Ovaj tjedan je prava akcija u Žminju. Nedaleko sela Orbanići Dolenji ugašena je japlenica, i sada se iz nje vadi ispečeno kamenje u posebne bazene kako bi ih se zalilo vodom. U prijevodu, gasi se živo vapno po starinski. I to u režiji uglednog žminjskog arhitekta Branka Orbanića, poznatog po ljubavi prema istarskoj graditeljskoj baštini i njegove entuzijastične ekipe. Vlasnik je to tvrtke Kapitel, koja se prvenstveno bavi obnovom, revitalizacijom i rekonstrukcijom spomenika kulture i graditeljske baštine na području Istre, ali i šire. I to već 30 godina u kojima je stvorio posebnu reputaciju. Zaslužan je i za obnovu kažuna na Vodnjanštini, ali i za to što se puno govori o načinu obnove starih kuća. Cijelu svoju karijeru ovaj je arhitekt  posvetio izučavanju takve gradnje u svim mogućim pravcima, ali ne samo to. Kada ga slušate, niste sigurni razgovarate li s arhitektom, povjesničarem, restauratorom, kemičarem, konzervatorom, arheologom…

Gašenje vapna

Branko je krajem kolovoza zapalio svoju 18 japlenicu, jedinu takvu u Hrvatskoj. I tih dana mnogi su znatiželjnici obilazili Park vapna gdje se sve to odigravalo. I nakon toliko godine paljenje japlenice i održavanje vatre te gašenje vapna izaziva velik interes.

Tradicija i japlenica

Za one koji ne znaju što je to, malo pojašnjenje. Japlenica je jednostavna konstrukcija za tradicijsko dobivanje vapna od kamena vapnenca, a stvaranje vapna koje se kasnije koristi za gradnju kuća i drugih objekata u Istri je udomaćeno još od rimskog doba.

Japlenice u Istri još od rimskog doba

-Japlenica se gradi postupnim slaganjem neobrađenoga i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolastoga ložišta s ulaznim »vratima« napravljenima od dvaju bočnih okomitih i jednoga vodoravnoga kamena. Vrata su dovoljno velika da omogućuju nesmetano ubacivanje snopova granja, ali istodobno dovoljno malena da čuvaju toplinu. Japlenica se prema vrhu postupno sužava, a visina joj od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Na kraju gradnje oko nje se poslože okomito usađeni kolci povezani čeličnom žicom. Vrh se zapuni zemljom i pepelom od prijašnje gradnje kako bi japlenica što bolje očuvala toplinu, stoji definicija u Istrapediji. Nekad su se radile diljem Istre, a najduže u Šegotići i Pavičini te na samoj obali podno tih mjesta na istočnoj strani Istre.

Japlenicu je ložio i 12-godišnji Leonid Orbanić

Ljudi su na obali ad hoc složili konstrukciju od kamena i zapalili ju granjem koje je bilo na obali. Čim bi proces bio gotov, dolazili bi ljudi kolima ili brodovima i uzimali gašeno vapno jer ga se nije imalo gdje skladištiti uz more. No, Istrani su uz svoje stare kuće uvijek imali male bazene koje su isto neki nazivali japlenicama ili vapnenicama gdje su čuvali vapno pod vodom.

Loži se dan i noć

Sve to znam iz neke svoje opće kulture, ali opet dok nisam došla do Parka vapna nisam znala kako se odigrava čitav taj proces jer još nikad uživo nisam vidjela kako se japlenica pali i održava, a još manje kako se vapno gasi.

Temperatura u jednom trenu dostiže i 1050 stupnjeva

– Tokom šest do sedam dana temperatura unutar konstrukcije je oko 800 stupnjeva, a tek se na kraju ona diže na 1050 stupnjeva Celzijusovih. Kako znamo da je kamen „izgorio“, odnosno kada je spreman za gašenje? Na vrhu japlenice je neka vrsta kupole koju razbijemo. Uzmemo kliješta, izvadimo prvi kamen koji je na vrhu i stavljamo ga u vjedro. Ako se taj kamen potpuno raspadne u vodi, onda je svo kamenje pečeno. Naravno, da sve ovisi o tome kakva je japlenica. Ako je veća, treba joj više vremena da se kamen ispeče. Mi imamo malu od osam kubika kojoj je potrebno šest do sedam dana da bude gotova, pripovijeda nam ovaj arhitekt koji iza sebe ima ogromnu referentu listu obnovljenih spomenika kulture – od pulske Arene do zvonika Eufrazijeve bazilike, ali i tradicijskih kuća. Upravo je to i razlog zašto je pokrenuo tradicionalnu proizvodnju vapna.

Arhitekt i znalac – Branko Orbanić

Naime, Branko nam priča dok “mantinjamo” japlenicu da je potrebno svaku građevinu obnoviti onim materijalom kojim je građena. Tako da nema smisla primjerice Eufrazijevu baziliku obnavljati cementnom žbukom.

Strano tijelo

Jer građevina jednostavno to neće prihvatiti. Za nju će to biti strano tijelo. A kako je Branko perfekcionist, onda taj materijal mora biti gotovo identičan onom originalnom. Zato je on dobar dio svoje karijere posvetio upravo izučavanju tradicijskih materijala, načinu njihove proizvodnje, ali i gradnje.

Vruće je, ali nema veze

– Jedno dobro nikad se ne smije napraviti na teret drugoga, odnosno autentična arhitektura jednog mjesta podrediti sadržaju ili ideji arhitekta, jednom mi je to rekao.

Za dobivanje kvalitetnog vapna treba koristiti probrani materijal, koji sadrži više od 95 posto kalcijevog karbonata.

Japlenice radi od 2003.

– Treba ložiti isključivo drvenu građu, naveo je Orbanić.

Znanje s greškom

– Ako se loži s mokrim drvetom, možeš jako brzo „zagušiti“ japlenicu i jednostavno ju uništi. Mnogima se to dogodilo pa su jednostavno odustali od nje. Osim toga bitno je i da ispravno gasiš vapno. Čak i neki naši stari nisu znali kako se pravilno gasi vapno pa se s koljena na koljeno prenosilo znanje s greškom. Točno je da jedan volumen živog vapna gasiš s tri volumena vode odjednom. Tada se doslovce sve otopi u vodi, priča nam arhitekt koji nam pokazuje daljnju proceduru tradicionalne proizvodnje vapna.

Bitno je pravilno gašenje vapna

Naime, odmah pored vrha kamene konstrukcije u kojoj gori kamen, nalaze se takozvani bazeni. Kada je kamen pečen, čeka se dan – dva da se malo ohladi. Onda se vadi u bazene, a preko njega se lijeva voda koja ga otapa. U toj kombinaciji nastaje bijela kašasta tvar, koje se potom kroz male otvore prebacuje u podzemne prostorije gdje vapno miruje dok se ne staloži. To traje najmanje godinu dana prije nego se ono može početi koristiti.

Opasna posla

Branko nam veli da bi najbolje bilo da miruje i do tri godine, posebno ako se s vapnom rade fine stvari poput zidnog slikarstva. A gašenje vapna je posebno zanimljivo, ali može biti i opasno. Kako je kamen pečen na visokoj temperaturi, treba se zaštititi prilikom njegova vađenja iz konstrukcije, a i kada se gasi vodom treba biti oprezan jer opekline teško zacjeljuju.

– Živo vapno se mora odmah gasiti, nema se vremena previše čekati jer ako ostane na zraku upija vlagu i počinje cvjetati, otkriva nam Branko.

Vađenje užarenog kamena iz japlenice

Puno mu je u čitavoj priči tada pomogao i austrijski restaurator Hannes Weissenbach koji je jedan od najvećih stručnjaka kada govorimo o vapnu. Njega je susreo na jednom skupu, povezao se s njime. I Austrijanac mu je pomogao da ponovno zaživi tradicija. A i Orbanić se praktički zaljubio u ovaj materijal. Oduševljen je njegovom širokom primjenom koja nije obuhvaćala samo graditeljstvo.

Orbanić proizvodi vrhunsku kvalitetu vapna

– Vapno se u narodu koristilo jer je ono predstavljalo zdravlje zbog lužnatosti, i to za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju. Gdje god su bili neki problemi, primjerice sa štakorima, miševima, ljudi su stavljali vapno i oni bi riješili taj problem. Vapnom su se nekada žbukale i premazivale šterne, odnosno cisterne s vodom koje bi time dobile tanak film. Kako bi voda u šterni rasla ili padala, to se vapno stalno vlažilo, aktivirao se kalcijev karbonat. Lužnatost tada ulazi u vodu te ubija bakterije.

Zdrav interijer

– Zato su stari ljudi nekada u svoje cisterne bacili grumen gašenog vapna, posebno kada ju nisu praznili i bojali nanovo. I kuće su se nekada žbukale vapnenom žbukom i bojale vapnom. U toj kombinaciji stvarao se zdrav interijer jer se nisu skupljale gljivice zbog lužnatosti vapna. Osim toga vapno drugačije od modernih žbuka reagira na vlagu u zraku, ističe on.

Japlenica gori oko tjedan dana

​Upućuje nas u sva dobra svojstva ovog materijala i kako se nekad gradilo. U parku se često održavaju razne graditeljske radionice, pa nam ovaj ugledni arhitekt pokazuje razne vrste žbukanja, gradnje, ali i pigmentiranja tradicionalne žbuke prirodnim pigmentima koji se dobivaju iz prirode – bilo iz zemlje, bilo od ugljena vinove loze.  Koriste se prije svega u obnovama fasada, a nastaju zamućenjem zemlje u vodi, od čega se potom odabire najfinija otopina čijim se isušivanjem dobiva fini prah.

Prirodni pigmenti

Kako to točno izgleda u primjeni jako se dobro može vidjeti na objektima koje je Orbanić radio. Pravi pokazni primjer je ruralna kuća za odmor »Arbalovija« u selu Dončići, na južnoj strani Žminjštine.

Ambijentalne atrakcije

To je prava ambijentalna atrakcija. Obnovom starog objekta i pratećih gospodarskih zgrada nastala je predivna kuća koja je dobila naziv po aromatičnoj biljci koju su žene nekad nosile umjesto dezodoransa.

Pitoreskno i autohtono – kuća u Kanfanaru
Bezvremenska arhitektura

Ono što upada u oči su zemljane boje, upotreba vapna, namještaj izrađen od starih prozorskih okana ili građevinskih dasaka. Sličan princip vidimo i na nekim drugim kućama koje nose Orbanićev potpis. U Kanfanaru se nalazi jedna koja zadivljuje iz godinu u godinu i dobiva na svojoj patini. Kao iz neke bajke je i od početka do kraja priča priču o tome kako se nekad u Istri gradilo i živjelo. U skladu s prirodom u zdravom ambijentu kojega čine prirodni autohtoni materijali. Kako u interijeru, tako i eksterijeru. Dobro se prisjetiti nekad tradicije koja najbolje govori priču o održivosti. Riječi koja često puni mnoga usta, ali ostaje mrtvo slovo na papiru.

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.