Već sam više puta pisala o mjestu Skitača, no uvijek ima nešto novo i zanimljivo oko ovog sela na Labinštini koje je nekada s okolicom brojilo čak 800 stanovnika. Do prije par godina pitoreskna Skitača s jednim od najboljih pogleda s jedne strane na kvarnerske otoke, a s druge na istočnu obalu Istre sve do Marlere imala je samo jednog stanovnika, no stvari se sada mijenjaju. Baš za mojeg zadnjeg posjeta tom selu, koje je ostalo u nekom svom svijetu, javio mi se Stefan.
Idila u Skitači
Poput Frances Mayes
Stefan je Austrijanac, kipar, stolar, ljubitelj prirode, planina, mora i svega lijepoga. I zato ne čudi što je Skitaču odabrao za svoj drugi dom sa suprugom Sabine. Poput poznate Frances Mayes koja je u Toskani kupila staro imanje Bramasole i udahnula mu život, tako je i Stefan sa suprugom kupio staru kamenu kuću i pretvorio ju u svoj mali raj i atelje. I to sve sam svojim rukama. Čitao je moj zadnji blog o mjestu Skitača i pozvao me u goste. Htio mi je ispričati svoju avanturu, kako mu izgleda život u Istri, pokazati čime se bavi. I bio mi je užitak to čuti uz šalicu kave na njegovom trijemu ispred kamene kuće okružene šumom, suhozidima, lavandom i kaduljom. Jer Stefan i Sabine jedni su od rijetkih novih stanovnika Skitače koja je opustjela nakon Prvog svjetskog rata.
Stefanova idilaMore, samo more, a ispred nas Skitača
Na ugodnoj terasi usred nasada lavande i suhozida u ovom samozatajnom mjestu Stefan Esterbauer i Sabine ispričali su nam da su kuću kupili još 2016. godina jer su se zaljubili u more i Istru. Godinama su sami uređivali kuću, a kako je Stefan po struci i stolar, izradio je sav namještaj po mjeri za njihov novi dom na moru.
Uvijek sam htio doći na more
– Rođen sam nedaleko Hallstatta u Austriji i kao dijete nikad nisam bio na moru. Tek sa 17 godina sam prvi put došao na more i ljetovao sam u Puli. I onda sam nastavio dolaziti jer obožavam more. Nakon Pule počeo sam otkrivati istočnu obalu Istre koja mi je bila ljepša jer ima manje turista. Manje je gužvi i onda smo ja i supruga počeli tražiti novi dom za nas preko ljeta. Prvotno smo imali ideju da kupimo kućicu na otoku Mala Srakane u lošinjskom arhipelagu, no onda smo shvatili da bi uređenje kućice na otočiću zbog prijevoza materijala bilo dosta zahtjevno, priča nam ovaj zanimljiv kipar kako su on i supruga došli do stare kamene kuće u napuštenom selu Skitača.
Kuća se skriva u zeleniluČar sela
A onda im je agentica za prodaju nekretnina predložila Skitaču. Kada su prvi put vidjeli kuću, malo je reći da su bili oduševljeni, iako je bila skroz zarasla u šumu i šipražje. Kako nam kaže Sabina, imala je samo zidove i krov. Odmah su se zaljubili u nju i bez razmišljanja ju kupili. I potom krenuli u obnovu koja je trajala nešto više od godinu dana.
Sve smo radili sami
– Sve smo radili sami bez ijednog majstora. Kako je Stefan stolar, sav je namještaj za kuću izradio sam i po mjeri kod nas doma u Austriji i donio ga u Skitaču. Sve je savršeno odgovaralo. Najprije smo godinu dana fugirali kuću iznutra, a onda još godinu dana izvana. Jedino smo kupili nove prozore. Znali su nam pomoći i prijatelji koji su bili znatiželjni i zanimalo ih je kako izgleda naša kuća na moru. Pa smo spojili ugodno s korisnim, priča nam Sabine koja radi kao psihologica u Savjetodavnoj službi za teško oboljele bolesnike nedaleko Linza. Odmor u Skitači odmor joj je za duh i tijelo. Sjeća se jako dobro svoje prve noći u staro-novoj kući koja jednostavno poziva na odmor.
Ova ležaljka baš poziva na odmorStefan ovdje ima i svoj atelje
– Dok smo radili na kući, spavali smo u kampici. No, onda smo jedne večeri, kada je bila oluja, morali prespavati u kući. Točno se sjećam te večeri jer smo gledali je li nam krov dobar i gdje bi mogao curiti, priča nam njihove dogodovštine Sabina. Nije puštalo ništa, kuća je položila i od tada iz nje nisu izašli. Nažalost, oboje ne znaju puno o samoj povijesti kuće, u čijem je vlasništvu bila od starine, koliko je stara i kada je napuštena. Bilo bi zanimljivo imati njeno “rodoslovno stablo” jer sigurno krije neke intrigantne sudbine. No, moraju nešto ostaviti i za budućnosti.
– Dugo smo godina samo radili i o ničemu drugome nismo razmišljali. Kada smo završili kuću, krenuli smo s vrtom. A tu svake godine ima puno posla. Zato smo ga uređivali dio po dio. Uredili smo suhozide, puteljak, imamo svoj vrt. Sada uživamo u tome što smo sve stvorili. Kako više nemamo poslova koji nas čekaju, konačno se možemo posvetiti čitanju i knjigama. Tim više što ovdje nemamo ni Internet. Željeli bismo otkupiti i jednu kuću do naše za Stefanov atelje, no vidjet ćemo kako će to ići, priča nam Sabina.
Kuću su sredili svojim rukama i uz pomoć prijateljaZa ljeto u Skitači ne treba više
Izvorni interesi
Struju dobivaju putem sunčanih kolektora, a vodu iz cisterne. Dovoljno za njihove skromne potrebe. S njima je ljeti na odmoru i 13-togodišnja kći Lili kojoj nekad nedostaje i Internet, a nekad i društvo te se malo više mora privikavati na život u usamljenom selu.
– Treba joj vrijeme na da se aklimatizira kada dođemo u Skitaču, ali nakon par dana okreće se svojim izvornim interesima. I jako puno čita. Odmor u Skitači pozitivno djeluje na njenu kreativnost, otkriva nam Sabina. Ali i na kreativnost ovog svestranog kipara, od 2013. voditelja kiparskog odjela u slikovitom Hallstattu, koji radi u raznim materijalima.
Impozantni radoviStefan nam pokazuje svoje minijature
U Skitači mu je omiljen materijal kamen kojega dobavlja u Pazinu. Cijelo je zemljište ukrasio svojim djelima, o kojima puno razmišlja prije nego uzme kiparski alat u ruke. Mala bilježnica mu je puna skica i ideja. Najčešći motivi su mu jedro, more, ljudi. Stalno nešto priprema i radi, a mir u Skitači mu puno pomaže. Ovdje stvara tijekom cijele godine, ne samo ljeti kada je na odmoru s obitelji – svaki put kada mu dozvoljavaju praznici i kada ne predaje u hallstattskoj školi. Zanimljivo je da ovom umjetniku i njegovoj supruzi ne nedostaje društvo u napuštenoj Skitači.
Sve su napravili samiStefan je po struci stolar, a po vokaciji kiparJednostavno i efektno
– Mjesto Skitača je kada smo se doselili imalo samo jednog stalnog stanovnika. Sada ih je 20-tak. Doselile su se dvije obitelji iz Njemačke, jedni Slovenci… Ljudi su počeli kupovati stare kamene kuće i obnavljati ih za život, ne smo za iznajmljivanje. A u Skitači je nešto posebno, to shvatiš čim se autom počneš penjati uz brdo i kada ti se počnu otvarati vidici na Kvarnerski zaljev i na istočnu obalu Istre, pričaju nam oduševljeno malo Stefan, malo Sabine. Samo je njihova kći u kući. Uživa u ljetnoj dokolici.
Kadulja je zaštitni znak SkitačeSkriveno mjesto između dva brda sa sjajnim pogledima
Sve bismo ponovili
– Nevjerojatno zvuči da je ovdje i u okolici prije 100 godina živjelo oko 800 ljudi. Nama jako odgovara to što nema puno ljudi, taj mir i tišina. Isto tako, naša je kuća zaklonjena od pogleda pa nas zapravo nitko ne može naći. Kada se zaželimo gužve, odemo do Pule. No, najčešće smo u našem drugom domu koji nas je od prvog dana oduševio. Nikada nismo požalili što smo kupili kuću, niti nam je bio problem ju obnavljati svojim rukama. Bilo je to jedno fenomenalno iskustvo i opet bismo sve ponovili, zaključuju istarski Austrijanci.
Uređenje starine zna pružiti iznimno zadovoljstvo
I njihovo iskustvo mi opet govori kako je zapravo jedino bitno uzeti život u svoje ruke i u njemu uživati. Uređenje starine možda je zahtjevan proces, ali s druge strane donosi veliki užitak. I samo je stvar stava i odnosa prema obnovi. Ovi Austrijanci pokazali su kako se to radi. Mirno, s veseljem i zadovoljstvom. I zato je Skitača ostvarenje njihova sna.
Zašto je povijest uzbudljiva, pogotovo ona koje se otkriva u izgubljenim krhotinama vremena? Zato jer kada ju istražujete, imate osjećaj kao da ste neki pustolov koji kopanjem po starim zidovima, freskama ili predmetima otkriva nekadašnji način života. I sve to ima jednu fantastičnu dozu mistike. A posebno su mistične istarske freske, slikarije koje možda u doba nastanka nisu imale neku vrijednosti, no danas je to jedna od najvećih vrijednosti koje Istra ima. Skrivaju ih u svojoj utrobi srednjovjekovne male istarske crkve koje hvala Bogu nikad nisu došle na red za obnovu. Jer su puk, župa i općina bili presiromašni da bi obnovili ta mala zdanja koja su služila za molitvu i zavjet. I zato su freske preživjele. Jedna od takvih crkvica nalazi se u mjestu Barban. To je sveti Antun Opat.
Prikaz galije u Barbanu
Grafiti brodova i Barban
Osim što se u ovoj zanimljivoj crkvi s kamenim krovom koja se nalazi na ulazu u ovaj istarski gradić do Velih vratiju nalaze drevne freske, tu je još jedan kuriozitet. Grafiti. Naime, barbanska crkvica svetog Antuna Opata puna je srednjovjekovnih grafita. To je opće poznata stvar, no možda je manje poznata ta da je to jedna od crkvica u Istri s najviše grafita brodova iz 15. stoljeća u Istri! Mnogi će se zapitati zašto brodovi u mjestu Barban koji nije na moru. Razloge zašto su u toj drevnoj crkvici sagrađenoj krajem 14. stoljeću u romaničkom stilu ima toliko urezanih brodića po freskama iz 15. stoljeća objasnio je nedavno povjesničar Andrej Bader koji srećom voli “kopati” po manje poznatoj istarskoj povijesti kako bi nam otvorio neke nove vidike i poglede. Bader je, naime, nedavno predstavio svoju najnoviju knjigu “A mari ad astra” o istarskim brodicama od antike do danas.
Srednjovjekovna mistika
Knjiga kroz dvadeset poglavlja rekonstruira pojam tradicijskog broda i brodice u Istri. Detaljan uvid u povijesna plovila dobiven je analizom povijesnih izvora, pisanih i likovnih, a poseban naglasak u knjizi dan je na zavjetne grafite brodova. Jedan dio knjige detaljno opisuje barbanske grafite u crkvici ispred Velih Vratiju koja je zaštitni znak gradića Barban. One su zapravo bile zavjet za sve one galiote koji su s Barbanštine morali u to doba na mletačke galije te ribare koji su odlazili na more. Bader je objasnio zašto se počeo baviti ovako zanimljivom povijesnom tematikom.
Puno brodova u Barbanu koji nije na moru
Grafiti koji izazivaju pitanja
– Kao dječak sam često išao u zavjetnu crkvu Majke Božje na placi u Medulinu, a i velečasni Močibob mi je uvijek pokazivao te grafite. Oni u meni nisu izazivali samo čuđenje, nego čitav niz pitanja na koje nisam imao odgovor. Zanimalo me zašto bi netko u srednjem vijeku škrabao po umjetničkom djelu, odnosno nožićem unosio neke brazgotine i ureze. S vremenom sam si počeo postavljati još teža pitanja – kakav je suodnos tih umjetničkih djela u srednjem vijeku i votivnog karaktera srednjovjekovnih grafita. I to je razlog zašto sam šest godina pisao ovu knjigu. Trebalo je dati ozbiljan odgovor otkud stotine i stotine grafita brodica na srednjovjekovnim freskama. Riječ je zapravo okamenjenim molitvama. To su molitve koje su ljudi stavljali na freske u svom svom čuđenju, strahu i nadama prilikom odlaska na more, objašnjava ovaj povjesničar otkuda grafiti brodica na srednjovjekovnim freskama.
Crkva svetog Antuna Pustinjaka na ulazu u Barban
Nit vodilja bila mu je i knjiga Ite Praničević-Borovac koja mu je recenzirala knjigu, ali i činjenica da se sve više stručnjaka na europskom tlu bavi ovakvim grafitima. Ona i Bader jedini su se u Hrvatskoj uhvatili u koštac s ovom intrigantnom temom.
Ispod znanstvenog radara
– Na ovo istraživanje ponukala me je i sama činjenica da je to na europskom prostoru počela biti sve intrigantnija tema i da ima sve više i više knjiga o grafitima srednjovjekovnih brodica. To je nešto što je dosad bilo ispod znanstvenog radara i nije bilo registrirano. Činjenica je da je uvaženi hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator Branko Fučić u svojoj knjizi dao presjek čitavog niza grafita, ali nikad nisu bili ozbiljno analizirani, kaže Bader dalje. Dodaje da grafiti nisu rađeni da bi se dobila samo forma grafita.
Brodica bez jedra – rijetkost za srednji vijek
– Oni u sebi sadrže u sebi čitav iz tehnički intrigantnih detalja. Kada sam analizirao te detalje, shvatio sam da imam ključ odgonetavanja o kojim je tradicijskim srednjovjekovnim brodicama riječ i tada se počelo odmotavati klupko. Najviše me zaintrigirao veliki set od 19 grafita u crkvi Majke Božje od Zdravlja u Medulinu. A proučavao sam stotinjak grafita u crkvici svetog Antuna Pustinjaka u gradiću Barban, crkvicama u Balama i Pazinu. Čovjek ostane zatečem i osupnut koliko na istarskom području koliko ima grafita brodova. Svi su oni zagonetka jer svatko od njih je fosil nečije duše. U toj nekoj dvodimenzionalnosti trebalo je svakoga detektirati i nema grafita koji je ostao nepoznanica u tehničkom segmentu, ali ima detalja koji će zauvijek ostati enigma i u tome je najveća čarolija, zaključio je Bader.
Brodovi na jedra
U gradiću Barban je na zidovima crkvice nekih 20-tak grafita brodova te prikaz pet galija. Dodao je da je simptomatično da je kod svih grafita prikazan samo jedan brod bez jedra. Time zaključuje da su pasare, kajići, batane, guc i druga ribarska tradicijska plovila u Istri zapravo ribarska plovila koja se koriste u zadnjih 200 godina.
Trebalo je čim zornije prikazati vlastiti brod
– Sve ono čime se danas ponosi Rovinj i sve ono što mi danas s pravom proklamiramo kao jednu dosta važnu tradiciju u očuvanju našeg kulturnog identiteta, ako se gleda s jedne šire perspektive, to nisu te ribarske brodice. Iz jednostavnog razloga jer obalno područje u srednjem vijeku nije bilo opće dobro, nego je bilo privatno. Za odlazak u neki ozbiljniji ribolov ribari su morali imati brod na jedra. Iz konteksta barbanskog opusa možemo zaključiti dvije stvari. Prva je da su mještani mjesta Barban imali svoja ribolovna područja neovisno o činjenici što nisu uz samu obalu. Oni su mogli imati brodice negdje u Raškom kanalu ili ispod Krnice. Duga stvar koja je indikativna i koja pokazuje da vrlo često robujemo nekim tradicionalnim idejama koje uopće nisu točne je što zapravo nemamo niti jednu crkvu u Istri svetog Nikole koja štuje pomorce iz tog doba, ističe Bader.
Galijoti koji se nikad nisu vratili
Pojašnjava i da se dio grafita odnosi na galijote koji bi prije odlaska na galiju ili nakon povratka s nje urezivali znamen u freske. Jer služenje na galiji trajalo je 10 godina i u većini slučajeva galijoti se nikad nisu vratili kućama.
Barbanska crkva puna grafita
– Neovisno o tome je li neko mjesto bilo pored mora ili ne, ono je kao dio mletačke Serenissime moralo davati određeni broj galijota za mletačke galije. Ono što smo mi, nažalost, u našoj osmogodišnjoj školi učili je da su galijoti bili kažnjenici. Samo 25 posto galijota su činili kažnjenici, ostalo su bili ljudi iz gradova i sela, komuna koji su morali služiti desetogodišnji vojni rok na galijama. Oni su bili izuzetno dobro plaćeni, ali je rizik da će se vratiti doma bio ogroman.
Prikaz tipologije brodova
– Plaća je bila izuzetno velika za ono doba i hoće li netko završiti na galiju ili ne ovisilo je o lutriji. Izvlačilo bi se kuglice i onaj tko bi izvukao crnu kuglicu, morao je otići na brod. Ako si imao novaca, odmah si mogao reći da nećeš, ali si u tom slučaju morao naći zamjenu. Republika je u tom slučaju imala uvjet da se desetogodišnja plaća za zamjenskog galijota plati odmah, priča nam dalje Bader kako je izgledao odlazak na galiju. Pojašnjava da su se za to odlučivali često siromašni doseljenici iz Bosne jer su ti novcem mogli kupiti kuću, stancije, veliki vinograd.
Cijela je crkva oslikana freskama
– Imamo jedan primjer koji je ostao zapisan iz 17. stoljeća gdje jedna izbjeglica iz Modruša iz Bosne otišla na galiju umjesto jednog mještana Sovinjaka, a on je toj izbjeglici platio desetogodišnju plaću, ističe Bader. Dodaje i da grafiti daju prikaz tipologiji broda što je od velikog značenja jer se u povijesnim spisima srednjovjekovni brod generički navodi samo kao navis, a ne kako izgleda niti koliko je dug. A crteži zorno prikazuju kako su točno izgledali brodovi prije 500-600 godina.
Graviranje u freskama
-Taj pučki votivni oblik graviranja tog broda u freske, koji je bio osobni brod tog ribara, je nama nevjerojatni uvid u tehničke detalje onodobnih tradicionalnih brodica i brodova. Jer osobi koja odlazi na more je bilo bitno da čim točnije ugravira izgled svog broda, a ne da ucrta neki apstraktni brod. Razlog je sljedeći – kako bi ga svetac mogao zaštititi i prepoznati ako na moru upadne u nevolju. Zato su davali čim vjerniju presliku svojih brodica. Sve to skupa znači da više ne moramo robovati nekim slikama koje se nalaze u Veneciji i nekim freskama. Ako hoćemo ozbiljno ući u pojam tradicionalne srednjovjekovne brodice, moramo samo pogledati grafite na istarskim crkvama kojih ima nevjerojatni puno. One dosad nikad nisu bile obrađene kao povijesni izvor, zaključuje Bader.
Bio je to idealan dan za bicikliranje. Večer prije je pala kiša, pa je jutro osvanulo bistro i čisto s lijepim bijelim oblacima. Svježi zrak dočekao nas je u biciklističkom centru u Labincima od kuda kreće naša biciklistička avantura hedonizma i kušanja najboljih proizvoda ovdašnjih OPG-ova u sklopu najnovije turističke ponude ovog nekada izrazito poljoprivrednog kraja. Naime, Kaštelir i Labinci odlučili su nakon manifestacije Together in Friday Tasting te otvorenja trgovine Butiga s autohtonim proizvodima ovoga kraja, pozvati sve goste na svoja poljoprivredna imanja u sklopu biciklističke gourmet ture električnim biciklima.
Divna okolica Kaštelira
Gourm-E-bike ture organiziraju svakog utorka tijekom srpnja i kolovoza od 8.30 do 12.30 sati, dakle, pet tura u srpnju te još četiri u kolovozu. Kreće se iz Bike centra u Labincima, gdje se mogu iznajmiti električni bicikli za one koji nemaju svoje. Cijena sudjelovanja je 55 eura po osobi za one koji imaju svoj električni bicikl, a oni koji ga nemaju mogu ga iznajmiti za dodatnih 25 eura. Jedna tura podrazumijeva maksimalno 15 sudionika, a staje se na pet lokacija. Svaki drugi utorak mijenjanju se OPG-ovi koji su uključeni u ovu turu i koji su odlučili gostima na ovom prekrasnom i plodnom dijelu Poreštine pokazati ono najbolje i najukusnije što imaju. Uključeni su Monte Formento, Edi Brčić, Vina Radoš, Butiga, Vina Cosetto, Oliveri, Istarska kapljica i Legovina.
Monte Formento bio nam je prva stanica
Na prvom takvom bicikiranju dočekalo nas je puno iznenađenja. U kušaonici maslinova ulja Monte Formento hranili smo tri istarska tovara, kod Edija Brčića u Rogovićima načeli smo pršut i kušali njegova ulja, u maloj obiteljskoj vinariji Radoš probali smo među prvima njihov novi pjenušac od terana, a kod obitelji Cosseto odmorili smo uz dec odlične malvazije u njihovom pitoresknom malom podrumu među drvenim bačvama. Neponovljivo iskustvo uz lagano bicikliranje ovim krajem s pogledom na more, Novigrad i Tar, među brojnim vinogradima, maslinicima i poljima kukuruza, lubenica, tikvica, krumpira i raznog drugog povrća. Ništa čudno, kada znamo da je ovo kraj istarskih težaka s najvećom koncentracijom OPG-ova u Istri. U ovoj općini s nekih tisuću stanovnika ima ih čak 150.
Jutarnja kavica u bike centru
Start nam je bio u 9 sati u biciklističkom centru u Labincima. Nakon jutarnje kavice i pripreme električnih bicikala naša mala grupa krenula je prema obližnjem mjestu Kaštelir. Prva stanica nam se ukazala odmah nakon 10 minuta – kušaonica maslinova ulja Monte Formento. Jedna je to od najljepših kušaonica ulja u kojima sam bila.
Monte Formento smjestio se u masliniku na rubu mjesta KaštelirKao stvoreno za uživanje
Stoljetne masline
Otvorila ju je lani obitelj Grebac u čijoj se obitelji maslina uzgaja već stoljećima. S pogledom na porečko primorje, u novootvorenoj kušaonici dočekao nas je Fiorentino Grebac te nas počastio svojim vinom, uljem i domaćim sirom te suhomesnatim proizvodima drugih lokalnih OPG-ova. Obitelj Grebac se bavi maslinama jako dugo, a s nešto većom proizvodnjom krenuli su prije dvadesetak godina kada su povećali nasade na 1200 stabala maslina. I onda se pojavila potreba za kušaonicom koja je do lani bila u sklopu njihove obiteljske kuće. Bila je to mala prostorija gdje su godišnje primali tisuću posjetitelja, no jednostavno je taj prostor postao premali. Odlučili su podignuti novu kušaonicu u starom masliniku istarske buže nedaleko kuće gdje se gosti mogu smjestiti na terasi u masliniku i gledati more ili pak u interijeru uz ognjište.
Fiorentino nam je ponudio izvrsnu malvaziju za doručak
– Stare masline su nam posebno drage jer ih je još daleke 1906. godine posadio moj djed Mateo Kovač za svog sina Onoria koji se rodio te godine. Tada je posađeno 85 maslina buže od kojih je dio još uvijek ovdje i krase okoliš naše kušaonice i najstarije su u našim maslinicima. Vjerojatno su se naši preci i prije bavili maslinama, ali o tome nemamo pisani trag. Maslinarstvom se kasnije nastavio baviti moj otac koji je na motorinu vozio ulje do kupaca po selima tu u Istri u Italiju. Imao je svoje stalne kupce. Njemu u čast taj je motor danas izložen na ulazu u kušaonicu. Tada se ulje prerađivalo u Taru i Bujama, priča nam Fiorentino.
Maslinarstvom se bave više od stotinu godinaZeleno “zlato”
Srednjovjekovna vojna utvrda
Dakle, i on i njegov sin Karlo imali su dobre temelje da se posvete maslinarstvu u doba kada je ono počelo doživljavati svoj veliki procvat u Istri prije dvadeset, trideset godina. Šireći sortiment, iz godine u godinu su sadili nove masline, pa ih danas imaju 1200 na 5,5 hektara, i to sorte pendolino, leccino, buža, bianchera, frantoio i moraiolo. Od svojih maslina proizvode oko 2000 litara i četiri etikete ekstradjevičanskog maslinovog ulja, a svako je od njih različitog stupnja pikantnosti i gorčine, i stoga se odlično sljubljuju s različitim vrstama hrane.
Za kraj doručka obavezno je slatko
-Kušaonica Monte Formento nazvana je tako prema srednjovjekovnoj vojnoj utvrdi na području Kaštelira koja se spominje 1120. godine kao jedna od fortifikacija Akvilejske patrijaršije u Istri. Osim toga, u blizini se nalazi i naša kampanja gdje gosti koji dolaze u kušaonicu mogu vidjeti i domaće životinje. Odmah o kušaonice imamo istarske ovce i koze, a nešto dalje u šumici do koje vodi označen put i tri istarska tovara, ističe Grebac dodajući kako želi zadržati ruralnu atmosferu na Poreštini. Uz ulje, obitelj Grabac proizvodi i vino za vlastite potrebe koje se može kušati u novoj kušaonici, i to malvaziju i borgonju. Nakon izvrsnog doručka biciklama smo se uputili do tovara koji su jedva dočekali malo društva.
Išli smo i nahraniti tovare
Bujna polja i pogled na Tar i more
Potom nastavljamo dalje već dobro siti prema OPG-u Edija Brčića u obližnje selo Rogoviće. Put do tamo vodi makadamom, a ne može vas ne impresionirati pogled na Novigrad i Tar u daljini te plavetnilo mora. A između polja, vinogradi, maslinici. Sve buja. Koje bogatstvo zemlje i ljepote mora na jednom mjestu. Koliko god je teško obrađivati zemlju i sigurno stanovnicima mjesta Kaštelir i Tar u povijesti nije bilo lako obrađivati hektare i hektare zemlje, imali su barem to bogatstvo da gledaju na more i dive se kraju u kojem žive.
Pogled na Tar i moreStalno nas putem prate masliniciNa putu i ukusne lubenice
Iduće stajanje je u selu Rogovići kod elokventnog maslinara, ali i sommeliera Edija Brčića kojega sam prvi put upoznala prije nekoliko godina kada sam bičikletom obilazila Tar. Tamo nam je u Kući tradicijske gastronomije predstavio najbolje proizvode Tara. Edi oduvijek radi u turizmu i na lokalne proizvode gleda na jedan sasvim drugačiji način. I tako o njima govori.
Svi žele čuti priču iza proizvoda
– Najlakše je staviti tanjur s pršutom, sirom, uljem i vinom na stol i to je to. No, to nije onda degustacija i prezentacija proizvoda, to je konzumacija. Danas svi žele znati nešto više, žele čuti priču. Ovaj se kraj jako mijenja. Nekada je bio čistio ruralni i poljoprivredni, sada je kraj koje ljudi obilaze u potrazi za domaćim proizvodima. A mi im nudimo naše ekstra djevičansko maslinovo ulje i pružamo im iskustvo degustacije, ističe Edi koji nam je ulje poslužio u plavima čašama te nam opisao kako izgleda profesionalna degustacija ulja – od opisivanja mirisa do okusa. Inače, njegov OPG proizvodi vino, ekstra djevičansko maslinovo ulje i rakije. Imaju i malu kušaonu za 10 osoba u kojoj se mogu probati njihovi proizvodi.
SlatkoUlje OPG-a BrčićPod murvom su degustacije najbolje
Elokventni Edi kojega biste mogli slušati cijeli dan, htio je na poseban način obilježiti dan kada su startale gourmet ture – “načeo” je pred nama pršut kojega je vrijedno sušio dvije godine. I odlično se sljubio s njegovim domaćim bijelim vinom. I sve to u hladovini stoljetne murve u njegovom šarmantnom dvorištu punom starina, divljih jagoda i dobre vibre.
Edi BrčićDegustacija ulja u plavim čašama
Kada se “načme” pršut, to je blagdan
– Nekada smo u selu imali i krušnu peć. Domaći kruh nekada je bio neizostavan na trpezama naših obitelji. Danas kada se ispeče, pravi je blagdan. Ista je stvar s pršutom. Blagdan je kada se počne rezati. I ne reže se za bilo koga, istaknuo je ovaj vrsni storyteller. I sve to je pokazatelj da nikada ne znate u kojem smjeru će krenuti degustacija kada dođete na neki OPG. Svaka je drugačija i pruža vam posebno iskustvo. Osim što ćete isprobati nešto lokalno, saznat ćete nešto skroz novo, a domaćini će vas uvijek nečime iznenaditi. Kao što je nas iznenadio Edi. U tome i je čar obilaska obiteljskih imanja.
Blagdan za nepcePršut se sušio dvije godineImaju i brašnoU dvorištu sam našla i divlje jagode
Edi se rastaje od nas nudeći nas svojim pršutom. Rado bismo se zavalili pod murvu i tako cijeli dan, no čeka nas vinarska obitelj Radoš u Tadinima. Do njih imamo par kilometara bicikliranja kroz kampanju. Prolazimo pored predivnog imanja sa starom kamenom kućom – Zvanićev dvor. Idila. Put je divan – staza utabana i čista, trasa je bez uspona i iznenađenja. Može je uistinu savladati svatko bez pola muke, a kada ste na električnoj bicikli, to je pjesma. Usput kapelice, sela. Vrijedi ovdje biciklirati bez obzira na ovu zanimljivu gourmet turu. Preporuka je da pratite bike staze 111 i 113.
Zvanićev dvorPitoresknoSeoska kapelica nasred puta
Proizvode vino već četiri generacije
Do obitelji Radoš koja ima mali podrum u selu Tadini odmah do Kaštelira bicikliramo nekih 20 minuta. Čeka nas osvježavajući pjenušac od terana. Ovaj simpatični OPG s moćnim vinima vodi Dejan Radoš sa suprugom Sabinom i svojim ocem. Obiteljska vinarija ima tradiciju proizvodnje vina dugačku čak četiri generacije. Obrađuju pet hektara zemlje. Vinarija je obnovljena 2018. godine, a u zadnjih nekoliko godina posvetili su se odležavaju vina. Uzdanice su im malvazija, teran, slatki žuti muškat, chardonnay, cabernet sauvignon barrique i neodoljivi rose od borgonje.
Osvježenje nakon bicikliranjaSabina nas je dočekala sa širokim osmjehomI ovdje smo malo prezalogajili
Godišnje proizvode od 30 do 40 tisuća litara. A čitavu je priču oko njihovih vina još 90-tih godina prošlog stoljeća na noge postavila njegova sada pokojna majka Nadia. Svojedobno je bila jedina među muškim kolegama vinarima kada su tek počela stasati istarska vina. No, najteže je bilo, pričala nam je svojedobno, uvjeriti svog oca da se okrenu modernoj proizvodnji vina. A vinarstvom se u njihovoj obitelji najprije počeo baviti djed Guštin. Dejan se u obiteljsku priču uključio 2012. Njihovo izvrsno vino možete kušati i kod njih u podrumu van ove ture gdje imaju organizirane degustacije po najavi za maksimalno 15 ljudi.
Uzdanice vinarije RadošBacili smo pogled i na podrum
Doručak iz Butige i Kaštelir
Obitelji Radoš teško se bilo oprostiti s nama, nude nam još koji dec, no čekaju nas još dvije stanice – Butiga u centru mjesta Kaštelir i obiteljska vinarija Cosetto. Do Kaštelira imamo par minuta vožnje i evo nas već u centru. Idemo do prodavaonice Butiga, nadaleko poznate po svom jedinstvenom konceptu kroz koji cijele godine nudi isključivo domaće proizvode lokalnih OPG-ova. Nedavno su uveli i jednu zanimljivu novinu – “Doručak iz Butige”. Riječ je o pripremljenoj košarici svježih, lokalnih namirnica. U njoj se mogu naći domaća marmelada, maslac, jogurt, mlijeko, salama, sir, svježi kruh i kroasan.
Stižemo u KaštelirOvdje se prodaju odlični domaći proizvodiDoručak iz Butige
Ideja o takvoj košarici nastala je zbog činjenice da na području Općine Kaštelir-Labinci tijekom sezone boravi veliki broj turista, mahom u privatnim smještajnim jedinicama, poput kuća za odmor, koje nemaju usluge pansiona ili polupansiona kao u hotelima. Drugim riječima, ne služe obroke, pa se javila potreba da se gostima na drugačiji način ponudi jedinstveni proizvod – spreman, zdrav doručak. I mene su zaintrigirali.
Složna obitelj Cosetto
Za kraj naše rute ostavili smo složnu obitelj Cosetto – bračni par Alfredo i Melinda te njihove kćeri Denis i Grazia. Obitelj Cossetto se oduvijek bavila poljoprivrednom proizvodnjom, s posebnim naglaskom na vinovu lozu i masline. Trenutno posao vodi već sedma generacija obitelji koja svoje vinograde i maslinike ima u mjestima Kaštelir i Labinci. Odmah na prvu oduševio me pogled iz njihove vinarije – preko rascvalih ruža pruža se na njihove mlade masline, gdje svake srijede navečer organiziraju vinske večeri, te dalje seže sve do mora. Savršenstvo. Zavidim tim ljudima. Denis Cosetto sa svojom majkom dočekala nas je na ulazu u podrum, dok su njezina sestra Grazia i otac Alfredo s nama biciklirali cijelu turu.
Stvarno im zavidim na pogleduUgodna unutrašnjost podrumaKušanje među bačvama – san svakog pravog vinoljupca
Denis je inače mlada vinarica, studirala je vinarstvo u Poreču, koja je osmislila svoje vino Gentile koje je nastalo iz berbe 2019. godine. Tim je potezom ušla u vinarski svijet svojih roditelja. Ovaj je predivan mali podrum, koji očarava svojim drvenim bačvama i lijepom kušaonicom iz koje nikada ne biste izašli, sagrađen 2008. Obitelj obrađuje osam hektara na četiri lokacije, a najpoznatija sorta im je malvazija koja zauzima čak šest hektara. U planu imaju zasaditi još dodatna dva hektara crnim sortama.
Ovo je zbilja posebno iskustvoUzdanice obitelji Cosetto
– Mala smo vinarija iz mjesta Kaštelir, a ovim se poslom bavimo već nekih dvadesetak godina. Moji roditelji su počeli s proizvodnjom vina nakon što su završili fakultete u Zagrebu. Sada polako ja i sestra preuzimamo posao, priča nam vedra Denis koja obožava ovaj posao. U podrumu nude tri varijante malvazije, muškat, chardonnay, teran, merlot i kupažu merlota i terana. Godišnje proizvedu između 55 i 60 tisuća litara vina.
Složna obitelj CosettoMalvazija za kraj ove predivne ture oko mjesta Kaštelir
Uistinu smo uživali u društvu ove vedre obitelji i već si zakazali termin za jednu ljetnu srijedu večer u njihovom masliniku. Idealno za “razbiti” tjedan i doći u Kaštelir, a i uživati u sigurno spektakularnom zalasku sunca. Odlazimo prema bike centru puni dojmova, razmišljajući o ovim vrijednim ljudima. Nisu oni razvikani proizvođači, ali imaju vrhunski proizvod i slatku malu obiteljsku priču. I u tome će biti tajna njihova uspjeha.
Možda nisu svi imali tu priliku u životu imati djeda koji je živio u svijetu mitskih bića Istre. Ali doslovce. Ne, nije moj dide Tone bio niti krsnik, niti štrigun, barem vjerujem da nije tako. Ali je kao i većina njegove generacije rođene na samom početku 20. stoljeća vjerovao u njih. Vjerovao je u more, borbu dobra i zla na kružerah, u štrolige, u uroke i urečljivce. I redovito nama djeci – meni i sestrama Tatjani i Renati o tome pričao uz ognjište. Znam da to sve zvuči dosta romantično, no to je tako uistinu bilo. I kada bismo razgolačenih očiju slušale te priče i štapom se igrale sa žarom na ognjištu, redovito su pljuštale opomene: “Pazite da vam mora ne dojde po noći da vas ne cika”, ” Ne breži po glemlju, ćeš se po noći popišat u postelju” i slične. I ostane ti urezano u sjećanju upravo to, ali i kada ti netko priča o tome kako su izgledale borbe između štriga, štriguna i krsnika na kružerama. Kako su štriguni dolazili ljudima na vrata i grebali ih. Ne sjećam se svakog detalja tih davnih pomalo jezivih priča, no taj duh mistike uvijek je nekako ostao visjeti u zraku.
Paljenje Ivanjskog krijesa na Tićnu
Paljenje krijesa
Moj dide Tone je stvarno u njih vjerovao i sigurno je znao tko je krsnik u selu, osoba koja predstavlja dobro, štiti ljude i njihove životinje od zla. Vjerojatno je znao i tko je štrigun, tko su štrige. Jer stari su ljudi to nekako intuitivno znali, ili barem pretpostavljali po nekim znakovima. Iako na tim osobama to nikad čovjek danju ne bi rekao. Noću su se, naime, preobrazili u životinje i sukobljavale. I zato sam s guštom ovog petka na dan kada je bila najkraća noć i najduži dan i kada se obilježava početak ljetnog solsticija poslušala predavanje Korada Korlevića “Mitska bića istarskog poluotoka” u mjestu Tićan kraj Višnjana gdje se već niz godina organizira Astrofest. Tićan je poznat po zvjezdarnici i brojnim znanstvenim i edukativnim projektima, ali i po dočeku ljeta.
Zanimljivo iskustvo
Ljudi se skupe oko zvjezdarnice, gledaju zvijezde, slušaju predavanja, leže na travi i čekaju jutro. I pali se krijes, baš kao u dobra stara vremena. Jedan od najboljih način kako pozdraviti ljeto. Svima nam očito nedostaje dio tih drevnih običaja koji su nekada obilježavali Istru iako ih ne možemo povezati sa svojim današnjim svakodnevnim životima. No, u sebi osjećamo da pripadamo tom svijetu. A Korado je točno svojim uvijek interesantnim izlaganjem, sugestivnim glasom i odličnim poznavanjem materije objasnio zašto je to tako.
Pozdrav ljetu
Ima nešto magično u tom krijesu
– Našim precima je ljetni solsticij bio najvažniji blagdan jer im je sunce bilo neki oblik božanstva. Najkraća noć im je predstavljala miješanje svjetovnog, duhovnog, umjetničkog i racionalnog, to je bila noć kad su se zajedno sjedinjavali svi oblici ljudskog stvaralaštva i duhovnosti, kazao je Korlević na samom početku te zanimljive priče koja me podsjetila na djetinjstvo. Pričao je o njima jer su vatra i krijes koji se pale 21. lipnja bili važni u toj priči i našim porecima. Zanimljivo je da su se jedino na taj dan vjenčavali parovi, a dokaz ljubavi i zajedništva je bio taj da su morali zajedno preskočiti krijes držeći se za ruke.
Mistična Istra
Kršnjak se rodi u košuljici
Kazao je i da Istra ima zanimljive mitove i legende o mitskim bićima baš kao i Irska te nordijske zemlje koje puno drže to te tradicije. Objasnio je to činjenicom da je Istra u tim davnim vremenima bila svojevrsni otok okružena naravno morem, ali i Učkom te Ćepićkim jezerom. Bila je plodno tlo za dugo zadržavanje prastarih tradicija iz vremena prije Histra. O tome koliko je za njih značio ljetni i zimski solsticij, kaže Korlević, svjedoče i istarske gradine poput primjerice Maklavuna, brda i istoimenog tumula iz brončanog doba blizu sela Sošići kraj Rovinja, građevini staroj oko 4.000 godina. Ulazni hodnik dromos te pogrebna komora tholos gledaju na zimski solsticij. Zato postoje snažne indikacije da se radi o prvom takvom poznatom solarnom opservatoriju na tlu Hrvatske.
Drevni stanovnici Istre puno su držali do ljetnog i zimskog solsticija
Mitskim bićima Istre bavili su se mnogi, a svakako jedna od najzanimljivijih knjiga gdje o njima puno možete saznati su Štorice od štrig i štriguni pokojnog Drage Orlića. Točno je pojasnio tko su koja mitska bića i koja je njihova uloga u životima ljudi uz priče koje je sakupljao među ljudima.
Štrige i štriguni piju krv
“Kršnjak se rodi u košuljici, i to biloj, a jak je za dvanajst drugih. Kršnjak se rodi s crlenom beriton, a more se tući usrid noći z sto štrig na srid križine. Ča bi ljudi prez kršnjaki?”, piše Orlić u svojoj knjizi koja je uloga osobe koja se naziva krsnik. Najčešće se noću transformiraju u bijelog psa. Štrigun i štriga su pak najbliži pojmu vještice.
Opuštanje kod zvjezdarnice
“Štrigun se rodi u “črnen mihuru” koji se potom sašije pod pazuh. Bez tog “črnog mihura” ili, u drugoj varijanti bez crne kugle s kojom se rađa, gubi moć. Štrige i štriguni su opaki i vrlo opasni i po život ljudi, a piju i krv. Štriga se rodi s repom. Pojavljuje se u raznim životnim oblicima. Sijela i obavezna sastajališta su im poslije jedanaest sati navečer (ali i u jedanaest ujutro) na raskršćima (križine, kružere, krožerije).
Obrana je križ
Djelatnost štriga i štriguna očituje se u tri vida: tuku se međusobno, čine zlo ljudima i treće, kao najbitnije tuku se sa zakletim neprijateljima – krsnicima. I obrana od štrig i štriguni slična je kao i od mora, s nešto manjim učinkom, ali tu ima važnu ulogu krsnik – zaštitnik ljudi. I još nešto važno za obranu od zlih moći. To je križ – križina, salamun, salamunski križ, križ – papaliž. Taj crtež ucrtan, zakucan na vratima, štiti kuću od štrig i štriguni. Ako se otkine dio odjeće od onoga za koga se pretpostavlja da je štrigun, taj se dio odjeće spali, kadi nad dimom i tako postaje zaštita od tog štriguna.”, objašnjava Orlić.
Korado Korlević unio nas je ispred zvjezdarnice u moćnu priču o mitskim bićima
Najprisutnija u mom djetinjstvu bila je pak mora kojom nas je dide stalno strašio. Najčešće ju utjelovljuje zla žena koja je fizički kod kuće, no njen duh ide u zle pohode noću. Korlević kaže da se prepoznaje kada je gola. Najčešće zlostavlja djecu, a od nje se čovjek može obraniti na način da ispod jastuka stavlja ogledalo, pomaže i češnjak, nož u vratima, izmet kokoške ili malog djeteta pod jastukom, škare u ključanici. Može se uhvatiti u bocu. Pojavljuje se kao muha, mačka, kokoš ili kao dlaka. Orlić pojašnjava što radi: “cika cice”, “pešta čovika” “ujida pete”, “guši čovika”, “masti, riva rep u usta”.
Uroci i zabrana hvaljenja djece
Uroci su, govorio je meni još na faksu profesor hrvatske usmene književnosti Josip Kekez, više ljudi pokopali nego bolesti. I zato se uroka posebno treba čuvati. Baš zbog toga, kazao je Korlević na Tićnu prvog dana ljeta, djecu ni životinje se u Istri nikad ne hvali. Da ne biste na njih slučajno bacili uroke.
Djeca se ne smiju hvaliti da ih ne ureknete
– U Istri je bilo zabranjeno pohvaljivanje nekoga ili nečega, jer se vjerovalo da pohvala baca urok. Prvenstveno je bilo zabranjeno hvaliti djecu koja su bila osjetljiva na uroke. Zato se pazilo da se kod pohvale ubaci negacija koja će poništiti urok. Tako imamo u Istri situaciju da vam netko kod pohvale djeteta kaže, “gledaj vražje dite kako je lipo. Imamo još primjera negacije kod pohvale poput “lipo je vrime, sigurno će doći temporal” ili “vidi ga kako je lipo obučen, ali su mu šporke postole”, pričao je Korlević. I kada malo bolje razmislim, imao je pravo.
Svake godine ovdje se okupi mnoštvo kako bi pozdravilo ljeto
Kljukom se želi naškoditi mladom paru
Nitko nas kao djecu nikad nije hvalio, pa čak ni kada smo sve razrede osnovne i srednje škole prošle s peticama. A i meni je taj način izražavanja zapravo postao uobičajen. Mnogi su me pitali zašto kada govorim o lijepim stvarima često upotrebljavam i negaciju. Očito odgovor leži u obrani od uroka. Inače, uroke bacaju urečljivci, a od njih su se ljudi branili oblačenjem odjeće naopako, maloj djeci su se obrazi prali mokraćom, a kada su kupili novu životinju u štalu bi ju doveli preko nekih predmeta, najčešće sjekire.
Zvjezdarnica na Tićnu
Uz priču o urečljivcu ide i ona o kljuki. Možda nije riječ o impotenciji, ali je definitivno nečemu zbog čega mladi par nije mogao ostvariti ljubavni čin. Netko bi na mladića bacio kljuku, a to zlo može biti kratkog vijeka, ali i dugotrajno. Često su je bacali na par mladići koje je djevojka odbila ili netko drugi tko je paru želio zlo.
Plašili su djecu
Istra je imala i druga mitološka bića koja su najčešće služila plašenju djece kao što su babau, vampiri, orko. Zanimljivi su šigimigiji, mali ljudi koje djeca nisu smjela nikako slijediti u šume. Štrolige su pak vračare, žene kojima se odlazi po savjet ili “lijek”. U djetinjstvu se sjećam jedne stare gospođe kod koje se odlazilo kada su vas boljela križa ili ako si imao neke druge tegobe. I redovito su pomagale.
Ana Cerovac dobro je povezala povijest i mitsku predaju Istre
Drago mi je da sam ponovno sve to čula i doživjela jer životu uvijek treba neki duh mistike. A ta je večer bila upravo to. I drago mi je da se na ovaj način mogu sjetiti tih davnih priča iz djetinjstva koje je dide prenio na mene. Baš zato sam nedavno neizmjerno uživala u dva odlična romana naše književnice Ane Cerovac pod nazivom Krsnik i Krasna zemlja. Dva su romana dio njezine trilogije Između orla i lava. Na jedan intrigantan način priča o Istri za vrijeme Uskočkih ratova, ali i funkciji krsnika, štriga i štriguna u borbama između Venecije i Austrije. Ana je odlično proučila povijest Istre u tom periodu, ali i kako funkcioniraju mitološka bića Istre. Dobro sam se zabavila i puno naučila. Topla preporuka svima koje Istre zanima u njezinoj mistici, baštini i povijesti. A Tićnu ću se opet vratiti.
Gotovo da nema osobe koju uz Trst ne veže neka pozitiva. Možda je stvar u nostalgiji za nekim drugim vremenima, kolektivnoj memoriji na slavni šoping i Ponterosso ili je stvar u energiji kojom ovaj grad na granici jednostavno zrači. Trst je danas definitivno više od mjesta gdje odlazite po špežu ili novu odjeću sa “Zapada”. Nekadašnja šopingholičarska meka za sve Jugoslavene koji su u Trst hodočastili po traperice, kavu, talijanske cipele, kojih nisu mogli kupiti u svojoj zemlji, skroz se promijenila. Ugodan je to grad na moru koji živi u nekom svom lijenom ritmu s dovoljno šušura.
Hrana je odlična i jeftinija nego kod nas, gužvi nema, parking je nakon 18 sati na rivi besplatan, a negdje i cijeli dan. I zato je jednodnevni izlet u Trst odlična opcija. I naravno imate što vidjeti, gdje se prošetati, nešto i kupiti u spomen na stara vremena, dobro pojesti i popiti, ali i dobro se zabaviti. Najbolje je da si za Trst izdvojite jedan cijeli dan, a i ako dođete popodne i izaberete noćni razgled, nećete požaliti. Barem ne sada u proljeće kada su navečer ulice krcate ljudima, štandovima, terasama, lokalima. Živo je kao u srcu sezone.
Šetnja po Barcoli
Trst grad u koji ćete se vrlo brzo zaljubiti jer je kako primorski, tako i planinski grad u kojemu se miješaju razni utjecaji. Kako je bio pod austrijskom vladavinom vidljiva je njihova arhitektura na svakom koraku pa nekad nemate ni osjećaj da ste u Italiji. Na neki način Trst je na tako malom prostoru asimilirao mediteransku, srednjoeuropsku i slavensku tradiciju, kulturu i običaje. Možete čuti kako talijanski, tako i hrvatski, srpski i slovenski jezik. Svega tu ima. Pravi pravcati spoj Istoka i Zapada.
Trst s druge strane mora
Kada sam kovala plan što posjetiti u Trstu, nisam razmišljala o šopingu, već mi je prvi na pameti bio dvorac Miramare. Apsolutno broj jedan atrakcija u ovom gradu od nekih 200-tinjak tisuća stanovnika. Do njega iz grada vozi gradski prijevoz, a ako dolazite autom, parkinga ima uvrh glave. Proteže se uz cijelu šetnicu Barcolu koja je dugačka pet kilometara. I besplatan je.
Kava na Barcoli
Baš zato smo se parkirali nekih tri kilometra dalje od dvorca kako bismo uživali u šetnji i kavi na ovoj predivnoj promenadi punoj kupača i šetača koja Miramare spaja s gradskim centrom. I nisam požalila. Doći do Miramarea pješke uz stanku za poznatu tršćansku kavu pravi je užitak. Sunce vas obasjava, more zapljuskuje obalu, stalno iza sebe imate pogled na Trst, a ispred sebe vidite obrise ovog prelijepog dvorca okruženog zelenilom. Atmosfera je skroz opuštena i lagana šetnja uvodi vas u stvarno jedinstven doživljaj.
Šetnja po BarcoliNeki se i kupajuKava prije obilaska, macchiato 1,80 eura
Dvorac se čarobno izdiže na stijeni ponad mora i izgleda kao da je izašao iz neke bajke. Koliko je lijepa i očuvana njegova unutrašnjost, toliko je interesantan i pomno uređeni perivoj te šuma koja ga okružuje s mnoštvo zanimljivih, a ponegdje i egzotičnih suptropskih biljnih vrsta koje su prava rijetkost za ovo područje. Sve u carskom duhu, kako i priliči dvorcu koji je dao sagraditi mlađi brat austrougarskog cara Franje Josipa. Miramare radi svaki dan od 9 do 19 sati, a cijena karte za odrasle je 12 eura. Djeca mogu razgledati „bijeli” dvorac besplatno.
Pogled sa šetnice na MiramareMaksimilijan je znao odabrati dobru lokaciju
Tragična Maksimilijanova smrt
Dvorac je sagrađen 1855. godine po nalogu austrijskog nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana Habsburga kao rezidencija za njega i njegovu suprugu, belgijsku kraljevnu Charlottu. U njemu spletom okolnosti nisu puno boravili što je prava šteta jer ih je mlade zatekla tragična sudbina. Odmah nakon useljenja u ovaj mali dvorac austrijski nadvojvoda postao car Meksika gdje je u to vrijeme buktio građanski rat. Nadvojvoda je ta burna vremena platio svojom glavom. Ubijen je u Meksiku u dobi od samo 34 godina, a njegova supruga se nikada od toga nije oporavila te je poludjela. Nakon povratka iz Meksika vratila se u Belgiju. Potom je dvorac bio i ljetna rezidencija poznate carice Sissi koja je također nasilnom smrću okončala život. Zbog toga se počela širiti legenda kako je dvorac uklet te da ga, prema usmenoj predaji, ne bi trebali posjećivati zaručnici.
Sagrađen je polovicom 19. stoljećaCarski znakDvorac okružuju terase
Ono što je posebno u ovom dvorcu i što me iznimno uz perivoj oduševilo je činjenica da je skroz originalno namješten. Sve što ćete u njemu vidjeti originalno je izrađeno baš za Miramare, svi su predmeti pomno birani i pokazuju dobar ukus Maksimilijana i njegove supruge, kao i kasnijih stanara dvorca. Bogato je ukrašen s mnoštvo zanimljivih detalja kao što su podni prozor u hodniku, velike staklene stijene koje gledaju na more i Trst. Sigurno se bilo divno buditi u ovom dvorcu s pogledom na pučinu. A tek terasa koja okružuje cijeli dvorac… O perivoju da i ne govorim. Svojevrsni botanički vrt egzotičnog bilja, pun klupica i stazica za dokolicu, vodoskoka i jezerca. Raj na zemlji.
ČarobnoBogato ukrašen i namješten dvoracRučni rad tršćanskog obrtnika
Oluja ga dovela do lokacije
A kako to da je Maksimilijan odabrao baš ovo mjesto za gradnju dvorca? Nakon što je 1852. dobio dužnost časnika carske mornarice, odlučio se preseliti u Trst gdje je ostajao sve duže i češće. Jednom ga je zatekla oluja u zaljevu pa se sklonio u malu luku Grignano koja se nalazi do budućeg dvorca. Tu se zaljubio u lokaciju te je za mjesto svog budućeg doma odabrao goli stjenoviti vrh. Cijeli kompleks kupljen je početkom ožujka 1856., a nazvan je Miramar, vjerojatno po imenu rezidencije princa Ferdinanda od Saxe-Coburg-Gotha-Koháryja u Peni u Portugalu. Arhitekturu potpisuje Karl Junker, austrijski arhitekt, a uređenje odražava ukus samog nadvojvode koji je poznavao tada eklektične stilove Austrije, Njemačke i Engleske. Namještaj i dekoracija povjereni su tršćanskom obrtniku Franzu Hofmannu i njegovom sinu Juliju.
U dvorcu je puno umjetničkih predmetaZanimljivi detalji
Maksimilijan je bio očito zaljubljen u dvorac i njegovo uređenje jer je pratio svaki detalj. Žalosno je da nije stigao vidjeti kako je dvorac izgledao kada je dovršen. Bilo je to nakon njegovog odlaska 1864. u Meksiko gdje je nakon kratke vladavine pogubljen u lipnju 1867.
Izvorni namještaj i ukrasi
Ovaj mali šarmantni dvorac ima dva kata. U prizemlju možete vidjeti intimne prostore nadvojvode i njegove supruge kao što su spavaće sobe i radna soba, ali i bogata knjižnica čiji su zidovi obloženi policama s knjigama. Na prvom katu su pak prostorije za prijem gostiju i prijestolna dvorana koja će vas oduševiti. Ovdje ćete vidjeti i veličanstvene obloge na stropu i zidovima te kineske i japanske salone s orijentalnim namještajem.
Dojmljiva prijestolna dvoranaKapelicaNosiljka
Unutar perivoja dvorca nalazi se i manji dvorac nazvan Gartenhaus ili Castelletto koji je u manjem mjerilu reproducirao pročelje glavnog dvorca i u kojem je Maksimilijan živio povremeno sve do Božića 1860. kada se uselio u glavni dvorac. Tu je boravila i Charlotte od kraja 1866. do ljeta 1867., između povratka iz Meksika i putovanja u Belgiju.
Podni prozor gleda na hodnik u prizemljuSav namještaj izradio je jedan tršćanski obrtnik
No, život u dvorcu nakon smrti Maksimilijana i Charlottinog odlaska u Belgiju nije stao. Dvorac i park koristila je obitelj Habsburg, a poznat je i kao ljetna rezidencija carice Sissi, odnosno Elizabete. Sissi je jako voljela Trst. Tamo je prvi put stigla 21. studenoga 1856., na prvoj dionici dugog službenog putovanja koje je carski par odvelo u talijanske provincije.
Sissina ljetna rezidencija
Još dok je Maksimilijan bio živ, Sissi je tijekom svojih boravaka u Trstu voljela boraviti u dvorcu Miramare. Nakon njegove smrti, Elisabeth se često vraćala u dvorac, koristeći ga kao “bazu” za mnoge inkognito izlete u gradu ili u obližnjim uvalama. Posebno joj se svidio onaj s kojeg se pruža pogled na duinski kaštel. U rujnu 1882. stigla je u Trst u službeni posjet: rezidencija je još uvijek bila Miramare. I upravo su ovaj dvorac izabrali za prijeme za uglednike grada. I mlađi Habsburgovci su dolazili u Miramare. Tako je od 9. ožujka do 11. travnja 1914. u dvorcu je boravio prestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand sa suprugom i sinovima te je ugostio njemačkog cara Williama. Dva mjeseca kasnije nadvojvoda je ubijen u Sarajevu. Još jedna tragedija u ovoj carskoj obitelji.
I carica Sissi voljela je ovdje boravitiVrijedni ukrasi
A onda su stigla neka druga vremena. Prvi svjetski rat. Sav namještaj i umjetnine koje su pripadale dvorcu preseljene su u Beč i pohranjene u dvorcima Schönbrunn i Belvedere te u dvorskim knjižnicama. Nakon dovršetka rata Trst je postao dio Italije, a između listopada 1925. i ožujka 1926., sporazumom dviju vlada, Austrija je vratila sav namještaj kako bi se omogućila rekonstrukcija izvorne unutrašnjosti dvorca. Nakon restauracije namještaja i prostorija muzej je otvoren za javnost 24. ožujka 1929., no talijanska vlada odlučila je dvije godine kasnije dodijeliti Miramare vojvodi Amedeu od Aoste, kapetanu prve zračne divizije stacionirane u Goriziji, koji je tamo neprekidno živio do 1937. kada je imenovan potkraljem Etiopije. U dvorcu je povremeno živjela i kneževa obitelj sve do sredine 1943. godine. Posjetitelji su u to vrijeme mogli razgledavati park i Castelletto.
Namještaj vojdvode AostePredmeti iz tridesetih godina prošlog stoljećaDječja soba
Vojska u dvorcu
Nemirna vremena unose nove promjene u dvorcu. Pa su tako Miramare njemački vojnici, koji su okupirali grad u Drugom svjetskom ratu, dvorac koristili kao školu za časnike. Srećom dvorac nije postao nacistički stožer što ga je vjerojatno spasilo od mogućeg bombardiranja. U međuvremenu je namještaj uklonjen i čuvan u raznim zgradama u gradu. Krajem 1945. godine novozelandske trupe pod zapovjedništvom generala Freyberga ušle su u Trst i smjestile se u dvorac, izvršivši brojne izmjene u unutrašnjosti. Slijedile su ga britanske trupe, pa Amerikanci kojima je dvorac služio kao sjedište američkog garnizona Trst Sjedinjenih Američkih Država (TRUST) od 1947. do 3. listopada 1954. Oni su započeli novu obnovu dvorca, Castelletta i parka na temelju crteža i fotografija. Konačno, u ožujku 1955. park je ponovno besplatno otvoren za javnost, a od 2. lipnja iste godine Maksimilijanova rezidencija nazvana je Povijesnim muzejom dvorca Miramare.
CastellettoMuzej je otvoren 1954.Pergola glicinija
A kada izađete iz muzeja, koji će vas doista impresionirati, uzmite si dovoljno vremena za razgled perivoja, odnosno parka Miramare koji se prostore na čak 22 hektara. I zamislite ga bez vegetacije. Da, to je područje prije dolaska Maksimilijana bilo golo, a danas je prava džungla raznih biljnih vrsta. Za njegovo je uređenje također zaslužan arhitekt Junker, ali i vrtlari Josef Laube i Anton Jelinek. Perivoj se uređivao u isto vrijeme kada i dvorac. U razdoblju od desetak godina zasađeni su cedrovi iz Libanona, Sjeverne Afrike i Himalaje, jele i smreke iz Španjolske, čempresi iz Kalifornije i Meksika, razne vrste borova iz Azije i Amerike, divovska sekvoja i ginko biloba.
Pogled iz dvorca prema lučiciSve kao iz bajkePerivoj građen na mjestu gdje nije bilo pretjerano vegetacije
Privatni vrt čuda
Miramare je zamišljen kao privatni vrt, a ne kao park. Bio je to vrt čuda, koji nije bio namijenjen za javnu upotrebu, iako ga je nadvojvoda otvarao za javnost nekoliko dana u tjednu. Tu se nalaze i brojne staze, sjenice, pergole obgrljene glicinijom, zatim staklenici, ali i ruševine kapele posvećene svetom Cancianu te i na kraju “švicarska kućica”, koja se danas koristi kao kafić, smještena na rubu labuđeg jezera.
Sve je pomno isplanirano i održavanoJezerce usred parkaPosađeno puno vrsta egzotične crnogoriceNe znaš što je ljepše
Nakon razgleda Miramarea, treba neko vrijeme da se dojmovi poslože. Večernja šetnja po Barcoli pomaže. Tim više što se spušta noć pa je pravi gušt gledati sunce kako zalazi iza dvorca i zadnje kupače koji upijaju večernje zrake sunca. Neki se kafići polako zatvaraju, neki su puni Tršćana željnih aperitiva prije večere.
Večer na BarcoliZadnji pogled na Miramare
Živa večer u gradu
Inače, iznad Barcole u Gretti možete vidjeti svjetionik Vittoria koji je sagrađen između 1923. do 1927. na vrhu nekadašnje carske i kraljevske utvrde Kressich. Ova utvrda ima razne podzemne prostorije i tunele, zaštićene od topničkih napada koji vode sve do Barcole. Svjetionik slovi za jednog od najviših svjetionika na svijetu. U listopadu za vrijeme poznate regate Barcolana možete uživati u savršenom pogledu na zaljev. Razgled svjetionika ostavljamo za idući put.
Grad je pun ljudi
Krećemo prema centru grada. Parking na rivi je besplatan nakon 18 sati. Odlična vijest. A i blizu smo glavnom trgu kojemu tepaju da jedan od najljepših u Italiji, ali i jedan od najvećih u Europi. Riječ je o trgu Piazza dell’Unità d’Italia koji je jednom cijelom stranom otvoren prema moru. Okruženi je elegantnim zgradama ukrašenim mozaicima s murano staklom, zbog čega je suton na tom trgu pravi doživljaj. Ovo je idealno mjesto i za ispijanje poznate tršćanske kave, a među najpopularnijim kafićima je povijesni Caffè degli Specchi.
Na rivi mirišu ružePiazza dell’Unità d’ItaliaVrijeme za aperitiv
Kamen s Briona
Zatekla nas je masa ljudi koji uživaju u večeri ili ispijanju Aperol Spritza. Tako tršćanski. Spremala se utrka pa nije nedostajalo glazbe i štandova koji su nas pratili čitavim putem do Piazze della Borsa gdje su nas mamili lokalni sirevi i slatkiši. No, glad je jača. Idemo dalje u smjeru Piazze Puntarosso gdje tražimo srpsku pravoslavnu crkvu Svetog Spiridona. Teško ju je promašiti jer se nalazi baš na Piazzi Ponterosso.
Piazza della BorsaNišta bez Aperol SpritzaProbala sam i ovo
Zaštićeni je kulturni spomenik, a njena je gradnja počela 1751. godine. Gradili su je Srbi zajedno s Grcima. Kako su na tom prostoru nekada bile solane, crkva je još tokom gradnje počela pucati, pa joj se ubrzo srušio i zvonik. Zvonik je kasnije obnovljen, no Srbi su ipak htjeli novi hram. Već 1861. srušena je stara crkva i započeta gradnja nove, koja je trajala do 1869. godine. Crkva je zidana lomljenim kamenom, a fasade obložene klesanim blokovima od kamena s Briona i iz Verone.
Crkva svetog Spiridona građena kamenom s BrionaCrkva je sagrađena sredinom 19. stoljeća
U Trstu ne propustite ni razgled drugih brojnih crkava – od neoklasicističke katolička crkva svetog Antuna Novog, luteranske crkve i sinagoge koja je druga po veličini i bogatstvu u Europi, nakon budimpeštanske.
Pizza na Ponterossu
Kada smo već na Ponterossu, iskoristile smo priliku i da se slikamo s Jamesom Joyceom koji je neko vrijeme boravio u ovom gradu, ali i da se sjednemo na jednu od brojnih terasa i konačno probamo pizzu. Bile su odlične, a cijene se kreću od 10 do 15 eura. Ovisi o tome uzimate li neku klasičnu ili specijalnu. Odmah vas obuzme lijepa večernja atmosfera i ne da vam se dalje.
Večer na PonterossuCijene pizza kreću se od 10 do 15 euraNjam
No, šetnja tršćanskim ulicama krcatima ljudi jednostavno zove. U ovom gradu neizbježna je šetnja kroz njegove široke ulice pune lokala i restorana te trgovina, ali i obilazak geta s malim second-hand trgovinama, antikvarijatima i restoranima, gdje se dobro jede, a malo troši. Niz lokalnih restorana i barova možete naći i u srcu starog grada u četvrti Cavana koju su nekada posjećivali brojni mornari i lučki radnici zbog bordela i zloglasnih barova.
Šarm četvrti Cavana
Ovdje na trenutke ne možete ni proći ulicom kolika je gužva, a uske ulice privlače zbog njihova neodoljivog šarma. I tako do Piazze Venezia gdje nas je opet dočekao Maksimilijan za kraj naše šetnje i obilaska Trsta.
Četvrt CavanaNa kraju šetnje ponovno smo došle do MaksimilijanaLaku noć
Još puno toga ostalo je za idući put. Na popis sam stavila Rimsko kazalište, dvorac San Giusto, stari grad, ali i nekadašnji koncentracijski logor San Saba Risieri kroz koji je prošlo preko pet tisuća ljudi, a služio je kao nacistički koncentracijski logor za političke zatvorenike i tranzitno mjesto za Židove od kojih je većina kasnije deportirana u Auschwitz. Nacionalni je muzej od 1965., a nekada davno bio je tvornica za preradu riže. I zato jedva čekam idući dolazak u Trst.
Usudila bih se reći da joj je dućan jedan od najljepših u gradu. U užurbanoj ulici punoj prometa koja od Arene vodi do Giardina. Na putu do centra. Tuda često prolazimo i ne obraćamo pažnju na trgovine kao možda u “Prvomajskoj”, odnosno Ulici Sergijevaca ili Kandlerovoj kuda nam je hod usporeniji i opušteniji jer smo u pješačkoj zoni. No, vrijedi nekad zastati i u Istarskoj ulici jer se baš ovdje smjestila jedna od najljepših trgovina u gradu. No, kada uđete u nju, shvatit ćete da je to više od trgovine. To je šareni atelje i showroom kreativne dizajnerice i slikarice Žane Lokmer koja se prije nekoliko godina iz dalekog Novog Zelanda doselila upravo u Puli.
Njenu mi je priču ukratko ispričala kolegica Lara Bagar koja je pravo vrelo informacija o kreativcima u Puli. I zato sam znala da će me dočekati u ovom shoowroomu, koji je Žana Lokmer nazvala Žir, nešto uistinu posebno. A to posebno je prije svega bio njen široko osmijeh i vedre oči. Dobrodošlica koja vas uveseljava isto toliko koliko i njezini unikatni i posebni predmeti koji ukrašavaju ovaj predivan prostor pun životne energije. Ima tu svega – od slika, do torbi, odjeće, unikatnih rokovnika, oslikane keramike, nakita, rasvjete, raznih ukrasnih predmeta i neobičnog restauriranog starog namještaja koje stvara pod brendom “Žana Lokmer design”. Za naziv Žir odlučila se jer ta riječ za nju ima dvostruko značenje – označava život i radost. Osim toga, iz tako malenog ploda izraste ogroman i postojan hrast.
Iz Novog Zelanda u Pulu
Žana mi je odmah u par crta nešto kratko rekla o sebi. To da je došla u Pulu živjeti iz Novog Zelanda, da je prije toga živjela u Australiji, a još prije toga na jugu Afrike – Zimbabveu. Rekla mi je i da je našla mirnu luku sada u Puli i da obožava svoj novi “dom” u kojemu može pokazati sve ono što preokupira njezinu kreativnost i maštu već destljećima. Dovoljno da se vratim i popijem kavu s ovom intrigantnom umjetnicom i saznam njezinu životnu i kreativnu priču. Žana je rodom iz Banja Luke koju je napustila davnih dana, kada su se tmurni oblaci rata nadvili nad Bosnom i Hercegovinom.
– Slikam, radim tapiserije, presvlačim sjenila za lampe, radim nakit, crtam po keramici porculanskim bojama i imam svoju kolekciju karata i bilježnica. Završila sam International School of Colour and Design u Sydneyu. No, prvotno sam, dok sam još bila u Banja Luci, završila ekonomiju kojom se nikad nisam bavila i koje se zapravo više niti ne sjećam. Taj sam fakultet završila 1990. godine. Već 1991. otišla sam u Afriku kada sam imala 26 godina i sina od godinu dana, počinje nam Žana pričati svoju zanimljivu životnu priču.
Odlazak u Zimbabve
Sa suprugom se na samom početku nemirnih vremena preselila ni više, ni manje nego u Zimbabve. Glavni razlog bio je posao njezinog supruga koji dolazi iz svijeta IT-a. Neobičan izbor za to vrijeme. Čak i avanturistički, složila se Žana. No, kaže, bili smo mladi i sve je bilo moguće.
– Moji su roditelji kao izbjeglice otišli u Ameriku jer su Amerikanci imali program za mješovite brakove. Moj je suprug, koji je također dijete miješanog braka, u tom trenutku, kada smo se odlučili za odlazak, bio jako pametan. Rekao je da nećemo odseliti nigdje u Europu jer će rat sigurno doći i da će Europa biti puna ljudi s ovog prostora. Htio je da odemo negdje daleko. Isto tako, tada su u Banja Luci regrutirali muškarce da idu u rat u Hrvatsku, u Vukovar i druga mjesta. On je otišao prije nego je dobio vojni poziv. Bila je to odluka koja se donijela preko noći, a novca nismo imali. Moji su nam roditelji posuđivali novac za avionske karte, prisjeća se Žana. A prvotni je izbor bila Južnoafrička Republika. Ali kupili su karte za Zimbabve jer su bile jeftinije. Odselili su se u glavni grad Harare.
Život u Harareu
– Kada smo tamo došli, mom se suprugu grad odmah svidio, meni ne baš. No, brzo sam ga zavoljela. Harare ima najbolju klimu na svijetu. Na nadmorskoj je visini od 1.800 metara, uvijek je toplo, ali nikad preko 30 stupnjeva, čak ni ljeti. Navečer nakon 18 sati moraju se obući dugački rukavi. Zima je jako blaga, provedeš ju u džemperu. Jako je kišno pa je sve zeleno. Parkovi su predivni, opisuje mi Žana Lokmer ovaj grad i odmah me je zaintrigirala za Afriku. Dodaje da se u to doba jako osjetio britanski duh. Tim više što je Zimmabve tek 1980. postao samostalan te se oslobodio kolonijalne vlasti.
– Kada smo došli, kao da smo pali s Marsa. Suprug je u tu zemlju otišao tri mjeseca prije mene i tražio je posao. A ja sam onda došla za njim s malim djetetom. Išla sam sama na dugi let, na južnu polutku. Sada kada o tome razmišljam, ne mogu to ni zamisliti, govori nam dalje Žana. Njen je suprug tamo boravio s prijateljem iz Banja Luke koji se bavio istim poslom. Zanimljiv je bio način kako su tražili posao.
– Nije bilo interneta, pa su kupili “žute stranice” i podijelili ih na pola. Moj je suprug obilazio tvrtke iz prve polovine knjige, a njegov prijatelj s druge. Iznajmili su stan i spavali na hasurama. Ujutro bi obukli odijela i krenuli u traženje poslova. A kako tamo nema gradskog prijevoza, sve su obilazili pješke. Nakon tri dana imao je rupe na đonovima, priča nam Žana kroz smijeh.
Najljepši period života
O svemu tome napisala je knjigu Tatenda Afrika (Hvala ti Afrika) koju će brzo izdati.
– Sada kada o tome razmišljam, moram reći da smo bili hrabri i blesavi. Bilo nam je zanimljivo jer je u Zimmabve došlo još naših prijatelja. Svi smo iznajmili jednu prekrasnu kuću. No, kada su svi išli na posao, a ja sam ostala sama u kući s djetetom, počela sam razmišljati kako ću se ovdje snaći. Jer nema gradskog prijevoza, udaljenosti su ogromne. No, snašli smo se i s vremenom našli svoj stan. Godinama smo gradili taj život. I danas mogu reći da je to bio najljepši dio mog života, priznaje nam ova umjetnica.
S domovinom su imali sve manje veze, njezini su roditelji otišli u Ameriku, a roditelji supruga u Split. Dvije godine su proveli u ratu. Teško su komunicirali jer nije bilo veze.
– Bilo je strašno. Sreća je bila ta što smo bili mladi i što smo znali da se ne možemo vratiti. Nismo imali ni novca da se vratimo. Bili smo tu i čekali da ide život. Tako su prošli svi naši ljudi koji su otišli. Za razliku od ljudi koji su otišli u Europu, nismo imali izbjeglički status. Ispalo je da smo avanturisti, a otišli smo radi muke. U Harare je nakon nas došlo možda stotinjak ljudi iz Sarajeva, Srbije. Družili smo se jer se u takvim momentima ljudi zbliže. Svi smo bili u istim problemima, priča nam dalje svoju životu priču ova umjetnica.
Afrika i kreativnost
U Africi je rodila i drugo dijete, posvetila se obitelji, ali je počela razvijati i svoju kreativnost. Počela je nakon pet-šest godina raditi po galerijama i luksuznijim dućanima. Tamo je također počela izrađivati nakit, a Afrika i njeni stanovnici su ju motivirali. I sada se osjeti taj pečat u njenim radovima.
– Afrikanci su jako kreativni i od ničega naprave sve jer nemaju. Te boje… I sve rade ručno. Tamo sam počela raditi neke stvari od žice jer nije bilo materijala. Tamo sam se promijenila jer sam upoznala ljude koji nemaju ništa, a sve imaju. Imaju nekakav mir i osmijeh na licu, pričaju sa svakim. Dobro se tamo osjećaš, ništa nije namješteno. Nisu zavidni je imate više ili bolje auto, opisuje mi Žana dio te atmosfere i života u Africi.
Put u Australiju
Potom je uslijedila nova velika promjena nakon 13 godina života na “crnom” kontinentu. Godine 2003. obitelj se preselila u Australiju, u Sydney jer su mislili da je to okruženje bolje za njihovu djecu zbog njihova obrazovanja, iako Žana Lokmer tvrdi da su škole u Zimmabveu na kraju bile bolje. Australija je primala visokoobrazovane ljude, a obitelj sa četiri člana bila je više nego dobrodošla. U tri mjeseca dobili su sve papire.
– Odlučili smo se za Australiju i zbog dobre klime. Mislili smo da je to to i da se nikad više nećemo vratiti. Mislili smo da ćemo ostati u Australiji zauvijek, no sve je privremeno bilo. Kao što je sve u životu privremeno. Tu sam radila svakakve poslove. Uglavnom administrativne prirode. Istodobno sam upisala školu za dizajn koja je bila fenomenalna. Tu sam počela raditi kao stilist interijera u jednoj odličnoj kompaniji. I to je trajalo do našeg preseljenja na Novi Zeland. Vrag nam nije dao mira. Bilo je to 2010. godine, pripovijeda mi dalje Žana Lokmer.
Selili se 27 puta
Naime, suprug joj je dobio posao u toj dalekoj zemlji. Tu su živjeli osam godina. Nastanili su se u Wellingtonu, glavnom gradu zemlje gdje je Žana nastavila raditi.
– Rekli smo si, zašto ne bismo probali i to kada smo probali već sve ovo drugo. Onda nas je već ponijelo. Selili smo se čak 27 puta i sada više ne bih selila. Kada vidim kofer, hvata me anksioznost, smije se Žana. No, nije joj se svidjela klima u gradu. Kako se Wellington nalazi na jugu sjevernog otoka, učestali su jaki vjetrovi i jako je kišovito.
– Vrtovi su im stoga divni, no nažalost ja u svom zbog hladnoće nikad nisam mogla boraviti. Taj dan kada je smo došli, jer je suprug imao intervju za posao, bilo je prekrasno vrijeme i to nas je “zavararalo”. Bili smo oduševljeni jer je Wellington bio divan mali grad. Sve je bilo sređeno i čisto, miran je život. I zbilja je zemlja prekrasna, jedino je jako daleko. Kada letite, let traje 30 sati. Osim toga, hladno je i vjetrovito. Ostalo je bilo sve super. Lijepo se živi od plaće, no nije da ćete se obogatiti preko noći, opisuje nam život na Novom Zelandu.
Tu se Žana se zaposlila u jednom prekrasnom dućanu s kreativnim predmetima. Vlasnica dućana vidjela je njen potencijal i podupirala je njenu kreativnost. Tu je imala i dvije izložbe, njeni su se dizajnerski predmeti dobro prodavali, o njoj su pisali i magazini koji se bave dizajnom i uređenjem interijera.
Usavršila “oko”
– Novi Zeland je uz Afriku jako utjecao na moju kreativnost. Ta je zemlja jako daleko i jako malo uvoze iz Kine. Sve stvaraju sami. Tu sam usavršila svoje “oko” i bila sam okružena ženama koje su imale nevjerojatne ideje, priča dalje.
A onda stiže još jedna velika životna promjena. Bilo je to 2018. godine kada joj je suprug dobio poslovnu ponudu iz Koelna. Ostvarila im se mogućnost da se vrate u Europu.
– Te smo se godine vratili u Europu jer sam na Novom Zelandu stagnirala par godina. Htjela sam otvoriti nešto svoje. To mi se konačno ostvarilo u Puli gdje sam lani pokrenula svoj posao. A u Pulu smo doselili jer su ovdje nakon života u SAD-u došli moji roditelji kada su išli u mirovinu. I tetka mi tu živi. Mi smo dolazili na ljetovanje s Novog Zelanda. I kako su se svi oni tu smjestili, odlučili smo se i mi ovdje doseliti. Došla su i djeca, danas žive u Berlinu i Dublinu, kaže nam dalje. Tu su čak sreli i stare prijatelje koji su nekad davno živjeli u Harareu u isto vrijeme kada i oni. Koja nevjerojatna slučajnost! Danas žive u istoj ulici u Puli i svakodnevno se druže. I to je život.
Pula je divan grad
– U Puli imamo jedan fini društveni život i sve nam se sviđa. Ali nama se uglavnom svugdje sve sviđalo, nikad nismo osjetili tugu za domovinom. Jednom kada smo otišli i kada smo to prebolili na jedan težak način, valjda smo krenuli dalje. Ne žalimo danas ni za Afrikom, Australijom niti Novim Zelandom. Kada odem, ta sam vrata zatvorila i idem u novi život. Jer ako tražiš greške, uvijek ćeš ih naći. Meni u Puli ništa ne smeta. Divan mi je grad, ljudi su otvoreni. Ovdje te od nikog neće zaboljeti glava. Ljudi su multinacionalni i svatko se dobro dočeka. Ne postoji tako nešto u ovoj regiji. Svugdje vas netko gleda tko ste i što ste, priznaje nam Žana.
Banja Luku posjećuje povremeno. Ostali su joj u rodnom gradu prijatelji koje rado posjećuje kada se zajedno prisjete mladosti i djetinjstva.
– Naravno da je lijepo vratiti se u grad u kojemu ste se rodili. Nešto osjetite u sebi, zaključuje ova svestrana umjetnica.
Trebalo nam je tri godine da se ja i barba Ivica Sošić, kojega na Rovinjštini znaju kao Đanija, konačno dogovorimo za obilazak močvare i jedinog istarskog ornitološkog parka Palud te okolice ovog zaštićenog lokaliteta između Veštra i San Pola te Colona. I sada kada smo se konačno upoznali i kada mi je barba Đani pokazao zanimljiva mjesta i ispričao priču o ovom kraju, žao mi je da to nije bilo i ranije. Jer je on zbilja pravi znalac. Već u Balama na kavi rekli su mi Baljani da sam našla pravog vodiča jer da barba Đani puno zna o okolici. Zanima ga sve – od povijesti do crkvica, lokvi, običaja, ljudi. Kaže za sebe da je hobist i da se možda ne bi usudio pisati članke o povijesti i običajima ovog kraja. Šteta, jer bi to bio zanimljiv materijal.
Lokva Greco na cesti između Bala i Rovinja
Priča mi da je rođen na Veštru prije 80 godina, meni iz djetinjstva poznatom kraju, uvalici s pjeskom na morskom dnu gdje bismo dolazile kao djeca na more ako nismo išli u Barbarigu. Idealno, jer je more plitko, a pjesak miluje stopala. Taman za dječje radosti u plićaku. Pokazuje mi stanciju gdje je rođen dok se vozimo prašnjavim bijelim putevima do močvare Palud. Oni se križaju na sve strane na ovom plodnom području uz more između Bala i Rovinja.
Palud
Doseljavanje na stancije
Tu je barba Đani proveo svoje djetinjstvo i zna svaki kamen. Doslovce. Pokazuje nam čak kamen na kojem je za vrijeme lova sjedio liječnik Martin Horvat po kojemu je specijalna bolnica u Rovinju dobila naziv. Govori nam tko gdje ima svoje imanje, od kuda su ljudi u ovaj kraj s mnoštvo stancija, lokvi i napuštenih crkvica dolazili te se trajno naselili. Jer većeg sela na ovom području uz Palud nema, a po broju crkvi i gospodarstava reklo bi se da je u prošlosti ovdje bilo itekako živo.
Močvara Palud nikad ne presušuje
– Tu su vam se naselili ljudi iz Žminjštine, Savičenštine i drugih krajeva nakon Prvog svjetskog rata. I moja je obitelj došla tako iz mjesta Bubani kraj Sošića, odnosno moj djed. Povratnici iz rata kada su došli kućama nisu imali gdje početi nov život u svojim selima, a ovo je područje veliko i plodno. Došli su ovdje s nešto malo svoje imovine, nekoliko ovaca i počeli iz početka. Polako su se bogatili radom na zemlji i stočarstvom. Nekada je sve ovo bilo obrađeno. Ljudi su imali brajde, njive, sijala se pšenica, kukuruz, sadilo se povrće. I tako su nastajale stancije kojih na ovom području ima mnogo, priča mi Sošić dok kao iz rukava sipa podatke o svakom zemljištu koje prođemo i brdu u okolici. A prije tog vremena, ovo su područje obrađivali veleposjednici koji su na imanjima gradili i crkve. Nama je barba Đani pokazao dvije. Od njih nije puno ostalo. Tek dio zidova koji je prepušten zubu vremena. Jedna se nalazi uz samu močvaru Palud, dok je druga par kilometara dalje u smjeru Bala. No, njima ćemo se vratiti malo kasnije.
Priroda se “rasplamsala”Uvala Cisterna kod Rovinja
Cisterna ili Šterna
Danas barba Đani živi u Rovinju, ali se rado vraća u okolicu Veštra kako bi uživao u svom kraju iz djetinjstva. Tu mu i brat ima obiteljsko imanje. Palud mu je omiljeno mjesto i zna sve o njemu. Močvara je to gdje je uvijek bilo vode, čak i za najsušnijih vremena, objašnjava nam dalje. Svi su tu dolazili po vodu, kako za blago, tako i za piće. Tu su bili i izvori, ali su sada zarasli u gusto raslinje. Zanimljivo je da su ovdje po vodu dolazili čak ljudi sa Žminjštine kada bi presušile sve druge lokve, priča mi dalje dok se bližimo Paludu. Najprije smo stigli do uvale Cisterna. Barba Đani nije ni svjestan koje mi je uspomene s dolaskom u ovu uvalu probudio.
Antička cisterna u uvali Cisterna
Jer nismo kao djeca dolazili na plažu samo na Veštar. I Cisterna je bila naše omiljeno kupalište. Još se dobro sjećam onih prašnjavih vožnji od glavne ceste između Bala i Rovinja uz stancije i vinograde te maslinike do mora. Najviše mi je u sjećanju ustao urezan veliki vinograd odmah nadomak uvale. Ali njega više nema. Tada nisam imala pojma zašto se uvala zove Cisterna ili Šterna, kako smo ju mi zvali. Nisam išla za time da se uz more nalazi velika antička cisterna koja je opskrbljivala vodom ovaj kraj.
Nekad pitka voda
– Nekada smo pili iz nje. Bila je ɓistra i redovito se održavala njena čistoća, priznaje nam barba Đani. Danas tako nešto ne bih preporučila. Cisterna je inače izduženog pravokutnog tlocrta, a na sredini njenog sjevernog zida nalazi se niša gdje je najvjerojatnije bio smješten filter za pročišćavanje vode koja se slijevala u cisternu. Zidovi su joj građeni u dva sloja, od kojih je onaj vanjski zidan od priklesanog kamenja, a unutrašnji je “cinika”, čvrste smjese vapna, pijeska i mljevene opeke. Tako solidna gradnja zaslužna je za to da cisterna i dan danas drži vodu kao i prije mnogo stotina godina.
Opstala iz antičkog dobaNalazi se uz veliki maslinik i more
Šetnja oko Paluda
Od Cisterne bijeli put vodi dalje prema Paludu. Ima ih naravno nekoliko. Za dolazak pred ulaz u ornitološki park trebate ići sve do Agroturizma Mofardin. Tu se skreće do te čuvene istarske močvare koja je bogata biljnim i životinjskim svijetom. No, za dolazak na Palud, ako želite slikati ptice, preporučam dobru fotografsku opremu i puno strpljenja.
Ulaz u Palud
Nama to nije bilo toliko bitno, htjeli smo samo upiti atmosferu ove prirodne atrakcije. Prošateli smo se oko Paluda u koji se kroz umjetni kanal slijeva slana morska voda. Jer Palud je samo par stotina metara udaljen od istoimene plaže. Lijepo je uređen put kroz hlad koji je dugačak oko 3,5 kilometara. Najljepše vrijeme za posjetiti močvaru bi svakako bilo prije ljeta kada nema komaraca, a sada je idealno jer na pojedinim dijelovima možete vidjeti močvaru i dok šetate. Inače, kada se sve u potpunosti zazeleni to je puno teže jer ju uokviruju drveće i grmlje. Kada šetate oko Paluda tišina je ključna. Jer jedino tako ne remetite mir pticama i životinjama koje ovdje obitavaju. A i šetnja je ugodnija.
Močvara je s morem spojena kanalom
Austrijanci prokopali kanal do mora
Palud se inače prostire na površini od oko dvadeset hektara u kišnim razdobljima te dva hektara u razdobljima suše. Najdublji dio močvare ima oko pola metra, a oscilacije razine vode kreću se u rasponu od oko 30 centimetara. Do 1906. godine nije bio spojen s morem. No, te godine Austrijanci su odlučili povećati salinitet u močvari kako bi suzbili malariju i smanjili broj komaraca. I iskopali su taj čuveni kanal koji sada Palud spaja s morem. Dugačak je 200-tinjak metara, a dubok pola metra.
Za kišnih razdoblja prostire se na čak 20 hektara
Kao posljedica miješanja slatke i slane vode u močvari su svoje stanište našli cipli i jegulje, ribe koje vole boćate vode. Ujedno, omiljeno je stanište brojnih ptica, čak 220 vrsti. Barba Đani mi kaže da je na Paludu vidio i plamence. Nažalost, za našeg posjeta nisam vidjela previše životinjskog svijeta močvare. No, uz stručno vodstvo koje organizira Natura Histrica, koja upravlja parkom, na Paludu možete vidjeti divlje patke, liske, gnjurce, kokošice, grmuše, vuge, djetliće, treptaljke, svračke i razne druge vrste ptica. I za to vam treba vremena.
Kanalom je spojena s morem
Dinosauri šetali Paludom
No, mi idemo dalje. Barba Đani nas vodi prema svom otkriću na koje je jako ponosan. A on se nalazi na obali s pogledom na obližnje otočiće. Najbliži je Pisulj. Do njega je više puta plivao. Priča nam da se na morskom dnu jasno vidi kamenje koje vodi skroz do otočića zbog čega vjeruje da je nekad bio spojen s kopnom. No, nije nam to htio pokazati. U pitanju su ipak bile stope dinosaura koje se jako lijepo vide za vrijeme niske vode na plaži i rtu Guštinja. Ima ih 16 na popisu prema podacima Nature Histrice.
Stope dinosaura lijepo se vide na plaži Guštinja
Inače, postojanje brahiosaura i desetak ostalih vrsta dinosaura na području Istre otkrio je prvi 1934. godine Austrijanac Adolf Bachofen von Echt, vlasnik tvornice piva i strastveni paleontolog. Na rtu Ploče na Velom Brijunu pronašao je fosilizirane otiske stopala dinosaura. Najveće nalazište otisaka divovskih stopa kasnije je pronađeno na Fenoligi, otoku dinosaura kod rta Kamenjak. No, najveće otkriće uslijedilo je 1992. godine kada je Dario Boscarolli, ronilac iz talijanskog Monfalconea, slučajno na morskom dnu kod Bala otkrio nalazište kostiju.
Na području Bala obitavalo 10-tak dinosaura
Papa u maloj crkvi kraj Paluda
Pretpostavlja se da je na ovome području obitavalo desetak vrsta dinosaura. Očito su ovo i njihove stope. Jedan od njih je i brachiosaurus, gotovo najveći dinosaur koji je postajao na zemlji čija je težina dosezala do 30 tona, a mogao je dosegnuti duljinu od 20 do 25 metara. Zbog ovog velikog pronalaska Bale su uvrštene u Svjetski popis paleontoloških nalazišta. Baljansko nalazište, koliko je poznato jedino je nalazište u svijetu koje okamenjene ostatke ovih gmazova skriva pod morem, a pretpostavlja se da su neki stari čak 200 milijuna godina.
Guštinja i Pisulj
Nakon sunčanja na plaži s drevnim otiscima stopa dinosaura idemo dalje u proučavanje povijesti kraja. Vraćamo se do lokve i stazom idemo dalje prema San Polu da bismo došli do crkve sv. Damijana. Nemojte se iznenaditi kada dođete do nje, jer gotovo da ju je priroda uzela sebi. Ostala su samo tri zida koja jedva da stoje. Sagrađena je u dalekom 11. stoljeću, a uz nju je vezana jedna pučka predaja. Po pričama, godine 1177. papa Aleksandar III iskrcao se s broda negdje u blizini i održao misu u crkvici. Bio je to prvi je poglavar Katoličke crkve koji je posjetio hrvatske krajeve, a na putu prema Veneciji zaustavio se na Visu, Palagruži i Zadru te prema predaji baš u ovom kraju. Navodno je i par dana te daleke 1177. godine proveo u obližnjem samostanu kraj crkve Svete Marije Velike kraj Bala koja je u narodu poznata kao Madonna alta ili Santa Maria di Valle.
Ovdje je davno papa Aleksandar III služio misu
Samostan i Sveta Marija Velika
Koje divno iznenađenje je ova drevna crkva. Tamo nas je barba Đani vodio odmah na početku našeg obilaska. Crkva se nalazi par kilometara od Bala u smjeru Rovinja kraj mjesta Čubani. Izvanredna lokacija s pogledom na Brijune. Nju su uz pripadajući samostan godinama proučavali i otkopavali arheolozi i ostali stručnjaci iz međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu devedesetih godina. I svašta su otkrili.
Iz zraka se lijepo vidi kompleks ove crkve sa samostanomIz ranog karolinškog doba
Oni su datirali ovu napuštenu crkvu u rano karolinško doba, vjerojatno u sam kraj 8. stoljeća. Oko nje se vide zidovi nekad pravilno koncipiranog samostanskog sklopa. Istočno krilo samostana sadrži niz prostorija, dok se južno krilo rastvara portikom s velikim lukovima prema središnjem klaustru u čijem je jugozapadnom uglu u 10. ili 11. stoljeću izgrađena kapela. Stručnjaci pišu kako nije isključeno da je crkva podignuta na mjestu nekadašnje villae rusticae.
Napuštena između dva velika rataVelika arheološka istraživanja bila su devedesetih godinaU blizini je i Sveta Marija Mala
Napuštena između dva rata
Vjeruju da bi to moglo biti tako jer u sklopu samostana i crkve postoji cisterna za vodu. Godine 1789., kako svjedoči natpis koji se nalazi na zapadnome zidu, tada već ruševna crkva je u potpunosti pregrađena. Iz velike trobrodne crkve nastala je sadašnja manja crkva. Ovdje se odavno više ne služi misa. Crkva je, naime, napuštena u razdoblju između dva svjetska rata, a krov joj je rastavljen 1958., kako bi se došlo do materijala za popravak drugih crkava u okolici.
Usred prirodeOstaci samostana
Inače, stručnjaci kažu da se sklop u Balama razotkriva kao jedan od najranijih europskih primjera karolinških samostana prostorno organiziranih oko samostanske crkve i središnjega klaustra. Možda je riječ o jednome od najranijih svjedočanstava reforme redovničkoga života provedene na koncilu u Indenu 816. godine.
Lokva Greko
Par stotina metara od ove impresivne napuštene crkve s ostacima starog samostana nalazio se još jedan zanimljiv lokalitet, i to uz samu glavnu cestu. Koliko puta sam ovuda prošla, a nikad nisam skužila znak na cesti s nazivom lokve Greco. Odmah je preko puta velikog breskvika obitelji Vanđelić. Zanimljiva je jer je od ceste razdvaja zemljani i stjenovit nasip. Okružena je suhozidom, a do vode vode stepenice. Barba Đani mi govori da je jako duboka i da je bila vrlo važna za lokalno stanovništvo.
Lokva se nalazi uz samu glavnu cestu za RovinjOgrađena je suhozidom
– Ta je lokva dobila naziv po Grcima koji su u ove krajeve dolazili prije Rimljana jer su trgovali sa Zapadom. Naši Histri nisu bili vješti u čuvanju vode i onda su ih Grci naučili da trebaju napraviti rupu u zemlji, obložiti ju glinom da bi se sačuvala voda onda kada nema kiše. I zato ova lokva nosi naziv Laco Greco, odnosno Grčka lokva. Tu su dolazili po vodu ljudi iz Bala, ali i mi s Veštra jer je lokva držala pitku vodu, objašnjava nam lokalnu predaju barba Đani.
U potrazi za crkvicom u žbunju
Za kraj našeg obilaska idemo u malu avanturu. Tražimo prema San Polu urušenu crkvu svetog Trojstva. Nalazi se uz jedno imanje, ali teško ju je uočiti jer ju je “pojela” vegetacija. No, naš vodić zna svoj posao. Sa sobom ima škare i probija nam put. Ulazimo u nadsvođeni dio nekadašnje crkve koja je okružena dračom i bljuštima. Posebno iskustvo je biti unutra.
Ostaci crkve svetog TrojstvaZarasla je u žbunje i bljušte
Priznajem da nema našeg vodiča da ju nikad ne bih pronašla. Uistinu je tajnovita u svakom pogledu. Baš kao i ovaj neobičan kraj između Bala i Rovinja koji je ostao prepušten divljini i velikim posjedima. Neobične priče malih ljudi koji su živjeli od vode i polja, molili se u malim poljskim crkvama i stvarali ostavštinu koja polako blijedi. Danas se područje može uzduž i poprijeko razgledati na biciklama ili pješke. Zeleno je srce Rovinjštine.
Malo selo od samo 70 stanovnika Šegotići spava. Jutro je kišno, zimsko, vani se nema raditi bog zna što pa čovjek ima osjećaj da zapravo ovdje nitko ni ne živi više. Da su Šegotići kao i mnoga sela u Istri postala naselja za turiste koja su zimi prazna, a ljeti puna kao šipak, ne čudi. Samo par kilometara od mora, mamac su, kako za turiste, tako i nekretninski biznis. Sve manje se obrađuju brojna krška polja, vinogradi i maslinici. „Selo” sve više odlazi iz ovog malog seoceta koje je u prošlosti hranilo obitelji upravo od zemlje, ali i kamenja. Šegotići su vrijedno selo koje je bilo nadaleko poznato po japlenicama i vapnu koje se masovno prodavalo po Istri. Moralo se nekako zaraditi za kruh u to nama sada već daleko vrijeme, a poljoprivreda nije bila dovoljna. Sve ovo o čemu pišem bilo je samo prije stotinjak godina. Naravno, turizam je sve to promijenio iz temelja.
Proštinska buna bila je više od borbe protiv fašizma
No, neću danas pisati o tome kakva je bila tradicija japleničarstva u Šegotićima, ili na Proštini, kraju gdje se smjestilo ovo malo selo na cesti prema odmaralištu Duga Uvala ili kako su bili siromašni prije 100 godina, a sada se to skroz promijenilo. Više mi znatiželju golica sada jedan već davni događaj koji je obilježio povijest ovog kraja – Proštinska buna 1921. godine kada su fašisti uz pomoć talijanske vojske zapalili selo. Da, nije to bilo u doba rata i zvjerstava kakva su, nažalost, naši stariji mogli vidjeti u Istri za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo je to u mirnodopsko doba, neposredno nakon Prvog svjetskog rata i neposredno nakon povratka seljana iz izbjeglištva u srednjoj Europi kamo ih je od straha od rata sklonila tadašnja Austrougarska Monarhija.
Siromaštvo i neimaština
Siromaštvo, neimaština, ponovno podizanje imanja, obrađivanje dugo zapuštenih polja. Mučili su se mještani Šegotića, ali i drugih sela u južnoj Istri kada su se nakon rata vratili kućama. Jer ih je nakon par godina izbjeglištva dočekalo tužno i jadno stanje u njihovim selima i domovima. Mnogi su dizali kredite kako bi ponovno mogli početi iznova. Bilo je jako teško nakon Velikog rata. A sigurno stvar nije olakšala ni nova država koja je zavladala Istrom – Italija gdje je iz dana u dan jačao fašizam. Redovito su talijanski skvadristi, dobrovoljni fašistički odredi, koji su dolazili iz Marčane, obilazili sela na Proštini i maltretirati seljake. Kao da im ponovno podizanje imanja nije zadavalo dovoljno glavobolja. Glavni razlog bio je sigurno Ante Ciliga, kontraverzna ličnost onog doba, političar i publicist, koji je rođen baš u Šegotićima, iako je tamo živio jako kratko.
Ante Ciliga bio je kontraverzna ličnostSelo je spaljeno 1921. godine
Upravo u to doba Ciliga, koji je bio poznat po svojim komunističkim uvjerenjima i stavovima zbog čega je bio više puta proganjan i zatvoren, boravi u svom rodniom selu. Prije dolaska u Šegotiće, koje je napustio s osam godina, sudjeluje u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici, da bi ga potom Jugoslavenska komunistička sekcija uputila iz Mađarske na ilegalan rad u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U Varaždinu sudjeluje u poticanju vojničke pobune, dolazi u slovensko Kočevje, gdje agitira za stvaranje ćelija Komunističke stranke. No, policiji se to nije pretjerano svidjelo pa bježi u Prag gdje studira filozofiju, ali istodobno osniva Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje pri osnivanju Međunarodne federacije marksističkih studenata.
Paljenje sela
Iz takve atmosfere vraća se u rodno selo 1920. godine gdje pokušava proširiti djelovanje Radničke komore u Puli prema unutrašnjosti Istre. U jesen sudjeluje u radu pokrajinskoga socijalističkog kongresa u Trstu te provodi četiri mjeseca u koparskom i tršćanskom zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora organizira s desetak članova partijsku organizaciju. Sve su to fašisti naravno znali pa su ga došli tražiti u Šegotiće kako bi ga likvidirali. Bilo je to početkom veljače 1921. godine. I nisu na kraju stali na tome.
Selo je bilo napušteno za vrijeme Velikog rata
Sve je završilo paljenjem sela koje se dugo nije opravilo od ovog događaja, mnogi su završili u zatvoru, a neki su i izgubili život. Buna je trajala od početka veljače do 5. travnja 1921., a otpor četiristotinjak slabo naoružanih seljaka slomljen je tek nakon što je talijanskim fašistima u pomoć pritekla redovna talijanska vojska. U sukobu su poginula dva mještana proštinskih sela. Mnogi će ovaj događaj nazvati prvim antifašističkim otporom u Europi, no to je bio prije svega otpor seljaka ovog kraja maltretiranjima kojima nije bilo kraja.
Plameni jezici
Kaže mi to i barba Bepo (Josip) Peruško koji je mnogo čuo od starijih generacija o Proštinskoj buni. Njegova je obiteljska kuća također te 1921. godine bila zapaljena i još uvijek se u tavanskom prostoru kamene kuće vide tragovi plamenih jezika. Bolan podsjetnik na nepotrebnu silu koju su fašisti pokazivali prema siromašnim seljacima. Barba Bepo mi kaže da seljani Šegotića i ostalih mjesta nisu bili nikakvi komunisti, samo im je bilo dosta terora.
Barba Bepo Peruško nam je uz jutarnju kavicu ispričao što je za njegovu obitelj značila Proštinska bunaJoš uvijek se vide tragovi paleži
– Oni su prije svega branili svog suseljanina Ciligu. Bili su mišljenja da se ne bi trebao proganjati jedan njihov mještanin i to je bio glavni razlog zašto je došlo do bune. Nisu ti ljudi bili zagriženi komunisti ili išta takvoga. Jednostavno im se nije sviđalo na koji su način postupali prema Ciligi i drugim ljudima, priča nam barba Bepo u svom domu uz jutarnju kavicu. Puno je toga saznao od starijih generacija što se točno zbivalo, posebno od jedne starije gospođe, ali i oca koji je tada bio mladić od 18 godina. No, žali da nije sve zapisao dok je bilo vrijeme.
Sve je počelo u oštariji na Križu
– Sve je počelo u oštariji na Križu gdje je danas spomenik Proštinske bune. Sada tamo nema ničega, ali u to vrijeme tamo je bila oštarija gdje su se družili ljudi iz okolice. Držao ju je jedan čovjek iz Mutvorana. Tu je bila i kovačija. Tu su naravno dolazili i fašisti koji su tražili Ciligu ili su jednostavno maltretirali ljude. Sve do jednoga dana kada je mještanima to dojadilo i kada su ih otjerali i istukli, priča mi barba Bepo. U to vrijeme fašisti su redovito obilazili i Krnicu. Sve je to utjecalo na opću atmosferu među seljacima koja je bila poprilično neprijateljski nastrojena prema fašistima.
Na Križu je spomenik gdje su navedene žrtve Proštinske buneTeško je u kolektivnoj memoriji zaboraviti takve događaje
Kako piše Ernest Radetić u svojoj knjizi Istra pod Italijom koja je objavljena sada već daleke 1944. godine u Zagrebu, fašistima su se najviše uz Ciligu zamjerili župnik Ćurković i učitelj Brgić u Krnici. Sredinom ožujka te 1921. godine dok je župnik Ćurković molio krunicu u Krnici sa župljanima na hrvatskom jeziku, iz Vodnjana je dojurio kamion pun fašista. Tražili su župnika i učitelja koji su stigli pobjeći u šumu. Fašisti su pretražili župni dvor i učiteljev stan, no nisu ništa našli. Poručili su da će se vratiti, a potom su krenuli u Šegotiće tražiti Ciligu. I on je uspio pobjeći u šumu, a fašisti su mu priprijetili da će ga naći i sve mu zapaliti.
Straže na ulazu u selo
Tada su postavljene straže koje su trebale spriječiti ponovni ulazak fašista u selo. A oni su se vratili 4. travnja. Došli su u većem broju kamionima iz Vodnjana preko Marčane. Tu su se zaustavili najprije u oštariji na Križu gdje su seljani pjevali pjesme na hrvatskom jeziku. Fašisti su ih napali kundacima, a dvojica mladića su pobjegla u Krnicu i javili seljanima da su fašisti došli. Ovi su se digli na noge te su im zakrčili put prema mjestu. Fašisti su shvatili da su seljaci ovaj put jači pa su se odlučili vratiti u Marčanu te su javili u Vodnjan i Pulu da je u Krnici buknuo ustanak. I tada je nastao šou.
Prije 100 godina ova je kuća bila spaljenaObitelj Bepa Peruška boravila je do obnove kuće u ovoj sada srušenoj kućici
– Fašisti su se vratili nazad u selo, ali ovaj put s vojskom. Ne znam koliko je bilo vojnika, no to nije ni bitno. Naravno da su se osvetili. Palili su kuće po redu i pitali u kojoj je Ciliga. No, njega nisu našli. Seljani su naravno pobjegli, sakrili se. Poslije toga selo se nikada nije opravilo do kraja, priznaje mi barba Bepo.
Fašisti su aktivirali i mornaricu
Radetić piše da su fašisti s vojskom najprije došli u Krnicu pa su krenuli na Šegotiće. U ovo malo mjesto došlo je čak 250 vojnika s oklopnim vozilima uz čete karabinjera i financijskih stražara. Seljački kordon napadali su bombama, puškama i stojnicama. Čak je pozvan i ratni brod u Krnički porat gdje se iskrcalo 200 mornara. Kada su zauzeli Krnicu, krenuli su prema Šegotićima. Kuće su zapalili benzinom, a prije toga su u njih provalili i uzeli ionako siromašnim seljacima sve što su imali.
Život ide dalje
Ivana Rubinića iz Kavrana koji se uputio sa žitom u mlin ubili su na cesti. Ustrijelili su i Jakova Cveka iz Mutvorana koji je ništa ne sluteći radio na polju. Sve je to trajalo dva dana. Treći dan u pomoć su im došli fašisti iz Trsta i Rijeke. Kada su završili s paležom, 89 seljana su odveli u zatvore. Kasnije su oslobođeni, no mnogi su bili pretučeni. Ciliga i Ćurković pobjegli su preko granice, pobuna je ugušena, no posljedice su ostale.
Nisu željeli učiti talijanski
Istarska sela prošla su u povijesti razne tragedije
– Čim je sve završilo, ljudi su se vratili kućama i što su mogli. Počeli su odmah obnavljati kuće. Ionako su krpali kraj s krajem. Moj mi je otac pričao da je naša obitelj živjela tu u jednoj maloj kućici u jadnim uvjetima. Spaljena je i oštarija na Križu koja poslije nikad više nije obnovljena. Danas se niti ne vidi da je nekada bila tu. Nikada se takve stvari više ne zaborave, priznaje nam barba Bepo. Mnogi zato nikada nisu htjeli znati niti naučiti talijanski jezik, a kamoli ga govoriti iako je Istra do kapitulacije Italije 1943. godine bila pod njihovom vlašću. To je i jedan od razloga zašto je i dan danas Istra antifašistički nastrojena. Maltretiranje fašista u to doba iako je prošlo više od stotinu godina, generacije ne mogu i ne žele zaboraviti.
Osvajanje slovenskih vrhova Krna i Batognice nedaleko Bovca vjerujte mi uvijek će vam ostati u sjećanju, ako se za njih ikada odlučite. Prije svega jer su pravi planinarski klasici s predivnim bojama i vizurama, ali i zato je ćete se cijelim putem susretati s okrutnom poviješću. Posebno na planini Batognica koja je svojevrsni muzej Prvog svjetskog rata na otvorenome. Naime, ova dva vrha bila su prije stotinjak godina dio Soške fronte gdje je u dvije godine ratovanja između Austro-Ugarske i Italije poginulo čak 300 tisuća vojnika, što od puške, što od hladnoće i bolesti, strijeljanja u vlastitim redovima zbog dezerterstva. Ne znaš što je gore.
Na vrhu Batognice
Moram priznati da nisam nikada prije previše posvećivala pažnju istraživanju povijesti ovog kraja, iako sam za frontu na prelijepoj rijeci Soči čula. No, nikad nisam ulazila u detalje zašto je ta fronta bila na planinskim vrhovima. Samo su me uvijek čudili ti rovovi i ostaci rata visoko u planinama. Jer kada planinarite ovim zbilja fantastičnim područjem, stvarno vam je nejasno zašto su posvuda bodljikave žice, bunkeri, ostaci granata… Stotinu godina kasnije uviđate kakva je to bila glupost ratovati na vrhu neke planine i čemu sve to. Iz današnje perspektive gotovo nezamislivo. No, prije stotinu godina itekako realnost. I to krvava.
Staro željezo i zloslutni podsjetnik
Ratovali 885 dana
Soška fronta bila je aktivna nevjerojatne dvije godine – od svibnja 1915. do listopada 1917. godine. U tih 885 dana ratovanja na ovim planinskim vrhovima odvilo se 12 bitaka, od čega su jedanaest pokrenuli Talijani, a jednu, i to posljednju vojnici Austro-Ugarske i Njemačke. Glavni cilj Talijana u ovoj priči je bio probiti frontu i otjerati neprijateljsku vojsku. No, između tih krvavih bitaka nije se mirovalo. Napetost je uvijek bila na vrhuncu. Tako se između 4. i 5. bitke, odnosno prosinca 1915. i ožujka 1916. dogodila eksplozija koja je smanjila vrh Batognice za oko 10 metara.
Batognica je puna bunkeraMuzej na otvorenom. Bolje nego ratEksplozija smanjila Batognicu za 10 metara
Zanimljivo je da su praktički talijanski i austrougarski vojnici ratovali prsa o prsa. Razdaljine između rovova ponegdje su bile manje od stotinjak metara. Zapadni dio
Batognice držali su Talijani, a istočni austrougarski vojnici. Stalno su kopali rovove ispod protivničkih položaja kako bi digli u zrak svoje protivnike. Zato je danas Batognica uistinu poput mravinjaka. Planina se skroz promijenila. I dan danas ima neku čudnu energiju.
Škale za vojnike, sada planinareČemu sve ovo?
Brojni rovovi i kaverne
Kraj patnjama vojnika došao je u listopadu 1917. Austrougarska vojska je zajedno s njemačkim jedinicama pokrenula veliku ofenzivu kako bi probila frontu kod
Bovca i Tolmina te došla do linije Gemona – Cividale. Uspjeli su protjerati Talijane s Krna i Batognice, a sve je dovelo do velikog povlačenja talijanske vojske. Time je okončana ova krvava etapa u Prvom svjetskom ratu čiji se ožiljci i danas vide na ovom području ako malo više pratite kuda se krećete. Brojni rovovi, kaverne, ostaci granata, dijelovi artiljerijskog oružja i pješačkog naoružanja, vojne opreme i slično, pa čak i dijelovi ljudskih kostiju podsjećaju na te događaje.
Sve je okončano 1917.Da se ne ponovi
Fronta je bila povezana s Bohinjem koji je od Bovca udaljen cestom nekih 100-tinjak kilometara, a zračnom linijom 30. On je bio glavno logističko središta dijela austrougarskih jedinica u gornjem toku Soče. Postojala je bohinjska željeznica, a nakon toga vojni teret preuzimali bi konji, a kasnije i žičara. Malo je ostataka žičare koja je prevozila na vrhove sve što vojnicima treba. Jedna od žičara koja je danas u funkciji je teretna žičara koja sa Savice vodi na Komnu.
Ruski zarobljenici i Vršić
A žičare i ceste koje su trebale biti zaleđe fronte gradili su vojni zarobljenici, prije svega Rusi. Njima u čast podignuta je i Ruska kapelica na cesti od Kranjske Gore do prijelaza Vršić. Oko 12.000 Rusa gradilo je cestu 1915. i 1916. godine. No, velika tragedija dogodila se u zimi 1916. godine kada je lavina s Mojstrovke ubila preko 100 ruskih zarobljenika. Iza njih ostala je kapelica. Kada sam jednom prilikom planinarila na Vršić pitala sam se što Ruska kapela radi tamo. Sada mi je malo jasnije.
Ovdje je poginulo 100 ruskih vojnikaJoš jedan znamen na Prvi svjetski ratSvašta su Alpe proživjele
No, vratimo se mi nazad na vrhove iznad predivne Soče. Već sam vam opisala dio rute, no htjela bih da barem na tren osjetite i kako je bilo propješačiti nešto više od 17 kilometara od Planine Kuhinja na Krn, pa na Batognicu, a s nje na Jezero u Lužnici pa nazad. Bilo je to intenzivnih devet i pol sati pješačenja koje nikad neću zaboraviti. Prije svega jer nisam bila u nekoj formi pa je uspon na Krn uistinu trajao jako, jako dugo. Oni koji su u formi, vjerujem, to savladaju dosta brže, ali kako sam doslovce odmarala svakih nekoliko koraka jer me kondicija izdala, meni je trebalo čak četiri sata. No, nema veze. Ne ganjamo rekorde.
Jutro podno Planine KuhinjaKrn je bio opak
Oštri uspon na Krn
Dakle, Krn mi neće ostati u “lijepom” sjećanju i nema šanse da ponovim ovaj uspon. Dosadan jer je Krn gola planina i staza krivuda cik cak do vrha. I jako je strma. Nema odmora dok ste na njoj. A noge teške. No, ono što je najdivnije u tom usponu je činjenica da se otvaraju fenomenalni vidici. Još da ima koji ravni dio, gdje bi mi bio kraj. Korinu to previše ne mori jer bi ona odavno bez mene bila na vrhu. Ali nema joj druge, mora me čekati.
Lijep start na Krn, dolina u magliIdemo prema gore
Prva stanica nam je prva farma. Voda curi iz jedne slavine. Korito puno. Dođe mi da se osvježim i bacim unutra da dođem sebi. No, tek smo na početku. Mislim se kao i uvijek – možeš ti to. I dokazala sam sebi da mogu. Ali i da neću ponavljati ovaj uspon.
Prva farma na putuOvo mi je trebaloOvih 10 minuta je trajalo dužeKorina naravno nema problem s kondicijom 🙂
Nagrada je panorama
Nakon četiri sata patnje stižem na vrh. Jedva sam se dovukla. Priznajem. I priznajem si da moram pothitno počet s treningom ako želim planinariti. Kratko stajemo. I uživam. Uistinu, divota je taj Krn. Koja priroda, koji pogledi, koje boje. Bio je to kraj listopada, no kao da je još ljeto. I to nisu govorile samo temperature. Krn je visok 2.244 metara i najviši je vrh na na planinskom lancu Krn. S ovog vrha se pruža panoramski pogled, od Jadranskog mora kroz Matajur i Breginjsko, Kobarid stol do Kanina.
“Patnje” prema KrnuPlaninarska kuća prije vrha KrnaVrh KrnaOmiljena aktivnost- otkriti koje su planine oko nasZbog ovog volim planinariti
Mnogi nakon uspona na Krn jednostavno dignu ruke od svega i vrate se istim putem nazad. Ne mogu reći da ih ne razumijem, ali drago mi je da je Korina odabrala kružnu rutu koja ide na Batognicu i Jezero u Lužnici. Jer nakon uspona slijedi naredih četiri sata uživanja. Sat vremena spusta ćemo isto zaboraviti.
Dolje nismo išle, ali je jako lijep pogled s vrha Krna
Antiratna priča
Zašto slijedi tek tada najbolji dio puta? Zato jer konačno nemate uspone, niti se nešto drastično spuštate. Jednostavno hodate po planini i stalo uživate u raznim vidicima. I tako do obližnje Batognice do koje smo od Krna stigle tik-tak. Odmah su nas dočekala svjedočanstva iz rata s kojima sam i započela ovu priču. Planinariš, šokiraš se, zamišljaš kako je bilo. Ali opet ne možeš. Stalno bunker za bunkerom, žica do žice, ratni zahrđali arsenal.
Podsjetnik na ratPogled prema dolini Soče
Čitaš što su sve to vojnici ostavili iza sebe. Pokušaš se staviti u tu njihovu kožu. Ali ne možeš. Jer je ugodno toplo, jer je jesen koja ima prizvuk ljeta, jer ne zapadaš u visok snijeg i ne čekaš neprijatelja koji je od tebe udaljen nekoliko stotina metara. A prošlo je samo stotinu godina. Ali ne treba se čuditi. Ratovi bez obzira što znamo njihov besmisao, ne staju. i uvijek se događaju s istim objašnjenjima. Batognica je zato za mene prava antiratna priča.
Miris rane jeseniBatognica
Jezero u Lužnici
Jasno vam je, najviše smo se zadržale na Batognici. Jednostavno nismo mogle odoljeti, a ne pogledati bunkere, ne potražiti mjesto eksplozije, ne pročitati kakvo je oružje ostalo iza vojnika. Batognica je danas visoka 2.164 metara. Nakon nje slijedi spust kroz divne predjele – velike stijene, trava. Hodamo između različitih planina. Staza je udobna i lijepa. Iduća postaja – Jezero u Lužnici.
AlpskiCvijet za poginule
To je najviše Krnsko jezero koje se nalazi između Maselnika, Srednjeg vrha, Malog Peska i Škofiča. Dugačko je 80, široko 70 i duboko 10 metara. I da, jako je pitoreskno. Kraj njega treba odmoriti. I stvarno uživati u fotkanju jer jezero odražava okolicu. Tu nam je zadnji veći odmor prije spuštanja i vrijeme za ručak. I to je to. Sada tražimo put za nazad. Nije još kraj našoj avanturi. No, dojmovi su već tu. Spuštanje je nužno zlo. Jako je strmo. Ali je lijepo kada opet ugledate taj Krn.
Odraz planinaMoćno
Noć se već spušta, a mi još na putu za Planinu Kuhinja. Ne da nam vrag mira. Moramo na cilju na štrudlu i pivo. Da zapečatimo put. Nakon više od devet sati planinarenje evo nas na zasluženoj nagradi. Prava ljetna večer na planini.
Da, to je uistinu rapsodija u plavome. Tko god je jednom bio na Skitači kada je bio lijep i sunčan dan, dobro zna o čemu govorim. Ovdje je sve plavo u svim mogućim nijansama. Od mora, do neba, pa čak i škura na starim kućama koje odolijevaju vremenu i zaboravu. Da se razumijemo, u mjestu Skitača je predivno i kada je oblačno jer iz ovog mjesta, odnosno s dva brda s jedne i druge strane sela pružaju vam se dva različita, ali u jednome ista pogleda – oba su fenomenalna. Jedan je s vrha Orlić koji gleda na Cres, Rabac, Rijeku i Kvarner, a drugi je s brda Brdo koji gleda pak na poluotok Ubac, Rakalj, Barban, Raški zaljev, istočnu obalu Istre do Marlere. Pa ti biraj.
Spuštanje prema Brovinju
No, najprije treba doći do mjesta Skitača. Naravno da možete autom. Smjer Koromačna, pa u Brovinju skrenete do tog malog mjesta u kojem trenutno žive tri obitelji. I evo vas gore. No, meni bi bilo žao na takav način doći do ovog top vidikovca u Istri. Već sam prije par godina bila biciklom iz Labina i bilo je to jedno nezaboravno iskustvo. No, ova pješačka avanturica sa sestrom Renatom je bila totalno drugačiji doživljaj.
Morski dio staze
More i uspinjanje
Pokret je bio iz mjesta Brovinje s parkirališta od kuda kreću staze. Tu ćete odmah vidjeti oznake za biciklističke i pješačke te planinarske staze koje vode do Skitače. Možete odmah na vrh pa se po istome vratiti nazad ili pa ići do Crne punte pa na vrh i onda kružno nazad. Nama je ta varijanta od nekih 12 kilometara bila taman. Htjele smo najprije malo mora, a onda malo uspinjanja.
Lokva odmah na početku staze
I to smo dobile. Krenule smo dakle najprije prema Crnoj punti i svjetioniku. Kamenita stazica idealna je za lagano jutarnje zagrijavanje. Do Crne punte vodi i Istarski planinarski put, odnosno planinarska obilaznica, koja povezuje najljepša brda i krajolike u Istri. Počinje na Crvenom Vrhu iznad Piranskog zaljeva te vodi zaljubljenike u planine preko Ćićarije i Učke, Plomina i Labina. Završava upravo na Crnoj punti južno od Skitače. Dugačak je čak 160 kilometara.
Crkva i dio ruševina iznad KoromačnaPovijest na svakom koraku, klasika za Istru
No, i prije Crne punte treba malo stati. Jer kada je ovako prekrasan zimski dan, sve je tako bajkovito. Pa tako i prva crkvica na koju smo naišle odmah iznad Koromačna ili Koromašna koji se za vrijeme Italije zvao Valmazzinghi. Zašto spominjem talijanski naziv? Zato jer je to mjesto koje je kao i Raša osnovano za vrijeme Italije, točnije 1920-ih oko tvornice cementa koja i dan danas radi. Crkvica Glavosijeka sv. Ivana Krstitelja se nalazi iznad mjesta, a izgrađena je u 13. ili 14. stoljeću. U njoj su ostaci zidnih slika, no mi ih nismo vidjele jer je crkvica bila zatvorena. Uz nju su ruševine jedne druge crkve.
Odmor za dušu i tijeloNe možete zalutati
Planinarskom stazom do svjetionika
Nastavljamo dalje planinarskom stazom koja je dobro označena sve do mora prolazeći uz kamenolom u Koromačnu. Svako toliko ukaže se tirkizno more, pogled prema istočnoj obali Istre. Divota. I evo nas već do Crne punte, mjesta s plažicom i svjetionikom koji sada služi za odmor i ljenčarenje. Svjetionik je izgrađen pet metara dalje od mora 1873. godine i jedan je od najljepših u ovom dijelu Istre. Danas u njemu možete ljetovati i zasigurno ćete uživati u privatnosti ovog područja koje je daleko od civilizacije.
Usamljeni svjetionik Crna puntaIzgrađen je krajem 19. stoljeća
Do svjetionika je najlakše doći brodom pa je često ovo mjesto idealno za privatno kupanje i uživanje u kristalno čistom moru. Mnogi si vole “priuštiti” ljeti takav odmor od svega. Nije ni čudo. Jer upravo ovdje možete doživjeti čisti zen. Malo ljudi, a plavetnila koliko god hoćeš. A tek more… Inače, svjetlo ovog svjetionika ima domet od 11 milja te označava i osigurava pomorski put prema Rijeci i ostalim kvarnerskim lukama. Velik je to objekt sa čak 160 kvadrata te ima izdvojenu kulu visoku pet metara sa svjetlom. U sklopu svjetionika nalazi se skladište i motornica. Pred objektom je manji pristan i dizalica za brodice. Inače, ovaj je svjetionik automatiziran te nema više svjetioničarsku posadu.
Danas u turističkoj službi
Skriveno blago
Bilo bi neobično da ovako lijep svjetionik na neobičnoj lokaciji nema neku svoju legendu. Ona se oko ovakvih mjesta vrlo brzo rađa. A uz Crnu puntu veže se legenda o skrivenom zlatu te o tragačima za tim blagom koji su pod morem otkrili tajanstvene hodnike. U njima, naravno nikad nije nađeno nikakvo zlato već kamene ploče s čudnim i nerazjašnjenim simbolima. U tome je čar ovakvih lokacija. Nije da su samo lijepe, one imaju i neku tajnovitost i mistiku. Baš kao i Skitača koja je kilometar iznad naših glava, a do nje moramo sada samo uzbrdo.
Do ovdje možete barkomIdemo prema gore od Crne punte
Dio puta vodi po makadamskoj cesti s nagibom od 30 stupnjeva. Ništa strašno, ali postaje vrlo brzo jako vruće. Čak i kada je hladan zimski dan. Očekivala sam više vjetra, ali na kraju bi i kratki rukavi bili odlični. I tako do asfaltirane ceste koja vodi za Skitaču. Tu se prebacujemo ponovno na usku planinarsku stazicu koja vodi kroz kamenjar prošaran kaduljom, smirkvom i drugim niskim mediteranskim raslinjem. Sve ovdje miriše kao ludo u proljeće, vjerujem. A i zimi je divota.
Pogledi na Cres
Čim smo se digle nekih pola kilometara počeli su već vidici na Cres i more. Zato možda stajemo malo više pod izlikom da moramo piti i ne znam što već ne. No, vjerujte mi nije nikome za zamjeriti jer je šteta samo gledati u pod i propustiti te vidike. Iako su slični, nisu isti. Kroz nekih 45 minuta smo na asfaltiranoj cesti za Skitaču, no i dalje ostajemo na označenoj planinarskoj stazi. Ljepše je.
Račvanje puta prema Crnoj punti i Brovinju. Mi smo gore stigle makadamomPogled na Cres
Hodamo uskom kozjom stazom između smrikvi, kadulje, kamenjara, šipka, malih mirisnih trava. Dobro je da ne puše. Inače bi nas odnijelo sve do Skitače. I nismo se pošteno ni ispričale, evo nas već na ulazu u selo. Gledamo ga. Tek par kuća, desno visoki križ. Kažem Renati – tamo nam je prvi cilj i marenda. Između starih suhozida, napuštenih vrtova, urušenih kamenih kuća i štala stižemo do centra sela Skitača.
U centru mjesta je stara impresivna ladonja i crkva, a ispred njih dva spomenika – jedan iz Prvog svjetskog rata, a drugi iz Drugog svjetskog rata
Okružena vrhovima
Skitača je zaista malo mjesto koje se nalazi na specifičnoj poziciji. Okruženo je nešto višim vrhovima – Orlić i Brdo koje ga štite od vjetrova. Do Orlića, na čijem vrhu je veliki križ i do kojega vodi Križni put, visok je 470 metara nadmorske visine i do njega vam iz centra sela treba pet minuta. S druge strane je Brdo visoko 475 metara nadmorske visine i treba vam od sela nekih 15 minuta. Tu se nalazi i sveta Lucija te njene “suze”. Sama Skitača je na 425 metara nadmorske visine i jedna je od najviših kvota na Labinštini.
Planinarska kuća SkitačaOvdje možete upisati svoje doživljajeUgodnih 12 stupnjeva
Renata je odmah do planinarke kuće, nekadašnje osnovne škole, vidjela upisnu knjigu. To se ne propušta. Gledamo na termometar – 12 je stupnjeva. Nema baš nešto ljudi. Mi smo odmah kod groblja gdje je centar sela, pa stalno netko dolazi zapaliti svijeće na grob svojih najmilijih. Jedna nam je gospođa odmah rekla gdje se nalaze Suze svete Lucije koje zadnji put nisam mogla naći. Na vrhu Brda, uputila nas je ljubazna gospođa.
Napušteno mjesto pomoraca
Skitača je danas gotovo napušteno mjesto iako ima 35 kuća. Skoro sve su u funkciji vikendica i kuća za odmor. Srećemo putem do Orlića jednog gospodina iz Njemačke koji je popravljao svoju kuću. Kaže nam da se ovdje doselio, kao i još jedna obitelj iz Njemačke. Uz te dvije obitelji, kaže nam dalje, ovdje živi još jedna obitelj iz Hrvatske. I to je to. Barem je mirno, priznaje nam ovaj entuzijast.
U centru mjesta je i staro groblje
Zanimljiv je podatak da je odmah poslije Drugog svjetskog rata tu živjelo oko 360 ljudi. I onda je počelo raseljavanje koje je dovelo do egzodusa. Gotovo su svi otišli, masa kuća je zauvijek propala. Neki su otišli u Ameriku, drugi u Italiju, netko u Koromačno zbog posla. Neki kažu i da je ovo jedina župa koja nema vjernika. U centru napuštenog mjesta je crkva svete Lucije, zaštitnice vida kojoj je posvećena i jedna kraća staza koja je dosta posjećena.
Tužne slike odlaskaTragovi vremena ne nestaju tek tako
Bijeg pred Turcima
Skitača je navodno osnovana u 15. stoljeću kada su ljudi bježali pred Turcima te joj ime najvjerojatnije označava ljude koji se sele – skitnice. Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvo, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime veže legenda – o svetoj Luciji. I to dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela.
Pogled na vrhu OrlićaPrema Rijeci i RapcuVodi vas cijelo vrijeme križni put
Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, dok vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda.
Pogled koji liječi
No, mi ćemo najprije do brda Orlić na marendu. Jer smo poprilično već gladne. A i podne je. Savršen pogled definitivno je oplemenio ovu stanku. Ne znam iskreno ni kako bih opisala taj pogled pun nečeg svježeg, pun mirisa mora i soli, pun mirisa gore. Sve se u njemu miješa. Teško je ostati ravnodušan.
Samo sjedneš i uživašJedan vrh riješen
A onda povratak u selo, opet kod groblja skrećemo i stazom idemo na susjedno brdo pronaći svetu Luciju i njenu školnica koja navodno nikada nije presušila. Vodi nas širok put uz napuštene brojne kamene kuće. Da te zaboli duša. Vidi se desetljećima nikoga ovdje nije bilo. Koja tuga. Ovdje srećemo nešto više planinara. Na pravom smo putu jer je očito staza “Suze sv. Lucije” jako popularna. Nakon 15 minuta laganog hoda evo nas pred velikim natpisom staze i krećemo prema vrhu. Nažalost, napravile smo jednu grešku. A to je da nismo “slušale” znakove.
Potraga za Lucijom
Jer došle smo na vrh Brda. Vau. Novo iskustvo. Ubac pod nogama, dolina Raše, Rakalj, kamenolom Rakalj nikad nije izgledao veće, Marlera, iza nas Skitača na dlanu. Bože mili dragi koji pogled. No, Lucije nema. Čitamo upute i dalje nam nije jasno gdje bi trebala biti. U nekom kamenu je skrivena, a taj kamen u ovom kamenjaru signalizira drveni križ. Ne vidimo nikakav drveni križ. Mi i još jedan planinarski par počinjemo potragu. I već smo skoro odustale, kada je planinarka vidjela križ. Nekako smo došli do njega preko velikih gromada kamenja. I to nije puteljak do svete Lucije. Sada to znamo.
O tome vam pišemU potrazi za križem
Jedva smo uspjeli naći mali izvor koji navodno ne presušuje ni za najvećih ljetnih vrućina. U Školnici, kako zovu udubinu u kamenu, sakuplja se voda iz izvora na južnoj strani brda, možda pedesetak metara od vrha. Oko Lucije puno krunica, malih memorabilija. Ljudi se klanjaju i traže u njoj lijek i pomoć. I mi smo umile lice i zahvalile se što smo ju našle. I znate što?! Baš ta pozicija valjda zbog svega toga odiše nekom posebnom energijom koju je teško objasniti.
Uz križ je mala kamena udubina s vodomSveta LucijaUz izvor je i figura svete Lucije
Povratak do Brovinja
Nakon ove inspirativne potrage vraćamo se nekim drugim, ali utabanim i pravim putem ponovno na stazu. Baš ćemo provjeriti gdje smo “kiksale”. Bilo je to negdje na sredini uspona prema Brdu. Jasno je na kamenu stajao znak Sveta Lucija. No, ja sam ga totalno pogrešno protumačila. Dakle, ovdje skrećete i ne idete do izvora.
Pored te oznake skreće se za izvorPored lokve se račvaju staze
Pred nama je još pola sata do 45 minuta spuštanja do Brovinja. Lijep spust kada govorimo o pogledima. No, prije nego dođemo do njega dolazimo do još jedne lokve gdje se račvaju staze. Tu se ide lijevo uz lokvu. I onda kamenjar, smrikve, pogled na Ubac i Koromačno. A sunce lagano grije i “piči”. Kao da je duboko popodne, a tek 14 sati.
Čovjek bi pomislio da je već šest sati popodneIgra suhozida u Brovinju
Staza je strma, sipka puna kamenčića, pa oprezno. Naravno, koljena će malo zaboljeti. Klasika pri spuštanju. No, vrlo brzo ste na dnu. Možete na ovu stazu i obrnutim smjerom, iako mi se čini da je naš izbor bio bolji, najprije uz more pa gore i uz ovo divno sunce i pogled na Koromačno dolje. Baš smiruje do kraja. Kao i cijela Skitača sa svojom svetom Lucijom. Liječi.
