Zašto je povijest uzbudljiva, pogotovo ona koje se otkriva u izgubljenim krhotinama vremena? Zato jer kada ju istražujete, imate osjećaj kao da ste neki pustolov koji kopanjem po starim zidovima, freskama ili predmetima otkriva nekadašnji način života. I sve to ima jednu fantastičnu dozu mistike. A posebno su mistične istarske freske, slikarije koje možda u doba nastanka nisu imale neku vrijednosti, no danas je to jedna od najvećih vrijednosti koje Istra ima. Skrivaju ih u svojoj utrobi srednjovjekovne male istarske crkve koje hvala Bogu nikad nisu došle na red za obnovu. Jer su puk, župa i općina bili presiromašni da bi obnovili ta mala zdanja koja su služila za molitvu i zavjet. I zato su freske preživjele. Jedna od takvih crkvica nalazi se u mjestu Barban. To je sveti Antun Opat.
Grafiti brodova i Barban
Osim što se u ovoj zanimljivoj crkvi s kamenim krovom koja se nalazi na ulazu u ovaj istarski gradić do Velih vratiju nalaze drevne freske, tu je još jedan kuriozitet. Grafiti. Naime, barbanska crkvica svetog Antuna Opata puna je srednjovjekovnih grafita. To je opće poznata stvar, no možda je manje poznata ta da je to jedna od crkvica u Istri s najviše grafita brodova iz 15. stoljeća u Istri! Mnogi će se zapitati zašto brodovi u mjestu Barban koji nije na moru. Razloge zašto su u toj drevnoj crkvici sagrađenoj krajem 14. stoljeću u romaničkom stilu ima toliko urezanih brodića po freskama iz 15. stoljeća objasnio je nedavno povjesničar Andrej Bader koji srećom voli “kopati” po manje poznatoj istarskoj povijesti kako bi nam otvorio neke nove vidike i poglede. Bader je, naime, nedavno predstavio svoju najnoviju knjigu “A mari ad astra” o istarskim brodicama od antike do danas.
Knjiga kroz dvadeset poglavlja rekonstruira pojam tradicijskog broda i brodice u Istri. Detaljan uvid u povijesna plovila dobiven je analizom povijesnih izvora, pisanih i likovnih, a poseban naglasak u knjizi dan je na zavjetne grafite brodova. Jedan dio knjige detaljno opisuje barbanske grafite u crkvici ispred Velih Vratiju koja je zaštitni znak gradića Barban. One su zapravo bile zavjet za sve one galiote koji su s Barbanštine morali u to doba na mletačke galije te ribare koji su odlazili na more. Bader je objasnio zašto se počeo baviti ovako zanimljivom povijesnom tematikom.
Grafiti koji izazivaju pitanja
– Kao dječak sam često išao u zavjetnu crkvu Majke Božje na placi u Medulinu, a i velečasni Močibob mi je uvijek pokazivao te grafite. Oni u meni nisu izazivali samo čuđenje, nego čitav niz pitanja na koje nisam imao odgovor. Zanimalo me zašto bi netko u srednjem vijeku škrabao po umjetničkom djelu, odnosno nožićem unosio neke brazgotine i ureze. S vremenom sam si počeo postavljati još teža pitanja – kakav je suodnos tih umjetničkih djela u srednjem vijeku i votivnog karaktera srednjovjekovnih grafita. I to je razlog zašto sam šest godina pisao ovu knjigu. Trebalo je dati ozbiljan odgovor otkud stotine i stotine grafita brodica na srednjovjekovnim freskama. Riječ je zapravo okamenjenim molitvama. To su molitve koje su ljudi stavljali na freske u svom svom čuđenju, strahu i nadama prilikom odlaska na more, objašnjava ovaj povjesničar otkuda grafiti brodica na srednjovjekovnim freskama.
Nit vodilja bila mu je i knjiga Ite Praničević-Borovac koja mu je recenzirala knjigu, ali i činjenica da se sve više stručnjaka na europskom tlu bavi ovakvim grafitima. Ona i Bader jedini su se u Hrvatskoj uhvatili u koštac s ovom intrigantnom temom.
Ispod znanstvenog radara
– Na ovo istraživanje ponukala me je i sama činjenica da je to na europskom prostoru počela biti sve intrigantnija tema i da ima sve više i više knjiga o grafitima srednjovjekovnih brodica. To je nešto što je dosad bilo ispod znanstvenog radara i nije bilo registrirano. Činjenica je da je uvaženi hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator Branko Fučić u svojoj knjizi dao presjek čitavog niza grafita, ali nikad nisu bili ozbiljno analizirani, kaže Bader dalje. Dodaje da grafiti nisu rađeni da bi se dobila samo forma grafita.
– Oni u sebi sadrže u sebi čitav iz tehnički intrigantnih detalja. Kada sam analizirao te detalje, shvatio sam da imam ključ odgonetavanja o kojim je tradicijskim srednjovjekovnim brodicama riječ i tada se počelo odmotavati klupko. Najviše me zaintrigirao veliki set od 19 grafita u crkvi Majke Božje od Zdravlja u Medulinu. A proučavao sam stotinjak grafita u crkvici svetog Antuna Pustinjaka u gradiću Barban, crkvicama u Balama i Pazinu. Čovjek ostane zatečem i osupnut koliko na istarskom području koliko ima grafita brodova. Svi su oni zagonetka jer svatko od njih je fosil nečije duše. U toj nekoj dvodimenzionalnosti trebalo je svakoga detektirati i nema grafita koji je ostao nepoznanica u tehničkom segmentu, ali ima detalja koji će zauvijek ostati enigma i u tome je najveća čarolija, zaključio je Bader.
Brodovi na jedra
U Barbanu je na zidovima crkvice nekih 20-tak grafita brodova te prikaz pet galija. Dodao je da je simptomatično da je kod svih grafita prikazan samo jedan brod bez jedra. Time zaključuje da su pasare, kajići, batane, guc i druga ribarska tradicijska plovila u Istri zapravo ribarska plovila koja se koriste u zadnjih 200 godina.
– Sve ono čime se danas ponosi Rovinj i sve ono što mi danas s pravom proklamiramo kao jednu dosta važnu tradiciju u očuvanju našeg kulturnog identiteta, ako se gleda s jedne šire perspektive, to nisu te ribarske brodice. Iz jednostavnog razloga jer obalno područje u srednjem vijeku nije bilo opće dobro, nego je bilo privatno. Za odlazak u neki ozbiljniji ribolov ribari su morali imati brod na jedra. Iz konteksta barbanskog opusa možemo zaključiti dvije stvari. Prva je da su mještani mjesta Barban imali svoja ribolovna područja neovisno o činjenici što nisu uz samu obalu. Oni su mogli imati brodice negdje u Raškom kanalu ili ispod Krnice. Duga stvar koja je indikativna i koja pokazuje da vrlo često robujemo nekim tradicionalnim idejama koje uopće nisu točne je što zapravo nemamo niti jednu crkvu u Istri svetog Nikole koja štuje pomorce iz tog doba, ističe Bader.
Galijoti koji se nikad nisu vratili
Pojašnjava i da se dio grafita odnosi na galijote koji bi prije odlaska na galiju ili nakon povratka s nje urezivali znamen u freske. Jer služenje na galiji trajalo je 10 godina i u većini slučajeva galijoti se nikad nisu vratili kućama.
– Neovisno o tome je li neko mjesto bilo pored mora ili ne, ono je kao dio mletačke Serenissime moralo davati određeni broj galijota za mletačke galije. Ono što smo mi, nažalost, u našoj osmogodišnjoj školi učili je da su galijoti bili kažnjenici. Samo 25 posto galijota su činili kažnjenici, ostalo su bili ljudi iz gradova i sela, komuna koji su morali služiti desetogodišnji vojni rok na galijama. Oni su bili izuzetno dobro plaćeni, ali je rizik da će se vratiti doma bio ogroman.
Prikaz tipologije brodova
– Plaća je bila izuzetno velika za ono doba i hoće li netko završiti na galiju ili ne ovisilo je o lutriji. Izvlačilo bi se kuglice i onaj tko bi izvukao crnu kuglicu, morao je otići na brod. Ako si imao novaca, odmah si mogao reći da nećeš, ali si u tom slučaju morao naći zamjenu. Republika je u tom slučaju imala uvjet da se desetogodišnja plaća za zamjenskog galijota plati odmah, priča nam dalje Bader kako je izgledao odlazak na galiju. Pojašnjava da su se za to odlučivali često siromašni doseljenici iz Bosne jer su ti novcem mogli kupiti kuću, stancije, veliki vinograd.
– Imamo jedan primjer koji je ostao zapisan iz 17. stoljeća gdje jedna izbjeglica iz Modruša iz Bosne otišla na galiju umjesto jednog mještana Sovinjaka, a on je toj izbjeglici platio desetogodišnju plaću, ističe Bader. Dodaje i da grafiti daju prikaz tipologiji broda što je od velikog značenja jer se u povijesnim spisima srednjovjekovni brod generički navodi samo kao navis, a ne kako izgleda niti koliko je dug. A crteži zorno prikazuju kako su točno izgledali brodovi prije 500-600 godina.
Graviranje u freskama
-Taj pučki votivni oblik graviranja tog broda u freske, koji je bio osobni brod tog ribara, je nama nevjerojatni uvid u tehničke detalje onodobnih tradicionalnih brodica i brodova. Jer osobi koja odlazi na more je bilo bitno da čim točnije ugravira izgled svog broda, a ne da ucrta neki apstraktni brod. Razlog je sljedeći – kako bi ga svetac mogao zaštititi i prepoznati ako na moru upadne u nevolju. Zato su davali čim vjerniju presliku svojih brodica. Sve to skupa znači da više ne moramo robovati nekim slikama koje se nalaze u Veneciji i nekim freskama. Ako hoćemo ozbiljno ući u pojam tradicionalne srednjovjekovne brodice, moramo samo pogledati grafite na istarskim crkvama kojih ima nevjerojatni puno. One dosad nikad nisu bile obrađene kao povijesni izvor, zaključuje Bader.
