Biciklom iz Cerovlja u Hum: U kolijevci glagoljice i biske

Točno mi je u glavi ostalo to hladno zimsko jutro usred veljače. Prelijepo plavo bistro nebo, a prsti mi se smrzavaju. I noge. I sada treba na bicikl pa smjer Hum. Ništa, nema druge neko raskrcati ih s auta i krenuti u ovu zimsku avanturu. Oko 8 sati je ujutro, a iz kafića trešti muzika. Čujemo neku trubu i harmoniku. Veseli su ovi ljudi u Cerovlju, pomislimo si. Da, naš start je tog ranog jutra bio Cerovlje u unutrašnjosti Istre gdje su maškare cijeli vikend harale, i nije im bilo dosta, nego su svoju zabavu nastavile nakon burne noći i tog jutra. Svaka im čast.

Sigurno su nas zbunjeno gledali kada smo naoružane kapama, rukavicama i šuškavcima ušle u kafić. I što smo pile kavu, za razliku od njih. Njima glasna muzika tako rano ujutro nije smetala iako je jasno bilo da te noći nisu ni oka sklopili. Nama, koje smo odmorne i spremne na novu rutu po središnjoj Istri na dva kotača, ipak je to bilo previše i preglasno. Brzinski smo ispile kavu i krenule smjer Cerovlje – Hum, i to slijedeći stazu 502 u smjeru Boruta.

Spuštamo se prema tom mjestu po asfaltu, gledamo ispred nas predivnu Učku i vičemo kako nam je zima. “Smrzli su mi se prsti”, viče jedna. Druga kaže da ne osjeća noge, treća oblači još jedan šuškavac.

Željeznička stanica Hum

Tješimo se da ćemo se brzo ugrijati, samo neka više krenu uzbrdice. I naravno da je bilo tako. Uzbrdica u ovim dijelu Istre uistinu ne nedostaje, tako da je prošlo malo vremena od kada smo navlačile robu na sebe, do trenutka kada smo doslovce zakuhale, zagrijale noge, ali i srce.

Predivna staza vodi nas brežuljkastim krajem u okolici Cerovlja pa sve do podvožnjaka ispod vijadukta Istarskog ipsilona kuda stižemo na željezničku stanicu Hum u Istri. Cijelim nas putem uz niske šumarke hrasta i pinija prate vidici na mala mjesta u tom kraju. Gledamo koliko još moramo probiciklirati da bismo ih dosegle, ali znamo da hoćemo. I tamo namjeravamo sigurno kušati bisku, rakiju po kojoj je najmanji gradić na svijetu nadelako poznat. Hum, stižemo.

Kratko stajemo na željezničkoj stanici na pruzi Lupoglav-Pula. Ne zato da bismo dočekale vlak, koji ovim krajem prolazi jako rijetko pa je svjevrsna atrakcija, nego da bismo malo predahnule prije novih brežuljaka. Istodobno fotografiramo čaroban krajolik. Lijep je i kada nema zelenila. S jedne strane Učka i dolina podno nje, s druge blagi brežuljci u smjeru Buzeštine. A svakome preporučam, ako već ne voli biciklu, da dođe ovdje u šetnju. Tu se polako prešaltavano na stazu 506  koja nas uzbrdicama i nizbrdicama vodi u smjeru Hum.

Najmanji grad na svijetu

Zanimljivo je bilo tih nekoliko kilometara proći na bicikli jer ne samo da vas očekuju jako lijepi vidici koji s ove uske ceste pružaju na najmanji grad na svijetu, nego jer se stalno izmjenjuju kratke uzbrdice i nizbrdice koje su uistinu pravi užitak za sve one koji vole biciklirati. Putem nailazimo i na stare crkvice – zaštitni znak Istre. Cesta je pitoreskna. Uska, s malo automobila, okružena šumicom, a na dijelovima je krcata borovim iglicama.

A onda strminom do Huma. Nije problem ni to jer kao i uvijek kada dođem u to mjesto, obuzme me oduševljenje. Jednostavno je Hum sretna lokacija. Valjda zato jer smo na vrhu. Tko će ga znati. Kroz dvostruka ulazna vrata iz 12. stoljeća ulazimo u gradić, ako se mjesto s nekoliko kamenih kuća i crkvom tako može zvati. Prolazimo kroz nadsvođeni kameni ulaz s pločama na glagoljici. Srce ti pomalo zaigra. A onda se pred nama pružio stari trg.

Sve je tu na tom malom prostoru – i gradska loža,  kuće za vlastelu i  mještane te župna crkva s rezidencijom za župnika. Obilazak završava jako brzo jer je ipak ovo najmanji grad na svijetu, a onda se lagano upućujemo do kamene klupice pored male kušaone lokalnih proizvoda. Vrijeme je za marendu. No, vrag nam ne da mira. Moramo ući i pogledati što se nudi.

Domaća biska

Opće je poznato u Istri da je Hum centar rakija i da se ovdje svakog listopada održava smotra istarskih rakija. Ovdje ih ima jako puno tko želi kušati i kupiti. Bacamo oko, ali ne želimo ništa popiti, bar ne dok nas ljubazna prodavačica ne ponudi. Kako smo u Humu, odlučile smo se za degustaciju biske.

Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Zapisan je bio na glagoljici, a danas je sastavni dio tipične ponude istarskih proizvoda. Na zimskom suncu lagano guštamo. Marendamo i ispijamo kapljicu ljekovite biske. Pripremamo se za ostatak puta koji nas nakon Huma vodi sve do Kotli, jednog od najromatičnijih mjesta u Istri kojeg znam. Ovaj se put ne zaustavljamo u poznatoj humskoj konobi koja je nadaleko poznata po tradicionalnoj istarskoj kuhinji i supi – slasnom crnom vinu u bukaleti u koje je umočen prepečeni kruh.

Inače, Hum je isto kao i većina istarskih malih mjestašaca na brdu nekada imao svoj kaštel koji se spominje kao Castelum Cholm već 1102. godine u darovnici kojom istarski markgrof Ulrich II. daje u feud Hum akvilejskom patrijarhu. Nalazio se na mjestu današnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije  koja je izgrađena početkom 19. stoljeća. Bio je to obrambeni kaštel, kao i većina njih u Istri.

Naime, Hum je bio na graničnom području, često je bio razaran i obnavljan, a uništen je u Uskočkom ratu u 17. stoljeću. Tada je kaštel spaljen, i nikada više nije poprimio nekadašnji oblik.

Aleja starog pisma

Nakon okrijepe nastavljamo dalje prema Kotlima, spuštajući se predivnom nizbrdicom uz Aleju glagoljaša. Spomenik je to našem starom pismu, a upravo je ročko i humsko područje bilo središte glagoljaštva u Istri. Na cesti  Roč -Hum u dužini od sedam kilometara na deset je mjesta postavljeno kameno znamenje koje simbolizira ovo staro hrvatsko pismo. Aleja počinje Stupom čakavskog sabora, a završava bakrenim vratima Huma koje smo za sobom ponovno zatvorile kada smo se opraštale od grada.

Mi se zaustavljamo kod Uspona Istarskog razvoda, koji je posvećen tom dokumentu iz 14. stoljeća, a govori o razgraničenju između posjeda akvilejskog patrijarha, pazinskog kneza i Mletačke Republike. Uspon započinje kamenim vratima u obliku glagoljskog slova L, nastavlja se glagoljskim slovima koja se uspinju pored utabane staze, a tvore natpis Istarski razvod.

A onda nastavljamo put do sela Brnobići gdje ponovno skrećemo na stazu 502 i opet se spuštamo predivnim nizbrdicom do Kotli. Tu ćemo stazu gotovo čitavim putem pratiti do Draguća i kasnije od Draguća do Cerovlja – kako nam snaga i volja budu dopuštali. Ne razgovaramo ovim dijelom puta nego uživamo u vjetru u kosi.

Slapovi i mlinovi

Kada je nizbrdica u pitanju, samo se treba prepustiti, ćakule su za ravnu stazu. Čujemo vodu, što znači da smo stigle u Kotle. Što reći o ovom malom kamenom napuštenom selu koje je postalo izletnička oaza zbog vodopada i napuštenih mlinova? Uvijek te iznenadi – bilo ljeto, zima ili proljeće. Voda teče bez obzira na sve, podsjeća te na protok vremena.

Kotli su navodno dobili ime po kamenom koritu koje je izdubila voda. Selo i okolni prostor 1994. godine dobili su status spomeničke baštine. Dakle, to je zaštićena ruralna sredina sa sačuvanim kortama i baladurima te mlinom na vodu smještena u dolini Rečine čije vode dalje teku prema Mirni. Tu su nekad živjeli razni obrtnici, a mjesto je napušteno nakon 2. svjetskog rata. Život se polako vraća u ovo mjesto kroz mali restoran ponad slapova, a polako se obnavljaju stare kuće. No, daleko je to od onoga što su Kotli nekada bili.

Ne zaustavljamo se puno, osim za fotografije da nas ne uhvati zima. A i nismo svjesne baš što je pred nama. Jer karta govori jedno, a iskustvo drugo. Čeka nas teška uzbrdica gdje prešaltavamo brzine na jedinicu. I onda svaka u svojim mislima polako idemo korak po korak, ali na bicikli, do vrha. Treba ustrajati i vidjeti koliko možemo izdržati. To su mali izazovi koji svaku rutu čine zanimljivom, a po njima je se kasnije i sjećamo.

Dragućka vala

Stižemo na novi vrh i u selo Krušvari, a tada se pogled širi na drugu stranu – prema Draguću. Tamo moramo doći da bi se nakon toga  vratile do Cerovlja. Lagana se maglica diže iz Dragućke vale, okolo su maslinici, čeka nas lijepi široki makadamski put. Obećavajuće.

Opet smo na valu nizbrdice, a sunce nas kupa. Oko nas maslinici, a po putu vidimo i urušene stare kamene kuće. Tko je tamo živio? Zašto su napuštene, pitamo se i nastavljamo put.  I tako do dna. Znamo da nam poslije neće biti lako, ali se ne zamaramo. Barem ne tada. Bolje da i nismo kada se sjetim nastavka puta. Dakle, najbolje je ovaj dio staze izbjeći ako ikako možete, posebno nakon velikih kiša.

Staza je strma, a bujice su je bile skroz odnijele tako da je bicikliranje bilo nemoguće. Put je bio sličniji suhom koritu neke rijeke. Zato je guranje bicikle po tom nemogućem terenu bilo jedino moguće. Mukotrpan put je poprilično trajao, a Draguću ni traga ni glasa. No, kada sam stigla do male crkvice svetog Roka na travnatoj uzvisini na samom kraju mjesta, jednostavno sam se legle i više se nisam dizala. Bila sam skroz iscrpljena.

Trava je mirisala na proljeće, a dok si tako stopljen sa zemljom osjećaš neki neobični mir. Ni nakon 15 minuta ležanja nije mi bilo do ustajanja, ali vrijeme je za pokret.  Razgledale smo ovu vrijednu crkvicu bogatu freskama, i naravno grafitima na glagoljici. A onda bez previše zaustavljanja u ovom biseru unutrašnjosti Istre koji je izgrađen planski nakon što je uništen u Uskočkom ratu, nastavljamo dalje.

Sada smo preumorne i želimo doći čim prije do cilja. Zato umjesto makadamskog puta preko brda do Cerovlja, uzimamo rutu po cesti Buzet – Pazin. To je bio pun pogodak. U samo 15-tak minuta smo do automobila. Tko bi to bio rekao. Cerovlje je pred nama.

Medeni peron

Za one koji žele uživati u nastavku dana, ali možda manje aktivno, svakako preporučam da ostanu na ručku u konobi 2. Peron u Cerovlju. Ova konoba postaje sve popularnija u unutrašnjosti Istre, a njeni ljubazni i uslužni vlasnici  Mariela i Armando Lušetić dali su joj ime po željeznici koja prolazi par metara od restorana.

U veljači za vrijeme Dana meda imaju poseban jelovnik koji će oduševiti sladokusce. Jer nije klasičan, a svako je jelo obogaćeno domaćim medom iz ovog kraja. Za početak će vas zasititi energetska medena salata na kremi od koprive, a potom će vas oduševiti rafioli u umaku od meda, kadulje i pinjola. Ako želite ostati na medu, preporučam confit pačjih prsa zapečenih u medu i bademima, a za kraj tu je medeni zalogaj od skute, datulja, grožđica, suhih smokava i naravno meda.

Za ljubitelje mesa – ovdje nemojte propustiti biftek, fiorentinu ili svinjska rebra koji se pripremaju na ognjištu pred vama. I ne samo to, u ovoj konobi možete kušati i domaću tjesteninu na razne načine – fuže, njoke i pljukance sa šugom, ali i nešto drugačije poput  rafiola od sira s kušem ili kaduljom, zatim tartufima i sezonskim gljivama poput vrganja i divljači. Što reći nego pravi gastronomski doživljaj na kraju uzbudljivog dana. Tako bi uvijek i trebalo biti.

Evo i rute: