Sveti Lovreč htio je imati baziliku poput Porečana. Baš zato glavna crkva ovog malog mjesta na kraju kamene place u nekim dijelovima neodoljivo podsjeća na Eufrazijanu. Kada sam zadnji put bila u mjestu Sveti Lovreč, nažalost nisam imala mogućnost zaviriti u tu crkvu o kojoj sam dosta čitala i o kojoj se govori da je stara čak tisuću godina. Oduševilo me to što sam sve saznala, a najviše činjenica da je to najveća romanička crkva u Istri s jednima od najstarijih srednjovjekovnih fresaka na Poluotoku.
A onda me je entuzijastična ekipa velikih ljubitelja orgulja okupljenih oko projekta očuvanja ovog instrumenta pod nazivom Organum Histriae pozvala na turističko vođenje po mjestu s glavnom temom – orgulje crkve crkve svetog Martina iz daleke iz 1735. godine.
Relikvije svete Korone
Najprije je nekolicina nas dobila dojam gdje se uopće nalazimo i što je zapravo nekad Sveti Lovreč bio u povijesti kroz kratko turističko vođenje lokalnog vodiča. Onda smo preko kamene drevne place došli u hlad lože i ušli u utrobu ove lijepe crkve gdje se, kurioziteta radi, nalaze relikvije svete Korone koje su u Lovreč stigle iz Dvigrada. Dočekala nas je naravno orguljaška glazba koja me oduvijek smiruje. Nisam previše o njoj prije vodila računa. Kada idem na misu, sasvim mi je bilo normalno da čujem orgulje i zbor kraj ovog ogromnog instrumenta koji zauzima čitav jedan zid crkve. To bi me uvijek nadahnjivalo. Volim taj zvuk i osjećaj koji te obuzme kada orgulje puste svoje zvukove.
Ali tek nakon razgleda lovrečkih orgulja koje uz one iz Buja i Motovuna slove za najvrijednije u Istri, saznajem da sam zapravo sretnica. Danas u Istri ima samo 10 orgulja od njih 60 na kojima se svira, a ja sam imala sreću da sam od malih mogu išla na misu u župnu crkvu u Svetvinčenat gdje bi se orgulje na veliko orile. Tako mi je kazala mlada orguljašica i velika entuzijastkinja Elena Roce. Ona smatra da su orgulje pravi vremeplov i bogatstvo kojim možemo čuti zvukove koje su slušali naši preci. Posebno ju oduševljava što su zapravo poput ljudskog glasa, odnosno što ga imitiraju.
Skuplje od crkve
Kaže da je u razdoblju od 17. do početka 20. stoljeću izgrađen velik broj instrumenata venecijansko – dalmatinskog stila koji pripadaju opusu hvaljenog Petra Nakića i sljedbenika njegove škole. I ove u Svetom Lovreču djelo su njegovih ruku kojemu se mlada orguljašica divi. A za ove orgulje kažu da su posebne jer da su jedine njegove u hrvatskom dijelu Istre. Ujedno su i najočuvanije i jedine u funkciji.
– Uz ove orgulje u Svetom Lovreču, jako su vrijedne one u Motovunu i Bujama koje su rad Nakićevog najboljeg i najuspješnijeg učitelja Gaetana Callida. Od ovih u Svetom Lovreču starije su one u Lovrečici iz 1733. godine. One su najstarije funkcionalne orgulje u Istri, ističe Elena.
– Instrument je u više-manje originalnom stanju. Postojale su još jedne Nakićeve orgulje, i to u Eufrazujevoj bazilici, ali su nestale 1914. godine. Trebam još istražiti gdje su one završile, veli nam Elena. Interesantno je da su se orgulje kao što su ove u Svetom Lovreču gradile i po godinu dana, a često su bile skuplje nego čitava crkva! I ne samo to. Preduvjet da budu i pravom stanju za sviranje je da se jednostavno koriste. Zato mnoge danas nažalost nisu u funkciji, već samo lijepo izgledaju u crkvama. I njima treba obnova i ljubav.
Malo očuvanih orgulja
A Elena nam dalje govori da je malo orgulja sačuvao jer ih je dosta u 19. stoljeću uništeno. I završile su na otpadu jer se smatralo da se radi o zastarjelim instrumentima na kojima se ne može svirati tada aktualan repertoar.
– Samo u mjestima koja su bila siromašna i koja nisu imala novaca za nove instrumente, orgulje su opstale, ističe Elena. Inače, UNESCO je od 2017. godine orguljsku glazbu i gradnju orgulja priznao kao nematerijalnu kulturnu baštinu. U Istri tu baštinu želi sačuvati i revitalizirati nekoliko entuzijasta okupljenih oko već spomenutog projekta Organum Histriae.
Zaboravljene i napuštene
– Osim vrijedne međunarodne festivalske manifestacije orguljske glazbe, ovaj projekt potiče stjecanje i razmjene znanja, istraživanja, predstavljanje dragocjene orguljske baštine koja neopravdano veći dio godine leži zaboravljena i zapuštena u većini istarskih crkava. Kroz godine rada ostvaren je glavni cilj – obnova orgulja i njihov povratak u svirno stanje. Neke od najistaknutijih restauracija jesu: orgulje G. Callida iz 1791. u Bujama (tvrtka Vegezzi-Bossi, 2000/2001.), orgulje P. Nakića iz 1735. u Svetom Lovreču (tvrtka Zanin 2013.), orgulje G. Callida iz 1797. u Motovunu (tvrtka Zanin 2006.-2008.), kaže nam utemeljiteljica i izvršna producentica projekta Vedrana Koceić.
Ova velika entuzijastkinja želi vratiti orguljama mjesto koje zaslužuju.
– Riječ je o unikatnim umjetničkim dostignućima velemajstora čija su imena ostala zapisana u samom vrhu svjetske orguljarske tradicije kao što su P. Nakić (P. Nacchini), G. Callido, F. Dacci, A. Barbini. S obzirom na pripadnost dalmatinsko – venecijanskoj tradiciji, kao i brojem sačuvanih instrumenata, Istra ima potencijal postati novom europskom orguljaškom, ali i kulturno-turističkom destinacijom, smatra Vedrana.
Postojale i antičke orgulje?
Danas u Istri gotovo da i ne postoji opća svijest o orguljama kao predmetima koji bi trebali biti pod najvišim stupnjem zaštite kao što je primjerice zaštita fresaka, govore nam dalje naše vodičkinje i stručnjakinje. U prošlom stoljeću, na inicijativu pojedinih entuzijasta većina instrumenata popisana je te je procijenjena njihova vrijednost. Unatoč tome, gotovo svi su nedovoljno istraženi, velika većina arhivskih podataka iz prošlih stoljeća je izgubljena.
Kada govorimo o povijesti orgulja u Istri, ona seže puno dublje u prošlost. Čak se pretpostavlja da su u Istri postojale i antičke orgulje. Naime, polihistor Pietro Mattia Stancovich (1771. – 1852.) u svojim istraživanjima pulskog amfiteatra navodi pronalazak ”cijevi koje podsjećaju na svirale orgulja”.
No, zapravo jedino freske daju naslutiti da su orgulje postojale u Istri prije 17. stoljeća. Tako u žminjskoj kapeli sv. Antuna iz 1381. možemo vidjeti prikaz portativa s 12 pari svirala i polugama umjesto tipaka te u Lindaru u kapeli sv. Katarine iz 1409. godine. Doduše, konkretnih dokaza o tipovima instrumenata ili graditeljima gotovo nema sve do 16. stoljeća, iako se one spominju u nekim biskupskim izvještajima. Budući da su prije 17. i 18. stoljeća nestali brojni župni arhivi zbog ratova i epidemija, teško da će se pronaći više podataka o ovom impozantnom liturgijskom instrumentu.
