Stancija Grande: Ljubavna tragedija uklete ladanjske palače

Mračno tajnovito mjesto puno skrivenih strasti? Ukleto imanje? Ili samo najobičnija ruševina prepuštena vremenu, zaboravljena od svijeta u zanimljivom krajoliku intrigantne povijesti? Stancija Grande, Velika stancija ili Villa Cesare kraj Savudrije mjesto je koje se već desetak godina povezuje s nekretninskim biznisom, gradnjom golf terena, hotela, čega već ne. Tipična istarska priča megalomanskih projekata koji se nisu realizirali. Zasad.

No, ne mislim da bi staro ladanje, zaštićeno kulturno dobro koje je zajedno s okolicom – kultiviranim krajolikom, upisano u Registar kulturnih dobara  – Listu zaštićenih kulturnih dobara, trebalo ostati u današnjem lošem stanju. To bi bila prava šteta. Stancija Grande predivno je zdanje, pa čak i u ovom najtužnijem obliku koje zaslužuje temeljitu obnovu i da se privede funkciji. Da dobije onaj stari sjaj. Bilo je sigurno čarobno kada je živjelo punim plućima. Radilo se o palači s pomoćnim objektima na jedinstvenom zemljištu od preko 80 hektara opasanom visokim zidom.

Danas je to gotovo nezamislivo, iako dok šećem kroz sada zapušteni vrt i virim u palaču, vidim neka bolja vremena. A od njih nije prošlo niti stotinu godina. Koliko toga može propasti u tako kratkom vremenu… A koliko se toga tek može zaboraviti.

Strastveni ljubavnici

Možda sanjarim o toj zgradi jer sam prije nekih godinu dana pročitala knjigu “Stanzia Grande” našeg poznatog kazališnog redatelja i dramskog pisca Damira Zlatara Freya. Njegovi opisi tajanstvene palače u okolici Savudrije te ljubavnog vihora glavne junakinje – Tršćanke Francesce Fabris Pallato i trgovca Maria Morpurga de Nilma ostali su mi u glavi. Posebno scene njihove velike ljubavi i činjenice da su oboje tragično skončali. Zanimljivo je kako je Frey u svojoj mašti vidio tek sagrađenu vilu koju je dvoje strastvenih ljubavnika podignulo kao svoje gnijezdo. Tog zlatnog doba iz ovih opisa danas nema. Svatko se u to može slobodno uvjeriti i prošetati do Stancije Grande, reprezentativnog primjera ladanjske kulture 19. stoljeća.

I to glavnim makadamskim putem koji je sagrađen krajem 19. stoljeća. Ali može se doći i drugim putem kroz drvored duda ili murve, crnog bora te ošišanog lovora.

Markantni pristup stanciji

To je stari pristupni put od bijele sipine s profiliranim kamenim rubnjakom, ograđen kamenim zidom od kuda se nekada dolazilo na stanciju iz Savudrije. Vegetacija si je dala maha pa se nažalost počeo gubiti izgled nekad markantnog pristupa stanciji.

A ona nije u potpunosti napuštena. Po rublju koje se suši u dijelu dvorišta, znam da ovdje stanara još ima. Vičem “Dobar dan”, kako bih čula tko to još ovdje živi i da mi nešto ispriča o samoj kući i okolici te ima li istine u legendi o Francesci, po kojoj je navodno i obližnje selo Frančeskija dobila ime, i zgodnog Maria. Međutim, nikog nema. Idealan trenutak da provirim u napuštenu zgradu. Poput male Francesce na samom početku romana.

Sve je u poprilično jadnom stanju, a u nekad očito predivnom perivoj vlada divljina i smeće. Miriše na vlagu, trulež… I zgrada je zarasla, a biljni i životinjski svijet iz dana u dan mijenja njen izgled. Jedan stari fićek čak je završio i u samoj palači koja je građena u više faza.

Iako je u ruševnom stanju, vidi se da su zidovi prostorija bili posebno oslikani.  Šuljam se između urušenih greda, otkrivam slike na zidu. “Ovdje mora da je bio salon”, pričam si u bradu. Dižem se stubištem na prvi kat. Isprobavam stabilnost svake stepenice. Još su čvrste, iako je pitanje do kada. Tu su razne prostorije, s kojih je odavno otpala žbuka, urušavaju se stropovi. Kako žalosno u konačnici.

Borozija pa Stancija Grande

Kako stoji u elaboratu dr. Petra Puhmajera iz Hrvatskog restauratorskog zavoda prvi dijelovi palače nastali su početkom 19. stoljeća. Nije se prvotno zvala Velika stancija, nego Borozija po obitelji Borisi koja je nekad bila vlasnik zemljišta gdje je niknulo ovo ladanjsko imanje. Taj naziv još se može naći u starim katastarskim planovima. Riječ je o poznatoj patricijskoj obitelji koja je iz Bara pobjegla pred Turcima na ove prostore. Primljeni su u gradsko plemstvo u Kopru, a kasnije su postali i vlasnici posjeda u Funtani. Spomenuta je obitelj u Funtani podignula kaštel 1610. godine.

Borisijevi su ovdje imali kuću s gospodarskim zgradama. Središnji stambeni objekt imao je dva krila te gospodarsku zgradu i manji objekt koji je bio kolonska kuća s gospodarskim zgradama u vlasništvu braće Delsenno.

Potom je taj posjed 1819. godine kupila obitelji Fabris, koja je ondje izgradila današnju stanciju, te se od tog vremena imanje naziva Velikom stancijom.  Lokacija za gradnju kompleksa je bila savršena – na malom brežuljku od kuda se vidi čitava okolina. Šteta da se zbog ruševnog stanja zgrade nisam mogla dignuti na vidikovac kako bih vidjela more.

Riječ je o obitelji iz Pirana, a Giuseppe Fabris je bivši Borisijev posjed koristio u gospodarske svrhe, a ne i za ladanje. Tu se tada nalazila kolonska kuća te staje za krave, ovce i konje.  Nakon njegove smrti 1839. godine imanje preuzima Angelo Fabris, vjerojatno njegov sin, i njegova supruga Anna-Maria. Pretpostavlja se da je Angelo sagradio većinu današnje stancije jer se od tada  stancija u dokumentima  spominje kao imanje s gospodskom i kolonskom kućom, stajama, objektom za uzgoj dudova svilca i mnogo obradivih polja na površini od 127 jutara. Upravo je on na Stanciji Grande počeo s uzgojem dudova svilca.

Obitelj Cesare

No, očito je ovo predivno imanje u jednom trenutku postalo  prevelik financijski zalogaj za Angela, pa je bio primoran imanje staviti pod hipoteku, a potom i prodati. To se dogodilo  20. srpnja 1877. godine kada je imanje za 33.000 forinti kupio Carlo Cesare iz Trsta. Bogati brodovlasnik i industrijalac kreće s preuređenjem zgrade.

Tada Stancija Grande ponovno cvjeta i dobiva nekoliko novih elemenata – sagrađen je visok toranj u karakterističnom stilu gotico quadrato nadahnut dvorcem Miramare i zgradom arsenala Lloyd Triestino u Trstu, a pročelje stambene palače ukrašeno je zupčastim kruništima u neogotičkom stilu. Slično je bio ukrašen i vodotoranj, podignut ispred južnog pročelja.  Uređena je i unutrašnjost zdanja te su prostorije zgrade raskošno oslikane. Tršćanin je sagradio i spremište za kola te kolonsku kuću. Stancija Grande u tom periodu dobiva još jedno ime – Villa Cesare.

Cesare je uredio i predivan ladanjski vrt. Danas se, nažalost, ne mogu vidjeti njegovi obrisi. U vrtu je bila smještena sjenica, tu su bile klupe, zasađeno je bilo cvijeće. Centralni dio ukrasnog vrta činio je poveći kružni paviljon željezne konstrukcije obrastao penjačicama. Bilo je tu i tropskog bilja, a puteljak je vodio i prema moru gdje je bilo pristanište za barke. Danas drača i visoka trava.

Gondola i kočija

A kuća je tada imala sve blagodati grada. Imala je tekuću vodu, vlastiti električni agregat za rasvjetu i slušanje radija, i to naravno prije nego je struja 1936. došla u Savudriju. Zanimljivo je i da su se bavili turizmom – izgradili su obližnje vile  Lotta i Ziani, koje su iznajmljivali turistima, a u luci je bilo uređeno kupalište. Tu se pak nalazio i njihov kajak sličan venecijanskoj gondoli. Imali su i kočiju, a kasnije i automobil. Vjerojatno prvi na ovom području.

Zlatno doba prestaje s Drugim svjetskim ratom kada obitelj odlazi iz Savudrije. Stancija od jeseni 1943. godine postaje  stožer njemačke obalne straže, a u ljeto 1945. preuzima ju Jugoslavenska ratna mornarica. Vojska je ovdje ostala sve do kraja osamdesetih godina, a od tada zdanje rapidno propada. Velika šteta. Možda i njoj brzo ponovno svane jer Stancija Grande to zaslužuje, kao i čitavo njeno imanje.