Međimurje: Međimurje je više, a glavni su razlog baš Međimurci

0
243

A trebale smo zapravo ići na planinarenje. Tri dana. Prvotni su plan bili talijanski Dolomiti, no ispriječila se korona. Htjeli smo prebaciti čitavo to putovanje na bližu destinaciju, na Sloveniju i njezin Triglav, no i tu smo zapele s granicom. I kada smo već sasvim odustale od bilo kakve pomisli na neko putovanje, pa makar to ne bilo planinarenje, Korina je predložila Zagorje. Nije loše, pomislim si ja, ali dodam – zašto ne Međimurje?!

Mađerkin breg

Bila sam u Svetom Martinu na Muri prije pet godina, nažalost samo na jedan dan, i praktički sam najljepše dijelove te destinacije vidjela ‘trčeći’. Već tada sam si obećala da se ovdje moram vratiti na nekoliko dana. I tako smo ja i moje prijateljice Danijela i Korina odlučile naša tri dana ‘planinarenja’ provesti u Međimurju. Od planinarenja nismo vidjele ni ‘p’, iako smo bile u Gornjem Međimurju gdje ima uređenih planinarskih staza, međutim visoke ljetne temperature držale su nas, nažalost, podalje od prirode. Ali ne i u jutarnjim satima.

Buče, vinogradi, livade…

Opušteni ženski odmor

Bio je to opušteni ženski odmor uz pomoć savršenih prijedloga i izleta koje su za nas organizirale tamošnje turističke zajednice. Nisu morale, jer smo ih samo ljubazno pitale za savjet što da posjetimo. Ali oni su se istinski potrudili da Međimurje itekako zapamtimo. I hoćemo. Ne samo po savršenoj prirodi, brežuljcima, vinogradima, savršenim malim butique vinskim podrumima i odličnoj hrani, nego i po iznimnim ljudima koje nikad nećemo zaboraviti. Jer Međimurje je više, a glavni su razlog baš Međimurci.

A što više treba…

Gornje Međimurje je uistinu jedan nevjerojatan kutak Hrvatske koji je jednostavno izvrstan. Ovdje nećete pogriješiti ni u čemu jer je sve za čistu peticu i nema velikih turističkih gužvi. To je ono što ovaj kraj čini još dražim i izvornijim. Ljudi su ljubazni jer to žele biti, ne zato što moraju, i pružili bi vam i pokazali sve.

Stara hiža nas je oduševila

Slobodno se poslužite vinom

– Ostavila sam vam domaća jaja za doručak, imate i našeg soka, u podrumu se slobodno poslužite vinom, a u vrtu uberite rajčice. Imate i voćnjak – 40-ak stabala raznog voća pa se osvježite. Imate u kući i sve ostalo što vam treba – bučino ulje, kavu, šećer, sol, šampone, sapune – sve nam to nabraja naša domaćica Ružica Žižek u Staroj hiži. Kada smo ušle u ovu kuću za odmor, riječ “vau” nije nam silazila s usana. Znale smo da je naš smještaj u mjestu Selnica zbilja poseban – riječ je o staroj rustikalnoj drvenoj kući sa slamnatim krovom na idiličnom brežuljku s pogledom na vinograde i ravnicu. No, dok nismo stigle, nismo bile svjesne atmosfere kojom ova kuća koja ima svoju povijest odiše.

Voćnjak u dvorištu Stare hiže
Zelenilo i odmor. I kome sada treba bazen

– Znate, ta vam kuća nije izvorno bila tu. Nju je moj suprug kupio pokraj Zagreba, demontirao ju, pa ju onda dasku po dasku, koje je označio, vratio na svoje mjesto. Naravno da smo tada kuću temeljito i obnovili. Htjeli smo da bude posebna i da ima dio tradicije, pa smo zasijali raž radi postavljanja slamnatog krova. Nažalost, puno je to održavanja, pa smo krov na kraju morali pokriti kanalicama, ali smo dio slamnatog krova zadržali na terasi – priča nam naša domaćica koja nas je odmah po dolasku ponudila čašom međimurskog svježeg vina i kolačem. Jedva smo se rastale od prostrane drvene terase. Koja priča!

Stara peć u Staroj hiži

Stara hiža bila nam je savršeno utočiste ta četiri dana. Mjesto odmora i ženskih ćakula, ali i planova što ćemo sve u Međimurju raditi i kako ćemo sve uživati. Prvo smo odlučile kraj upoznati na dva kotača.

Put Štrigove

Zaputile smo se do obližnje Štrigove, vinskog mjesta na samoj granici sa Slovenijom. Jedna od najsjevernijih točki Hrvatske. Pitomo mjesto s dvije velike crkve – crkvom Sv. Marije Magdalene iz 17. stoljeća i crkve Sv. Jeronima koja je sagrađena između 1739. i 1752. godine, na temeljima bazilike iz najranijih kršćanskih vremena. U crkvi, spomeniku kulture nulte kategorije, kriju se neprocjenjivo vrijedne freske baroknog slikara Ivana Rangera. Tu nas je dočekao Josip Mikec, alfa i omega ove male turističke zajednice koji nas je uputio u tajne ovog kraja.

Prema Mađerkinom breg

– Štrigova je općina koja ima velik broj izvrsnih vinara i podruma koji odlično surađuju. Gotovo da nema zemlje koja nije obrađena, a velik dio površina je baš pod vinovom lozom. Naši vinari su jako složni pa zajedničkim snagama promoviraju ovdašnju autohtonu sortu pušipel i organiziraju tijekom godine brojne vinske manifestacije i druženja. Njemu u čast dizajnirali smo posebnu bocu, a uskoro ćemo imati i čašu koja će biti namijenjena baš za to vino, ponosno nam priča Josip o onome što krasi ovaj slikovit kraj.

Na električnim biciklima

Zato će nas upravo on povesti u obilazak tamošnjih vinskih podruma, ali najprije ćemo vinograde, a posebno Mađerkin breg obići na električnim biciklima koje smo unajmile u uredu TZ-a. Išle smo rutom R1 do Mađerkinog brega pa prema Svetom Urbanu i Badličanu da bismo preko Gornje Dubrave došle do Železne Gore i nazad se spustile u Štrigovu.

Raspela i kapelice su na svakom koraku
U tri je lakše- dvije pedaliraju, jedna slika

Terase vinograda

Nezaboravnih 30 kilometara koje je bilo jednostavno savladati uz električan pogon. Odlična stvar ako želite razgledavati na dva kotača po međimurskim brdima, a pritom se ne iscrpiti. Odmah na početku staze čekalo nas je naše najveće veselje – Mađerkin Breg. Najljepše brdo Međimurja ispresjecano terasama vinograda. Do vrha vodi makadamski put, a na vrhu vidikovac. S 341. metra nadmorske visine pogled puca na Austriju, Sloveniju, Mađarsku i Slovačku. I sve je u vinogradima i obrađenim poljima. Koja divota. Vinsko brdo mjesto je i gdje se redovito održavaju razni događaji – koncerti, fešte, okupljanja. Dijele ga dva vrsna vinara – Štampar i Cmrečnjak.

Zeleni pogledi

Upravo nam je vinar Rajko Cmrečnjak malo kasnije tog dana, dok smo kušalo njegov savršeni sauvignon, preko puta brda u njegovoj vinariji u Svetom Urbanu objasnio od kuda ime tom brdu i zašto je toliko intrigantno.

Photo point na Mađerkinom bregu
A što reći….

– Zašto Mađerkin breg? Vlasnica tog brda je bila Emilija Krauthaker. Bila je to mađarska balerina rođena davne 1889. godine u Budimpešti. Ovdje se doselila 1940. godina sa svojim mužem koji je bio mađarski vojnik. Njega su komunisti ubili 1945. godine i ona je ostala sama s ogromnim imanjem. No, to nije dugo potrajalo jer joj je gotovo čitava zemlja kasnije nacionalizirana. Ona je ostala živjeti na malom kutku zemlje i umrla je u bijedi u Varaždinu. Ja i Štampar smo, kada nam se pružila prilika, kupili tu zemlju i ponovno obnovili vinograde kako je nekad bilo, priča nam ugledni međimurski vinar priču o ovoj prirodnoj atrakciju gdje obavezno treba doći u suton.

Zarobljena u vinskom podrumu

Pogled s vinograda uz čašu izvrsnog vina je jednako rajskom iskustvu. Ovo je definitivno jedan od top vidikovaca Hrvatske. Cmrečnjak nam priča da je to brdo jedno od najkvalitetnijih vinogradarskih položaja u Međimurju i šire.

Štampar i Cmrečnjak imaju vinograde na ovoj lokaciji
Rajko Cmrečnjak objašnjava tajne pušipela i Mađerkinog brega

Železna Gora i Terbotz

– Kada smo ga kupili bilo je poprilično zapušteno, ali mi nije žao niti trena da sam to kupio, priznaje nam ovaj proizvođač vrhunskog silvanca zelenog, graševine, pinota sivog, rizlinga rajnskog, chardonnaya, pušipela, muškata žutog, sauvignona… Poznat je i po odličnim pjenušcima. Upravo dovršava novu kušaonicu koja će gledati na brdo mađarske balerine.
Kroz vinograde i polja biciklom dalje nastavljamo do Železne Gore iza sebe ostavljajući brojna raskrižja s križevima i kapelicama.

Pitomi kraj

Tom smo se mjestu više puta vraćale. Iz gastronomskih ponuda. Ovdje se među vinogradima skrio dvorac Terbotz na obiteljskom imanju Jakopić koji nas je očarao svojim restoranom. Odmah prvu večer uz degustaciju njihovih vina kušali smo ono najbolje od Međimurja uz nezaobilazno bučino ulje. Izvrsna tjestenina, meso peradi i divljači koje se topi u ustima, a za kraj sladoled od buče.

Podrum restorana Terbotz
Prva večer je odmah bila rezervirana za Terbotz
Sladoled s bučinim uljem ili….
… Međimurska gibanica. Pitanje je sad

Uvijek ima mjesta za Međimursku gibanicu

Nismo više imale mjesta za međimursku gibanicu kojoj smo se vratile idući dan. Nepogrešivo. Ovo mjesto, osim dobre hrane, zanimljivo je i po starom dvorcu. Dio u kojem se nalazi restoran i stari vinski podrum je obnovljen, a drugi dio čeka svoje bolje dane. Oni bi trebali doći skoro, kada bi se u tom dijelu trebale urediti i sobe. To će biti pun pogodak.

Uživanje u Terbotzu

Inače, dvorac je sagrađen u 19. stoljeća, kao plemićka kurija obitelji Zichy i Terbócz koje su imale velike posjede u tom dijelu Međimurja. Posljednja vlasnica dvorca bila je Ilona Terbócz, koja je umrla u pedesetim godinama 20. stoljeća i pokopana na groblju u Štrigovi.
Vino nas je uistinu pratilo na svakom koraku. To ne treba čuditi s obzirom na veliku koncentraciju odličnih vinara.

Ja i Danijela jednostavno guštamo
Vino s pogledom
Odličan traminac sa sušenim jabukama – sve domaće i fino

Posjetile smo OPG Hažić nedaleko od toplica Sveti Martin na Muri, gdje nas je osvojio traminac i čips od jabuke. Vrlo interesantno sljubljivanje. Tradicijski specijalitet meso ‘z tiblice uz svoje nam je vino ponudio jedan od omiljenih međimurskim vinara Alojz Tomšić, kojemu je suza krenula dok nam je pokazivao mali vinski podrum ispod zemlje, od kuda je krenula vinska priča ove obitelji.

Kod Alojza Tomšića

– Taj se podrum počeo graditi kada sam ja rođen. Bili smo jako siromašna obitelj i sve smo napravili svojim rukama. Nikad nisam mislio da ću se baviti samo vinom jer smo se bavili stvarno svime, a sada sam ponosan na to što imamo – priča nam Lojzek dok kušamo ovaj slani specijalitet zajedno s mašću u društvu njegove supruge Tatjane.

Kalorična hrana i Evelin

Kalorična hrana odlično ide uz njegova vina, a posebno uz njegov pušipel, ali i rose pjenušac Evelin koji je dobio ime po opernoj divi Evelin Novak. Skroman vinar zauvijek će nam ostati u sjećanju po gostoprimstvu i zanimljivim ćakulama o njegovu kraju, usponu i mukotrpnom radu na zemlji. Sudbina gotovo svakog Međimurca.

Posljednji svjedok svog vremena – mlin na Muri

Koliko je bio težak život u ovom poljoprivrednom kraju prije stotinjak godina jako lijepo svjedoči i drveni mlin na Muri u mjestu Žabnik, najsjevernijoj točki Hrvatske. Uz njega je i skela kojom se možete prevesti na drugu stranu ove rijeke uz koju se vežu tužne ljudske sudbine i sjetne pjesme. Kako nam objašnjavaju naši vodiči u mlinu, razlog tome je što je u Muri puno Međimuraca izgubilo svoj život, posebno žene koje su došle na Muru prati robu.

U Muri

– Na Muri je prije stotinu godina bilo oko 92 ovakva mlina koji su zapravo plutali na rijeci. Zadnji se ugasio 80-ih godina, a ovaj sada prikazuje kako je to nekad izgledalo. Ovdje bi mlinar živio i spavao punih šest mjeseci. On se i brinuo za mlin. Seljaci bi mu preko drvenih greda donosili na mlin žito – priča nam vodič. Uz mlin se nalazi i mali posjetiteljski centar posvećen Muri i tradicijskim obrtima koji kroz multimediju govori o mlinarskoj i poljoprivrednoj tradiciji ovog kraja. Ovdje možete predahnuti, ali i prošetati uz Muru uz koju je uređen “Mlinarov poučni put”.

Oko mlina vodi i staza Milinarev poučni put
Lijena Mura

Četiri dana su brzo prohujala, vidjele smo i okusile samo djelić ovog raja na zemlji. Treba mu se brzo vratiti, možda ga osjetiti u nekom drugim godišnjem dobu. No jedno sam sigurna, bilo ljeto, zima, jesen ili proljeće, iz Međimurja ćete uvijek ponijeti savršene uspomene. Jer je to regija posebne atmosfere i ljudi koju treba jednostavno doživjeti.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.