Moram priznati da ne znam puno toga o mjestu Draguć. Nisam proučavala njegovu povijest, niti arhitekturu, niti sam ikada s niti jednim stanovnikom razgovarala i o njemu napravila reportažu. Pa ipak osjećam veliku potrebu nešto napisati o tom malom istarskom gradiću koji se smjestio u idiličnom krajoliku na vijugavom putu između Pazina i Buzeta.

Gdje je nestalo vrijeme

Pitomo je malo mjesto koje zrcali sliku unutrašnjosti Istre. Mirni blagi gradić, srednjovjekovnih kamenih vizura. Pokoja mačka izležava se na toplom suncu, poneki pas zalaje. Ljudi malo. To je slika malih mjesta u samom srcu Poluotoka koji su napušteni. Doduše, život se u njih pokušava vratiti kroz turizam i kulturu.

Poznata vizura

Srećom ili nesrećom to im polazi za rukom. Srećom jer se obnavljaju, nesrećom jer se baš i ne pazi na stare vizure i izvornu arhitekturu, a to je ono što čini njihovu dušu. Tako danas Gračišće, Motovun, Grožnjan, Savičenta žive nekim svojim ritmom, manje ili više sezonalnim. Svake godine imaju sve više turista, izletnika, vreva ljeti sve je veća.

Nikog nema na ulici

No, ne i Draguć. On je ostao zatvoren u toj svojoj miroći daleko od očiju svijeta. Ovdje ne možete proći usput. Tu baš morate doći. I kada dođete, neće vam biti žao niti jednog kilometra koji ste morali potegnuti.

Pogled na Butonigu

Ono što će vas najprije oboriti s nogu i prije nego skrenete prema mjestu je pogled. Sa ceste Draguć nam je kao na dlanu, a iza njega vidimo Dragućku valu. I tamo sam bila pa se penjala do gradića na vrhu po makadamskoj razrovanoj cesti nakon velikih kiša i bujica. I to biciklom.

Vala i bicikliranje uzbrdo

Definitivno jedan od doživljaja koji nikad neću zaboraviti kao i umor koji me savladao kada sam došla do crkvice svetog Roka. Legla sam se na travu i gledala u plavo nebo dok mi je srce kucalo sto na sat. Ali mi ništa nije bilo teško jer sam znala da ću se, kada se dignem sa zemlje, naći na jednom od najljepših mjesta u Istri s kojega se pogled pruža na valu, ali i Butonigu te obližnje vrhove. Veličanstveno.

Ležim na zemlji pored crkvice svetog Roka
Crkva je sagrađena u 16. stoljeću

Sveti Rok je inače poznati zaštitinik od kuge, a ova je crkvica, očito kao branik toj zloglasnoj bolesti koja je svojedobno poharala mnoga mjesta u Istri, izgrađena početkom 16. stoljeća. Fascinantna je ne samo zbog svoje prekrasne lokacije i pogleda, nego i moćnih fresaka kojima ju je obogatio 1529. Antun iz Padove, zapravo Kašćerge. Tu možete vidjeti palu s likovima Sv. Roka, Fabijana i Sebastijana na zidu iznad oltara.

Na svodu je ciklus od 28 slika s prizorima iz Isusova života, od Naviještanja do Euharistijskog krista, a zidovi ove male sakralne građevine ispunjeni su likovima svetaca, crkvenih otaca, papa, biskupa i običnih ljudi. Ako znate glagoljicu, moći ćete iščitati i neke od natpisa, odnosno grafita po zidovima. Da, u Draguću se pisalo glagoljicom.

Zanimljiva unutrašnjost crkvice svetog Roka

No, vratimo se mi ulazu u gradić jer će vas ipak crkvica svetog Roka dočekati na samom kraju nakon što popijete kavu na trgu i pod voltama se zaputite prema njoj. Ono što ćete sigurno primjetiti je njegova skladna arhitektura i organizacija. Razlog tome je planska gradnja nakon što je gradić izgorio u velikom požaru za Uskočkog rata početkom 17. stoljeća.

Organiziran Draguć

Zato Draguć danas ima centralnu ulicu i glavni trg s reprezentativnim zgradama u klasicističkom i baroknom stilu. No, Draguć se prvobitno nije nalazio na tom mjestu, već na takozvanoj lokaciji Stari Draguć gdje se i dan danas mogu ispod naslaga zemlje otkriti ostaci nekadašnjeg života na tom području.

Glavni trg

Prije nego dođete do glavne ulice možete malo sjesti i odmoriti uz crkvu crkvu svetog Elizeja iz 12. stoljeća koja je okružena lokalnim grobljem. Budući da me uvijek zanimaju nadgrobni spomenici, posebno oni stariji koji otkrivaju neke tajne ljudske sudbine iz prošlosti, rado sam pogledala i lapidarij. Zanimljivo. Tu možete vidjeti spomenik dragućkom županu za vrijeme francuske vladavine Giovanniju Grozichu (umro 1833.) koji je dobio austrijski orden časti. Tu je pokopan i gradonačelnik Giovanni Grossich (1796. – 1861.) koji je izgradio školu, župnu kuću, groblje te 1847. podigao markantan 28-metara visok zvonik koji Draguću daje njegovu prepoznatljivu vizuru.

Dragućki zvonik

Nismo prošli ni nekoliko metara evo još jedne crkve, ovaj put crkve Gospe od Ružara koja je sagrađena 1641. godine. Nastala je s formiranjem novog naselja, a u unutrašnjosti se nalazi svojevrsni muzej sakralne umjetnosti. Uz tri već spomenute crkvice ovo malo mjesto koje danas broji niti 70 stanovnika, ima i crkvu Svetog Križa. To je pak župna crkva koja se nalazi na glavnom gradskom trgu, a spominje se još u 16. stoljeću. Dakle, četiri crkve bdiju danas nad malim Dragućem. Na trgu nek vas ne iznenadi fontana s pitkom vodom. Izgrađena je 1888., a do nje se voda, iz podnožja Starog Draguća, spuštala slobodnim padom. Danas je ukras centra mjesta.

Pitoreskno mjesto

Mala konoba

Javna fontana

Sada je vrijeme da malo uživate u toj mirnoći o kojoj sam pisala na početku ovog bloga. Možete do zidina pa pogledati valu i krajolik i diviti se vidicima dok vam vjetar fijuće u kosi, a možete i do obližnje lokalne konobe. Jedina je u mjestu i nikad zapravo ne znam je li otvorena ili nije. Ali ne zamaram se previše. Sjednem vani i znam da će netko prije ili kasnije doći. I nikad nisam pogriješila. I lijepo je piti tursku kavu na placi u Draguću dok nema nikoga. Koja blagodat tako pobjeći od svakodnevnog stresa. Sami u svojim mislima ili dragim društvom ovo je idealno mjesto za provesti pola sata i jednostavno uživati. A možete i šutjeti. Draguć ionako voli svoju tišinu.

 

GDJE U OKOLICI JESTI

2. Peron, Cerovlje 6

Konoba Volte, Kozari 16

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2 KOMENTARA

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.