Središnja Istra uistinu je posebna. Ne samo zbog svog krajolika, malih slatkih gradića na brdašcima, sređenih seoceta, svojih običaja i tradicije te govora, nego i zbog svoje povijesti i intrigantnih legendi. Nisam povjesničarka, no jako volim povijest i znati što je nečemu prethodilo i zašto je nešto danas tako kako jest. Jer sve ima svoje korijene baš u povijesti. Sveti Petar u Šumi, Kringa, Tinjan, Ježenj i Pazin. Primjerice, kada se krećete oko tih mjesta, znat ćete da su povijest ovog kraja prije stotinu i više godina obilježili istarski preporoditelji poput Jurja Dobrile, ali i oni koji su se borili protiv talijanizacije te za očuvanje hrvatskog duha i jezika kao što je bio Božo Milanović. Istarsko svećenstvo odigralo je veliku ulogu u povijesti Istre, a ljudi iz središnje Istre su im bili naklonjeni i pratili su ih na njihovom putu.
No, nas tri tog vikenda nismo odabrale ovu stazu radi počasti tim znamenitim ličnostima istarske povijesti čija su spomen-obilježja postavljena u Kringi i Tinjanu, nego da bismo uživale u čarima ovog dijelu Poluotoka, prirodi i predivnim puteljcima koji vode raznolikim područjem te završavaju točno u centru Istre. A povijest je bio dodatan bonus da nas zaintrigira kako bismo kasnije proučavajući povijesne udžbenike dodatno si pojasnile neke nedoumice. I naučile nešto novo.
Prema Svetom Petru
Na cijelom putu prate nas crkve, Kalvarije, neobične legende… Tako bicikliranje tog jutra počinjemo od prve Kalvarije iz 18. stoljeća – one u Žminju koja slovi za najstariju u Istri. Krećemo odmah dalje putem Svetog Petra u Šumi prateći stazu 241 sve do gradića Tinjan, s time da smo skrenule s puta kada smo krenule prema Kringi. Možda bismo mogli ovu stazu nazvati i od Kalvarije do Kalvarije jer smo na našem putu vidjele njih četiri. Zanimljivo je da su specifične baš za unutrašnjost Istre. Na obali taj spomen i zavjet vjeri nećete vidjeti. Naziv Kalvarija dolazi od latinske riječi calva što znači gola lubanja ili Golgota, a simbolizira brežuljak kraj Jeruzalema na kojem je prema novozavjetnom zapisu razapet i umro Krist. U Istri su se većinom gradile u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, a danas Kalvariju ima gotovo svako veće mjesto u unutrašnjosti Istre – Pazin, Beram, Tinjan, Kringa, Gračišće, Sveti Petar u Šumi, Žminj, Boljun, Paz.
Kalvarija se u Žminju nalazi prije nego skrenete za Sveti Petar, a supetarska je prva stvar koja vas dočeka u tom mjestu i sjedištu istoimene općine s više raštrkanih zaseoka koje se smjestilo ponad Drage, plodne udoline koju okružuju mala mjesta. Smještena je usred kružnog toka. Prolazimo pored nje i krećemo prema glavnom trgu.
Zelena kotlina
Tu morate ući u župnu crkvu Svetog Petra i Pavla Apostola te obići klaustar Pavlinskog samostana u nastavku. Zbilja bi vam bilo žao da to ne napravite. Bogato je ukrašena i ostavit će vas bez daha. I nema pauka. Kao i klaustar koji odaje mirnoću ovog kraja i pitomost Supetaraca.
Kako sam ja bila oduševljena kada sam prvi put kročila u crkvu i klaustar, isti su dojam ta dva mjesta ostavila na Korinu i Snježanu. Pa iako Sveti Petar u Šumi nema tipični oblik istarskih kamenih gradića, to ne znači da nema svoju čar. A iz godine u godinu raste i ponuda kraja koja je sad već na lijepoj razini.
Ako poželite na izlet u ovo mjesto, osim razgleda crkve i klaustara imate i nekoliko OPG-a koji nude domaće kobasice, zaštitni znak mjesta, blizu je i sirana Latus sa svojim cheese barom, a tu je i vinarija In Sylvis, destilerija Frane, pršutarne, agroturizmi. Svi oni imaju svoje kušaonice, pa se možete i duže zadržati te uživati s obitelji i prijateljima.
Čeka nas Kringa
No, mi krećemo ovaj put dalje, i to u smjeru Drage prema Kringi i Tinjanu. Mjesta su to koja krasi bogata povijest, ali i još bogatije pučke predaje legende. Spuštamo se strmim makadamskim putem u zelenu kotlinu. Tu budite oprezni jer staza nije baš utabana, posebno ne nakon kiša. Na dnu vale prati nas put oko kojega su se isplele zelene krošnje stoljetnih stabala. Predivna staza puna osvježenja u ovom ljetnom jutru. Baš nam to i treba nakon što se ponovno počinjemo dizati. Ovaj put čeka nas Kringa. To je i prvi put da sam došla u to mjesto, meni poznato po legendi o vampiru ili štrigunu.
Ova je dionica posebno osvježavajuća zbog dubokog hlada koji zadržava vlagu, jutarnju rosu, a poslije kiše lokvice na putu. U ljeto doba – savršenstvo. Vrlo brzo stižemo do Kringe, mjesta koje je postalo poznato po legendi o vampiru Juri Grandu. Doduše, sami stanovnici Kringe, posebno oni stariji, nisu baš oduševljeni kada ih se pita za Juru. Kako to znamo? Pa odmah kada smo prošle njihovu Kalvariju iz 1876. i došle do župne crkve, pitale smo jednog barbu gdje je Jure Grando. “O čemu vi govorite? Nema tu ničega? To su gluposti”, odgovorio nam je barba i vrlo brzo nestao. Mi smo se pogledale jer nismo očekivale ovakav odgovor. Mislile smo da svi u Kringi njeguju ovu priču i legendu. No, očito mu baš nije bilo drago da ga pitamo za najpoznatijeg istarskog vampira iz 17. stoljeća koji slovi i kao prvi europski vampir.
Pučko praznovjerje
Prema legendi, taj je vampir opsjedao Kringu između davne 1656. i 1672. godine. Nazvan je prvim europskim vampirom jer su to prvi zapisi o nekom vampiru na Starom kontinentu. O njemu je, naime, davne 1689. pisao Johan Weikard Valvasor u djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre des Herzogthums Crain). Zabilježio pripovijedanje mještana Kringe o događaju koji se zbio 1672., nakon 16 godina tjeskobnih zbivanja. Sve je počelo kada je Grando pokopan na groblju 1656., a potom se počeo ukazivati mještanima kao štrigun, odnosno vampir. Dolazio je na vrata pavlina koji ga je pokopao i svoje žene, tada udovice, koja je tvrdila da ju siluje i maltretira. Pojavljivao se i na vratima drugih ljudi u mjestu te najavljivao smrti u toj kući. Ukratko – sijao je strah i teror.
Na kraj mu je na rep stao mjesni župan Miho Radetić koji je sa skupinom mještana otišao na groblje. Tamo su imali što vidjeti. Njegovo je tijelo bilo neraspadnuto i smijao se. Pokušali su mu zabosti kolac u srce, ali im nije uspjelo, pa su mu odrubili glavu. I tada je prestao teror. Dosta krvava i jeziva legenda, rekla bih. No, ništa čudno. Možda druga istarska mjesta u unutrašnjosti nemaju svoje vampire, ali po starim legendama djecu, ali i one praznovjernije, uvijek se strašilo štrigama i štrigunima, morama i drugim nadnaravnim bićima s onoga svijeta kojima su se pridavale razne moći. One negativne prije svega. O urocima da ne govorimo.
Više sile
Danas su takva pučka praznovjerja pala u zaborav, pa za svoju nesreću i bolest više ne krivimo više sile. Zato više za Jureta nismo pitale, ali smo se ipak uputile na lokalno groblje uz župnu crkvu Sv. Petra i Pavla iz 1787. godine, dakle još jednu crkvu istoga imena kao što je ona na susjednom brdu u Svetom Petru koja je građena samo 30 godina ranije. Čak i podsjećaju jedna na drugu svojim vanjskim izgledom.
Ovdje pogled puca na Dragu iz koje smo se upravo dignule. Svježi zrak nas je dočekao na rubu groblja. Sjećanja na Grandu ovdje više nama. Hvala Bogu. Idemo dalje u kratki razgled malog mjesta. Odmah uz crkvu je i trg, neizostavno stablo ladonje te dvije šterne. Kako je u ovom mjestu rođen Božo Milanović (1890.-1980.), njemu u čast na njegovoj je rodnoj kući postavljena spomen-ploča. Tko je bio taj znameniti svećenik i kulturni djelatnik o kojem sam puno slušala od oca? Veličao ga je kao jednog od velikana istarske povijesti.
Velikan istarske povijesti
I to zato jer je baš on zaslužan za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom. Bio je jedan od predstavnika Istre na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. I ne samo to. Za vrijeme talijanske vladavine Istrom između dva rata bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije. Zbog svojih uvjerenja fašisti su ga pretukli 1922. godine i zapalili mu župni dvor u Trstu gdje je službovao. Nekad je teško povjerovati da u Istri slobodno nismo mogao govoriti na hrvatskom jeziku.
Ovdje nastavljamo dalje prema obližnjem gradiću Tinjan, i to slijedeći put uz Europski suhozid koji je utemeljen 2007. godine. Riječ je zapravo o akciji očuvanja istarskog suhozida koji spaja Tinjan i Kringu u duljini od četiri kilometra, a u njegovoj obnovi može sudjelovati svatko. Fora je da se svakom ugrađenom kamenu dodjeljuje broj, a „graditelj“ dobiva certifikat kojim se potvrđuje da je upravo on graditelj suhozida. Uz stari suhozid šumskom stazom uživamo u vožnji u smjeru mjesta koje se diči da je prijestolnica istarskog pršuta, ali i mjesto poznato po kovačima. Stižemo u Tinjan koje možda nema puno turističkih i ugostiteljskih sadržaja, ali plijeni svojom ljepotom, ali i poviješću.
Buha i Tinjan
Povijest ovog mjesta traje još od Rima kada se nazivao Attinianum, koji vjerojatno potječe od imena rimskog veterana kojem je pripadao, te je čuvao granice porečkog agera. Njegova obrambena uloga nastavlja se i dalje kroz povijest pa je u srednjem vijeku Tinjan bio utvrda koja je pak čuvala granice Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Gorički grof Albert IV. podigao je 1342. oko naselja nove gradske bedeme i obrambene grabe čiji su tragovi još vidljivi u organizaciji naselja. Od 1578. godine Tinjan se naziva gradom. Imao je svoju vlast na čelu sa županom, a izbor župana odvijao se za županskim stolom.
I to na vrlo zanimljivi način. Oko njega bi se sjeli kandidati koji su htjeli postati župani, u malu rupu u sredini stola stavili bi buhu. A onda bi na stol položili svoje brade. I na čiju bi bradu buha prvo došla, taj je postao župan. Koja li je to bila demokracija! Šalu na stranu, oko stola s 12 sjedalica redovito je zasjedala, raspravljala i donosila odluke tinjanska županska samouprava birana jednom na godinu, obično na Sveta tri kralja, a tvorila su je
dva suca i 10 staraca. Glasovali su svi tinjanski obiteljski glavari. Samouprava se sastajala jednom na tjedan, a nakon mise sjeli bi za stol i donosili važne odluke za mjesto.
Kameni stol još je uvijek u središtu Tinjana na malenoj livadi pod stoljetnom ladonjom. I dan danas je okupljalište mještana, ali srećom načelnika ne biraju buhe nego mještani. Ovdje ne propustite ni pogled na Dragu. Tu je i odmah i kip Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika protiv poplava, te ispovjednika, kraljica, siromašnih i graditelja mostova.
Narodni preporod
Inače, županski stol nalazi se u starom dijelu mjesta Tinjan vrlo blizu župne crkve i stare jezgre mjesta koja je očuvala svoje srednjovjekovno obilježje – male uske kamene uličice i stare kuće. Najstarija je iz 1442.godine. Tu će vas po putu, ako se malo bolje zagledati zaintrigirati i simboli na kućama koji ističu zanimanja nekadašnjih vlasnika. Idemo skroz do vrha do crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja iz 18. stoljeća. I ona je građena u doba baroka. Odmah do crkve je i spomen-obilježje još jednom velikanu istarske povijesti – Jurju Dobrili (1812.-1882.) koji je rođen u obližnjem Ježenju kamo ćemo dalje nakon Tinjana. Ovdje je dobio svoju bistu jer je pohađao tinjansku školu Casamara. Dobrila je bio istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te jedan od nositelja Hrvatskog narodnog preporoda u Istri.
Od 1857. do 1875. bio je biskup porečko-pulski, a od 1875. do smrti biskup tršćansko-koparski. Živio je dakle u vrlo turbulentno doba kada je borba za hrvatski jezik i kulturu bila u punom zamahu. Kako je njegov veliki prijatelj i kolega sa studija u Austriji bio najveći hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer, vrlo brzo je Dobrila počeo zastupati njegove narodnjačke ideje. Dobrila je, naime, glasno zastupao prava Hrvata i Slovenaca i bio predvodnik Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri.
Muškarci s pletenicama
Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku. Isto toko, poticao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri – Naše sloge 1870. godine, a objavljivao je i molitvenike te zbirke bajki i poslovica. Bio je i zastupnik u Istarskom saboru.
Nakon laganog obilaska središta gradića Tinjan, za kojeg čitam da su u povijesti njegovi muškarci nosili pletenice, i da su im krali žene iz obližnjeg Žbandaja, spuštamo se malo niže do društvenog doma na jednu kratku pauzu uz kavu i kovanje planova za nastavak puta. Znamo da je pred nama još jedan spust u Dragu, ali i uspon. Zato uzimamo dodatno osvježenje i krećemo dalje prema Ježenju. Ovdje napuštamo sve službene biciklističke staze i idemo nekim svojim putem u smjeru Dobilina mjesta, pa Ciburi i Heki do glavne ceste Pula-Pazin. Po putu vičemo “Pazi!” Jedna se zmija ispružila preko staze. Ništa čudno u ovo ljetno vrijeme. Pobjegla je ona, ali i mi.
Vrijedni ljudi
Opet je pred nama još jedan zeleni uspon. Ovaj ne nešto strmiji nego onaj prema Kringi, ali srećom staza je asfaltirana. Duboka hladovina olakšava nam dizanje do Ježenja. U rodnom selu Jurja Dobrile se ne zaustavljamo nešto previše jer sada hitamo do iduće i zadnje postaje na našem putu – a to je središte Istre.
Putem nas prate lijepo sređene kapelice ukrašene buketima cvijeća, “upicanjene” okućnice, pokošene livade, cvijeće koje pogiba glave iz bogatih vrtova. Sela u ovom dijelu Istre jako su ušminkana, pazi se na svaki detalj. Od zelene živice, do lijepo pokošenih travnjaka i ukusno uređenih povrtnjaka i cvjetnjaka, pa sve do drvoreda. Pravi primjer za to je selo Heki koje je nadaleko poznato po slozi seljana kada govorimo o radnim akcijama. Pohvalno je kako zajednica može puno napraviti za kvalitetu života. I uzor je drugima. Nakon Ciburi prelazimo željezničku prugu. A taman stiže vlak.
Piramida i glagoljica
Živopisan je. Baš za fotku. No, daleko je to od suvremenog vlaka, a o pruzi da i ne govorimo. Pothitno joj treba investicijska injekcija. Možda neće biti tako pitoreskna kao danas, ali će barem konačno kako spada povezivati unutrašnjost s obalom. Baš kao nekada. A onda tražimo središte Istre. Po kartama gledamo da se nalazi odmah proći selo Trošti. Nema druge. Na bicikl i pedaliraj.
Vozimo se još malo asfaltom, a onda nas put vodi na makadam i negdje nasred livada i šuma eto tog centra našeg Poluotoka. Nalazi se s desne strane puta, a možda ga od visoke trave i cvijeća nećete ugledati u prvi mah. Ali kako se uz njega nalazi i ljuljačka, ne gine vam nego da stanete. Mala je to piramida na kojoj piše “središte Istre”, i to na svakoj strani drugačije. Na hrvatskom i engleskom jeziku, te nezaobilaznoj glagoljici. Još jedan simbol Istre. Ova je točka utvrđena 2002. godine, i to određivanjem težišta trokuta koji spaja tri najudaljenije točke istarskog poluotoka.
Sloboda ljuljanja
Uz piramidu je uređeno i malo izletište, za odmor šetača, biciklista, za piknike. Ukratko – za opuštanje. I nama je potrebno bar malo prije odlaska za Žminj gdje je i kraj naše ljetne avanture ovog dana. Zato nismo odoljele ljuljački pa smo se poput djevojčica veselile ljuljanju i slobodi koju donosi. Pogledi na nepokošene livade, zelenu travu, poljsko cvijeće i hrastove šumarke uljepšali su doživljaj.
A onda smo potegle još par kilometara do Žminja. Makadamom do Katuna Lindarskog, a onda cestom do auta. Koliko smo se umorile, toliko smo se i odmorile. Jer ovakve rute su baš to – odmor i hrana za dušu i sjećanja.
Evo i rute:
