Tar i okolica: Antičke ruševine, hrastove šume i vinske ćakule u hramu gastronomije

Krenula sam na ovu rutu bez ikakvih očekivanja. Jedino sam znala da želim biti na svježem zraku, da mi staza bude većinom ravna, da budem uz more i da škicnem neke dijelove Istre koje dosad nisam vidjela. Zato sam si već odavno u mobitel ucrtala rutu oko mjesta Tar kraj Poreča. Mjesto je to koje se nalazi na maloj uzvisini između Poreča i Novigrada, i nije da me je opčinilo svojom ljepotom i graditeljskom baštinom, iako ima nekoliko zanimljivih znamenitosti. Htjela sam u Tar i oko njega zbog njegovih lučica i uvala – Santa Marine i Tarske vale, ali i velikih maslinika koje se protežu preko puta njih.

Netipične uvale i luke

To su po meni skroz netipične uvale i luke za zapadnu obalu Istre. Totalno nas vraćaju u prošlost, jer nisu betonizirane ni komericializirane. Iste su desetljećima i to je ona njihova čar koja me davno privukla da dođem ponovno, ali ovaj put na bicikli te da upijem taj miris mora u gotovo netaknutoj prirodi. Ove su dvije lučice tim više  zanimljive jer se između njih nalazi jedan od najboljih i najvećih kampova u Hrvatskoj – Lanterna gdje ljeti bude i  više od 10 tisuća ljudi. S jedne strane imate veliki mir i tišinu, a s druge pravu košnicu.

Naša ruta je započela u Červar-Portu gdje sam bila po prvi put. Zbog toga sam na neki način ostala i šokirana jer je to mjesto pravi primjer arhitekture iz doba socijalizma koja jednostavno nije zaživjela s okolinom. Možda je u doba svoje gradnje bilo to moderno mjesto, međutim danas je to nažalost pravo ruglo apartmanizacije. Koja uzalud potrošena zemlja, i to na jednoj od najljepših lokacija – usred velike i bogate šume hrasta medunca koja očarava. I ne samo to, oko porta, pa do lučice Santa Marine ispod Vabrige nalazi se i čitav niz arheoloških antičkih nalazišta uz samo more. Na prve nailazimo odmah čim smo krenule iz Červar-Porta prema Santa Marini uz samu obalu.

Arheološka iskapanja i istraživanja iznjedrila su zanimljiva otkrića.  U ovom malom zaljevu ispred kojega se u kasnoj antici nalazio otok nazvan Cervaria, već se u 1. stoljeću nalazio proizvodni keramičarski kompleks s opekarskom peći, a u 2. stoljeću poljoprivredno-prerađivački kompleks – uljara. Definitivno je to jedna od najstarijih uljara u Istri.

Osnutak Poreča i červarska vila

Ovo arheološko nalazište zove se Lorun, a osim gospodarskog objekta ovdje je bila izgrađena i rimska ladanjska vila te cisterna za prikupljanje vode. Čitam da se gradnja najstarijih zidova vile  poklapa s vremenom osnutka kolonije Poreč, 46. godine prije Krista, u doba Cezara. Ovdje su se prerađivale i masline, ali i grožđe. Vjeruje se da je uljara radila do provale barbara. Također, ovo je bio centar proizvodnje amfora.

Uz obalu i arheološke iskopine vrlo brzo dolazimo do lučice Santa Marina koja se nalazi ispod mjesta Vabriga. Prije nego smo stigle do male luke s nekoliko ribarskih brodica te kafića i konoba na samom moru, ponovno nailazimo na arheologiju. Ona nas prati čitavim putem. Samo ne kroz kamp Lanternu od kuda puca predivan pogled na Novigrad. Šteta oblačnog vremena. Mjesto gdje ljetuje na tisuće kampista, sada je pusto, rezervirano samo za nas. Lagano uz šalu prelazimo ovaj ravni dio sve do Tarske vale. Straza je kroz kamp asfaltirana.

A onda pred nama Antenal, most koji na ušću rijeke Mirne povezuje Poreštinu i Bujštinu. Znak da ulazimo u Tarsku valu koja je bila poznata po svojim ribnjacima u srednjem vijeku u vlasništvu porečkih biskupa, a danas po izlovu cipla. No, Tarska vala imala je velik značaj i u rimsko doba. To je sasvim razumljivo ako se sjetimo arheoloških iskopina koje su ostale iza nas. Danas se malo tih ostataka vidi s obzirom da je ovdje dugo godina bio aktivan kamenolom. No, povjesničari i arheolozi znaju da je Tarska vala imala rivu i dva mola.

Ribarenje na ovom području ima dugu i bogatu povijest, a dokumenti, koji govore o pravu na izlov ribe porečkih biskupa, su to zauvijek zapečatili. Lovilo se na način da se mrežama zatvorio zaljev, a onda bi se one vukle prema kraju.

Cipli i Tarska vala

Najbolji bi bio ulov brancina i cipli koji bi dolazili na ušće Mirne budući da se ovdje miješa slatka i slana voda. Čitam da je nekada izlov cipli trajao i po 15 dana, a  da bi u tome sudjelovali svi mještani Tara i okolice.

Nevjerojatan je to povijesni kontinuitet ovog kraja. Kada bi barem ta mirna i gotovo zapuštena luka danas mogla pričati. Svašta bismo mogli čuti dok u daljini gledamo most Istarskog ipsilona preko Mirne. No, ljudi ovdje gotovo da i nema. Zima je, gostionica ne radi, samo jedan barba sprema nešto po dvorištu. Pozdravljamo ga i krećemo uzbrdo po asfaltiranoj cesti prema Taru, mjestu koje je nastalo nakon osnutka starog Tara. Naime, stari Tar koji je bio jedan od kaštela u dolini Mirne, nalazio se na području današnje Stancije Blek. Tu je najprije bila rimska vila rustica, a s tog je nalazišta i žrvanj za tiještenje maslina ili grožđa koji je danas izložen u podzemnom hodniku pulske Arene. Na ostacima te vile sagrađen je stari tarski kaštel.

Navodno je kaštel izgrađen u razdoblju između 5. stoljeća i 788. godine, u dokumentima se prvi put pod nazivom Turris navodi 983. godine. Poslije se na mjestu današnjeg Tara razvilo naselje koje se u dokumentima spominje u 13. stoljeću kao Novi Tar.

Danas ostatke starog Tara više ne možemo vidjeti osim nešto od dijelova debelih zidova. Kaštel je propao negdje u 15. stoljeću. Uzbrdicom dolazimo do samog vrha gdje se smjestilo ovo mjesto kojim dominira velika župna crkva Sv. Martina, izgrađena 1800. na mjestu srednjovjekovne iz 14. st. kao spomen na boravak pape Pija VII. u Tarskoj vali.

Veliki planovi

No, mene više fascinira stari kaštel iz druge polovice 19. stoljeća koji je sagrađen na temeljima ranije palače iz 18. stoljeća. Velika je to i reprezentativna gospodarsko-stambena zgrada, upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, koja se danas koristi samo u jednom dijelu te čeka bolje dane. Nekada je bila u vlasništvu u obitelji Rogović, Čemerić, De Freschi i Hausbrandt, a nakon drugog svjetskog rata je nacionalizirana.

Općina Tar s tom zgradom ima velike planove. Kako je ovaj kraj bogat maslinama i izvrsnim maslinovim uljem, a i na obali je još u antičko doba bila uljara, ovaj bi prostor u budućnosti trebao postati Ekomuzej maslinovog ulja na četiri etaže. U prizemlju će biti prijamni prostor za posjetitelje te restoran, caffe bar i suvenirnica.  Upravo ovo bi trebalo biti mjesto gdje ćete jednog dana doći i saznati sve o povijesti mjesta Tar i okolice, same zgrade, ali i gastronomije te poljoprivrede koja čini okosnicu razvoja mjesta uz turizam.

Bit će svojevrsni nastavak dva druga javna projekta koji su vezani za maslinovo ulje, ali i vina tarskog kraja – La Botegu i Kuću tradicijske gastronomije.  Naime, upravo zahvaljujući izvozu vina i ulja Tar se u 18. i 19. stoljeću naglo obogatio. Oba su hrama enogastronomije uređena u starim kamenim zgradama i otvorene su svaki dan – zimi i ljeti. Zato nam je njihova terasa bila idealna za ispijanje kavice.

No, ipak nismo mogle proći bez dobrog vina, i to misnog Porečko pulske biskupije. Ne bismo mi se toga ni bile sjetile, da nam čitavu priču o Kući tradicijske gastronomije nije ispričao elokventni konobar i sommelier Edi Brčić koji je niz godina radio u Valamaru. Iskustva i znanja ima toliko da ga je gušt slušati. Odmah nam je izložio filozofiju Kuće gastronomije.

Misno vino porečke biskupije

-To je prezentacija naših lokalnih proizvođača i hrane. Mi u Taru imamo jako puno vinara i maslinara i ovo je idealna prilika da ih promoviramo. Zato ćemo ovdje organizirati vinske probe, a odmah tko god želi može u La Botegi kupiti sve što mu treba. Tu imemo i domaće sireve, pršut i druge suhomesnate proizvode, ali ne samo iz Istre. Nudimo mi i dalmatinske i slavonske proizvode koje onda sljubljujem s njihovim vinima. Želimo svima pokazati što mi radimo, i to im ponuditi, veli nam pričljiv konobar koji nas odmah nagovara da probamo jednu tarsku malvaziju, a onda na sva usta hvali misno vino malvaziju Porečke i pulske biskupije koja osvaja svojom svježinom.

– Možete ju popiti i ujutro. Ona osvježava, priča nam dalje dok obilazimo ovaj lijepo uređeni centar koji želi posjetiteljima približiti gastronomsku ponudu Tara, Vabrige i regije. Nude i cjelovite menije za one koji žele uživati u ručku ili večeri.

Čule smo mi i više od priče o tarskoj malvaziji i Kući gastronomije. Edi nam je ispričao i kako je počela Vinistra, najveća vinska manifestacija u Istri na kojoj su na početku sudjelovala samo tri vinara. Malo tko zna da se ona taj prvi put održala u Bujama. Priča nam on i o tajnama pjenušaca, ali i terana te kako je upravo teran bio zaslužan što je Parenzana, nekadašnja uskotračna pruga prošla preko Bujštine. I sve smo to saznala dok smo degustirane izvrstan istarski sir i pile misno vino. Je li nam se dalo otići iz Tara? Naravno da nije, ali veselim se dolasku u veliki maslinik pa teška srca ostavljamo našeg Edija i Kuću gastronomije. Tar, doviđenja zasad.

Put nas dalje vodi prema naselju Kukci i Stanciji Vodopija da bismo prešli preko glavne ceste Poreč-Novigrad i ušli u vinograde u smjeru starog Červara. Tek ovdje skrećemo ponovno prema moru i kampu Ulika.

Veliki maslinik

I tu se nalazimo na ulazu u veliki maslinik kroz koji vodi makadamsko-asfaltirana cesta i drvored akacija. Impresivno. Kroz maslinik vode asfaltirane cestice, ali mi idemo dalje prema Punta Busoli.

Mala je to muljevita uvala ispod Červara koja nije ništa spektakularno, ali me opet pomalo očarala. Očarala me jer s jedne strane imam more i plažu, a s druge predivnu šumu ogromnih hrastova, i to ne crnike, nego medunca. Lišće šušti i valovi pljuskaju. Koji spoj mora i kopna. Ludo nešto. Saznajem kasnije i da su ovdje arheolozi imali posla. Nedaleko same obale otkrili su prije nekoliko godina antičko ribogojilište iz 1. ili 2. stoljeća. Uz ribogojilište  pronađeno je nešto  keramike, tegula i dijelova amfora. A tu je nekada bio i antički mol. Tako je ovdje mirno i spokojno, tek koji šetač. S druge strane punte opet vidimo Novigrad, a pred nama jato gnjuraca.

Znamo da smo pri kraju naše rute od tridesetak kilometara. Svaka u svojim mislima nastavljamo put do Červar-Porta. Udišemo šumsko-morski zrak dok biciklom šaramo između bogate hrastove šume i velikog maslinika. Koji divan put i dan. Uistinu nas je obogatio.

Gdje stati i okrijepiti se

Kuća tradicijske gastronomije, Tar

Stancija Špin, Tar