To su dvije staze, a zapravo su jedna jer se jedna na drugu nadovezuju negdje na sredini puta, negdje gdje se Raša ulijeva u more i gdje se zeleni krajolik mijenja u plavi. Ali je to u ovoj priči sasvim nebitno jer ta staza koja tek čeka svoje ime, je nešto zbilja posebno. Još službeno nije inaugurirana, što ne znači da ne možete njome pješačiti, biciklirati ili jahati na konjima. To već mnogi i čine jer jednostavno njena ljepota opija. Na tih šest kilometara puta, koji spada pod općinu Barban, vidjet ćete tolike raznolikosti i zanimljivosti – od krajolika do biljnih i životinjskih vrsta da će vas staza skroz obuzeti, kao i njene boje. Jer mjesto gdje se Raša ulijeva u more je za svakog ljubitelja prirode pravi mamac.
Pogled na Raški zaljev
Ja sam obišla stazu jednog sparnog ljetnog jutra kada kiša samo što se nije sručila na mene i Alda iz Općine Barban koji mi je pokazao stazu i poslužio kao lokalni vodič. No, baš to teško sparno vrijeme pokazalo je tu drugu dimenziju staze i prirode. Ovdje kada god dođete, nećete pogriješiti. Startali smo od Puntere, mjesta par kilometra udaljenog od mjesta Barban, od kuda puca savršen pogled na Raški zaljev. Nekad samo dođem u Punteru da u tome uživam. Popnem se na vidikovac i gledam okolinu. Osim što se vidi Raški zaljev, u daljini su mi Hrboki, a odmah preko puta je Barban. No, još nikad se iz Puntere nisam spustila do Raše.
Uvijek tada mislite da vam je more na dlanu, ali nije. Trebate se pomučiti, ako ste pješke, da biste došli do mora. Sada puno manje jer je staza široka i komotna, put utaban, podloga čvrsta za bicikliste. Aldo mi objašnjava kako je i prije taj put postojao, ali da je bio uzak i poprilično zarastao. A njime su nekad Punterci silazili dolje na Čežune, izvor pitke vode, na svoja polja na dnu, ali više na ispašu stoke. Nije bilo na toj padini previše plodnih područja za vinograde ili polja.
Crta razgraničenja
A Punterci su itekako povezani s Rašom i kanalom. Kako i ne bi bili. Tu im je na dohvat ruke. Koliko ih razdvaja, toliko ih i spaja. Raški je kanal dugačak oko 12 kilometara, a širok oko jednog kilometra, dok mu dubina varira od 44 do 10 metara. Uvijek je bio granica. U 1. tisućljeću prije Krista predstavljao je granicu između Histra i Liburna, u doba Rimskog Carstva između Italije i Ilirika, a kasnije je bio dijelom granične crte između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Zanimljivo je da dok nije postojala cesta Barban-Labin, kanal se prelazio na mjestu Pisak, do kojeg se dolazilo preko obližnje Puntere. Pisak je početkom 17. stoljeću bio poznat po ideji o izgradnji solana i iskorištavanju soli, a ondje je postojalo i uzgajalište riba.
Crpna stanica sveta Foška
Silazimo sve do rijeke zavojitim putem iz kojega stalno pucaju lijepi pogledi. I dolazimo do crpne stanice Sveta Foška. Kraj nje je nekad bila stara crkva, ali je danas više nema. Samo stara urušena kamena zgrada, a vlasnici su iz mjesta Barban. Kanali za navodnjavanje na sve strane, vidimo ušće Raše i nasip. Jedno je to od rijetkih mjesta gdje su polja ispod razine mora. Aldo nam objašnjava kako bi, da nema ove crpne stanice koja je sagrađena još u vrijeme Italije, dolina plavila, a tako i plodna polja koja su u doba između dva svjetska rata hranila Istru i više od toga. Šteta da se danas više ne obrađuje.
Sve je počelo 1928. godine isušivanjem Čepićkog jezera i uređivanja cijelog toka rijeke. Nakon sedam godina uz ogromna ulaganja dobilo se oko četiri tisuće hektara plodnih polja i livada, koje su se protezale od Letaja i polja ispod Krbuna i okolnih sela, sve do ušća rijeke Raše. Uz to uređeni su izvori Fonte Gaja i Rakonek, izgrađena je zgrada za vrtlare. Bila je to popularna Bonifika. Hraniteljica.
Inače, na Raši su također od davnina postojali mlinovi kojima su upravljale privatne osobe, uključujući i Barbance, pa je tako primjerice mlin Blaz 1651. labinski markiz Giulio Manzini prodao barbanskome svećeniku Andrei dʾElettiju. U dolini Raše izmjenjivale su se i različite zemljišne, odnosno travnate, površine te uzgajale različite kulture, a zanimljivo je da se na feudalnom imanju obitelji Loredan, koja je imala svoje zdanje i u mjestu Barban, na ovome području, krajem 18. stoljeća započelo s poljoprivrednom proizvodnjom riže, koja je vjerojatno prekinuta propašću Mletačke Republike.
Raj za ornitologe
Neobična priroda nas prati. Šaš, šuma hrasta crnike, bujna vegetacija. Spaja se mora i rijeka. Idemo dalje stazom i negdje na tom potezu počinje nastavak druge staze koja vodi od doline Raše sve do Blaza. Ubrzo mi Aldo pokazuje izvor Čežune i mnoge druge. Bistra voda hladi i lagano žubori.
S desne strane dižu se brda, između su lazi. Nekad su se obrađivali, danas je sve zaraslo. S lijeve strane gledamo u more. Zeleno-plavo. Divlje guske lete i gledaju nas sa stabala. Kaže Aldo da je ovdje i stanište labudova. Nažalost ih tog jutra nismo vidjeli. Ima tu i drugih ptica i životinja. Pravi raj za ornitologe.
Odmah na ušću je i stari napušten i kamenolom, a samo malo dalje na samoj stazi ugledat ćete i staru japlenicu i vrlo vjerojatno staru kapelicu. Vrlo zanimljivo, a dobar poznavatelj pučkog graditeljstva koji i dan danas pali japlenicu i radi živo vapno Branko Orbanić iz Žminja kaže mi da to nije ništa neobično i da je čitav Raški kanal bio pun japlenica.
Vrlo vjerojatno se kamen za japlenicu vadio baš iz tog kamenoloma. Tu je svima onima koji su radili vapno, bilo praktično. Kamena je bilo u izobilju, kao i makije. Vode također nije nedostajalo, a i brz je bio transport brodovima. Od tog kamena i vapna gradile su se kuće ne samo u ovom kraju, već i na Cresu.
Spoj Puntere i Raklja
Dok se krećemo uz more, stalno nailazimo na odmorišta koja će se brzo opremiti klupama i poučnim pločama pa će svaki posjetitelj dobiti detaljnu informaciju kako o povijesti, tako i prirodnim specifičnostima kraja. No, možda neće pročitati ono što mi je Aldo tog jutra rekao. Primjerice da je Raški kanal na poseban način povezao Punteru i Rakalj. Zanimljivo nije Hrboke i Rebiće iako su i oni blizu samom zaljevu. Očito ih je spajao Blaz i mlinovi u toj tihoj i mirnoj uvali. Danas, kaže on, ima jako puno istih prezimena u oba mjesta, rodbinske veze su jake. Pa iako se Rakalj ne vidi na svakom dijelu trase staze, kada se spustite do mora, ugledat ćete ga u daljini.
Lijepi vidici na Trget, luku Bršica te dalje na kanal prate nas cijelim putem do Blaza, male i tihe uvale na čijem se dnu nalaze urušeni stari mlinovi. Na toj specijalnoj atrakciji, završava ova zaista čudesna staza koja će zasigurno mamiti u ovoja kraj mnoge avanturiste, šetače, bicikliste. A tko želi može dalje nastaviti svoj put. Mnoge druge staze nastavljaju se na novu barbansku atrakciju poput staze Flanatica. Ona vas može odvesti sve do Raklja i spojiti vas na Stazu Stjepana Hausera. Mogućnosti su raznolike. Samo se treba uputiti i uživati u ovoj neobičnoj prirodi.
