Te divne jesenske boje uvijek me u studenome “natjeraju” u središnju Istru. I to ne bilo gdje. Moram otići negdje gdje ima ruja. Taj mali grm koji osvaja svojim jarkim crvenim lišćem jednostavno daje krajoliku neku magiju i čaroliju. Zbog njega čini vam se kao da ste dio neke slikovnice. I zato ovaj put idem smjer Gologorica. Ruta je zacrtana već davno prije. Start Gologorica, pa spust u Gologorički dol i onda po stazi Uz Karbune do Tupljaka i nazad. I da, baš se veselim jer sam u Gologorici bila samo jednom, i to davnih dana kao dijete.
Bila sam na izletu s roditeljima te sestrama Tatjanom i Renatom. Vozili smo se u malom bijelom fiću. Ne sjećam se puno s tog izleta, osim da smo uz potok brali žuto cvijeće, a onda smo se uskom cestom uspinjali do Gologorice. Bila je strma za poludjeti da sam se već kao malo dijete brinula hoćemo li moći do gore. Uspjeli smo naravno. Brige su bile uzaludne. Došli smo do boćališta. Ljudi su opušteno uživali u igri. I to je sve čega se sjećam. Zato se posebno radujem da ću oživjeti te davne sretne uspomene iz djetinjstva.
Igra šarenila
Stajemo kod boćališta nas tri ovog ranog jesenskog jutra. Točno onakvog kakvog volim. Vrijeme je malo magličasto, nije zima. Sunce malo probija kroz oblake, malo se skriva iza. Malo je sivo, malo je jako šareno. Šareno je jer mog ruja ima svugdje, ali i žute, smeđe, crvene, zlatne, bakrene i zelene boje doživljavaju svoj procvat. Jesenska rapsodija boja osvaja. Baš kao i lani kada smo u to isto vrijeme propješačile Šimunovu stazu od Gračišća do Sopota i nazad. Sve je to tu u susjedstvu.
Možda bi bilo dovoljno za ovaj dio uvoda reći da smo nakon starta u sat vremena na biciklama prošle smiješan jedan kilometar. Da, kada idete na bicikliranje i u sat vremena napravite kilometar puta, uistinu se pitate čemu uopće bicikla. No, imamo izliku. Gologorica je tako lijepa i na tom brežuljku daje tako lijepe poglede. A uz sve one boje koje sam prije spomenula, normalno je da smo uživale u njima i priuštile si “čilanje” na samom početku.
Poziv na kavu umjesto kafića
U mjesto se ulazi kroz Vela vrata. Kao i u drugim manjim gradićima, bila su nekad glavna vrata za ulazak u mjesto koje je bilo opasano zidinama. I tu dalje vodi uska uličica sve do glavnog trga. Malo i slatko. Seoski život na svakom kantunu – od traktora do kokoški, krava, kukuruza, cuka. Vidi se da Gologoričani vole raditi u kampanji. Pa ipak, nikog nema vani. No, dok smo gledale čega sve ima na trgu, provirila je jedna glava.
Gospođa nam ponudi ako ćemo popiti kavu. Da će nam ju rado skuhati. Kako lijepa gesta. Tim više što ovdje nema kafića u kojem biste mogli sjedeći na nekoj terasi guštati u Gologorici. Pa iako bi dio nas bio ostao na kavi s ljubaznom gospođom iz Gologorice, svjesne smo da nismo napravile niti jedan kilometar na stazi od 30-tak kilometara pa ljubazno odbijamo. Ali ipak ulazimo u razgovor jer želimo malo pojašnjenja gdje se što nalazi u mjestu koje se prvi put spominje 1102. kao središte feuda. Gologorica je tada bila kaštel oko kojega su bile kuće i crkva. Potom je opasana zidinama, pa je s vremenom dobila izgled maloga grada.
Pogled na more
Gospođa nam objašnjava da se preko puta nalazi kuća De Franceschi. Ona je izgrađena 1711., a u njoj je u 17. stoljeću živjela utjecajna i bogata porodica De Franceschi, vlasnici Gologorice. S druge strane se pak nalazi prva partizanska bolnica u Istri. Bila je smještena u školi. A u centru je zvonik i crkva Sv. Petra i Pavla izgrađena u 17. stoljeću. Nalaze se na malenom humku i ograđeni su. Nekad je tu bilo groblje, a i prije sadašnje crkve na tom je mjestu bila starija crkva. Tako tipično za Istru. Bila je posvećena svetom Petru. Ispred nje je bila zasađena smokva, a iza brijest. Kako to znamo?
Pa zahvaljujući Istarskom razvodu. Notar Mikula Gologorički je 1325. s grofom Albertom III. goričkim, predstavnicima vlastele i puka obilazio granice njegovih posjeda i o tom je putu sastavio Istarski razvod. Putopis na glagoljici, ali i svjedok tih vremena te tragova prošlosti koji se više ne vide. Zato znamo za smokvu i brijest.
Vododerine do Dola
Ulazimo tiho u dvorište crkve i otvaramo željezna vrata. Tišina je i mir pa ni mi ne želimo smetati. U crkvu ne možemo ući, ali zato možemo vidjeti što je sve oko nje. A onda iza nje dolazimo na pogled. More. Da, more. Mala crtica sjaji u daljini. Plominski kraj. A između Gologorice i mora dolina, magla, šarenilo. Niti jedna fotografija ne može dočarati tu ljepotu s kojom smo se toga jutra susrele u toj tihoj Gologorici.
I zato teška srca idemo dalje. Ali moramo jer nas lagano o “silnog” bicikliranja hvata zima. No, opet ne stižemo predaleko jer kada smo se spustile do kraja mjesta opet su se ukazali vidici iz jednog divnog maslinika. I opet smo stale na nezagrijane noge i uzele mobitele i aparate. I zaklele se – ovo nam je zadnji put. Bar dok smo na vrhu. Jer nakon ovog usporenog starta kreće oštri spust u dolinu sliva rijeke Raše. Jedan nas gospodin upozorava da ćemo više pješačiti nego biciklirati jer je staza izrovana.
Za one željne adrenalina
– A puno puta se neke strane registracije upute u tom smjeru jer je ucrtan put, pa ih morao doći “vaditi” traktorima. Do kapelice vam je dobar put, a onda polako pješke do dolje, dijeli savjete čovjek. I dobro da to kaže da barem imamo kakvo takvo očekivanje jer na karti se vidi samo put, ali ne i kakav je. Uglavnom, baš i nije najsretnije rješenje za bicikliranje, barem ne za mene. Za one željne adrenalina, samo vi navalite.
Jedno dvadesetak minuta traje to pješačenje po vododerinama nekadašnjeg puta. Najradije bih isprobala to spuštanje na bicikli, ali se bojim da ne bih završila sa slomljenim kostima. Pa se ipak suzdržavam. I tako na korak stižemo do Gologoričkog dola, odnosno do prvog mjesta koje mi je od prije itekako poznato – selo Lukačići. Znam ga po agroturizmu Dol koji ima i štalu s boškarinom, svinjama i kokoškama koju možete posjetiti. E baš tu smo se spustile s vrha, pa su nas za dobar dan dočekale brojne životinje i njihov gospodar koji nam je pomogao da nam boškarin barem malo pozira.
Slap i domaće životinje
– Jeste li otvoreni? Možemo do vas na kavu, pitamo vlasnika agroturizma. Na našu žalost, danas ne rade. Ali ako krenete u ovom smjeru, ne budite lijeni, nego rezervirajte mjesto. Nećete požaliti. Mi ćemo dalje do slapa pored samog agroturizma. Nema baš puno vode, ali nas zabavljaju životinje – tovari i koze. Dakle, tko god želi djeci pokazati domaće životinje na jednom mjestu – smjer Lukačići. Sve je u krug od petsto metara. I ponesite sa sobom malo hrane za njih. Slijedit će vas u stopu.
Mi smo se čak bojale da ne bi krenule za nama dalje u dolinu koju namjeravamo prijeći. No, nismo im ipak bile toliko zanimljive. Nakon prijeđenih tek nekoliko kilometara puta rekle smo si da je vrag uzeo šalu i odlučile smo bez stajanja prijeći ukrug cijelu dolinu slijedeći dijelom stazu Uz Karbunu. Iduća točka nam je Tupljak.
Ča si bija u Tupljaku noćas?
Čim čujem ime tog mjesta, odmah se počnem smijati. Objašnjavam Korini i Snježani zašto. To se mjesto u mom djetinjstvu najviše spominjalo. “Ča si bija u Tupljaku noćas?!”. U Tupljaku je, naime, bio zadnji rudnik na Labinštini koji je svoja vrata zatvorio 28. svibnja 1999. Taj dan u 11.30 sati izašla su posljednja dva vagoneta ugljena. Time je poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima zaključena službena evidencija kopanja ugljena.
Do Tupljaka slijedi lijepa vožnja po ravnome malom asfaltiranom cestom uz kanal i mjesta u dolini. U ovom kraju Istre sam zaista malo bila. Plodnu dolinu presijecaju kanali. Vode nema puno. Nema puno ni obrađenih površina. Šteta jer je ovdje sve napravljeno i stvoreno da svaki centimetar bude u funkciji. Po dobrom starom običaju rekla bih kao i mnogi – “očito se ne isplati”. I tako do nekadašnjeg zadnjeg rudnika na Labinštini.
Htjele bismo negdje ovdje popiti kavu, ali izgleda da ništa ne radi. Dolazimo na ulaz u rudnik. Tu smo odlučile napraviti pauzu pa se naokolo vratiti do Lukačići nakon čega slijedi najinteresantniji dio puta – strmi uspon kojega se sjećam iz fićeka. Dio povratka je po asfaltu, a dobar dio i po makadamu koji nam baš odgovara. Put je lijepo prohodan i širok. Trasa dobro utabana. Pogled s ove strane u daljini puca na Pićan, tu je i Rockwool. No, mi sve to ostavljamo za sobom i uz mala mjesta se vraćamo do Lukačići.
Eh, to je bio uspon
I na kraju nas čeka hm, ne bih rekla šećer. Uspon je zahtjevan na karti. Bio je zahtjevan i za fićeka. Ali, bože moj, možemo mi to. Hahaha. A baš za se nasmijati. Naravno da smo bile optimistične prvih pola kilometara, ali onda smo shvatile da trebamo šutjeti i gurati. I da tome nema kraja. Motori nas bez beda pretječu. Auta nema puno. Ni ništa ne primjećujemo. Samo u sebi molimo da to završi. Čak je teško i hodati ovom cestom. Kada će više ta Gologorica?!
Strpljen spašen. Polako, super polako, ali sigurno došli smo na vrh uz poneke žrtve. I onda našle najbolju poziciju ikada. Savršen pogled na Gologoricu. Pod starim dubom. Uživamo svjetski. Ležimo na travi, mirišemo lišće, sunčamo se i gledamo Gologoricu u šarenilu. Čini mi se da je to bio najljepši trenutak te rute.
Zapravo, u to sam sigurna. A onda nakon te meditacije svaka je u svom filmu nastavila dalje do starta koji je ujedno i cilj. Misija izvršena. Vratila sam se opet u djetinjstvo, ali i stvorila neke nove uspomene koje će mi, nadam se, vječno biti urezane u pamćenje. Uspon sigurno hoće.
Evo i rute:
