Priznajem, volim jako povijest i povijesnu baštinu, ali i arhitekturu koju nam prošla vremena ostavljaju u nasljedstvo. Zato mi je gušt šetati Pulom i promatrati stare zgrade koje obnovom ponovno bivaju pomlađene, ali i saznati tko je u njima živio kada su izgrađene, kakvu priču skrivaju iza sebe. Zato mi je još prije obnove za oko zapela Villa Dora na pulskom Monte Zaru, kako sam ju zvala pogrešno pročitavši njen natpis na tada oronuloj fasadi. Zapravo se radi o palači koja se zove Villa Doba. Doduše, prema nacrtima s početka prošlog stoljeća ova vila koja je izgrađena 1910. godine nosi naziv “villa Dela”, dok je na pločama izveden naziv “villa Doba”. Specifična je jer ima predivan drveni balkon koji plijeni pozornost kada idete na Monte Zaro.
Zgrada na uglu između Vergerijeve ulice i uspona Jurine i Franine je posebna i jer ima zanimljive oslike iznad prozora, te razne ukrase koji su se istaknuli nakon njene obnove prije godinu dana. Čula sam da je bila jako zahtjevna za obnovu jer spada u kategoriju građevine visoke spomeničke vrijednosti šireg gradskog i regionalnog značaja. Takve zgrade treba vratiti u originalni izgled i na njima je dozvoljeno rušenje samo neadekvatnih suvremenih dodataka.
Nema starih fotografija Ville Doba
Baš zato prilikom višegodišnje obnove ove zgrade koja je sada zasjala u punom sjaju, korišteni su originalni nacrti za dobivanje građevinske dozvole koji su pohranjeni u Gradu Puli. Zanimljivo je da pritom nisu pronađene stare fotografije Ville Doba. Sjeverni dio zgrade izgrađen je prema projektu iz 1882. godine kao klasicistička katnica sa ulazom iz dvorišta te zidanom cisternom i terasom prema sjevernom susjednom objektu, dok se uglovnica gradi po projektu iz kolovoza 1909. godine za investitora Spiru Nachicha, a dovršena je 1910. godine. A tko je bio Špiro Nakić, odnosno prof. Spiro Nachich?
Bio je to Splićanin, rođen 1872. godine, koji je potjecao iz poznate trgovačke obitelji Nakić. U Splitu je na Narodnom trgu iza sebe ostavio monumentalnu trokatnicu nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s malim unutrašnjim dvorištem čija je gradnja započela 1901. godine u kojem je danas smješten hotel “Piazza Heritage”, poznatiji kao “Pjaca hotel”. Ova predivna palača slovi za najstariju secesijsku građevinu u Splitu. Dao ju je podići njegov bogati otac Vicko Nakić koji se prije svega bavio prodajom namještaja. Bio je i poznati dobrotvor te se bavio zaštitom spomenika.
Gradio u Splitu, pa došao u Pulu
Špiro se pak najprije školovao u Trstu na višoj obrtnoj školi, da bi školovanje nastavio u Beču na Umjetničkoj akademiji gdje je završio arhitekturu. Stručni ispit položio je u Zadru i tada je dobio dopuštenje za rad kao građevinski poduzetnik. Osim što je projektirao zgradu za svog oca, u Splitu je bio angažiran i na gradnji biskupske palače. Kao ovlašteni arhitekt sa svojim poduzećem ime Špira Nakića u Splitu se spominje do 1904. godina, a onda dolazi u Pulu. Nije jasno koji je razlog njegova doseljenja u Pulu, no tu je 1909. godine imenovan upraviteljem za obrtničko crtanje.
Doduše, Pulu su u to doba mnogi birali za svoj doma. Bio je grad u razvoju. No, nisam našla podatak je li u velikoj zgradi na Monte Zaru živio sam sa služinčadi ili je imao obitelj. Vjerojatno jest, jer u nacrtima stoje nacrtane sobe za sina i kćer. I u Puli je bio aktivan kao arhitekt, pa je čak dao idejni projekt za gradnju zgrade bolesničke blagajne mornarice. No, vrlo brzo mu se gubi glas i trag. Što se dogodilo sa Špirom i kako je Villa Doba pripala drugim vlasnicima?
Promijenila je jako puno stanara
Zanimljivo da današnji vlasnici stanova ove velebne zgrade ne znaju tko je bio prvi stanar ove palače, a ni oni koji u došli odmah nakon njega. A njih se nakon popasti Austro-Ugarske, a posebno nakon Drugog svjetskog rata jako puno izmijenilo. Pričaju nam to Tatjana i Edi Kancelar koji u Villi Dobi žive već desetljećima.
– Ne znamo tko je bio prvi stanar i do kada je ovdje živio. Znamo da se u doba Jugoslavije promijenilo jako puno stanara. Mnogi nisu previše marili za zgradu, mnogo se toga mijenjalo svo to vrijeme, priča nam Edi dok nam pokazuje originalne nacrte ove lijepe palače. Pretpostavljamo da su u prizemlju bili prostori za služinčad koja je radila za vlasnika. Ovdje su se pripremali ručkovi, večere, ovdje je bilo smješteno sve što je pokretalo život u zgradi. Prvi kat bio je namijenjen samom vlasniku, dok je potkrovlje bilo vjerojatno mjesto za smještaj služničadi.
Nastala uz stari objekt
Inače, zgrada se dograđuje uz stari objekt i s njim povezuje tako da obje zgrade imaju zajedničko stubište i ulaz s ulice. Taj dograđeni dio zgrade je i najzanimljiviji. Ima prizemlje, kat i korisno potkrovlje, a iz projekta iz rujna 1909. godine vidljivo da se na sjevernom dijelu starog objekta planiraju promjene. Zatvaraju se terasa i cisterna te nadograđuje kat sa loggiom koja oblikovno odgovara dvostrukim lukovima novog objekta, iznad koje je terasa potkrovlja. Pretpostavka je da je loggia prizemlja izvorno imala jedan luk i da on nije mijenjan. Ujedno, potkrovlje starog objekta postaje korisno potkrovlje, s ulične strane se dograđuje luminar, a druga polovica potkrovlja se nadograđuje na punu visinu etaže s ravnim krovom.
No, i tada se nisu gradili projekti u potpunosti sukladno onome što je nacrtano. Bilo je tu manjih odstupanja. Tako da nije izgrađen balkon sa strane Vergerijeve ulice koji gleda na park Monte Zaro, a izveden je ulaz s lučnim otvorom u dvorište te drvena veranda. Iznad lukova prozora na prvom katu izveden je oslik s nazivom palače.
Mnogi su u kadama čuvali kokoške, ložili parket
Edi nam priznaje da su se poslije svi ti prostori prekrajali kako bi nastalo više stanova. Mnogi koji su kasnije došli živjeti u Villu Dobu, posebno odmah nakon Drugog svjetskog rata, nisu marili za ljepotu palače, niti kakva je njena vrijednost. Tipična priča za Pulu u čije se napuštene gospodske palače i vile useljavalo novo stanovništvo koje nije znalo što bi s njima. U kadama su čuvali kokoške, parketima ložili vatru. Bilo je svega, a najviše propasti nekad građanskog duha Pule. Ništa neobično za poratno vrijeme kada je većina grada bila napuštena te ponovno naseljena prije svega ruralnim stanovništvom iz drugih dijelova Jugoslavije. Zato su nestala sjećanja na prvog vlasnika.
Srećom iza njega je ostala ova ljepotica koja će dalje prenositi glas o nekadašnjoj Puli. Posebno sada kada je počeo njen novi obnovljeni život. A možda i iskrsnu neki novi podaci o Špiri i njegovoj obitelji. Možda se javi netko od potomaka koji će priču o Villi Doba ispričati do kraja.
