ta kratica znači “fieri fecit”, a u prijevodu znači “naručio je”, odnosno “dao je izraditi”.

Sunčani sat na kuli

Diljem mjesta Svetvinčenat mogu se naći uklesana i neka prezimena koja nisu plemićke obitelji Morosini ili Grimani. Tako primjerice nedaleko crkvice sv. Antona  pogled privlači jedna volta iznad koje je isturena kamena glava. Kada sam joj se približila, uočila sam urezana slova koja svjedoče da je ovdje bio Anton Stanković.

Zanimljiva volta

Iz župnog arhiva saznajem da je Stanković bio kanonik skolastik koji je u ovoj župi službovao od 1736. do 1759. Još se jedno ime župnika spominje na obližnjem natpisu, i to ono Jure Marinčića koji je župu vodio od daleke 1647. do 1653. godine.

Kaštel i požar

A još nisam došla ni do kaštela koji nam isto priča svoju priču kroz grbove i napise na svojim zidovima, prije svega ulazu. Naime, jedan od najočuvanijih natpisa u  malom mjestu  Svetvinčenat nalazi se iznad ulaza u kaštel. Ovdje su zapisane godina njegova nastanka, i godina njegove obnove.

Nad ulazom u kaštel

“Ovaj kaštel, uništen slučajnim požarom godine 1586. od Kristova rođenja obnovio je i uredio prikladnijim za uporabu 1589. Marino Grimani, vitez i namjesnik svetog Marka”, stoji na latinskom jeziku i prkosi vremenu. Naime, obitelj Morosini izgradila je velebni savičentinski kaštel kada je preuzela ovaj feud, a služio je kao simbol moći, ali i dobro utočište u nemirnim vremenima.

Svjedok drugih vremena

Potom prelazi u ruke venecijanske obitelji Grimani, ali je nažalost  izgorio u požaru. Iznova je sagrađen po nacrtu venecijanskih arhitekata Scamozzija i Campagne, ali ovaj put u obliku kakav se danas može vidjeti u centru mjesta.

Na zgradi kaštela može se vidjeti i grb mjesta Svetvinčenat. Na njemu je kula koja simbolizira kaštel. Tu su i grbovi obiju plemićkih obitelji koje se nalaze i na župnoj crkvi te na mjesnom groblju. Grb obitelji Morosini ima dijagonalnu traku, a onaj obitelji Grimani ispunjavaju vertikalne linije. Zajednički je grb nastao 1560. godine, a predstavlja kombinaciju oba grba.

Idila

I tako bih mogla cijeli dan. Što li bih svašta otkrila o tom mjestu koje je kroz povijest bilo na graničnom području. Svašta. No, ipak se odlučujem za malo maštanja i manje istraživanja na kavi terase oštarije kod Marija. Gledam kako radnici završavaju kaštel koji konačno nakon drugog svjetskog rata kada je zadnji put uništen, poprima nove konture. Bolje i ljepše. Konačno će biti na ponos svima koji ovdje živimo, a njegov budući postav puno će govoriti o možda pomalo zaboravljenoj povijesti mjesta i ovdašnjih ljudi.

 

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.