Više mjeseci za to su se obučavali. I sama akcija na kraju nije bila najjednostavnija, čak je u jednom trenutku donijela neizvjesnost te razočarenje. Ali je na kraju uspjela. Da, taj slavni brod, najveći nekadašnje austro-ugarske mornarice, i prvi s hrvatskom zastavom na jarbolu potopljen je na samom kraju Prvog svjetskog rata, točnije 1. studenog 1918. godine usred pulske luke.

Pulska luka skriva mnoge tajne

Riječ je o poznatom Viribus Unitisu koji je doživio svoj kraj u rano jutro tog 1. studenog gotovo prije 100 godina. Danas o njemu govore samo povijesni podaci. Od ostataka Pula nema ništa, osim legendi i priča koje podsjećaju na te davne dane kada je Pula bila najveća austrijska vojna luka. Ipak, Viribus Unitis danas je očuvan, a njegovi ostaci su u Italiji. Dio njegovog pramca nalazi se u Pomorskom muzeju u Veneciji, a sidra su u Rimu.

Torpedo i uspavani mornari

A potopila su ga dva talijanska imenjaka Raffaela – Paolucci i Rossetti. Kako im je to uspjelo i zašto su to uopće napravili? Činjenica je da je u tom kovitlacu povijesti Austro-Ugarska bila na gubitničkoj strani, a njezinu su flotu u Puli preuzeli Hrvati koji su netom osnovali Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Ipak, Talijani su namjeravali  sabotažama uništiti najbolje austro-ugarske bodove kao SMS Viribus Unitis, Tegetthoff i Prinz Eugen. I to im je savršeno uspjelo. Te su se noći s 31. listopada na 1. studenog Paolucci i Rossetti na torpedima  približili uspavanim mornarima na Viribus Unitisu.

Viribus Unitis

Prošli su razne prepreke od Brijuna gdje su iskrcani pa sve do luke gdje je mirovao najljepši carski brod. Mornari ih nisu čak zamijetili ni kada su se skroz približili brodu i na njega stavili podvodnu minu. Trebala je eksplodirati u 6.30 sati. Međutim, kada su se diverzanti počeli udaljavati od broda, mornari su ih primijetili i izvukli iz vode. Tada su saznali za čitav plan. Ipak, iako su znali da će uskoro grunuti mina, dio mornara i dalje je ostao na brodu, a s njima i admiral Janko pl. Vuković Jezeranski-Podkapelski.  Kao i sami talijanski diverzanti.

Mina se na kraju nije aktivirala na vrijeme i već su Talijani pomislili da im je sva muka bila uzaludna. Ipak, s 15 minuta zakašnjenja, ona je izvršila svoju zadaću, a carskoj ljepotici bilo je dovoljno 14 minuta da završi na morskom dnu. S njime i admiral Vuković. Na kraju su Talijani izvukli žive glave i završili kao veliki ratni heroji u svojoj zemlji. Za nagradu su dobili zlatnu medalju za hrabrost i 650.000 lira. Povijesni podaci kažu, da su četiri dana nakon potonuća broda, talijanske trupe su ušle u Pulu  jer su im Francuska i Velika Britanija odobrile okupaciju kao nagradu za ulazak u pakt. Brod je potom razrezan.

U arsenalskoj ljevaonici izlivena Mussolinijeva bista

A potonuće Viribus Unitisa, čiji naziv u prijevodu znači Zajedničkim snagama, što je bio moto tadašnjeg vladara Franza Josefa I., i dandanas, stotinu godina poslije, intrigira povjesničare. Tvrdi se da je tada na brodu bilo oko 900 mornara, a da ih je 400 poginulo. Većina je pokopana na Mornaričkom groblju. Povjesničar Raul Marsetič smatra da to nije istina.

IZLIVENO MUSSOLINIJEVO POPRSJE

– U svim se spisima govori da je poginulo između 300 i 400 mornara, ali to ne stoji jer su imali vremena napustiti brod. Naime, kada su talijanski diverzanti stavili minu uz trup broda obavijestili su posadu da je brod miniran i da će brzo eksplodirati. Kapetan je tada zapovijedao evakuaciju 900 mornara, članova posade. Imali su vremena skloniti se. Dakle, kada je eksplodirala mina, velik dio njih otišao je s broda. Na mornaričkom groblju u Puli u registrima ukopa stoji da je ovdje pokopan 31 član tog broda, koji su isplivali na obalu kroz mjesec dana. Neka je još toliko ljudi ostalo na brodu, dolazimo do brojke od najviše 100 poginulih mornara – zaključuje Marsetič.

Ratna sila u Puli

Podvodne arheologe još uvijek zanimaju ostaci broda, pa makar bili i oni najsitniji. Jer su jedino takvi i ostali u pulskoj luci.

– Postojala je želja da se taj brod u cijelosti izvadi nekoliko mjeseci nakon što je potopljen, ali se odustalo od toga pa su ga minirali i vadili u dijelovima. To je trajalo više od 20 godina, a može se naći i podatak da su se građani Pule 1924. žalili na to miniranje jer su im pucala stakla na prozorima. Isto tako od brončanih ostataka te oklopnjače 1930. godine u arsenalskoj je ljevaonici izliveno Mussolinijevo poprsje, rad pulskog kipara Romea Endriga koje mu je predano kasnije u Rimu – priča podvodni arheolog Kruno Zubčić, koji je na morskom dnu od Viribus Unitisa pronašao samo sitnice – četiri vrste keramičkih pločica, ostaci WC školjke, brave s nekog ormara, jedan potplat cipele, staklo od nivokaza. Tijekom mojih istraživanja nađen je mali dio toga jer je, naravno, većina izvađena, ali još ima tog sitnog materijala koji je vrlo zanimljiv. Stoga će se istraživanja o ovoj vojnoj grdosiji nastaviti, a na prigodan će se način i zabilježiti 100. godišnjica njegova potonuća, smatra ovaj arheolog.

GOLEMI SIDRENI BLOKOVI

A možda manje je znao i da je tadašnja vojna flota na čijem je čelu bio Viribus Unitis zauzimala gotovo cijelu pulsku luku. Budući da nije bilo dovoljno mjesta uz samu obalu, sidrili su se već od samog lukobrana.

Pulska luka u doba Austro-Ugarske

Tome svjedoče još uvijek veliki sidreni blokovi iz doba Austro-Ugarske, od kojih su neki izvađeni. Ipak, velik dio je još uvijek skriven u mulju pulske  luke.  Riječ je o ogromnim blokovima od sedam-osam tona koji su široki i visoki po dva metra te su za morsko dno prikačeni s tri ogromna sidra poput lopata. Na vrhu imaju divovski lanac te su nekad s tim lancem bili prikačeni za velike metalne plutače po kojoj se moglo čak i šetati. Na njih bi se u to doba ratne slave Pule vezivali vojni brodovi.

Ostatak sidrenog bloka

Bili su postavljeni duž cijele luke. Kako kažu stare austrougarske skice, bilo ih je čak 71 raznih veličina. Svi su imali i plutače, koje su u međuvremenu završile u rezalištima. Bio je to dio velikog sustava vojne luke koja je nekad imala i obalna privezišta koja su kasnije zatrpana nasipavanjem, nakon Drugog svjetskog rata.

Ti su brodovi bili usidreni u dva reda po dužini, a najvažniji i najveći brodovi bili su najdublje u luci kako bi bili zaštićeni u slučaju napada. Zadnji brod flote bio je zapovjedni brod Viribus Unitis koji je bio usidren ispred Vargarole. Bio je dugačak 100 metara, a na kraju mu ni to što je bio zaštićen nije pomoglo jer je bio potopljen upravo u luci. Uglavnom, brodovi su bili privezani uz plutače, a blokovi su bili postavljeni na dno, dakle na dubinu od 25 do 30 metara. Povijesne skice i ostaci sidrišta kažu da su veliki brodovi bili usidreni u vanjskom dijelu zaljeva od Vargarole pa do lukobrana koji je bio granica vojne luke. Taj lukobran sagrađen je početkom 20. stoljeća i nikada nije dovršen, dok je sidreni sustav postavljen kroz niz godina isto u tom periodu. Ali upravo taj lukobran stvorio je tada najveću ratnu luku Austro-Ugarske.

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.