S velikim egzodusom Porečana nakon Drugog svjetskog rata nestao je veliki dio kolektivne memorije tog bogatog istarskog grada. Od oko četiri tisuće stanovnika prije rata, u Poreču su sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća ostale samo četiri obitelji. Svi su se spakirali i pobjegli u Italiju. Sudbina je to bila i drugih istarskih gradova na obali s većinskim talijanskim stanovništvom. Baš zbog toga izgubile su se u prašini povijesti priče o ljudima iz tih gradova koje sada izlaze na površinu.
Kao primjerice ona da je Poreč imao avijatičarskog asa Drugog svjetskog rata na strani talijanske vojske, odnosno da je Poreč u tom ratu dao najboljeg talijanskog vojnog pilota koji je proglašen ratnim herojem. Mario Visintini. Pilot koji je poginuo s 27 godina na ratištu u istočnoj Africi.
Ostao nepobijeđen
Tu je priču iz ne tako davne, ali u potpunosti zaboravljene prošlosti izvukao povjesničar i povjesničar umjetnosti Bojan Horvat. To je njegovo istraživanje nedavno i izloženo na izložbi u Umagu posvećenoj avionima i pilotima pod nazivom „Krila povijesti: Zračni rat nad Istrom“.
– On je prvi talijanski zračni as Drugog svjetskog rata koji je ostao nepobijeđen. Najpoznatije vojno lice Poreča. Bio je jako popularan u talijanskom tisku i stalno su se hvalili njegovi uspjesi. Ostvario je 16 zračnih pobjeda, oborio je 16 aviona i jedan Hurricane. Dosta su ga spominjali talijanski mediji jer bio najbolji pilot afričkog fronta, najbolji pilot uopće dvokrilaca Drugog svjetskog rata. Danas kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, svi misle da su zračne borbe bile klasičnim jednokrilcima, ali on se i dalje borio u dvokrilcima jer Italija na početku rata nije imala moderne avione. Posebno su ga spominjali zbog načina kako je poginuo, ističe Bojan.
Nije iskusio poraz Italije
Naime, Mario, koji je primio i vojna odlikovanja, poginuo je na samom početku rata tako da nije iskusio poraz Italije. Baš zbog toga ostao je zapamćen. A poginuo je jer je nakon jedne akcije išao tražiti svoje ratne drugove koji se s njime nisu spustili na isti aerodrom.
– Poginuo je na jako bizaran način. Ne u borbi. To je bila tragedija. Tokom jedne akcije razdvojio se od svojih suboraca. Uspio se vratiti u bazu, a oni su sletjeli na neki pomoćni aerodrom. No, on nije znao gdje su i vrag mu nije dao mira. Čak kruži i priča da mu mehaničar nije htio pokrenuti avion zato što se bojao da ne pogine jer je bilo ružno vrijeme. Digla se oluja i padala je noć. No, on je bio uporan. I dok ih je tražio, zbog lošeg vremena zabio se u brdo. Ta je tragedija od njega napravila legendu, govori nam ovaj povjesničar koji prati Mariov život od samog djetinjstva koji je jako intrigantan.
Nisu ga htjeli primiti u vojnu školu
Zanimljiva je činjenica da najboljeg vojnog talijanskog pilota nisu niti htjeli primiti u vojnu školu! Svojom upornošću ostvario je svoj cilj zaobilaznim putem. A to je htio od kada je bio dijete.
-Kada je završio srednju školu u Pazinu, prijavio se na vojnu akademiju u Italiji. Igrom sudbine oni su ga odbili i rekli da je nesposoban te da nema dovoljno dobre reflekse i da ne vidi dobro. Njegov je otac radio u poljoprivrednom institutu u Poreču i nagovorio ga je da nastavi školu pa je u Bologni upisao agronomski fakultet. Skoro pa je odustao od svog sna, ali mu se otvorila mogućnost da pokraj Milana pohađa malu školu za pilote, ali za civilne avione. I tamo je uspio upasti jer nisu bili tako strogi kriteriji.
Omiljen u Poreču
– Dobio je „vozačku” za avione i uspio je zaobilaznim putem postati vojni pilot. Tada je, naime, Italija imala potrebu za većim brojem vojnih pilota i on se javio na natječaj te se prekvalificirao. I otišao u Španjolski građanski rat na strani fašista. Tamo se dokazao i ostvario svoje prve zračne pobjede. Borio se u poznatoj eskadrili La Cucaracha koju je opjevao i Franci Blašković. Za nagradu je dobio promaknuće – promaknut je u djelatni vojni sastav, priča nam dalje ovaj povjesničar. Nije on bi jedini. U to vrijeme je bilo još vojnih pilota iz Istre. No, njegovo je ime ostalo upamćeno. Jako je bio omiljen u Poreču u to doba uoči Drugog svjetskog rata jer je često nad gradom radio razne akrobacije.
– Dobio je namještenje u obližnjoj Gorici, pa je doslovce mogao doći doma kada god je htio i pozdraviti roditelje. Naravno avionom. Imamo i zapis da je znao izvodi akrobacije iznad grada. Nije slijetao, nego bi akrobacijama na nebu pozdravio roditelje i vratio se nazad. Čak sam našao podatak da je jednom s tim akrobacijama pretjerao i da se srušio kod Ponte Portona, otkriva nam ovaj istarski povjesničar. O njegovom se privatnom životu u to doba malo zna, ali zna se da nije imao suprugu niti djece. Na vratima je Drugi svjetski rat i on odlazi u Afriku iz koje se više nikad neće vratiti.
U Eritreji na početku rata
– U veljači 1940. godine poslan je u Eritreju koja je bila talijanska kolonija. I tamo je dočekao početak rata. Bio je smješten u Asmari gdje je i pokopan. Kada je Italija ušla u rat 10. lipnja 1940., Fiat CR42, kojim je Mario upravljao, bio je možda jedan od najboljih aviona dvokrilaca, ali je bio zastario. I nije se primjerice mogao nositi s britanskim Hurricaneom iako je Mario Visintini uspio srušiti jednog Hurricanea, ali to je više dokaz njegove sposobnosti. Mario je imao s jedne strane veliku sreću jer se protiv Britanaca borio u istočnoj Africi. Britanci su bili veliki pobjednici Drugog svjetskog rata, ali za njih je vrijedilo pravilo – što dalje od centra, to su bili lošije opremljeni. A istočna Afrika je bila daleko. Bila je totalno sporedni front.
– Tamo su imali lake bombardere, koje je Mario bez problema skidao. Ali čim su na to bojište Britanci dovukli prve Hurricane, stvar se okrenula u njihovu korist. U mjesec dana Talijane su skinuli s neba, priča nam Bojan kakva je bila situacija na tom bojištu. Ono je bilo bitno radi britanske kopnenu komunikacija od južne Afrike do Egipta. Nju su ometali Talijani u Eritreji. Britancima je uspjelo pobijediti Talijane na tom bojištu u proljeće 1941. godine. A Mario je poginuo prije – 11. veljače te godine.
Istrijani u talijanskoj vojsci
– Kada je poginuo, krenulo je loše razdoblje za Talijane jer je krenula velika britanska ofenziva. I da nije poginuo u toj nesreći, vjerojatno bi poginuo u britanskoj ofenzivi ili bi bio zarobljen, smatra Bojan koji se u svom radu prvenstven bavi lokalnom poviješću koja o kojoj se toliko ne govori. Ili zato jer je bila zabranjena, ili zato jer je kontraverzna. Jer govoriti o Istrijanima koji su se borili u talijanskoj vojsci uistinu nije čest slučaj, a i dan danas doživljava osude. Iako, kako bi rekao Horvat, inače strastveni istraživač i biciklist te turistički vodič, to je samo povijest i to su činjenice koje su se dogodile.
– S jedne strane imam sreće jer nitko mi nije iz Istre i mogu se baviti ovom „gubitničkom” stranom povijesti. Majka mi je iz Crne Gore, otac mi je rođen u Banja Luci. U obitelji ih imam na svim stranama. Nono s mamine strane je bio uvjereni skojevac, a njegova žena je imala brata koji je bio četnik. A s tatine strane su oca prisilno mobilizirali u domobrane, a završio je kao njemački vojnik. A brat od none je stradao na Bleiburgu. Dakle, u familiji imam partizane, četnike, domobrane i čak jednog njemačkog vojnika. I zato mi je lakše se baviti istarskom poviješću. Povijest nije crna i bijela, objašnjava nam Horvat. Poreč mu je vrelo inspiracije i istraživanje jer je u istarskoj povijesti ostao sa stane. Bavi se i pričama Istrijana koji su u 20. stoljeću promijenili četiri države i nikad do kraja nisu znali bore li se na pravoj strani ili ne.
Čudo da je Italija izdržala tako dugo
– Pranonići su se ovdje borili u Prvom svjetskom ratu za Austriju. U talijanskoj vojsci je bilo oko 20 tisuća Istrijana. Tu govorimo o istarskoj provinciju pod koju su spadali i Cres i Lošinj, Izola i Piran. Pod Austrijom oko 30 tisuća njih. Kroz moje istraživanje želim da se ne zaboravi na to vrijeme i te ljude jer su i oni morali ići u rat. Nisu imali izbora. Bilo je pitanje na čijoj si strani. I na kraju je bilo puno njih koji su završili na krivoj strani, govori nam Bojan. Pojašnjava nam da Istra nije ušla u Drugi svjetski rat kao ostatak Hrvatske 6. travnja 1941. kada je krenula invazija Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju.
– U Istri je rat počeo 10. lipnja 1940. godine kada je Mussolini objavio rat Britaniji i Francuskoj. Istra je tada dio Italije i Istrijani tada postaju talijanski vojnici i ulaze u rat protiv pola svijeta. Talijansko i istarsko sudjelovanje u tom ratu je jedna velika tragedija. Italija nije imala ništa. Oni su u taj rat ušli grlom u jagode. Nisu imali sposobne oficire, niti tehniku. S obzirom na to što su imali od vojne tehnike, trebalo je biti ludo hrabar za odlučiti se na taj podvig. I čudo je da je Italija izdržala tri godine u ratu. Izdržali su samo radi svojih hrabrih vojnika koji su se borili poput lavova. Pitanje je gdje su bili Istrijani dio narodnog ustanka i što su radili, pita se Bojan. I odmah odgovara – bili su u talijanskoj vojsci jer su bili mobilizirani. I kada je „propala” Italija, vratili su se kućama kako su znali i mogli i pridružili se partizanima.
– U Istri je uvijek bio dio stanovništva koji nije bio za fašizam, drugi dio je bio time oduševljen, a treći je to shvaćao kao dužnost. Istrijani su takvi da ako mu kažeš da ide, on će ići, govori nam dalje.
Mogao si ili u policiji ili vojsku
Pilot Visintini i njegov brat Licio, koji je također bio vojnik, kaže nisu bili dio fašističkog pokreta iako su bili djelatne vojne osobe.
– Mario nije bio politički aktivan. On je kao oficir morao biti u stranci. On je bio vojnik i njegova je volja i želja bila letjeti. Ali ne smijemo zaboraviti i da je Poreč u to doba bio protalijanski grad. A Visintini je bio djelatna vojna osoba, oficir. Njega je rat dočekao kao djelatnu vojnu osobu. U talijanskoj vojsci je bilo dosta vojnih pilota iz Istre. Više nego danas. Moramo znati da je prije svega Istra tada imala više stanovnika, a bilo je manje mogućnosti za zapošljavanje. Ili si mogao u policiju i vojsku jer je to sigurno radno mjesto ili ostati doma čuvati ovce, govori nam dalje Bojan.
Pitamo ga koliko je fašistički bio tada nastrojen Poreč i zašto je došlo do tako velikog egzodusa.
– Poreč je bio poprilično fašistički grad. Prva fašistička stranka u Istri je osnovana u Poreču, a koliko je njih stvarno bilo uvjereno u fašizam, to ne znam. U Poreču su živjeli Talijani koji su smatrali da Poreč mora biti dio Italije. A mnogo je Talijana, kada je propala Italija i kada su vidjeli strahote fašizma, otišlo u partizane. Teško je danas reći tko je od njih bio uvjereni fašist, a tko samo Talijan, ističe Bojan. Baš zbog toga kada je 1943. pala Italija, nastala je anarhija i svatko se osvećivao svakome. Mnogi su bačeni u fojbe. No, Bojan smatra da to nje bilo toliko radi fašista i partizana, nego radi antagonizma stanovništva u Poreču i stanovnika u zaleđu koji je tinjao dugo.
Bogat grad
– Većinom je to bilo zbog „kusa” zemlje ili neke druge privatne razmirice. Svi su se znali jer je Poreč bio mali grad. Imao je oko 4.000 stanovnika. Oni koji su pobacani u fojbe i oni koji su ih bacali u fojbe su se poznavali. A taj antagonizam je trajao još iz doba Austrije. Porečani su se uvijek bojali da im seljaci iz okolnih mjesta ne dođu naoružani u grad i naprave kaos. I to se na kraju dogodilo. Poreč i okolica su bili nebo i zemlja. Postojala je percepcija da je Poreč bogat grad i da se bogati na račun stanovništva iz unutrašnjosti. Na neki način su se Porečani bojali stanovništva iz zaleđa, objašnjava Bojan. I onda su skoro svi otišli.
– Nakon Drugog svjetskog rata Poreču se dogodio veliki egzodus. Od oko četiri tisuće ljudi u gradu su ostale samo četiri obitelji. I s njima je otišla kolektivna memorija. Današnji Porečani nemaju taj osjećaj da pripadaju ovom gradu, a pitanje i znaju li kada se slavi sveti Mauro, mislim da puno njih ne bi znalo. To je tragedija Poreča, zaključio je ovaj povjesničar.
Velika obiteljska tragedija
Tragediju je doživjela i obitelj Visintini. Naime, Mario je imao mlađeg brata Licia koji je također poginuo u Drugom svjetskom ratu, i to u Gibraltaru. Bio je podmorski diverzant. Poginuo je u prosincu 1942. u jednoj ratnoj akciji kada su on i njegovi drugovi pokušali minirati jedan brod.
-Jaka britanska eskadrila s nosačima aviona ušla je u Gibraltar. Britanci su izbacivali dubinske bombe jer su očekivali talijanski napad budući da su Talijani na taj način već potopili 3-4 broda. I on je naletio na jednu od njih. Uglavnom on i njegov kolega su poginuli u toj akciji i našli su im tijela dva dana nakon toga. Njih su Britanci pokopali sa svim vojnim počastima, govori nam Bojan. Majka domaćica ostala je tada sama u Poreču. Naime, suprug joj je umro od srčanog udara 1940. Bojala se što će se njoj dogoditi.
– Njezinog su brata 1943. ubili partizani kada je pala Italija. Bačen je u fojbu. Pa su ju evakuirali da ju partizani ne ubiju baš zbog sinova. Tragično su završili Mario i Licio, ali i njihovi roditelji, zaključuje Bojan.
Povijesne fotografije ustupio Bojan Horvat.
