Eh da. Često se vraćamo u povijest. Iz raznoraznih razloga. Ja prije svega jer me zanima što su radili ljudi prije mene. I onda se svaki put ispočetka zapravo čudim kada malo bolje izvidim što se događalo u Puli prije stotinu godina, kako je šteta da neke stvari nisu opstale. Pula je pod Austro-Ugarskom bila uistinu prava europska metropola na moru. I imala je tramvaj. Električni. Kuriozitet koji je nestao 1934. godine pojavom autobusa. Koja šteta. Srećom, opet se aktivirala priča o uvođenju tramvaja u Pulu.
Ona bi mogla biti sasvim realna, kada bi za to bilo sluha. Tim više što je grad zakrčen automobilima, a tramvaj bi vas komotno mogao odvesti u srce Pule kada god vam treba. Zato navijam da se tramvaj vrati u Pulu, iako je to često iluzorno za očekivati. No, tko zna. Možda se i to čudo jednom ponovno dogodi pa limena glazba kao te davne 1904. proslavi dolazak na svaku stanicu.
Naglo širenje Pule
Prije nekog vremena, tko je stigao, mogao je pogledati zanimljivu izložbu u Zerostrasse, odnosno podzemnim pulskim tunelima o električnom tramvaju u Puli koju je postavio Povijesni i pomorski muzej Istre. Jako lijepo opisano i prikazano kako je prije stotinu godina zapravo izgledao javni prijevoz u Puli. Tramvaj je ulicama najveće austrougarske vojne luke prometovao od 1904. godine. Bio je nužan zbog rapidnog rasta broja stanovnika.
Naime, Pula se u 30 godina krajem 19. i počekom 20. stoljeća udvostručila. Neposredno prije prvog svjetskog rata imala je 57.700 stanovnika. A oni su trebali doći na tada rubne dijelove grada. Bile su to četvrti koje su tek nastale ili su bile u nastajanju, baš zbog velikog doseljavanja – Šijana, Veruda, Stoja. Razdaljine su počele biti sve veće i pitanje javnog prijevoza se nametnulo samo od sebe.
Izabrana modernija mogućnost
Državna vlast je to prepoznala i 1897. godine tadašnje resorno austrougarsko ministarstvo za željeznice naručilo je idejni projekt kojega je izradio inženjer Rudolf Urbanitzki iz Linza. U planu su tada bile dvije mogućnosti – tramvaj na konjsku vuču, kao u drugim gradovima, ili na električni pogon. Izabrana je druga modernija mogućnost jer je ionako bila u planu gradnja električne centrale.
Radove je izvela tvrtka bogatog industrijalca Jakoba Ludwiga Muenza, koji je zaslužan i za gradnju velebnih vila u Kolodvorskoj ulici gdje je izgrađena prva stanica tramvaja. Prva vožnja tramvajem bila je 23. ožujka te godine. Već tog prvog dana, kažu arhivi, u Puli se tramvajem vozilo 6.500 osoba. Bio je to posebno svečani dan kada su se Puležani osjećali kao da su u centru svijeta.
Budnicama dizali raspoloženje
Glavna svečanost održana je ispred tadašnjeg Mornaričkog kasina, odnosno današnjeg Doma hrvatskih branitelja s početkom u 9 sati. Tramvaj je bio prigodno ukrašen, a na njemu je bio grb Pule. Limena glazba bila je zadužena za dizanje raspoloženja. I onda je krenula probna vožnja. Na svakoj stanici limena je glazba polkama, marševima i budnicama dizala raspoloženje. Bio je to pravi praznik za grad. U sljedeća dva dana prodano je 11 tisuća voznih karti.
Mjesečno je pulski tramvaj prodao i do 100 tisuća karata, a tramvajem se moglo na plažu, u Šijansku šumu, po gradu. Sve je bilo brzo dostupno. Trasa tramvaja bila je dugačka sedam kilometara, a plan je čak i bio da se ona produži do obližnje Fažane i Vodnjana. Tramvaj je tada išao po šinama predviđenima za vlakove kako bi iste kolosijeke mogla koristiti oba prijevozna sredstva. Na samom početku tramvajsko je društvo imalo osam zatvorenih i četiri otvorena vagona, a kasnije su nabavili 14 motornih vagona i 15 prikolica. U vagonima je bilo 40 sjedala i 16 stajaćih mjesta.
Do Šijanske šume
Kroz grad se moglo prijeći tramvajem na tri različite linije. Linija broj jedan vozila je na rubnim dijelovima grada od željezničkog kolodvora pa sve do Stoje. Vožnja je trajala 19 minuta i imala je 13 satnica. Remiza je bila na Revelanteovoj ulici do današnje tvornice cementa, a tramvaj je išao preko četvrti Svetog Polikarpa do Arsenalske, pa uz kazalište i Mornarički kasino sve do tržnice i Flacijusove ulice pa dalje Rivom sve do željezničkog kolodvora. Linija dva pokrivala je uži centar grada, a vozila je od današnjeg Doma hrvatskih branitelja pa sve do ispod Arene, a ta je vožnja trajala 8.5 minuta. Na toj su liniji vozila dva tramvaja. Linija broj tri je uvedena pet godina kasnije – 16. kolovoza 1909., a startala je iz današnje Ulice starih statuta pa sve do Šijanske šume.
U Šijansku se šumu išlo na šetnje u predivan perivoj koji je nekada služio Arsenalu za gradnju drvenih brodova jer su od tamo crpili drvenu građu. A kada su u proizvodnju ušli metalni brodovi, Šijana je dobila ovu prenamjenu – park za građane. A nedjeljom je bilo posebno živo jer bi se svi slili u šumu na piknik. Svirao bi orkestar u paviljonu, obitelji su se odmarale u ugodnom zelenilo. Možete li to zamisliti?!
Autobusi zamijenili tramvaje
Čitavu je priču vodilo tramvajsko društvo koje se zvalo Elektrische Straβenbahn in Pola (Električni tramvaj u Puli) na čelu s Felixom Pedrattijem. I tako je sve bilo do negdje početkom 30-tih godina kada u javni prijevoz ulaze autobusi. Baš su oni kumovali propasti tramvaja za koji su građani Pule počeli pokazivati sve manji interes, pa ga je tako talijanska vlast odlučila maknuti s pulskih ulica.
Bilo je to 1934. godine. Nakon toga je većina tračnica razmontirana. Kao i za Parenzanu kruži legenda da je željezo tračnica išlo za Etiopiju, no pitanje je gdje su one zapravo završile. I time je nestao fizički trag tramvaja u Puli. Osim na Rivi te u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu koji čuva predmete iz tog doba i stare karte. Koja šteta.
