U novinarskom poslu uistinu svašta doživite, ali ovo iskustvo je bilo ipak jedinstveno. Dobiti na poklon iz vedra neba dio krila starog borbenog aviona iz Drugog svjetskog rata je pravi kuriozitet i ne događa se svaki dan. Javio mi se tako Ivica Ostović iz mjesta Filipana, koji već dugi niz godina živi u Kranju. U Filipani, točnije Taškerovim dvorima mu je djedovina koju je ne tako davno čistio. I naišao je na to krilo.
– Kada sam tražio podatke o avionu, vidio sam da ste o tome pisali, čujem s druge strane telefona. Govori mi Ivica da bi mi rado dao taj dio starog aluminija da ga odnesem u neki od muzeja, a odmah mi je htio ispričati i svoju obiteljsku priču. Naime, krilo aviona u kuću u Filipanu vjerojatno je donio njegov otac Giovanni te daleke 1944. godine kada je bombarder B-24 Liberator pao kraj sela Krvavići na lokaciji Boškina. Bilo je to 18. studenog. A ja sam o tom avionu pisala. Ima već 10 godina kada je u Boškinu nakon 63 godine došao kopilot tog aviona Amerikanac Lee Lamar. Uvijek to govorim, a ponovit ću i sada – bio mi je to najdraži novinarski zadatak ikada.
Boškina i arheolozi
Uživala sam u svakom trenutku posvećujući se toj neobičnoj priči koja tako lijepo progovara o ljudskim sudbinama. Ali nikad nisam pomislila da bih mogla doživjeti svoj nastavak. Naime, tada su prilikom kopanja plinovoda na trasi Pula-Karlovac pored antičke vile u selu Krvavići arheolozi pronašli metal koji nije bio iz antičkog doba. Odmah su vidjeli da se radi o avionu iz Drugog svjetskog rata pa je to ponukalo arheologa Luku Bekića da se detaljnije pozabavi tom temom.
Pronašao je tada još živućeg kopilota Amerikanca Lee Lamara koji se spasio iz aviona i doveo ga na lice mjesta. Bio je to izrazito emocionalan trenutak. Lee Lamar je svojim dolaskom na mjesto gdje je umalo izgubio život u padu bombardera probudio neka već pomalo zaboravljena sjećanja. Opet je pokrenuo priču o spašavanja savezničkih pilota i članova posada vojnih zrakoplova koji su se srušili nad Istrom, a svi su zajedno pokušali složiti mozaik događaja i pokušali pronaći dijelove aviona, od kojih su neki završili i do sela Filipana.
Priče iz rata
– Moja ekipa i ja, nas ukupno deset, bili smo u misiji nad Udinama gdje smo bili pogođeni. Kada smo došli iznad Istre, odnosno Pule, još nas je jednom pogodila njemačka protuzračna obrana, vjerujem da su nas gađali s Brijuna. Uništili su nam dva motora na lijevoj strani aviona, a potom i komandu. Pokušali smo se vratiti u bazu, ali komande više nisu slušale. Jedan od pogodaka te neprijateljske protuzračne obrane bio je u dio aviona pod mojim nogama. Nije bilo druge nego iskočiti iz zrakoplova. Skočio sam predzadnji, šest sekundi prije pada aviona, a tek sam kasnije vidio da je poslije mene skočio još jedan član posade.
– Duže mi je trebalo jer su zapela vrata za bombe, kroz koja sam iskočio. Nikad neću zaboraviti te trenutke i mjesto gdje sam se spustio padobranom, pričao nam je svojedobno Lamar kada je posjetio Istru i mjesto pada svog aviona. Budući da su on i njegov kolega bili jako blizu mjesta pada zrakoplova, nisu pronašli prikladno skrovište pa su se uspjeli skrivati svega dva dana prije no što su ih pronašli njemački vojnici i otpremili u grad. Uhvaćena su bila njih dvojica, zatim jedan član posade s ozlijeđenim gležnjem te navigator. Svi su vrlo brzo završili u Njemačkoj, u logoru Barth, gdje su dočekali kraj rata.
Spasili ih partizani
Ostalu su šestoricu spasili partizani. Ovaj je kopilot tada imao 23 godine i bio je najstariji među svojim kolegama. Lamar je više puta kazao da su ih njihovi obavještajci u slučaju pada nad Jugoslavijom upućivali na partizane koji će im pomoći da ih ne uhvate Nijemci. A pomagali su im svi, i djeca i odrasli. Mnogi su tada Leea pitali što je s ostalim članovima posade. Posebno je to zanimalo one starije koji su tada imali 12, 13, 14 godina te su pomagali avijatičarima.
Među njima nije bio Giovanni koji se vratio iz talijanske vojske i odmah se nakon povratka u rodno mjesto Filipana priključio partizanima. Kako nam kaže Ivica, čak ne zna je li on ili pak njegov djed uzeo dio tog aviona kući.
– Taj je ostatak aviona kući donio ili djed ili otac, kao što su i drugi to radili. Koristili su metal i opremu borbenih aviona za pokrivanje krovova, za izradu vratiju od svinjca, za držanje vode u štali, za izradu posuđa u kući, od padobrana se šila roba. Sve se to reupotrijebilo. Sjećam se, kada sam bio dijete, da mi je otac dao stari sat iz tog aviona kojega sam naravno razmontirao, ali i kartu koju još uvijek doma ljubomorno čuvam.
Karta od svile
– Izrađena je od svile i to mi je lijepa uspomena. A ovaj sam komad otkrio sasvim slučajno i želim da bude dio neke zbirke vojnih aviona, kazao nam je Ivica Ostović kada mi je donio komad aluminijskog krila. Veli da nije previše čuo priču što se dogodilo s tim avionom, niti mu je otac Giovanni, koji je u drugom svjetskom ratu prošao sito i rešeto u talijanskoj vojsci, a kasnije i partizanima, o tome pričao.
No, znao je da su svi seljani avion, koji je pripadao 760. eskadrili, 460. bombaške grupe, 15. zračne formacije SAD-a koja je bila smještena u talijanskoj zračnoj luci Pantanella, itekako dobro iskoristili. A Ivica se jako dobro sjeća što je njegov otac prošao u tom ratu pa mi je tako za kavom otkrio kako je Giovanni jedva preživio poznati brodolom Oceanije, Neptunije i Vulkanije u pratnji pet talijanskih razarača 20. rujna 1941., koji su iz Taranta trebali prevesti talijanske vojnike u Tripoli. Torpedirali su ih Saveznici. Giovanni je jedva izvukao živu glavu.
– Otac mi je govorio da je tada s njim na brodu bio i njegov najbolji drug iz sela Filipana. Ni jedan ni drugi nisu znali plivati, ali su svi imali svoje prsluke za spašavanje. No, taj čovjek ga nije odmah stavio ne sebe. Služio mu je umjesto kušina, a kada se napad desio na brodu je nastao metež. Nije se sjetio uzeti prsluk sa sobom, a poslije ga više nije našao. Do zadnjeg je trena bio s mojim ocem, a prije nego su skočili u vodu, oprostili su se jedna od drugoga i zagrlili. Moj je otac srećom preživio. Bio je osam sati u vodi, priča nam Ivica.
Pješke iz Italije do sela Filipana
Veli i da mu je otac govorio da je spašavanje vojnika iz potopljenih brodova bilo dramatično i da su mnogi poginuli kada su skakali na brodove za spašavanje.
– Mnoge nisu ni htjeli primiti na čamce jer su bili prekrcani, a svi su htjeli se spasiti. Bilo je mnogo mučnih smrti. Bila je to borba na život i smrt, ističe Ivica. Giovanni je srećom preživio te je morao nastaviti služiti vojsku u Italiji. Kada je Italija kapitulirala, služio je vojsku u jednom skladištu na sjeveru Italije. Ivica kaže da je aktivirao bombu i da su skladišta municije išla u zrak. Preobukao se u seljaka i pješke došao u selo Filipana.
Koje strašne priče. Pod dojmom sam se odmah javila strastvenom kolekcionaru, fotografu i dizajneru Sergiu Gobbu u novigradski Gallerion, osnivaču ultrabogate pomorske i vojne povijesti sjevernog Jadrana. On već godinama skuplja artefakte vezane za zadnje ratove na ovom području, a znam da su mu najnovija strast srušeni avioni. Ovo je taman za njega.
Ne zna se puno o tome
– U to je vrijeme preko Istre dva puta tjedno prelijetalo od 600 do 1000 aviona koji su iz savezničkih baza u srednjoj Italiji odlazili u akcije. Nad Istrom je palo oko 100 aviona, što na kopno, što u more. Tada su gotovo svakodnevno letjeli talijanski lovci Macchi, njemački Messerschmiti, saveznički Mustanzi, Speedtfirei, laki bombarderi tipa Beufighter, kao i teški bombarderi B-17 i B-24, pa čak i hidroavioni za spašavanje oborenih pilota na moru, tipa CANT Z 501 i 506 te saveznički Catalina i Walrus. Predstavljali su najsuvremeniju tehnologiju, priča nam Gobbo. Otkriva nam da se ovom tematikom počeo baviti uz pomoć svojih suradnika kada su otkrili priču o srušenom avionu iznad Zrenja.
– Ne zna se puno o tome, ali mnoge velike svjetske priče odvijale su se upravo na ovom području, a o tome se danas jako malo zna. Zanimljivo je da su se gotovo svi piloti i posada, čiji su avioni pali nad Istrom, spasili. Spašavali su ih seljani, djeca, partizani, pastiri. Skrivali su ih kod sebe doma. S mnogima, smo razgovarali i živo se sjećaju tog razdoblja, kazao nam je Sergio kada smo ga posjetili ja i fotoreporter Duško Marušić Čiči koji je ovjekovječio primopredaju neobičnog poklona koji je sada došao u prave ruke.
Avioni postali žlice i češljevi
Sergiju u uspostavi ove zbirke najviše pomažu Bojan Horvat, koji je mene, Korinu i Snježanu jednom odveo u povijesno bike istraživanje Poreštine, te Dolores Mihelić Malbašić. Priče koje su sakupili mogu se pogledati i čuti na izložbi „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“ u umaškom gradskom muzeju, a izložba će se seliti po Istri.
– Posebno je bilo živo nad Bujštinom koja je predstavlja koridor za prelet aviona. Kako znamo da je u to doba toliko bilo preleta aviona? Pa sami svjedoci su nam to rekli. Mali pastiri su ih redovito brojali na nebu dok su čuvali stoku i tako se praktički učili brojati, priča nam Gobbo. Govori i da je svaki pad aviona za seljake bio pravo blago. To su čuli iz mnogih izvora kod kojih su bili kada su skupljali ostatke aviona koji su se pretvarali u češljeve, žlice posude, vrata, dijelove krovova. Sve se upotrebljavalo, a kovači su obožavali ovaj čvrsti lim.
Dar s neba
– Kada bi neki od tih aviona pao, lokalcima je to bio dar s neba. Ne da su se veselili da bi netko poginuo, oni su pomagali savezničkim pilotima i posadi, nego su mogli reupotrijebiti materijal. Tako smo čuli razne priče u Zrenju nakon što je praktički na polje pored sela pao američki bombarder B-24 Liberator, nazvan Betty Anne, priča nam Gobbo.
Svih desetero članova posade je preživjelo pad, da bi ih spasili lokalni stanovnici, osim jednog kojega su zarobili Nijemci. Spašena posada je predana partizanima. A avion je rastavljen vrlo brzo u dijelove. Sve se iskoristilo, pa čak se radilo i posuđe, Primjerice Angelo Šorgo je nekadašnje dijelove aviona pretvorio u mlin za duhan, mašinu za tjesteninu, dok je dinamo iskoristio kako bi prvi u selu dobio električnu struju. Što li sve možeš napraviti od starog aviona! A takvih priča ima bezbroj. Zato sada nestrpljivo čekam idući poklon.
