Da, to je uistinu rapsodija u plavome. Tko god je jednom bio na Skitači kada je bio lijep i sunčan dan, dobro zna o čemu govorim. Ovdje je sve plavo u svim mogućim nijansama. Od mora, do neba, pa čak i škura na starim kućama koje odolijevaju vremenu i zaboravu. Da se razumijemo, u mjestu Skitača je predivno i kada je oblačno jer iz ovog mjesta, odnosno s dva brda s jedne i druge strane sela pružaju vam se dva različita, ali u jednome ista pogleda – oba su fenomenalna. Jedan je s vrha Orlić koji gleda na Cres, Rabac, Rijeku i Kvarner, a drugi je s brda Brdo koji gleda pak na poluotok Ubac, Rakalj, Barban, Raški zaljev, istočnu obalu Istre do Marlere. Pa ti biraj.
No, najprije treba doći do mjesta Skitača. Naravno da možete autom. Smjer Koromačna, pa u Brovinju skrenete do tog malog mjesta u kojem trenutno žive tri obitelji. I evo vas gore. No, meni bi bilo žao na takav način doći do ovog top vidikovca u Istri. Već sam prije par godina bila biciklom iz Labina i bilo je to jedno nezaboravno iskustvo. No, ova pješačka avanturica sa sestrom Renatom je bila totalno drugačiji doživljaj.
More i uspinjanje
Pokret je bio iz mjesta Brovinje s parkirališta od kuda kreću staze. Tu ćete odmah vidjeti oznake za biciklističke i pješačke te planinarske staze koje vode do Skitače. Možete odmah na vrh pa se po istome vratiti nazad ili pa ići do Crne punte pa na vrh i onda kružno nazad. Nama je ta varijanta od nekih 12 kilometara bila taman. Htjele smo najprije malo mora, a onda malo uspinjanja.
I to smo dobile. Krenule smo dakle najprije prema Crnoj punti i svjetioniku. Kamenita stazica idealna je za lagano jutarnje zagrijavanje. Do Crne punte vodi i Istarski planinarski put, odnosno planinarska obilaznica, koja povezuje najljepša brda i krajolike u Istri. Počinje na Crvenom Vrhu iznad Piranskog zaljeva te vodi zaljubljenike u planine preko Ćićarije i Učke, Plomina i Labina. Završava upravo na Crnoj punti južno od Skitače. Dugačak je čak 160 kilometara.
No, i prije Crne punte treba malo stati. Jer kada je ovako prekrasan zimski dan, sve je tako bajkovito. Pa tako i prva crkvica na koju smo naišle odmah iznad Koromačna ili Koromašna koji se za vrijeme Italije zvao Valmazzinghi. Zašto spominjem talijanski naziv? Zato jer je to mjesto koje je kao i Raša osnovano za vrijeme Italije, točnije 1920-ih oko tvornice cementa koja i dan danas radi. Crkvica Glavosijeka sv. Ivana Krstitelja se nalazi iznad mjesta, a izgrađena je u 13. ili 14. stoljeću. U njoj su ostaci zidnih slika, no mi ih nismo vidjele jer je crkvica bila zatvorena. Uz nju su ruševine jedne druge crkve.
Planinarskom stazom do svjetionika
Nastavljamo dalje planinarskom stazom koja je dobro označena sve do mora prolazeći uz kamenolom u Koromačnu. Svako toliko ukaže se tirkizno more, pogled prema istočnoj obali Istre. Divota. I evo nas već do Crne punte, mjesta s plažicom i svjetionikom koji sada služi za odmor i ljenčarenje. Svjetionik je izgrađen pet metara dalje od mora 1873. godine i jedan je od najljepših u ovom dijelu Istre. Danas u njemu možete ljetovati i zasigurno ćete uživati u privatnosti ovog područja koje je daleko od civilizacije.
Do svjetionika je najlakše doći brodom pa je često ovo mjesto idealno za privatno kupanje i uživanje u kristalno čistom moru. Mnogi si vole “priuštiti” ljeti takav odmor od svega. Nije ni čudo. Jer upravo ovdje možete doživjeti čisti zen. Malo ljudi, a plavetnila koliko god hoćeš. A tek more… Inače, svjetlo ovog svjetionika ima domet od 11 milja te označava i osigurava pomorski put prema Rijeci i ostalim kvarnerskim lukama. Velik je to objekt sa čak 160 kvadrata te ima izdvojenu kulu visoku pet metara sa svjetlom. U sklopu svjetionika nalazi se skladište i motornica. Pred objektom je manji pristan i dizalica za brodice. Inače, ovaj je svjetionik automatiziran te nema više svjetioničarsku posadu.
Skriveno blago
Bilo bi neobično da ovako lijep svjetionik na neobičnoj lokaciji nema neku svoju legendu. Ona se oko ovakvih mjesta vrlo brzo rađa. A uz Crnu puntu veže se legenda o skrivenom zlatu te o tragačima za tim blagom koji su pod morem otkrili tajanstvene hodnike. U njima, naravno nikad nije nađeno nikakvo zlato već kamene ploče s čudnim i nerazjašnjenim simbolima. U tome je čar ovakvih lokacija. Nije da su samo lijepe, one imaju i neku tajnovitost i mistiku. Baš kao i Skitača koja je kilometar iznad naših glava, a do nje moramo sada samo uzbrdo.
Dio puta vodi po makadamskoj cesti s nagibom od 30 stupnjeva. Ništa strašno, ali postaje vrlo brzo jako vruće. Čak i kada je hladan zimski dan. Očekivala sam više vjetra, ali na kraju bi i kratki rukavi bili odlični. I tako do asfaltirane ceste koja vodi za Skitaču. Tu se prebacujemo ponovno na usku planinarsku stazicu koja vodi kroz kamenjar prošaran kaduljom, smirkvom i drugim niskim mediteranskim raslinjem. Sve ovdje miriše kao ludo u proljeće, vjerujem. A i zimi je divota.
Pogledi na Cres
Čim smo se digle nekih pola kilometara počeli su već vidici na Cres i more. Zato možda stajemo malo više pod izlikom da moramo piti i ne znam što već ne. No, vjerujte mi nije nikome za zamjeriti jer je šteta samo gledati u pod i propustiti te vidike. Iako su slični, nisu isti. Kroz nekih 45 minuta smo na asfaltiranoj cesti za Skitaču, no i dalje ostajemo na označenoj planinarskoj stazi. Ljepše je.
Hodamo uskom kozjom stazom između smrikvi, kadulje, kamenjara, šipka, malih mirisnih trava. Dobro je da ne puše. Inače bi nas odnijelo sve do Skitače. I nismo se pošteno ni ispričale, evo nas već na ulazu u selo. Gledamo ga. Tek par kuća, desno visoki križ. Kažem Renati – tamo nam je prvi cilj i marenda. Između starih suhozida, napuštenih vrtova, urušenih kamenih kuća i štala stižemo do centra sela Skitača.
Okružena vrhovima
Skitača je zaista malo mjesto koje se nalazi na specifičnoj poziciji. Okruženo je nešto višim vrhovima – Orlić i Brdo koje ga štite od vjetrova. Do Orlića, na čijem vrhu je veliki križ i do kojega vodi Križni put, visok je 470 metara nadmorske visine i do njega vam iz centra sela treba pet minuta. S druge strane je Brdo visoko 475 metara nadmorske visine i treba vam od sela nekih 15 minuta. Tu se nalazi i sveta Lucija te njene “suze”. Sama Skitača je na 425 metara nadmorske visine i jedna je od najviših kvota na Labinštini.
Renata je odmah do planinarke kuće, nekadašnje osnovne škole, vidjela upisnu knjigu. To se ne propušta. Gledamo na termometar – 12 je stupnjeva. Nema baš nešto ljudi. Mi smo odmah kod groblja gdje je centar sela, pa stalno netko dolazi zapaliti svijeće na grob svojih najmilijih. Jedna nam je gospođa odmah rekla gdje se nalaze Suze svete Lucije koje zadnji put nisam mogla naći. Na vrhu Brda, uputila nas je ljubazna gospođa.
Napušteno mjesto pomoraca
Skitača je danas gotovo napušteno mjesto iako ima 35 kuća. Skoro sve su u funkciji vikendica i kuća za odmor. Srećemo putem do Orlića jednog gospodina iz Njemačke koji je popravljao svoju kuću. Kaže nam da se ovdje doselio, kao i još jedna obitelj iz Njemačke. Uz te dvije obitelji, kaže nam dalje, ovdje živi još jedna obitelj iz Hrvatske. I to je to. Barem je mirno, priznaje nam ovaj entuzijast.
Zanimljiv je podatak da je odmah poslije Drugog svjetskog rata tu živjelo oko 360 ljudi. I onda je počelo raseljavanje koje je dovelo do egzodusa. Gotovo su svi otišli, masa kuća je zauvijek propala. Neki su otišli u Ameriku, drugi u Italiju, netko u Koromačno zbog posla. Neki kažu i da je ovo jedina župa koja nema vjernika. U centru napuštenog mjesta je crkva svete Lucije, zaštitnice vida kojoj je posvećena i jedna kraća staza koja je dosta posjećena.
Bijeg pred Turcima
Skitača je navodno osnovana u 15. stoljeću kada su ljudi bježali pred Turcima te joj ime najvjerojatnije označava ljude koji se sele – skitnice. Zanimljivo je da je ovo područje u 16. stoljeću bilo naseljeno vlaškim stanovništvo, odnosno Istrorumunjima, a daleke 1632. godine bilo je jedno od crkvenih središta Labinštine. Crkva, koja dominira mjestom, izgrađena je još u 17. stoljeću, a današnji je oblik dobila prije manje od stotinu godina. Kako i u ostatku Istre, i uz ovu se crkvu, odnosno njeno ime veže legenda – o svetoj Luciji. I to dvije varijante. Jedna kaže da je ova svetica hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela.
Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se iduće jutro probudila, opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor ne presušuje, dok vjernici i slabovidni vjeruju da voda iz izvora liječi probleme s vidom i očima. U drugoj verziji legende sveta Lucija se rasplakala od predivnog pogleda.
Pogled koji liječi
No, mi ćemo najprije do brda Orlić na marendu. Jer smo poprilično već gladne. A i podne je. Savršen pogled definitivno je oplemenio ovu stanku. Ne znam iskreno ni kako bih opisala taj pogled pun nečeg svježeg, pun mirisa mora i soli, pun mirisa gore. Sve se u njemu miješa. Teško je ostati ravnodušan.
A onda povratak u selo, opet kod groblja skrećemo i stazom idemo na susjedno brdo pronaći svetu Luciju i njenu školnica koja navodno nikada nije presušila. Vodi nas širok put uz napuštene brojne kamene kuće. Da te zaboli duša. Vidi se desetljećima nikoga ovdje nije bilo. Koja tuga. Ovdje srećemo nešto više planinara. Na pravom smo putu jer je očito staza “Suze sv. Lucije” jako popularna. Nakon 15 minuta laganog hoda evo nas pred velikim natpisom staze i krećemo prema vrhu. Nažalost, napravile smo jednu grešku. A to je da nismo “slušale” znakove.
Potraga za Lucijom
Jer došle smo na vrh Brda. Vau. Novo iskustvo. Ubac pod nogama, dolina Raše, Rakalj, kamenolom Rakalj nikad nije izgledao veće, Marlera, iza nas Skitača na dlanu. Bože mili dragi koji pogled. No, Lucije nema. Čitamo upute i dalje nam nije jasno gdje bi trebala biti. U nekom kamenu je skrivena, a taj kamen u ovom kamenjaru signalizira drveni križ. Ne vidimo nikakav drveni križ. Mi i još jedan planinarski par počinjemo potragu. I već smo skoro odustale, kada je planinarka vidjela križ. Nekako smo došli do njega preko velikih gromada kamenja. I to nije puteljak do svete Lucije. Sada to znamo.
Jedva smo uspjeli naći mali izvor koji navodno ne presušuje ni za najvećih ljetnih vrućina. U Školnici, kako zovu udubinu u kamenu, sakuplja se voda iz izvora na južnoj strani brda, možda pedesetak metara od vrha. Oko Lucije puno krunica, malih memorabilija. Ljudi se klanjaju i traže u njoj lijek i pomoć. I mi smo umile lice i zahvalile se što smo ju našle. I znate što?! Baš ta pozicija valjda zbog svega toga odiše nekom posebnom energijom koju je teško objasniti.
Povratak do Brovinja
Nakon ove inspirativne potrage vraćamo se nekim drugim, ali utabanim i pravim putem ponovno na stazu. Baš ćemo provjeriti gdje smo “kiksale”. Bilo je to negdje na sredini uspona prema Brdu. Jasno je na kamenu stajao znak Sveta Lucija. No, ja sam ga totalno pogrešno protumačila. Dakle, ovdje skrećete i ne idete do izvora.
Pred nama je još pola sata do 45 minuta spuštanja do Brovinja. Lijep spust kada govorimo o pogledima. No, prije nego dođemo do njega dolazimo do još jedne lokve gdje se račvaju staze. Tu se ide lijevo uz lokvu. I onda kamenjar, smrikve, pogled na Ubac i Koromačno. A sunce lagano grije i “piči”. Kao da je duboko popodne, a tek 14 sati.
Staza je strma, sipka puna kamenčića, pa oprezno. Naravno, koljena će malo zaboljeti. Klasika pri spuštanju. No, vrlo brzo ste na dnu. Možete na ovu stazu i obrnutim smjerom, iako mi se čini da je naš izbor bio bolji, najprije uz more pa gore i uz ovo divno sunce i pogled na Koromačno dolje. Baš smiruje do kraja. Kao i cijela Skitača sa svojom svetom Lucijom. Liječi.
Evo i rute:
