Možda zato jer mi je nono Šime iz Burići bio željezničar, možda zato jer su tajnovite i pozivaju na put. Ne znam odgovor zašto me privlače pruge. Posebno one stare napuštene. One čiju povijest želim otkriti. Ali i pronaći možda ljude koji su se tom prugom i koristili. I ne uspijeva mi ama baš svaki put. Vjerojatno da je nono Šime živ, koji je s nonom Anom živio uz samu prugu u malom selu Burići koje je sljubljeno s mjestom Kanfanar, bih nešto i saznala o “štriki” koja je vodila do Rovinja. Možda bih iz njega morala izvlačiti priču, jer je uvijek bio samozatajan i od jako malo riječi. Teško da ću sada to znati. No jedno je sigurno, znam kako ta pruga i trasa pruge izgledaju. Ili barem kako je izgledala prije nego je pretvorena u biciklističku i pješačku stazu u zadnjih nekoliko mjeseci pod nazivom “Rovinj- Kanfanar štrika- ferata”.
Jer sam gotovo čitavom trasom prošla još dok nije bila počišćena i uređena u novu atrakciju koja povezuje Kanfanar s istarskim biserom Rovinjem. Na tih 20-tak kilometara pruga, koja vijuga od Kanfanara do Rovinja, prolazi kroz zanimljiva područja neotkrivenog zaleđa Rovinja, Kontrade i okolice Kanfanara. Prolazi pred starih crkvica, velikih imanja, starih i onih novijih, uz šume, bare, vinograde, njive, maslinike, kamenolome.
Prestala s radom 1966.
Ta je povijesna pruga, dugačka smo 21 kilometar, prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan. Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je i to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama.
Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna. Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h.
Povezani s Bečom
Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan. Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom.
Ja sam trasu pruge prošla od Rovinja do Rovinjskog Sela nakon što sam odradila dobar dio staze Rubinum do Rovinjskog Sela pa sam se spojila na put prema Brajkovićima i Sošićima prateći više-manje staru prugu. I onda dalje do Kanfanara. Naravno na bicikli. Ja, Korina i Snježana okušale smo se čak i voziti po starim tračnicama, ali je to jednostavno nemoguće. Pravo je mučenje. Ali je bilo lijepo vidjeti očišćenu trasu i šine. Još je ljepše bilo vidjeti gdje je sve nekad vlak prometovao. Tada doduše nismo uočile sve jer nije sve bilo prohodno. A sada je. Jedva čekam ponoviti tu rutu jer ću sada moći proći i one dijelove koji su bili zarasli pa će dojam definitivno biti drugačiji.
Iza mosta
Ulazak na stazu je u Kanfanaru pored željezničkog kolodvora, a iskrcavanje je u Rovinju u luci Valdibora. Kao u stara dobra vremena. Ali ovaj put bez pare, vagona i vlaka. Samo na dva kotača. Ali i oni koji vole šetati uvijek mogu izabrati neku od dionica na tih 20 kilometara i uživati u prirodi. Posebno u prvim jesenskim danima koji samo što nisu zakucali na vrata. Ako krenete iz Kanfanara u smjeru Rovinja, imat ćete cijelo vrijeme nizbrdicu, u kojoj ćete neopisivo uživati. A kako je sada sve lijepo označeno, nećete previše gubiti vrijeme na traženje stare pruge i trase.
Već sam djelomično opisala što se uz stazu sve može vidjeti kada sam pisala blog o stazi Rubinum, ali tada se nisam dotakla hedonističkog dijela ovog puta. Naime, ako se zaputite već idući tjedan na štriku Kanfanar- Rovinj, neka vas ne iznenadi berba grožđa. Posebno prije mosta nad cestom koja vodi prema Limskom kanalu i dalje Svetom Lovreču kraj sela Brajkovići. Tu ćete, vozeći se ili šetajući ovom stazom, naići na veliki vinograd obitelji Bastijančić koja se jedina profesionalno bavi vinom na području Kanfanara.
Štacijon u konobi
Njihovo je ime već poprilično zvučno u vinarskom svijetu, iako su se u ove vode “bacili” tek prije 15-tak godina pa se može naći u najskupljim i najfinijim restoranima Hrvatske s Michelinovim zvjezdicama. Lunika vam je možda već poznata. Možda ste ju već pili na nekoj Vinistri ili negdje drugdje. A možda niste znali da su oni pravi i skoro pa jedini čuvatelji vinogradarske i vinarske tradicije ovog kraja. Barem kada govorimo o profesionalnom vinarstvu. U ovom kraju gotovo su svi odustali od brajdi, no možda ih ova priča potakne da se vrate tradiciji.
Vinograd od 3,5 hektara na položaju Krčine je samo 200 metara udaljen od obiteljske kuće i male vinarije koja širi kapacitete i uskoro otvara novi podrum i kantinu u svom dvorištu. Koji je ni više, ni manje nego posvećen baš pruzi koja prolazi pored njihova imanja i koja u obližnjim Sošićima ima i stanicu. Na zidu konobe vidim štancijon u Kanfanaru, sve etikete vina imaju poveznicu na prugu i putovanje. Pa onda je najbolje krenuti na taj put uz stručno vodstvo samog vinara Danijela Bastijančića koji je zaokupljen filozofijom biodinamike i ekologije te ju želi prenijeti na svoju vinsku kapljicu.
Eko i biodinamički
Prvo nam objašnjava da je krenuo težim putem, ali da mu nije žao ni trenutka. Proizvodi eko vina uz primjenu biodinamike Rudolfa Steinera, posebno kada je u pitanju obrada tla. A kada to kažete nekome tko se bavi vinarstvom, a posebno vinogradarstvom, znate koja su to odricanja u vinogradu.
– Sva naša vina su u kategoriji vini veri ili organico. Sigurno da je to teži put jer ovisite o prirodi i vremenu. Ima godina kada je sve savršeno, a ima godina kada se zaista morate pomučiti. No, ja želim piti vino za koje znam što je u njemu jer od tuda kreće i zdravlje. Bitno je kako ćete tretirati tlo gdje raste loza, lozu, a kasnije i vino u podrumu. No, sve više se svijet okreće baš ovakvoj proizvodnji i smanjuje broj sredstava koji se koriste u vinogradu. Cijeli sustav otrova koji se unose u tlo i na biljku, unosimo u sebe. Moram toga biti svjesni. A to su uzročnici bolesti. Zato biodinamiku primjenjujemo na zemlji, a ekologiju na lišću, govori nam Danijel koji ne želi nikakve otrove u svom vinu. A vino smatra najzdravijim pićem.
Tajna je u maceraciji
Veli nam da je jednostavno to njegova životna filozofija i da stoga nema megalomanske projekte ni planove. Želi još nešto malo povećati proizvodnju, koja se trenutno kreće od 13 do 16 tisuća boteljki, i to je to. Cilj mi je 20 do 25 tisuća boca. I cijelu svoju dušu i tijelo posvetiti nadogradnji vina. A već na ulazu u vinariju oborio nas je broj etiketa. Znamo za Danijelovog Makiništu, ali tu je i cijeli niz drugih zanimljivih vina koja nastaju pod palicom kanfanarskog vinara. Dio je orange vinske zajednice. Dakle, sva su vina macerirana, ali nisu teška čiji će vas tanini odbiti. Danijel kaže da im se treba puno posvetiti, ali ih i puno isprobavati da biste dobili odličan rezultat.
Još me više intrigiraju nazivi vina – Prima volta, Ritorno, Viaggio Lungo samo su neki od njih. I baš njih kušamo. Radi se o malvazijama koje radi na skroz drugačiji način – od svježih do odležanih. Svaka ima ono svoje nešto. Svježa tu svoju lakoću i lepršavost, a onda odležana predivan miris kokosa i livade. Ovisno je li odležalo u drvu ili ne. Prima volta macerira 48 sati, Ritorno 21 dan i onda odležava u drvenim bačvama godinu dana, a Viaggio Lungo macerira šest mjeseci.
Prvi put
– Prima volta znači prvi put. Dakle prvi put je netko odlučio ići na proputovanje starom željezničkom prugom, ali i netko se odlučio proizvesti nešto novo. Ritorno je naše vino koje se danas nalazi u četiri restorana s Michelinovom zvjezdicom u Hrvatskoj, a označava povratak u drvo jer se nekad malvazija proizvodila u drvu. Viaggio Lungo je pak dobilo 96 bodova na najvećem svjetskom sajmu ocjenjivanja ekoloških i organskih vina i rekli su nam da je jedno od najboljih bijelih vina koje su imali na ocjenjivanju. Ta je malvazija dobila ime jer je netko dugo, cijeli svoj radni vijek, putovao na relaciji Kanfanar- Rovinj, a i ova ja malvazija dugo putovala dok nije došla u čašu, otkriva nam Danijel.
A Danijel se trenutno najviše veseli svom teranu koji “spava” u drvenim bačvama stare konobe. To vrijedno zlato kuša kapljicu po kapljicu. Zajedno smo ga kušali. Još mu malo nedostaje da dotakne onaj savršeni okus. Danijel je po tom pitanju strpljiv. Najbolje stvari treba čekati.
Maceracija od godinu dana
– Svo crno vino nam je trenutno u fazi čuvanja. Imamo ga, ali ga nemamo. Jer dok nam vino nije spremno, ne dajemo ga na tržište. Imamo dvije vrste terana – duže i kraće maceriranoga. To su Tender i Karbun. Tender je maceracija od 29 dana, a Karbun godina dana. Dakle berba 2018. bit će spremna 2024. i 2025. godine kada govorimo o Karbunu, dok će Tender biti spreman iduće godine. Karbun smo već napravili 2015. i on je drukčiji jer ima snagu zahvaljujući toj dugoj maceraciji, veli nam kanfanarski vinar. Kaže da si oni mogu dozvoliti tako duge maceracije baš zbog toga jer je grožđe ekološki tretirano.
A najbolje je sazrijevanje vina čekati u društvo obitelji. Uz Danijela desna ruka vinarije je njegova supruga Tamara koju često možete vidjeti na izložbama vina gdje se Lunika pojavljuje. Kao i njihovu kćer Luciju, a ubrzo, kako bude rasla, s njima će i Anika. Baš po imenima svojih kćeri Danijel je stvorio zanimljiv vinarski brend kojega tek čekaju one najbolje stvari. A svi vi koji se zaputite u Kanfanar, mjesto poznato po Dvigradu, izložbi boškarina i poznatoj Jakovlji te domaćim fužima i pašti, upišite i na listu Luniku. Može i nakon šetnje ili bicikliranja starom prugom. Taman.
