Bilo je to još jedno toplo ljetno jutro. Ovaj put nismo bile spavalice, već smo odlučile rano ustati i čekati izlazak sunca na lokaciji. Nije to bez vraga kada znamo da nam je lokacija srednjovjekovni Sveti Lovreč Pazenatički u lavandi. A svi kažu da je najljepše fotke napraviti u svitanje ili kada je zalazak. Kako su nama draža jutra, radije smo se digle rano i krenule prema gradiću Sveti Lovreč iznad Limskog kanala. No, kao i uvijek nismo išle na foto druženje. Bicikle idu s nama pa ćemo đir do Vrsara kroz Kontiju. Joj, jedva čekam.
I došle mi u kameni Sveti Lovreč. Svi spavaju, sunce još nije zašlo. Čak nam je i lagano friško. Lavanda je pognula svoju glavu pod noćnom rosom. Miriše sve u 16. Tražimo najbolje pozicije, ali ne možemo odoljeti tom pogledu. Niti jedna fotografija to jednostavno ne može dočarati. Svaka čast onome tko se sjetio uz stari grad Sveti Lovreč zasaditi ovaj nasad koji je prošaran maslinama. Može li biti pitoresknije?
Spokoj lavande
Uživale smo u ovom polju lavande opasanom suhozidom i starim srednjovjekovnim gradom a barem sat i pol. Nismo baš bile oduševljene svjetlom koje nama amaterkama ipak nije prikazalo zbilju onakvom kakva je. Ali znamo da ne možemo ovdje čekati podne jer onda sigurno nećemo dalje po pasjoj vrućini. Zato konačno, ali teška srca, no s veseljem, jer idemo prema stoljetnoj šumi Kontija, sjedamo na bicikle i krećemo. No, opet ne predaleko…
Prije svega želimo malo obići Sveti Lovreč Pazenatički, stari kameni gradić koji je na raskrižju puteva. Jedan vodi za Poreč, a drugi dalje prema Bujama i Trstu, a treći prema unutrašnjosti Istre. Baš zato sam se ovdje rijetko ovdje zaustavljala, a u samom starom gradu nisam bila nikad. Jednostavno nisam imala razloga iako je gradić pitoreskan i jako lijepo očuvan. Možda više nego neka druga razvikanija mala mjesta. No, nedostaje mu malo života, muvinga, sadržaja da bi u njemu mogao više uživati.
Čovjekoliki pas na vratima
Nedostaje mu onaj šarm Motovuna, Grožnjana, Svetvinčenta. Nadamo se da će i to polako doći s buđenjem unutrašnjosti Istre. Jer Sveti Lovreč to zaslužuje. Ima sačuvanu arhitekturu, povijest, urbanizam. Kružni oblik gradića podsjeća da je postojao još kao gradina u neko sasvim drugo vrijeme i da ima velik i dug povijesni kontinuitet. U ovom tihom jutru prolazimo kroz Velika vrata, stara vrata gotičkog oblika iz 1407. godine. Naknadno je, 130 godina kasnije, pokraj ulaza dodana kamena ploča s natpisom na kojemu čitamo “vidistis, videtis, videbitis” – u prijevodu vidjeli ste, vidite, vidjet ćete. I hoćemo.
S vrha na nas gleda čovjekolika pseća glava. A svašta. No, znamo da je to prikaz okrutnog hunskog vojskovođe Atile koji se često pojavljuje u istarskim predajama. U njima je zamišljen kao čovjek-pas. Ta je glava spomen na vrijeme kada je po predaji Atila poharao Sveti Lovreč. Slična se predaja može čuti i u nekim drugim istarskim gradićima. Ulazimo u mjesto koje još spava. Pokoja mačka leži na kućnom pragu. Sve ostalo miruje. Kamena placa je pred nama.
Istarsko govedo i Sveti Lovreč
Pomislili biste da je Sveti Lovreč dobio naziv po nazivu župe, no nije tako. Ona je posvećena svetom Martinu kojemu je u čast podignuta velika bazilika na placi. Sveti Lovreč dobio je zapravo naziv po svetom Lovri koji ima svoju crkvicu na groblju. Nastavak Pazenatički nastao je po talijanskoj riječi paesi jer je Sveti Lovreč svojedobno bio sjedište svih istarskih mletačkih posjeda izvan naselja. Pod današnjim se imenom prvi put spominje daleke 1030. kao “castrum Sancti Laurentii”.
Stižemo do gradske lože koja je dograđena uz bok župne crkve na placi. Mletački lav i istarsko govedo gledaju nas i tiho pozdravljaju. Godinama su nasuprot jedan drugome u tišini kamena. Mnoštvo antičkih i mletačkih spomenika te reljef kamenog križa i glagoljička slova. Puno je tu raznih kamenih ulomaka iz raznih povijesnih priča i perioda.
Bilo bi lijepo ovdje provesti neko vrijeme i sve ih detaljno pogledati, malo proučiti, “uguglati”. No, nemamo toliko vremena danas ako želimo do Vrsara. Ispred lože je pak stup srama. E kad bi taj kamen mogao pričati…
Borba za kaštel Gradina
Zanimljivo je da je Sveti Lovreč bio prva organizirana ruralna općina u Istri nakon Trsta, Pule i Kopra. Kao komuna je za vrijeme istarskih markgrofova, a tu govorio o vremenu do druge polovice 12. stoljeća, ratovala s obližnjim Porečem za Gradinu, danas malo mjesto na cesti koja od Lima vodi za Vrsar. Naime, ta je Gradina, gdje se danas uz cestu smjestilo nekoliko restorana, nekad isto bio kaštel. Tko bi to rekao!
Pod mletačkom je vlašću Sveti Lovreč od 1271., a od davne 1305. do 1395. godine upravljao je njihovim posjedima u Istri. Velika i značajna funkcija zbog čega i danas nisi naziv Pazenatički. U to je vrijeme Sveti Lovreč dobio svoje bedeme, kule, gradska vrata. Zvonik koji pak dominira mjestom izgrađen je u 11. stoljeću i visok je 21 metar. A znamo da moramo na vrh.
Lako otvaramo vrata i stubištem se penjemo kat po kat do zvona. Želimo vidjeti kakav će nam se vidik otvoriti na toj najvišoj točci Svetog Lovreča. Nismo požalile niti jednog koraka kojega smo napravile. Nažalost, na vrhu kule nemate baš čisti pogled zbog zaštitnih mreža koje sprečavaju da ptice ulaze unutra, no vrijedi doći na vrh. Ovaj je zvonik nešto drugačiji od ostalih, a znamo i zašto. Bio je nekad fortifikacijski objekt koji je s bedemima stvarao jednu cjelinu.
Željeli su Eufrazijanu
Zvonik je odvojen od glavne župne crkve sv. Martina u koju nažalost nismo ušli. Ostavljamo nešto i za drugi posjet. Jer najveća je to romanička crkva u Istri. Velika je to trobrodna bazilika iz 11. stoljeća, čiji dijelovi imitiraju Eufrazijevi baziliku u Poreču. Navodno su Lovrečani htjeli sličnu crkvu i u svom dvorištu.
Spuštano se polako niz stare stepenice, i nekako se mislimo trebamo li put Vrsara. Ovo nas je drevno mjesto, koje kao da je ostalo zarobljeno u davnim stoljećima, polako, ali sigurno začaralo. Kamena placa poziva nas da tu ostanemo. Vjerojatno bismo bile odoljele da je ovdje bila koja terasa. Kako nije, odlučile smo ipak mi do stoljetne Kontije pa polako kroz hlad do Vrsara.
U hladu stoljetne šume
Izlazimo iz Svetog Lovreča i idemo na glavnu cestu koja vodi prema Limskom kanalu. Vrlo brzo skrećemo prema Stranići i Marasi. Pratimo biciklističku stazu broj 282. i tako do Gradine, a onda skrećemo za Kloštar. Pored stoljetnog samostana svetog Mihovila, u koji se nažalost bez stručnog vođenja još uvijek ne može ući, “ukrcavamo” se na Romualdovu stazu po makadamu sve do Vrsara.
Iako je vruće, po putu srećemo brojne bicikliste i šetače. Ljeti svi vole ovu čarobnu šumu koja se prostire na na 65 hektara, a presijecaju ju brojnije staze i puteljci. Osim bijelog grabra, ovdje raste i hrast medunac, crni jasen, maklen, cer, smrikva, leprin, kukurijek te brojne druge vrste.
Romualdova staza
Lagano se vučemo prema Vrsaru dok nas prati duboka hladovina koja je po ljetnoj žegi itekako dobrodošla. Inače, Romualdova staza dugačka je 9,5 kilometara u jednom smjeru, a duž nje se nalazi niz atrakcija i zanimljivosti. Staza je makadamska, široka, ugodna za vožnju i u ljetnim mjesecima jer je većinom u dubokom hladu. Kružna je, pa jednim dijelom praktički prolazite uz rub Limskog kanala kojega možete vidjeti na dva vidikovca.
Vrlo brzo stigle smo po ovoj lijepoj i ravnoj stazi bez uspona i spuštanja sve do turističkog bisera Istre – Vrsara. Ne gine nam kavica i mali odmor uz barke i more prije povratka do Svetog Lovreča. Za nazad nas čeka lagani uspon, ali ništa što već nismo prošle. Nekako i jedva čekamo jer ponovno želimo vidjeti lavandu.
Vraćamo se gotovo istim putem, jedino smo ovaj put skratili stazu iznad Kloštra. Skrenule smo na makadam koji nas je doveo direktno u Marase. Dobra prečica. A onda pedaliranje do lavande. Zaista drugačije izgleda u podne.
Evo i rute:
