Osvajanje slovenskih vrhova Krna i Batognice nedaleko Bovca vjerujte mi uvijek će vam ostati u sjećanju, ako se za njih ikada odlučite. Prije svega jer su pravi planinarski klasici s predivnim bojama i vizurama, ali i zato je ćete se cijelim putem susretati s okrutnom poviješću. Posebno na planini Batognica koja je svojevrsni muzej Prvog svjetskog rata na otvorenome. Naime, ova dva vrha bila su prije stotinjak godina dio Soške fronte gdje je u dvije godine ratovanja između Austro-Ugarske i Italije poginulo čak 300 tisuća vojnika, što od puške, što od hladnoće i bolesti, strijeljanja u vlastitim redovima zbog dezerterstva. Ne znaš što je gore.
Moram priznati da nisam nikada prije previše posvećivala pažnju istraživanju povijesti ovog kraja, iako sam za frontu na prelijepoj rijeci Soči čula. No, nikad nisam ulazila u detalje zašto je ta fronta bila na planinskim vrhovima. Samo su me uvijek čudili ti rovovi i ostaci rata visoko u planinama. Jer kada planinarite ovim zbilja fantastičnim područjem, stvarno vam je nejasno zašto su posvuda bodljikave žice, bunkeri, ostaci granata… Stotinu godina kasnije uviđate kakva je to bila glupost ratovati na vrhu neke planine i čemu sve to. Iz današnje perspektive gotovo nezamislivo. No, prije stotinu godina itekako realnost. I to krvava.
Ratovali 885 dana
Soška fronta bila je aktivna nevjerojatne dvije godine – od svibnja 1915. do listopada 1917. godine. U tih 885 dana ratovanja na ovim planinskim vrhovima odvilo se 12 bitaka, od čega su jedanaest pokrenuli Talijani, a jednu, i to posljednju vojnici Austro-Ugarske i Njemačke. Glavni cilj Talijana u ovoj priči je bio probiti frontu i otjerati neprijateljsku vojsku. No, između tih krvavih bitaka nije se mirovalo. Napetost je uvijek bila na vrhuncu. Tako se između 4. i 5. bitke, odnosno prosinca 1915. i ožujka 1916. dogodila eksplozija koja je smanjila vrh Batognice za oko 10 metara.
Zanimljivo je da su praktički talijanski i austrougarski vojnici ratovali prsa o prsa. Razdaljine između rovova ponegdje su bile manje od stotinjak metara. Zapadni dio
Batognice držali su Talijani, a istočni austrougarski vojnici. Stalno su kopali rovove ispod protivničkih položaja kako bi digli u zrak svoje protivnike. Zato je danas Batognica uistinu poput mravinjaka. Planina se skroz promijenila. I dan danas ima neku čudnu energiju.
Brojni rovovi i kaverne
Kraj patnjama vojnika došao je u listopadu 1917. Austrougarska vojska je zajedno s njemačkim jedinicama pokrenula veliku ofenzivu kako bi probila frontu kod
Bovca i Tolmina te došla do linije Gemona – Cividale. Uspjeli su protjerati Talijane s Krna i Batognice, a sve je dovelo do velikog povlačenja talijanske vojske. Time je okončana ova krvava etapa u Prvom svjetskom ratu čiji se ožiljci i danas vide na ovom području ako malo više pratite kuda se krećete. Brojni rovovi, kaverne, ostaci granata, dijelovi artiljerijskog oružja i pješačkog naoružanja, vojne opreme i slično, pa čak i dijelovi ljudskih kostiju podsjećaju na te događaje.
Fronta je bila povezana s Bohinjem koji je od Bovca udaljen cestom nekih 100-tinjak kilometara, a zračnom linijom 30. On je bio glavno logističko središta dijela austrougarskih jedinica u gornjem toku Soče. Postojala je bohinjska željeznica, a nakon toga vojni teret preuzimali bi konji, a kasnije i žičara. Malo je ostataka žičare koja je prevozila na vrhove sve što vojnicima treba. Jedna od žičara koja je danas u funkciji je teretna žičara koja sa Savice vodi na Komnu.
Ruski zarobljenici i Vršić
A žičare i ceste koje su trebale biti zaleđe fronte gradili su vojni zarobljenici, prije svega Rusi. Njima u čast podignuta je i Ruska kapelica na cesti od Kranjske Gore do prijelaza Vršić. Oko 12.000 Rusa gradilo je cestu 1915. i 1916. godine. No, velika tragedija dogodila se u zimi 1916. godine kada je lavina s Mojstrovke ubila preko 100 ruskih zarobljenika. Iza njih ostala je kapelica. Kada sam jednom prilikom planinarila na Vršić pitala sam se što Ruska kapela radi tamo. Sada mi je malo jasnije.
No, vratimo se mi nazad na vrhove iznad predivne Soče. Već sam vam opisala dio rute, no htjela bih da barem na tren osjetite i kako je bilo propješačiti nešto više od 17 kilometara od Planine Kuhinja na Krn, pa na Batognicu, a s nje na Jezero u Lužnici pa nazad. Bilo je to intenzivnih devet i pol sati pješačenja koje nikad neću zaboraviti. Prije svega jer nisam bila u nekoj formi pa je uspon na Krn uistinu trajao jako, jako dugo. Oni koji su u formi, vjerujem, to savladaju dosta brže, ali kako sam doslovce odmarala svakih nekoliko koraka jer me kondicija izdala, meni je trebalo čak četiri sata. No, nema veze. Ne ganjamo rekorde.
Oštri uspon na Krn
Dakle, Krn mi neće ostati u “lijepom” sjećanju i nema šanse da ponovim ovaj uspon. Dosadan jer je Krn gola planina i staza krivuda cik cak do vrha. I jako je strma. Nema odmora dok ste na njoj. A noge teške. No, ono što je najdivnije u tom usponu je činjenica da se otvaraju fenomenalni vidici. Još da ima koji ravni dio, gdje bi mi bio kraj. Korinu to previše ne mori jer bi ona odavno bez mene bila na vrhu. Ali nema joj druge, mora me čekati.
Prva stanica nam je prva farma. Voda curi iz jedne slavine. Korito puno. Dođe mi da se osvježim i bacim unutra da dođem sebi. No, tek smo na početku. Mislim se kao i uvijek – možeš ti to. I dokazala sam sebi da mogu. Ali i da neću ponavljati ovaj uspon.
Nagrada je panorama
Nakon četiri sata patnje stižem na vrh. Jedva sam se dovukla. Priznajem. I priznajem si da moram pothitno počet s treningom ako želim planinariti. Kratko stajemo. I uživam. Uistinu, divota je taj Krn. Koja priroda, koji pogledi, koje boje. Bio je to kraj listopada, no kao da je još ljeto. I to nisu govorile samo temperature. Krn je visok 2.244 metara i najviši je vrh na na planinskom lancu Krn. S ovog vrha se pruža panoramski pogled, od Jadranskog mora kroz Matajur i Breginjsko, Kobarid stol do Kanina.
Mnogi nakon uspona na Krn jednostavno dignu ruke od svega i vrate se istim putem nazad. Ne mogu reći da ih ne razumijem, ali drago mi je da je Korina odabrala kružnu rutu koja ide na Batognicu i Jezero u Lužnici. Jer nakon uspona slijedi naredih četiri sata uživanja. Sat vremena spusta ćemo isto zaboraviti.
Antiratna priča
Zašto slijedi tek tada najbolji dio puta? Zato jer konačno nemate uspone, niti se nešto drastično spuštate. Jednostavno hodate po planini i stalo uživate u raznim vidicima. I tako do obližnje Batognice do koje smo od Krna stigle tik-tak. Odmah su nas dočekala svjedočanstva iz rata s kojima sam i započela ovu priču. Planinariš, šokiraš se, zamišljaš kako je bilo. Ali opet ne možeš. Stalno bunker za bunkerom, žica do žice, ratni zahrđali arsenal.
Čitaš što su sve to vojnici ostavili iza sebe. Pokušaš se staviti u tu njihovu kožu. Ali ne možeš. Jer je ugodno toplo, jer je jesen koja ima prizvuk ljeta, jer ne zapadaš u visok snijeg i ne čekaš neprijatelja koji je od tebe udaljen nekoliko stotina metara. A prošlo je samo stotinu godina. Ali ne treba se čuditi. Ratovi bez obzira što znamo njihov besmisao, ne staju. i uvijek se događaju s istim objašnjenjima. Batognica je zato za mene prava antiratna priča.
Jezero u Lužnici
Jasno vam je, najviše smo se zadržale na Batognici. Jednostavno nismo mogle odoljeti, a ne pogledati bunkere, ne potražiti mjesto eksplozije, ne pročitati kakvo je oružje ostalo iza vojnika. Batognica je danas visoka 2.164 metara. Nakon nje slijedi spust kroz divne predjele – velike stijene, trava. Hodamo između različitih planina. Staza je udobna i lijepa. Iduća postaja – Jezero u Lužnici.
To je najviše Krnsko jezero koje se nalazi između Maselnika, Srednjeg vrha, Malog Peska i Škofiča. Dugačko je 80, široko 70 i duboko 10 metara. I da, jako je pitoreskno. Kraj njega treba odmoriti. I stvarno uživati u fotkanju jer jezero odražava okolicu. Tu nam je zadnji veći odmor prije spuštanja i vrijeme za ručak. I to je to. Sada tražimo put za nazad. Nije još kraj našoj avanturi. No, dojmovi su već tu. Spuštanje je nužno zlo. Jako je strmo. Ali je lijepo kada opet ugledate taj Krn.
Noć se već spušta, a mi još na putu za Planinu Kuhinja. Ne da nam vrag mira. Moramo na cilju na štrudlu i pivo. Da zapečatimo put. Nakon više od devet sati planinarenje evo nas na zasluženoj nagradi. Prava ljetna večer na planini.
Evo i rute:
